U nama postoji više ja i niže ja. U to nemam ni najmanje sumnje, jer mi je poznato i jedno i drugo. U nekom periodu života prevladava niže ja, a onda se tu i tamo može pojaviti zraka sunca i naslutimo da možda postoji i više ja. Onda se može pojaviti malo više sunca i vidimo da zaista postoji više ja. Može nam se činiti kako smo sada na konju i kako je niže ja iza nas i pred nama je samo svjetlo. Ali ponovo se pojavi oblak i prekrije sunce. A onda, nije nam jasno kako je moguće, kao da nije bio dovoljan taj jedan oblak, pojave se i drugi oblaci, tamni, mračni, prijeteći. Cijelo nebo je puno oblaka, svjetla više gotovo da i nema. I zadnja zraka je nestala i djeluje nam kako će tako biti od sada na dalje. Tako i nikako drugačije. A ako bude drugačije, bit će još tamnije, jedina promjena mogla bi biti da uz jaku buru, počne i jak pljusak, a tada ne pomaže kišobran. Nakon pljuska, mogle bi početi padati i sjekire. Čini se kao da će se tamno nebo srušiti na nas.
Niže ja funkcionira kroz strah, sve mu djeluje crno, mračno i negativno. Kroz niže ja, takvo sve i je, to nije umišljanje, to je stvarnost. Kada vidimo tamne oblake svuda naokolo, teško je biti pozitivan, optimističan, smiren, to bi bilo puko glumatanje, a gluma ovdje nije od pomoći.
Ponekad, kad danima pada kiša, kada lijeva, oblačno je, tmurno, vlažno, hladno, teško je zamisliti da će nakon toga doći i sunčano, suho i ugodno vrijeme. A uvijek dođe. I iza najtamnijih oblaka, sunce svejedno postoji, ali oblaci su tako gusti da nam se čini kao da je sunce negdje otišlo, kao da je nestalo. A ono je tamo cijelo vrijeme.
Više ja funkcionira kroz svjetlo, jasnoću i smirenost. Ni to nije umišljanje, to je stvarnost, to je zaista tako.
No ne možemo pukim činom volje, zato jer tako poželimo i zato jer smo čuli kako je u nama i jedno i drugo ja, u trenutku se prebaciti iz tame u svjetlo, iz nemira u mir. Ne, to nije moguće. Što onda napraviti?
Prvo, osnovno i najvažnije, treba se smiriti. Svaki dan se, barem na deset minuta, odmaknuti od svojih tamnih oblaka, sjesti u naslonjač i pokušati jednostavno biti. Neka ostatak dana bude sranje, i bit će, ali tih deset minuta ćemo se malo odmaknuti, odmoriti, isključiti. Ako u početku misli budu ludovale, a i hoće, neka luduju, ko ih jebe. Ali treba biti uporan sa svojih 10 ili 15 minuta, najbolje u jutro. Po malo ćemo vidjeti da postoje misli i da postoji odmak od misli. Da postoje misli i da postoji procjep između misli. Da postoji crnilo, ali da se povremeno pojavi zraka svjetla. I onda počinjemo vidjeti kako mi nismo naše misli, mi nismo to crnilo. One dolaze i odlaze, dolaze i odlaze, neprestano, kao gust promet na obilaznici oko New Yorka. Njima nema kraja, ali one nisu mi. Dok ih doživljavamo kao neodvojivi dio nas, čini se kao su one i mi jedno te ista stvar. Ali to nije tako. Misli su samo prolaznici kroz nas.
Do svjetla se dolazi kroz opuštanje i promjena se ne događa u trenutku, već je potrebno neko vrijeme. A kada postignemo smirenost, onda dobivamo novu perspektivu. Onda drugačije gledamo na stvari, na probleme, na život. Onda drugačije funkcioniramo, drugačije pristupamo, drugačije reagiramo.
Post je objavljen 12.04.2019. u 10:13 sati.