Rukometaši Zagreba prolaze kroz jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti. U ukupno 12 odigranih utakmica u ovogodišnjem izdanju Lige prvaka, doživjeli su isto toliko poraza, uz stravičnu gol razliku (-87). Zagrebaši su gubili sve redom, neovisno o tome je li riječ o domaćoj ili gostujućoj utakmici, kao i igra li se protiv PSG-a ili pak Motora. Jednostavno, hrvatski prvak je djelovao jalovo i indisponirano. Na klupi PPD-a ove sezone izmijenila su se čak trojica trenera, što je najbolji pokazatelj kaotičnog stanja u klubu i „lutanja“ na svim razinama. Prvi u nizu bio je Igor Vori. Bivši kapetan Kauboja je, unatoč trenerskom neiskustvu, dobio povjerenje čelnih ljudi kluba, te su se od njega očekivale velike stvari. No, dogodilo se ono što se iskreno, moglo i očekivati. Mlad i neafirmiran trener nije se mogao nositi s pritiskom i visoko podignutom rezultatskom letvicom, te mu je nakon svega nekoliko utakmica, uručen otkaz.

Nakon njega, na mjesto glavnog trenera Zagreba došla je još jedna hrvatska rukometna ikona, Vlado Šola. Za razliku od Vorija, kojem je ovo bio prvi trenerski angažman u karijeri, Šola je iza sebe imao zapažen uspjeh s Dubravom, koju je prije dvije godine doveo do polufinala kupa. Što se tiče hrvatskog prvenstva, bili su jedno od najugodnijih iznenađenja, te su uz Goricu slovili kao potencijalno sklizak teren za favorizirane SEHA-ligaše, Zagreb i Nexe. Sukladno tome, očekivalo se da Šola u istom ritmu nastavi i na klupi Zagreba, no to je bilo puno lakše reći nego ostvariti. Kao prvo, bespredmetno je uspoređivati Zagreb i Dubravu, klubove kojima je jedina dodirna točka činjenica da su oboje iz metropole. Drugo, ali ne manje bitno je to da Šola u Dubravi nije imao nikakvih imperativa, pa mu je samim time bilo puno lakše obavljati posao za koji je plaćen. Međutim, u Zagrebu je to bila sasvim druga priča. Naime, „plinari“ su već godinama najbolji hrvatski rukometni klub, a uz to su dugo vremena postizali respektabilne rezultate i u europskim okvirima. U svojim vitrinama ima čak dva europska naslova (1992. i 1993.), te četiri titule kontinentalnog viceprvaka. Jednostavno, to je klub koji uvijek teži najvećim dometima i naravno da u takvom okruženju nije lako raditi. U takvoj sredini krizne trenutke mogu iznijeti samo oni najstručniji i najiskusniji, a Šola (još uvijek) nije ni jedno ni drugo. Ni on, baš kao ni Vori, nije uspio pronaći „kemiju“ u momčadi, te je vrlo brzo „potrošen“. Tijekom svog mandata na klupi „lavova“ doživio je nekoliko teških poraza ( -10 od Nantesa, -8 od Celja i -12 od Veszprema), no bilo je i utakmica u kojima je bio blizu pozitivnog rezultata, no ipak je ostao za malo prekratak (poraz 33:37 od Barcelone, te 26:27 od Aalborga). Ali, što uopće očekivati od mlade i neiskusne momčadi, koja nije ni izbliza kvalitetna kao u vrijeme Stepančića i Mandalinića? To je bio posljednji koliko-toliko jaki i kompetitivni Zagreb, a sve ovo što je uslijedilo je mučenje, uz tek poneki „bljesak“. To je nažalost, Zagrebova realnost. Jednostavno, navijači našeg prvaka, ali i klupski čelnici, moraju biti svjesni da u redovima PPD-a više nema nijednog klasnog igrača. Financijski problemi natjerali su upravu da rasproda sve što vrijedi, a za nekada stožerne igrače poput Mandalinića i Stepančića, nisu dovedene adekvatne zamjene. Jer novaca nema, pa se momčad „krpa“ igračima za koje mora izdvojiti malu, ili čak nikakvu odštetu. Nastavak niza loših rezultata u Ligi prvaka, ubrzo je okončao Šolin mandat na klupi „plinara“. Umjesto njega, za kormilo posrnulog giganta sjeo je renomirani hrvatski stručnjak Ivica Obrvan. Osobno mislim da je to najbolji potez koji je Zagreb u ovom trenutku mogao povući. U sezoni „užasa“, u kojoj je ekipi samopouzdanje svedeno na minimum, razdrmati svlačionicu može jedino jako trenersko ime, a Obrvan to definitvno je. Premda u dvije odigrane utakmice LP nije uspio stići ni do boda, napredak u Zagrebovoj igri itekako se vidi. Najbolji primjer je gostujuća utakmica protiv Nantesa, u kojoj se Zagreb hrabro nosio s daleko jačim suparnikom, te je pokleknuo tek u samoj završnici. Ubrzo je uslijedio novi, još teži europski izazov. U zagrebačku arenu stigao moćni Veszprem. Plinari su u prvom dijelu odlično parirali favoriziranim Mađarima, no u drugom dijelu su potonuli te su na koncu poraženi 28:35. No, bez obzira na to, evidentno je da Obrvanov Zagreb puno odlučniji, a samim time i konkurentniji. U kratko vrijeme uspio je posložiti igrače, koji sada ponovno sliče na ozbiljnu momčad.

Od ostatka ove sezone ne treba mnogo očekivati. Ipak, Zagrebu se pružila neočekivana prilika da barem malo popravi turoban ovosezonski dojam ( barem što se tiče LP). Naime, EHF je odlučio da nitko neće ispasti iz skupina Lige prvaka, već će svih 16 momčadi dobiti priliku zaigrati u osmini finala. Istina, Zagreb će kao posljednji iz svoje skupine zaigrati protiv prvoplasiranog iz druge grupe ( Kielce ili Flensburg). No, taj poklon od EHF-a ujedno može i treba biti veliki motiv „lavovima“. Neka oni ostave srce na terenu, pa kako god da završi, nitko im neće zamjeriti. Što se tiče SEHA lige, Zagrebu ide sjajno, vodeći je u svojoj grupi i mirno čeka play-off. No, nakon dugo vremena bi mogla biti iznimno napeta borba za naslov prvaka Hrvatske. Naime, Nexe ove sezone igra jako dobro, te je nedavno izborio plasman u osminu finala EHF kupa. Zagreb pak igra jednu od najgorih sezona u svojoj povijesti i vrlo lako bi se moglo dogoditi da Nexe osvoji naslov prvaka. Ipak, Zagreb je u posljednje vrijeme podigao razinu igre, što mu daje zalog za optimizam uoči same završnice sezone. Kako će se sve rasplesti, saznat ćemo krajem svibnja.

Ivica Obrvan još jednom je dokazao da je vrstan stručnjak i da se ne boji ni najtežih izazova. On je uvjerljivo najjače pojačanje koje je Zagreb mogao dobiti i vjerujem da će se pravi plodovi njegovog rada vidjeti tek u sljedećoj sezoni, kada dobije priliku sam slagati momačd. Ponekad je za preporod ekipe dovoljno da ima pravog trenera, pa bi Obrvan definitvno mogao biti Zagrebov x faktor. Kao što je Nenad Bjelica stvorio „atomski“ Dinamo (koji je u trenutku njegovog dolaska na klupu bio očajan), tako i Obrvan može ponovno oživjeti Plinare. Hrvatskom rukometu nasušno treba jaki Zagreb, te se nadam da će pod Obrvanovom paskom, takav ponovno i postati.