Potpuno sam protiv svih religija i potpuno za njihovo napuštanje. Tako i protiv ove domaće, koja je isto uvezena, jer nije ovdje nikla, nego negdje drugdje, što i nije bitno.
Ako religijske tekstove čitate kao književnost, onda je to jedna stvar, može vas čak i probuditi. Ako ih shvaćate doslovno i tvrdo, mogli biste pokrenuti "sveti" rat.
Glavni junak svake religije je prosvjetljen, svaki na svoj način, svi su različiti i specifični. Sljedbenici su slijepci, imitatori i kopije, oni su svi međusobno slični.
Glavni junaci su živjeli u davna vremena. Puno vode je prošlo, puno toga se promijenilo, konteksti su različiti od današnjih. Od davnih vremena, pa do danas, njihova učenja su potpuno izmrcvarena, zloupotrebljavana, korištena u funkciji politike, silovana.
O Isusu jedva da se išta zna. O njegovom životu se više ne zna, nego što se zna. Kad je imao oko 12 godina, navodno je uletio u hram, razljutio se što tamo trgovci trguju, izvikao se na njih, izokrenuo im stolove i istjerao ih van. Od njegove 12.-e do 30.-e godine je rupa. Nema podataka. Čuo sam da postoje neki spisi u kojima piše da je Isus taj veliki perio svog života proveo u Indiji, u naučavanju. Onda se pojavljuje s 30 godina, djeluje 3 godine, neki učenici nastoje zapisivati što je govorio. Kako su oni to zapisivali, da li su hvatali bilješke, da li po sjećanju, ne znamo. Ideja kako im je Bog diktirao valjda ni djeci nije prihvatljiva. Uglavnom, razni učenici su nešto zapisivali, pa su njihovi zapisi prozvani evanđeljima. Evanđelja je puno više nego što ih je uvršteno u Bibliju. Ona koja nisu uvrštena su puno zanimljivija, jer je manja šansa da ih je politika zatrovala i prilagođavala.
Arheolozi su povremeno pronalazili neke autentične spise, npr. takozvane Kumranske spise, između 1947. i 1956. Takvi pronalasci izazivaju veliku pažnju istraživača, jer se nadaju kako će dovesti do nekih novih i nepoznatih otkrića. Obično i dovode do nečeg nepoznatog. Ali sve su to opet neki stari spisi i vremenski jaz je pre-prevelik. Puno vode je prošlo. Većina toga je nepoznata, a što se manje zna, to je veća mogućnost maštanja, izmišljanja i manipuliranja. To je ono što se događa u najvećoj mjeri. Tko kaže da nešto pouzdano zna, taj je glup. Tko kaže da ne zna, ali zato slijepo i bez zadrške vjeruje, taj je naprosto naivan, upitne inteligencije. Jer u što on to vjeruje? U nešto što je netko izmislio, nadogradio kako mu se prohtijelo?
Na temelju skromnih podataka iz evanđelja možemo npr. ustvrditi kako Isus zaista nije imao sreće sa svojim sljedbenicima, s tzv. apostolima. To je bila grupa primitivnih ribara, seljaka, u konačnici - kukavica. Neki su ga izdali, neki su ga zanijekali, dok je visio na križu, svi su ga redom napustili i razbježali se. Toliko o muškićima. Izgleda da su ga žene puno bolje osjećale i razumjele, jer one su ga razumjele srcem, a muškići su pokušavali razumom, što se pokazalo neuspješnim. I onda su se takvi kasnije, navodno, prosvjetlili i dali se u širenje riječi, pa ako nije išlo milom, onda na različite načine silom.
Ako se čovjek previše uživljava u život nekoga tko je živio u neka davna vremena, onda bez sumnje propušta dobar dio stvarnosti u kojoj se neprestano nalazi. Ljudi gledaju ili unatrag, pokušavaju nešto shvatiti, ili gledaju unaprijed, pokušavaju nešto postati, a stvarnost neprestano postoji i neprestano se zanemaruje. Ono što je jedino stvarno, što bez sumnje postoji, uopće nije potrebno vjerovati u njeno postojanje, to se zanemaruje. Nije li to ludo? O, da.
Post je objavljen 15.04.2019. u 09:33 sati.