ponedjeljak, 29.04.2019.

Čovjek-zombi

Mistici (oni koji su budni) primjećuju sljedeće: ljudi se rađaju u snu, žive u snu i umiru u snu. Cijeli život se odvija nesvjesno, mehanički. To je tako za veliku većinu ljudi, za gotovo sve. I oni koji misle da su budni, spavaju tvrdim snom.
Ambicija, uspjeh, jurnjava, postignuća - duboki san. Prvi uvjet za buđenje je - stati. Drugi - pogledati oko sebe novim očima. Treće - uključiti se i ponovo postati stvaran.

- 20:00 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.04.2019.

Waldorfska i Montessori "pedagogija"

Pogledao sam dio priloga o tzv. alternativnim školama u Hr. Dok sam gledao bilo je riječi o Waldorfskim školama i Montessori školi, drugih mislim da i nema. Iako ne volim mainstream i stremim alternativama, nisam lud za alternativama samim time što su alternative. Dvije navedene, iako su drugačije od standardnog obrazovanja, koje je katastrofalno i na mnogo načina destruktivno i za djecu i za svijet koji im ostaje, nisu mi se svidjele. Za Waldorfsku se uobičajeno prešućuje da se temelji na subjektivnim spoznajama i učenjima Rudolfa Steinera, koji je blago rečeno bio osobenjak, dok utemeljicu gospođu Montessori također ne vidim kao neku posebno važnu vizionarku. Iako ove škole deklarativno navode kako im je jako bitna individualnost djeteta i otkrivanje njihovih talenata (zar nije "individualni pristup" ono čime se danas hvali većina ovakvih ili onakvih firmica, a iza toga često ne stoji ništa?), ono što ja vidim je da su djeca i u tim školama puki mali vojnici na kojima je da provode ono što su im učiteljice zadale. Tu nema stvarne slobode, ni stvarnog istraživanja. Ne može ga biti, jer su zadani modeli, načini, a time i okviri i ograničenja. Vidio sam djecu kao male vojnike, a vojnik i sloboda ne idu u istu rečenicu, osim ako u toj rečenici piše kako vojnik nema ni trunku stvarne slobode.
Waldorfska mi, pogotovo, čak djeluje kao svojevrsna sekta.
Ni jedna škola za koju znam nije ni blizu pristupa koji se provodi u Slobodnim/ Demokratskim školama. Ni jedna škola ni blizu ne poštuje dijete kao što je to slučaj u Slobodnim školama. Općenito, rijetko tko uopće razumije što to znači poštovati dijete. To znači stvoriti mu atmosferu, stvoriti mu klimu, stvoriti mu situacije u kojima će ono funkcionirati i reagirati u skladu sa svojim prirodnim potencijalima i izvlačiti iz sebe blago koje se u njemu neminovno nalazi. Pretpostavljam da čak i u Slobodnim školama može postojati problem oko razumijevanja ovog delikatnog procesa. Ovisi o ljudima, kakvi su i do kuda su sami dogurali u shvaćanju i razumijevanju.
Waldorfska i Montessori škola, ne hvala.

- 15:51 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.04.2019.

Danas si tu, sutra tko zna

Jučer sam vidio osmrtnicu, šokirao sam se. Jedan čovjek kojeg znam, kreativac, ljudina...
Život je kratak, ali još više - vrlo, vrlo krhak i potpuno nepredvidljiv. Ne znamo i ne možemo znati, a i ne trebamo, i bolje da ne znamo, što donosi sutra. Ali moramo biti potpuno, potpuno prisutni tu gdje jesmo. Samo u toj prisutnosti, u sada-ovdje dimenziji je život stvaran, sve drugo je mašta i tlapnja.


- 13:36 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.04.2019.

Vjernik vs. tragalac

Vjernik i tragalac su dijametralno suprotne kategorije. Vjernik je pasivni mediokritet koji hoda utabanom stazom, zadovoljava se odgovorima izvana. On tapka u mjestu, ne dolazi nigdje, ne otkriva ništa, iz godine u godinu ponavlja iste forme i fraze i u najbolju ruku fantazira i umišlja.
Tragalac sumnja, ne zanimaju ga nametnuti odgovori, on istražuje i kroz svoju sumnju dolazi do pravih stvari, malo po malo, kroz puno grešaka i puno stranputica. Put je uvijek nov i uvijek njegov.
Volio bih vidjeti kako se više pasivnih vjernika pretvara u aktivne tragaoce.


"The truth was obscure,
Too profound and too pure,
To live it, you had to explode."

- 09:45 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 19.04.2019.

"Čestitanje" "blagdana"

Dugi niz godina ne volim čestitati, i ne čestitam, crkvene izmišljotine, a to je znalo stvarati neugodne situacije s okolinom. Kad bi mi znala stići sms poruka sadržaja "sretno ti to i to", ja bih odgovorio "hvala, ali ja to ne slavim. Tebi nek je sretno..." i slično. Više mi ne dolaze takve poruke, Bogu hvala, svakako ne od onih koji me znaju. Zaobilaze me "tih dana u godini" u širokom luku; ponovo, Bogu hvala, jer zašto da se patimo i oni i ja. No, znalo se događati, nakon takvih mojih odgovora, neki nekad vrlo bliski, čak i rodbinski bliski, nisu mi se više uopće javljali. Bliska osoba mi je na to znala reći "Zar ti ne bi bilo jednostavnije jednostavno se uklopiti i prijeći preko svojih pogleda? Vrijeđaš ljude. Svi će te napustiti."
"Ne, ne bi mi bilo jednostavnije. Bilo bi mi puno kompliciranije. Naizgled bi bilo jednostavnije, iz tvog kuta gledanja svakako. Ali bilo bi mi nepodnošljivo. Uostalom, ako će me netko napustiti zbog takvih gluposti, neka to napravi odmah, ovaj tren. A može i bilo koji drugi tren, nema problema."
I tako, ja svakako nisam među čestitarima tih izmišljotina. Ali ne zato jer sam tek tako "protiv". Ja nisam ateist, sačuvaj Bože. Nisam ni religiozan. A bome ni tzv. agnostik. Ja sam, davno, otišao u bit te stvari, vidio što tamo ima, kako je sve nastalo, vidio tu trulež i rekao: ne, hvala, to su gluposti.
Većina tzv. kršćana su bolno i žalosno zadojeni ljudi. Jednostavno, čim se beba rodi, počnu je dojiti s određenim ideologijama, bilo kojim, kršanstvo, komunizam, ateizam, kapitalizam, bilo što na čemu su roditelji, time doje svoju mladunčad. A bebe su male, krhke i nemaju puno izbora, papaju to što im daju (papaju recimo papine "poruke"). Long story short, što bi rekli Ameri, nakon početnog dojenja i neprestanog dojenja i hranjenja istim glupostima, iz bebe se s vremenom razvije tzv. odrasla osoba koja je ili potpuno ono s čim su je dojili, ili je iz bunta nešto sasvim suprotno, ali zbog pukog bunta, ne zbog razumijevanja, ili je ni vrit ni mimo. Rijedak je slučaj da se netko odupre tom mastodontu društvu-okolini i postane individua, ono što zaista je, a ne ono s čim ga filaju od početka.
Ista stvar, isti princip "odgoja" se događa po cijelom svijetu. Svi pušu u isti rog i od djece rade ono što ona nisu i gotovo nikome ne uspijeva razviti se u samog sebe, umjesto u puku papigu kakva je kršćanin. Rezultat takve gluposti je da djeca kad odrastu počinju raditi isto sranje svojoj djeci i cijela bedastoća se nastavlja i nastavlja.
Ako ste čovjek, nećete dopustiti da vas vode i vodaju oni koji ni sami ne znaju tko im glavu nosi, koji su najobičniji repetitori, kopije blijedih kopija.
Što se tiče kršćanstva, postoji i ezoterična varijanta. To je za one koji zaista žele zagrebati ispod površine i otići u bit. Ali s tom varijatnom, većina ljudi bi se usrala nakon nekoliko koraka i brzo bi se vratili toplini stada. Kako god da okrenete, ako vas zanima istina, do nje sigurno nećete doći kroz blesasto obilježavanje crkvenih dana, kroz puke forme i kroz aktivnost vaše fasade, koja je ono jedino što i poznajete u vezi sebe. A najžalosnije od svega je što ona nije vi i tako ispada da ste na totalno krivom putu. Praznina ostaje i neće ju popuniti fini ručak, ma što Krešo Sever, zajedno sa svojim kolegama, o tome laprdao svake godine. Zašto se, pobogu, ne zarede ti ljudi?


- 11:49 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 17.04.2019.

Godine i razumijevanje

Scena od prije neki dan iz jednog supermarketa... Čekam na blagajni, poslažem nekoliko stvari na pokretnu traku, ispred mene stoji omanji, stariji čovjek, a kako se ubrzo pokazalo, čangrizav i s egom preko neba. On je na traci imao banane. Kad su se njegove banane približile rubu trake, pri čemu bi se traka zaustavila, on je hitro posegnuo za bananama i podigao ih. Time je postigao da su se moje stvari nastavile kretati, pa sam ih morao zadržavati dok traka neprestano ide.
- Dajte, molim vas, spustite te banane na traku, slobodno, da ne držim ovo kao budala. - kažem gospodinu.
Usput, cijelo vrijeme on me možda samo na kratak tren i krajičkom oka pogledao, inače je gledao na drugu stranu, ispred sebe.

- Ne! - odbrusi on vrlo odlučno, kao da se radi o ne znam čemu. - Prvo da čovjek ispred završi.
- Ali kakve on ima veze? Pa on plaća i gotov je. Samo vi stavite banane, bez brige, neće vam nigdje otrčati.
- Je, vi ćete me učit! Kao, nisam dovoljno naučio u ovih 75 godina.
- Siguran sam da ste puno naučili...
- E, pa onda?
- Ali ovo s pokretnom trakom, to tek trebate savladati.
- Ma, je li?
- A, da. Ali nije to ništa strašno. Čovjek uči dok je živ.
- Ma, je li? Hvala na besplatnoj poduci!
- Tko je rekao da je besplatna? Najbolje od svega je što ćete vi i drugi put tako, to je sto posto sigurno.
- Itekako!


" Nastavnik tjelesnog odgoja otišao je liječniku i rekao: Kad sam imao dvadeset godina, bio mi je poput čelika - toliko čvrst da ga uopće nisam mogao saviti. Kad sam imao trideset, mogao sam ga saviti, ali samo mrvicu. A sada imam šezdeset četiri i mogu ga svezati u čvor.
Nakon što je to čuo, liječnik ga upita zašto je došao, a nastavnik je odvratio: Znači li to da postajem jači, doktore?

Neiskusan mladić otišao je u bordel. Iznenadila ga je uglađenost jedne djevojke. Ujutro se odjenuo i krenuo prema vratima.
- A što je s novcem? - rekla je djevojka.
- O, ne hvala, ne treba. - odvratio je, - već ste bili dovoljno ljubazni. "

(citirani dio, iz jedne vrlo mudre knjige)

- 09:38 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.04.2019.

Napuštanje religija

Potpuno sam protiv svih religija i potpuno za njihovo napuštanje. Tako i protiv ove domaće, koja je isto uvezena, jer nije ovdje nikla, nego negdje drugdje, što i nije bitno.
Ako religijske tekstove čitate kao književnost, onda je to jedna stvar, može vas čak i probuditi. Ako ih shvaćate doslovno i tvrdo, mogli biste pokrenuti "sveti" rat.

Glavni junak svake religije je prosvjetljen, svaki na svoj način, svi su različiti i specifični. Sljedbenici su slijepci, imitatori i kopije, oni su svi međusobno slični.

Glavni junaci su živjeli u davna vremena. Puno vode je prošlo, puno toga se promijenilo, konteksti su različiti od današnjih. Od davnih vremena, pa do danas, njihova učenja su potpuno izmrcvarena, zloupotrebljavana, korištena u funkciji politike, silovana.

O Isusu jedva da se išta zna. O njegovom životu se više ne zna, nego što se zna. Kad je imao oko 12 godina, navodno je uletio u hram, razljutio se što tamo trgovci trguju, izvikao se na njih, izokrenuo im stolove i istjerao ih van. Od njegove 12.-e do 30.-e godine je rupa. Nema podataka. Čuo sam da postoje neki spisi u kojima piše da je Isus taj veliki perio svog života proveo u Indiji, u naučavanju. Onda se pojavljuje s 30 godina, djeluje 3 godine, neki učenici nastoje zapisivati što je govorio. Kako su oni to zapisivali, da li su hvatali bilješke, da li po sjećanju, ne znamo. Ideja kako im je Bog diktirao valjda ni djeci nije prihvatljiva. Uglavnom, razni učenici su nešto zapisivali, pa su njihovi zapisi prozvani evanđeljima. Evanđelja je puno više nego što ih je uvršteno u Bibliju. Ona koja nisu uvrštena su puno zanimljivija, jer je manja šansa da ih je politika zatrovala i prilagođavala.
Arheolozi su povremeno pronalazili neke autentične spise, npr. takozvane Kumranske spise, između 1947. i 1956. Takvi pronalasci izazivaju veliku pažnju istraživača, jer se nadaju kako će dovesti do nekih novih i nepoznatih otkrića. Obično i dovode do nečeg nepoznatog. Ali sve su to opet neki stari spisi i vremenski jaz je pre-prevelik. Puno vode je prošlo. Većina toga je nepoznata, a što se manje zna, to je veća mogućnost maštanja, izmišljanja i manipuliranja. To je ono što se događa u najvećoj mjeri. Tko kaže da nešto pouzdano zna, taj je glup. Tko kaže da ne zna, ali zato slijepo i bez zadrške vjeruje, taj je naprosto naivan, upitne inteligencije. Jer u što on to vjeruje? U nešto što je netko izmislio, nadogradio kako mu se prohtijelo?

Na temelju skromnih podataka iz evanđelja možemo npr. ustvrditi kako Isus zaista nije imao sreće sa svojim sljedbenicima, s tzv. apostolima. To je bila grupa primitivnih ribara, seljaka, u konačnici - kukavica. Neki su ga izdali, neki su ga zanijekali, dok je visio na križu, svi su ga redom napustili i razbježali se. Toliko o muškićima. Izgleda da su ga žene puno bolje osjećale i razumjele, jer one su ga razumjele srcem, a muškići su pokušavali razumom, što se pokazalo neuspješnim. I onda su se takvi kasnije, navodno, prosvjetlili i dali se u širenje riječi, pa ako nije išlo milom, onda na različite načine silom.

Ako se čovjek previše uživljava u život nekoga tko je živio u neka davna vremena, onda bez sumnje propušta dobar dio stvarnosti u kojoj se neprestano nalazi. Ljudi gledaju ili unatrag, pokušavaju nešto shvatiti, ili gledaju unaprijed, pokušavaju nešto postati, a stvarnost neprestano postoji i neprestano se zanemaruje. Ono što je jedino stvarno, što bez sumnje postoji, uopće nije potrebno vjerovati u njeno postojanje, to se zanemaruje. Nije li to ludo? O, da.



- 09:33 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 12.04.2019.

Niže ja i više ja

U nama postoji više ja i niže ja. U to nemam ni najmanje sumnje, jer mi je poznato i jedno i drugo. U nekom periodu života prevladava niže ja, a onda se tu i tamo može pojaviti zraka sunca i naslutimo da možda postoji i više ja. Onda se može pojaviti malo više sunca i vidimo da zaista postoji više ja. Može nam se činiti kako smo sada na konju i kako je niže ja iza nas i pred nama je samo svjetlo. Ali ponovo se pojavi oblak i prekrije sunce. A onda, nije nam jasno kako je moguće, kao da nije bio dovoljan taj jedan oblak, pojave se i drugi oblaci, tamni, mračni, prijeteći. Cijelo nebo je puno oblaka, svjetla više gotovo da i nema. I zadnja zraka je nestala i djeluje nam kako će tako biti od sada na dalje. Tako i nikako drugačije. A ako bude drugačije, bit će još tamnije, jedina promjena mogla bi biti da uz jaku buru, počne i jak pljusak, a tada ne pomaže kišobran. Nakon pljuska, mogle bi početi padati i sjekire. Čini se kao da će se tamno nebo srušiti na nas.
Niže ja funkcionira kroz strah, sve mu djeluje crno, mračno i negativno. Kroz niže ja, takvo sve i je, to nije umišljanje, to je stvarnost. Kada vidimo tamne oblake svuda naokolo, teško je biti pozitivan, optimističan, smiren, to bi bilo puko glumatanje, a gluma ovdje nije od pomoći.
Ponekad, kad danima pada kiša, kada lijeva, oblačno je, tmurno, vlažno, hladno, teško je zamisliti da će nakon toga doći i sunčano, suho i ugodno vrijeme. A uvijek dođe. I iza najtamnijih oblaka, sunce svejedno postoji, ali oblaci su tako gusti da nam se čini kao da je sunce negdje otišlo, kao da je nestalo. A ono je tamo cijelo vrijeme.
Više ja funkcionira kroz svjetlo, jasnoću i smirenost. Ni to nije umišljanje, to je stvarnost, to je zaista tako.
No ne možemo pukim činom volje, zato jer tako poželimo i zato jer smo čuli kako je u nama i jedno i drugo ja, u trenutku se prebaciti iz tame u svjetlo, iz nemira u mir. Ne, to nije moguće. Što onda napraviti?
Prvo, osnovno i najvažnije, treba se smiriti. Svaki dan se, barem na deset minuta, odmaknuti od svojih tamnih oblaka, sjesti u naslonjač i pokušati jednostavno biti. Neka ostatak dana bude sranje, i bit će, ali tih deset minuta ćemo se malo odmaknuti, odmoriti, isključiti. Ako u početku misli budu ludovale, a i hoće, neka luduju, ko ih jebe. Ali treba biti uporan sa svojih 10 ili 15 minuta, najbolje u jutro. Po malo ćemo vidjeti da postoje misli i da postoji odmak od misli. Da postoje misli i da postoji procjep između misli. Da postoji crnilo, ali da se povremeno pojavi zraka svjetla. I onda počinjemo vidjeti kako mi nismo naše misli, mi nismo to crnilo. One dolaze i odlaze, dolaze i odlaze, neprestano, kao gust promet na obilaznici oko New Yorka. Njima nema kraja, ali one nisu mi. Dok ih doživljavamo kao neodvojivi dio nas, čini se kao su one i mi jedno te ista stvar. Ali to nije tako. Misli su samo prolaznici kroz nas.
Do svjetla se dolazi kroz opuštanje i promjena se ne događa u trenutku, već je potrebno neko vrijeme. A kada postignemo smirenost, onda dobivamo novu perspektivu. Onda drugačije gledamo na stvari, na probleme, na život. Onda drugačije funkcioniramo, drugačije pristupamo, drugačije reagiramo.

- 10:13 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.04.2019.

Hrabrost

Goethe je rekao:
"Što god možete učiniti, ili sanjate o tome, počnite. Hrabrost u sebi sadrži genij, moć i magiju."

Lijepo je to rekao. Bez hrabrosti, bez spremnosti na rizik, nema ispunjenog života. Mnogi ljudi vole ići na sigurno, ali ako želite živjeti potpuno, rizik je neizbježan, još k tome i lijep i uzbudljiv, jer nas stapa s nepoznatim, jer nam omogućuje istraživanje.
Istraživanje počinje u sebi i to je najvažnije istraživanje. Nikad ne možemo do kraja upoznati sebe. Unutar nas je jednak svemir kakav je i oko nas. A odatle kreće prema van i malo po malo ono unutarnje i vanjsko počinju se isprepletati, počinje istraživanje i uživanje u međuovisnosti.
Na razini pojedinca, na razini svakodnevice, moramo prepoznati svoje dominantno područje djelovanja, svoje talente. Zatim uložiti trud i postati vladar svog područja. Zatim ga ponuditi svijetu, pronaći način.

Jedna izreka kaže: Vaši talenti su dar Boga vama. Ono što ćete napraviti s njima, to je vaš dar Bogu.

Ne govorimo ovdje o religijskom Bogu. Sve treba shvaćati simbolično.

- 09:47 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.04.2019.

Otuđenje na n-tu

Neću reći da sam ponosan, niti da se osjećam posebno što koristim najobičniji mobitel s najobičnijim funkcijama poziva i poruka. Naprotiv, ponekad mi dođe i malo neugodno kad ljudi oko mene počnu izvlačiti svoje najnovije modele pametnih macana, koji su postali naprosto must-have, najnormalnija stvar, mnogima potrebnija od zraka. Ali što mogu kad meni samo te osnovne funkcije trebaju dok sam vani, a kod kuće mi laptop zadovoljava sve ostale tehnologijske potrebe. Tako mi odgovara i neću valjda nešto što mi ne treba nabavljati zato jer su gotovo svi drugi to nabavili. Nemam ništa protiv što ljudi vuku tehnološka čuda sa sobom. Ali ljudi su tako naivni, povodljivi i glupi. Gdje ih kompanije žele, tamo ih dobiju. S njima se tako lako manipulira, usmjerava ih se poput strojeva, s njima se igraju kao s lutakama na koncu. Taj dio je žalostan.
Kompanije uspijevaju postići što god žele. Prije nekoliko godina su si zadali cilj da će 90 posto ljudi nabaviti i sa sobom neprestano nositi multifunkcionalne uređaje i to su i postigli. Većini ljudi takva stvar uglavnom nije potrebna, koriste ju za najblesavije gluposti, ali ako netko funkcionira kao stroj, onda on ne odlučuje sam za sebe. Za njega odlučuju agresivna reklama, ponašanje i kretanje okoline. Kako okolina, tako i on(a). Tu nema bi-ne bi. Tako je i tako će biti. Gdje je tu sloboda? Gdje je tu individualnost? Gdje je tu zdrava pamet? Gdje je tu vlastiti izbor?
Do čega je to sve dovelo i kuda sve to dalje vodi? Do mnogočega, ali ponajprije do toga da otuđenje počinje dobivati nova značenja i da pamet uređaja postaje obrnuto proporcionalna pameti pojedinca.
Zapravo sam htio staviti samo link na članak o fotografu koji je uklonio telefone s fotografija i time prikazao kakav jad nastaje kada ljudi postanu ovisni o tehnološkim napravicama. I on sam priznaje da je ovisan. Ali u njemu barem postoji ta trunka svijesti da je i sam u sranju, što otvara vrata prema izlazu iz sranja. Većina ljudi je u sranju, a da toga uopće nije svjesna. Znam da se nećete skinuti sa svojih napravica, sve je uzelo previše maha. Promjene su zajebane, a racionalizacija nikad ne nedostaje.


Priđi mi bliže

Život neće čekati, dok ti dođeš pameti

- 10:15 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 09.04.2019.

Podvezana krila

Zamislite pticu kojoj je netko omotao vrpcu oko tijela, uključujući i krila, čime joj je onemogućeno letenje. Takva joj je situacija od kada je bila mala ptica, nije nikada imala priliku letjeti, tako da joj je ostalo samo hodanje, na koje se navikla, ali nešto u njoj joj neprestano nije dalo mira. Posebno bi se uznemirila, dok bi tako hodala po puteljku, kada podigne glavicu prema nebu i spazi neku pticu u letu. Te scene su je iz nekog razloga znale izluđivati.
Ta ptica ste vi, vaša krila je podvezala vaša okolina, proces je počeo dok ste bili vrlo malo dijete, ono što vas uznemiruje je pogled na slobodne ljude koji žive punim intenzitetom, a ono što je lijepa stvar je da u svakom trenutku imate priliku napraviti promjenu i poraditi na oslobađanju i jačanju svojih krila. Ipak, prošlo je puno vremena, krila su zbog nekorištenja u lošem stanju, treba ih po malo podmazivati i razmahivati. Ako je netko ptica, onda u sebi ima zapis o letenju. Ako je netko čovjek, onda u sebi ima zapis o ostvarenju svog potencijala. Kod ptice je stvar jednostavnija, jer ona funkcionira automatski, nesvjesno. Kod čovjeka je stvar kompleksna, jer on mora uložiti puno truda kako bi se oslobodio ograničenja i vinuo u nebo.
Neće svakog čovjeka uznemiriti pogled na slobodnog pojedinca. Što je netko nesvjesniji, lakše mu je podnjeti takav pogled. U potpunoj nesvjesnosti, nema problema. Što vam je svijest viša, to je teže pogledati, jer znate kako nešto propuštate. Time ste u većem problemu, ali vam je i potencijal za promjenu veći. Vaša krila su vaša svijest.


when i can not sing my heart, i can only speak my mind

- 09:38 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.04.2019.

Jezik drugačiji od riječi

Riječi predstavljaju samo manji dio komunikacije. Deset, dvadeset posto, nema veze koliko točno, ali manji i manje bitan dio. Ono ostalo je u gestama, u pokretima, u pogledu, u kompletnoj atmosferi koja zrači iz pojedinca. Atmosfera koja zrači iz pojedinca je najvažniji dio, to je ono što on je.
Riječi su i najjadniji dio komunikacije. Između dvije razvijene osobe, koje su vrlo komplementarne, riječi su nepotrebne. One koriste riječi samo za formalne, površne stvari, iz pukog razloga jer si ne čitaju misli. Ako u istom trenutku primijete zalazak sunca, neće se raskokodakati oko toga, neće ga početi opisivati. Samo će ga promatrati, upijati, bez riječi mu se diviti i na trenutak postati taj zalazak. A onda će, bez riječi, krenuti dalje.
Ljudi rasipaju previše energije na sasvim besmislena pričanja, prepričavanja. Ono najvrijednije, čak i ako slušate mudraca, je između riječi, u pauzama, u tišini.

- 09:42 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 05.04.2019.

Poznavanje

Ponekad sam od formalno bliskih ljudi znao čuti: Ja tebe jako dobro poznajem, jako dobro, i više nego što misliš!
Kakva glupost.
Ljudi misle kako nekog dobro poznaju, uvjereni su u to. A ja ih pažljivo promatram i potpuno mi je jasno kako ne poznaju ni sami sebe. Znaju sebe vrlo površno. Ako ne znaš sebe dubinski, ne možeš znati drugoga "jako dobro". Ja ne mislim kako poznajem njih, nego tek vidim kako oni sami ne poznaju sebe. A to je prvi preduvjet za upoznati drugoga... upoznati sebe.
Ja za sebe ne mogu reći da se poznajem, tek mogu reći da se neprestano upoznajem. To je stalni proces, stalno istraživanje... Čovjek nikad nije isti, uvijek je u procesu promjene. Danas sam kakav jesam, sutra je već nešto novo u igri, nešto novo je otkriveno. Nije mi ni cilj upoznati sebe potpuno, jer to nije ni moguće, a i bilo bi dosadno. Zato ne bih nikada rekao kako nekoga poznajem. Mogu ga znati samo u nekoj mjeri. Kada kažemo da nekoga poznajemo, uzimamo ga zdravo za gotovo i tu je odnosu praktički kraj. Nema dalje, jer sve "znate". Ako nastavljate odnos dalje, to je vegetirajući odnos, besmislen.
Upoznavanje sebe je putovanje. Upoznavanje drugoga je zajedničko putovanje. Nitko nikoga ne zna i to je dobra stvar, to otvara prostor za stalno upoznavanje i istraživanje.

- 18:08 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

Braća Grimm - Mudri sluga

" Kako je gospodar sretan i kako mu je dobro u kući ako ima mudrog slugu koji, doduše, sluša njegove riječi, ali ne postupa po njima te radije slijedi vlastitu pamet. Takvog jednog mudrog Janka poslao jednom njegov gospodar da traži izgubljenu kravu. Dugo je izbivao, a gospodar je mislio:
- Vjerni Janko ne dopušta da ga muka spopadne u službi.
No kako se nije dugo vraćao, pobojao se gospodar da mu se štogod dogodilo te se sam dao na put htijući ga potražiti. Morao je dugo tražiti, no napokon je ugledao slugu koji je trčao gore-dolje po polju.
- Dragi Janko - reče gospodar kad je došao do njega - jesi li našao kravu po koju sam te poslao?
- Gospodine - odgovori on - kravu nisam našao, ali nisam je ni tražio.
- A što si tražio, Janko?
- Nešto bolje, a to sam i našao.
- Što je to, Janko?
- Tri mrava - odgovori sluga.
- A gdje su? - upita gospodar.
- Jednoga vidim, drugoga čujem, a trećega gonim - odgovori mudri sluga.
Ugledajte se u ovog slugu, nemojte brinuti za svoje gospodare i njihove zapovijedi, činite radije ono što vam padne na pamet i za što imate volje, pa ćete postupiti jednako pametno kao i mudri Janko."

- 08:43 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.04.2019.

Čitanje djeci i smisao života

Čitajte djeci, ako vam se da. Ako vam se ne da, nema veze, ostat će uskraćena za to divno iskustvo.
Sedmogodišnjakinja i ja smo se prije više tjedana uhvatili Jacoba i Wilhelma Grimma. To nisu one priče koje je uljepšao i prilagodio Disney, pa je sve divno i krasno, već smo posudili debele knjige, s pokojom starom ilustracijom i puno priča i bajki. Mnoge priče jesu čudne, s brutalnim elementima, tako da na tim dijelovima, ako je potrebno, izmijenim i ublažim neke pojmove koji zaista nisu prikladni za djecu. Atmosfera ovih priča se svidjela i meni, a bajkovitost kojom zrače, ove i bilo koje prave bajke, djeci otvara svjetove koje ne može otvoriti ni crtić, ni internet, ni igrice. Samo čitanje i pričanje to mogu. Djeca generalno vole slušati priče. Možda neka više, neka manje, ovisi o samom djetetu. Bilo bi glupo i kontraproduktivno djetetu nametati čitanje. Za nametanje se brine škola, u tome je vrlo uspješna i jebeno dosljedna i to što ona radi je loše i više nego loše. Rezultat toga što škola radi je društvo u kojem živimo.
A priče, one mogu biti prekrasne i mogu imati nevjerojatan utjecaj na dijete. Mogu u njemu stvoriti mnoge podloge koje će u kasnijem životu spontano upotrebljavati u rješavanju stvarnih životnih izazova.

Volio bih ovdje navesti nekoliko kratkih pričica koje su mi urnebesne, ali morat ću ih tipkati, što mi se baš i ne da, jer ih nije tako lako naći na netu, što mi se također ne da. Onda ću rađe nabrzake tipkati, nego dugo tražiti. Jedna je dovoljna.

"Ditmarske laži

Želim Vam nešto ispričati.
Vidio sam gdje lete dva pečena pileta; letjela su brzo, trbuhom prema nebu, a leđima prema paklu; preko Rajne plivao nakovanj i mlinarski kamen, lijepo, polako, tiho, a žaba sjedila o Duhovima na ledu i proždirala raonik.
Bila tri momka pa htjela uhvatiti zeca; hodali su na štakama i drvenim nogama; jedan gluh, drugi slijep, treći nijem, a četvrti hrom.
Želite znati kako je to moguće?
Slijepi je prvi opazio zeca gdje trči preko polja; nijemi je doviknuo hromome, a hromi ga ščepao za gušu.
Bilo ih je koji su htjeli po suhu jedriti; razapeli jedra na vjetru i zaplovili po velikim oranicama; napokon zajedrili preko visokoga brda i jadnici se utopili.
Rak natjerao zeca u bijeg. Visoko na krovu ležala krava.
Otvori prozor da laži mogu izletjeti. "


To je što se tiče čitanja djeci, a što je s vama? Čitate li sebi i što? Krimiće, sf, laku literaturu, tešku literaturu? Sve su to bjegovi, a za to vrijeme, dok bježimo, stvarnost se neprestano događa u nama i oko nas.
Ovo je dobar video na tu temu:


- 08:49 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 03.04.2019.

Aco Stanković i posao iz snova

Aco Stanković ima tu privilegiju da radi posao iz snova. U osnovi, ono što vidimo, jedan sat tjedno razgovora. Za nekoga tko voli razgovarati, mora da mu je urnebesno što ga za tu aktivnost i plate. Osim onoga što vidimo, tu je i ponešto istraživanja, ali to ne možemo smatrati nekim posebnim poslom, to bi on ionako radio... malo istraživao, pregledavao ovo i ono što nađe o gostu koji dolazi sljedeću nedjelju u 2.
Aco, dakle, radi posao iz sna, ali iz njegovog sna i u tome je čar. On to ima u sebi, on je smislio taj termin kojeg je pretvorio u legendarni termin, koji je prije njega bio bezveznoća od termina, nitko ga nije htio. Još prije koju godinu profesionalni kritičari i komentatori su donosili zaključke kako je došlo do zasićenja ove emisije, kako se sve više-manje ponavlja, Aco se umorio, žalac mu je otupio itd. Ali ja mislim da se nije umorio. Mislim da bi on to mogao raditi cijeli život i još nekoliko života poslije. Kao što je on uspio svoj san prenijeti u stvarnost, tako i u svakom drugom (bit će vam čudno, ali čak i u vama, u meni) postoji mogućnost za takvu alkemiju provedbe sna u stvarnost. Većina u tome neće uspjeti, ali neki i hoće i lijepo je znati da je moguće.
Naprosto mi je žao što rijetko uspijem pogledati nu2, uvijek se nešto ispriječi, a i dolazi mi u obzir jedino ako gost nije političar ili nešto slično.

- 10:13 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.04.2019.

Zlatko Dalić, poniznost i dragi Bog

Od kada se Zlatko Dalić pojavio na široj sceni i prometnuo iz relativnog anonimusa u svakodnevnu medijsku pojavu, uz njega se povezuje termin poniznost. On obožava taj termin, a i javnost ga u pravilu povezuje s njim. Meni je to od početka djelovalo po malo umjetno i lažno, a kasnije je početni osjećaj postao nedvosmislen.
Čudi me da nitko nije primijetio tu predstavu. Možda i je, ali nije mi poznato. Zapravo me i ne čudi, ljudi rijetko što primijete. Skloniji su gutanju, bez puno žvakanja.
Ni Zlatko Dalić, ni nogometaši koje vodi, jednostavno nisu ponizne osobe. Poniznost je nespojiva s njihovim poslom, koji je biznis, koji je nadmetanje, koji je takmičenje, gdje je cilj pobijediti protivnika, po mogućnosti zgaziti. Još nisam čuo da se nekoga može ponizno nagaziti, poraziti, sportski poniziti.
Ono što je Dalić uveo i na čemu je inzistirao nije poniznost, on brižan upotrebljava krivi termin, samo o tome se radi. On je uveo nešto drugo, a to drugo se zove oprez. Poniznost i oprez nisu sinonimi. Ponizna osoba ima u sebi razvijen stav i atmosferu "ja sam takav kakav jesam, dobar sam takav kakav jesam, nisam bolji od drugih, nisam lošiji od drugih, takav sam kakav jesam i s tim sam zadovoljan, ja sam ono što jesam i to mi je dovoljno, s tom spoznajom cvatem, ne treba mi ništa drugo". A oprez, u ovom slučaju dalićevski oprez znači "momci, nemojte biti bahati, nemojte biti glupi, igrate u najboljim klubovima, klasa ste i možete biti prvaci svijeta ako se stvari poslože, ali ako se budete bahatili, ništa od toga". To je osnovna ideja, koju je on sigurno razradio do detalja i neprestano inzistirao na njoj, i takav pristup je doveo do fascinantnog rezultata o kojem je i on sam vrlo sramežljivo sanjao, ali sigurno mu se u najluđim snovima nadao.
A što se tiče neprestanog korištenja sintagme kako je pomogao "dragi Bog", to je naprosto nonsens. Igraju dva kluba i oba se uzdaju u Boga iz iste priče o Bogu. Jedan klub pobijedi i izjavljuje kako je "dragi Bog dao tu pobjedu, dragi Bog je tako htio." Izgleda da je Bog, kao i mnogi ljudi, veliki navijač i povremeno navija za jedne, povremeno za druge.
No da bi odrasla osoba bila uvjerena u ovakve stvari i bez problema ih javno izjavljivala, mora da je bila kljukana s tim idejama u djetinjstvu. Kad vam netko kao malome utuvljuje u glavu određene stvari, teško ćete ih se riješiti, jer tako to ide, takva je psihologija, takav je ljudski um. Teško se riješiti primitivizma i postatati individualac, to rijetko kome uspije, tako da je sve po ovom pitanju jasno i prejasno.

ps ako poželim nekoga kritizirati, onda treba biti jasno da mene ne zanima određena osoba, već princip funkcioniranja. Ne zanima me ovdje Zlatko Dalić, nemam ništa s njim, ali me zanima kako stvari funkcioniraju i zašto.


Mnogi drugi - Slonovi

- 08:51 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Ekspresije o temama osobnog razvoja.




Pitanja i informacije:
alen1zoric@gmail.com



Manje je često dovoljno, a više previše. Umijeće je pronaći pravu mjeru i vlastiti put.






"Inspire (from the Latin inspirare) means to breathe life into another."
































"Tehnologije koje smo stvorili i neprestana poplava takozvanih informacija koje nam se nameću toliko nas odvlače i proždiru da se, više nego ikada, čini društveno korisnim uroniti u knjigu kojom ste okupirani... Mjesto mira na koje morate "otići" kako biste mogli pisati, ali i ozbiljno čitati, mjesto je gdje zapravo možete donositi odgovorne odluke, na kojem se zapravo možete produktivno suočiti s inače zastrašujućim i nesavladivim svijetom..."
Jonathan Franzen