semper contra
subota, 28.05.2011.
Povratak 'indulgencija'
Često u svojim postovima i komentarima pišem kako nas nikakvo pristupanje bilo kojoj asocijaciji neće natjerati da radimo nešto što ne želimo ili pak nam ne odgovara – 'paše'. I da posljedično tome priče naših eurofila, čitaj vlastodržaca, da je u interesu Hrvatske ulazak u EU jer ćemo time učvrstiti vladavinu prava (i poštenja?), padaju u vodu.
Evo najnovije potvrde tog mog stava.
U kuhinji 'male od kužine,' ona kao 'glavna kuharica' sa svojim pomoćnicima sastavila je novi 'recept' pomoću kojeg misli popuniti bure bez dna zvano 'državni proračun'. Prema tom receptu Vlada se sprema na izmjenu 'Zakona o gradnji' po kojoj bi se legalizirali svi objekti izgrađeni bez dozvole. I što je najzanimljivije takav 'recept' izmišljen je u državi koja je jedina na svijetu ilegalne graditelje gonila za kazneno djelo.
No naravno ne bi to išlo samo s recimo sedam 'Zdravo Marija'. Ne, pretvaranje ilegalnog u legalno stajalo bi 'ilegalca' od 20 do 40.000 kunića.
Kako se procjenjuje da u Lijepoj našoj ima između 150 i 250 tisuća ilegalno sagrađenih objekata raznih vrsta ukupna suma koju bi Vlada prikupila na ovaj način penje se na cca 10 milijardi kuna. Nije ni loše za napor koji će trebati zastupnicima da podignu ruku 'za'. Što time vlast bjelodano daje na znanje kako one koji su gradili legalno smatra budalama, idiotima i naivcima, a onima koji vole loviti u mutnom poručuje: 'nastavite samo tako, sve ćemo to mi srediti.'
Vrag neka nosi 23. poglavlje. To je samo za vanjsku uporabu a ne i za domaće. Domaće je domaće!
Osim toga vlasnici tako 'legaliziranih' objekata umjesto da budu kažnjeni, još će biti nagrađeni. Bingo! Novi će im zakon omogućiti da se enormno obogate jer će vrijednost njihovih objekata, nakon što dobiju papire, doseći nebeske visine. Ne zaboravimo: nelegalno, pa i više puta na istom mjestu kao na pr Lj.Č.R., gradili su prvenstveno oni koji su u 'prikladno' vrijeme imali novce. I to ne kućice na 'kokošijoj' nozi već dvore od bjelokosti.
Vlasnici 3481 ilegalno izgrađenih objekata koje je dala srušiti 'Bager ministrica' (je li smijenjena jer se nije složila s ovim 'receptom'?) međutim ne mogu očekivati da će od države dobiti odštetu jer se Zakon ne može primjenjivati retroaktivno. No kad bi i bilo moguće, odštetu ne bi dobili od države nego od poreznih obveznika, naročito od već gore spomenutih idiota i da ne nabrajam ostale epitete.
Na kraju dva pitanja:
1. što mislite da će birokrati iz EU reći na taj eklatantni primjer 'državnog kriminala'? Mislim da se oni ne bi bunili da je to urađeno na suptilniji način, a ne ovako primjenom 'kupnje oprosta' po ugledu na Crkvu koja je grijehe svoje pastve otkupljivala indulgencijama, novčanim prilozima i zbog čega se pobunio Martin Luther. No kaj je preveč ni s kruhom ni dobro!
2. Koliko će vremena proći dok 'mala od kužine' ne odustane od tog 'recepta'? Mislim taman toliko koliko će biti potrebno da dođe (ako dođe?) opomena iz Brisla: puj, puj to nije dobro.
petak, 27.05.2011.
Nismo mi Amerikanci…
… mi smo 'kulturni' Europljani pa se ne može desiti da tiskovine objave ovakav naslov u slučaju Ratka Mladića:
„Lociran,
likvidiran,
bačen u Dunav…“
Vjerojatniji je naslov:
„R. Mladić umro u haškom zatvoru prije završetka suđenja!“
srijeda, 25.05.2011.
Sve je jasno...
...dokaz da Hrvatska trenutačno nije u Europi već u Banani!
petak, 20.05.2011.
Tjedan dana s unukom
Nikada do sada nismo bili tako dugo s našim 'nasljednicima dugova' što ih učine naše 'demokratski izabrane vlasti' kao prošli tjedan. Od nedjelje do petka.
Odlazeći odigrati ulogu 'čuvara unuka' nisam očekivao da će mi to biti toliko zanimljivo i da će mi boravak i druženje s unukom odškrinuti novi svijet koji bi me možebitno mogao izvući iz mog depresivnog 'bunara'.
Namjerno ne ponesoh svoj lap-top, pa čak ni knjigu, ne bi li odmorio oči i izbjegao napetost koju mi stvara osjećaj da trebam/moram objaviti post, pregledati komentare, očistiti ih od nekulturnih naplavina što ih donose tshunamiji (i protiv čijeg razornog djelovanja još nije otkriven efikasan lijek unatoč kolosalnom napretku komunikacijske tehnologije), pročitati postove svojih 'favorita' i, kako je red u uljudbenim krugovima, komentirati njihov post. Naravno 'ad rem' a ne 'ad hominem' kako to lijepo kaže bloger 'gospon profesor'.
I dobro što tako učinih jer sam se zahvaljujući tome mogao nesputano posvetiti svom unuku i uživati u svim njegovim 'mudroslovijama', odgovarati na sva njegova zapitkivanja 'zašto?', strepiti gledajući ga kako bez straha juri na svom malom biciklu na odguravanje i ispunjavanju želja kojih se može sjetiti samo dijete na pragu treće godine svog, nadam se i želim mu to, sretnog i zadovoljnog života.
Igračke i 'igračke'
Preopširan, a možda nekima i dosadan, bi to bio post kad bih opisao sve ono što sam u tih nepunih tjedan dana doživio i naslušao se družeći se s unukom. Zato ću fragmentarno spomenuti samo neke zgode koje su se dogodile tijekom tog boravka.
Ne mogu tvrditi da je moj unuk, Teo, specifičan po tome i je li tome uzrok način kako ga odgajaju njegovi roditelji, ali njemu ne trebaju igračke. Pri tome mislim na igračke koje roditelji bjesomučno kupuju svojoj djeci ili pak bake i djedovi svojim unucima, igračkama 'made i China'. On takvih igračaka zaista ima minimum-minimorum. Ali zato ima druge dvije vrste: pravi ručni i električni alat (kojeg koristi njegov otac) i svijet kojeg stvara u svojoj mašti, pa mu košara za rublje može predstavljati prozor, a velika posuda za smeće dimnjak na kući kojoj je ona košara prozor. Iako ja ne mogu nikako dokučiti kako te dvije stvari predstavljaju prozor i dimnjak, njemu su one realnost.
Njemu ne treba blanjalica, ni stvarna ni imitacija u obliku igračke, da bi blanjao dasku. Za to mu je dovoljan komad keramičke pločice i zvuk kojeg sam proizvodi, a koji je toliko sličan stvarnom zvuku blanjalice da bi čovjek koji ga ne vidi, već samo čuje, zaista pomislio da zuji stvarni stroj.
Kosilica
Stanu koji su iznajmili njegovi roditelji pripada i malo dvorište/vrt/travnjak. Na nevelikom prostoru ima mjesta i za mali vrt (luk, rajčica, salata, jagode) nekoliko stabala voćaka, uz ogradu zidani roštilj, dio vrta je prostor Teu za igru igračkama kao da je na moru i mala viseća kuglana. Uz to je ostalo još dovoljno slobodnog terena da na njemu raste trava. E upravo ta trava je tema ovog odlomka u ovoj priči.
Iako trava nije bila visoka kao u mojoj vikendici, u koju već odavno ne odlazim ili odem vrlo rijetko, ipak je bila dovoljno velika da me ponuka pokositi je malim trimerom, pogotovo što je snaha, koja to uglavnom radi, pri kraju 'blaženog' stanja s novim nasljednikom već spomenutih dugova. Kako mi nije bilo bitno za koliko ću vremena obaviti posao odlučih u 'igru' uključiti i Tea. Zajedno smo pošli u podrum, on s baterijom da lakše nađemo kosilicu iako je u podrumu bilo dovoljno svjetla, našli kosilicu i iznijeli je na travnjak. Sad smo se dali u potragu za produžnim kabelom. Našao sam jedan bijele boje ali prekratak. Teo je stalno govorio: narančasti, narančasti no nisam shvaćao o čemu govori. Tek kad je došla snaha s posla objasnila nam je da se radi o kabelu narančaste boje, pokazala gdje je pa smo mogli nastaviti pripreme. Kakvo je to bilo veselje!!!
Kad je sve bilo spremno za kosidbu: kabel priključen, Teo u rukavicama za rad i crnim naočalama kao zaštitom za oči, krenuli smo kositi. Ja sam držao i usmjeravao kosilicu, a on je pritiskao prekidač. Naravno nije mi baš bilo jednostavno, no kao što rekoh radio sam to više zbog snahe i njega nego iz želje da baš trebam pokositi travnjak.
I da ne duljim. Od tog dana svakog prijepodneva je na tapeti bila kosidba. Najprije je Teo pregledao je li još negdje ostala koja vlat trave i kad ju je našao nastala je vesela cika i uzvici: kosilica, kosilica. U petak kad smo odlazili kući, na vrtu nije bilo ni jedne jedine vlati trave. Uzrečici moje supruge: „Gdje deda kosi trava ne raste!“ može se dodati nova: „Gdje deda i unuk kose trava ne raste!“ Tko će kositi s njim kad dede neće biti ne znam, ali sam siguran kad slijedeći put dođem da će prva riječ biti: kosilica, kao što je kad oni dođu k nama: bušilica.
Mali mudrac/prefriganac
Kad smo prihvatili poziv za čuvanje Tea dok druga baka boravi u Bosni, najviše nas je bilo strah kako ćemo Tea uspjeti 'spremiti' na popodnevno spavanje. Sin je obećao kako će on oko podneva, kad Teo redovno ide na spavanje, doći da ga smjesti u krevet. No već nakon prvog dana bilo mi je jasno da to neće biti potrebno, tako da sin više nije trebao dolaziti.
Teo još uvijek kaki u pelene iako piški već odavno kao 'veliki'. To obavi nakon ručka a prije spavanja. Sve dane dok smo se mi bavili s njim procedura prije spavanja tekla je ovako: ručavanje, gledanje crtića na lap-topu, oblačenje pidžame zajedno s pelenom, odlazak u sobu gdje se on, stojeći i čitajući pri tome knjigu, pokakio, presvlačenje, uzimanje bočice mlijeka i odlazak u krevet. Žena bi legla uz njega dok ne zaspi. Prvi dan kad smo to radili bez prisutnosti sina događanje je teklo ovako.
Po objedovanju pustio sam mu crtić. Nakon prva dva, supruga ga je obukla u pidžamu a nakon trećeg rekoh:
„Eto sad je kraj!“
„Ne, nije. Još jedan!“
Pustio sam mu još jednom prvi rekavši:
„Taj si već vidio, nema drugog.“
Još je malo gledao, onda se spustio s kauča i krenuo u spavaću sobu govoreći:
„Ja idem kakiti. Nemojte mi smetati!“ Odlazeći okrenuo se i upitao: „Je ste li mi stavili pelenu?“
„Naravno“, reče supruga a on odvrati: „Onda dobro“ i ode.
Kroz zatvorena vrata slušali smo ga kako lista slikovnicu, priča sam sa sobom. Nakon kratkog vremena utihnu i uskoro se pojavi na vratima kuhinje.
„Je si li se pokakio?“ pita supruga.
„Nisam“, odgovori Teo.
Na to će supruga:
„No dobro, napravit ćeš to poslije spavanja. Idemo sad u krevet!“
„Zar mislite da ću pokakani na spavanje!“ iznenadi nas unuk smiješeći se.
Uzeo je svoju bočicu s mlijekom, žena ga je presvukla i on je mirno otišao u krevet. Nikakvih problema nije bilo.
Bilo je takvih događanja još, no mislim da je ovo dovoljno da se predoči atmosfera tih dana.
Epilog
I što reći na kraju ovog lijepog tjedna što provedoh u ulozi 'čuvara unuka'.
Po prvi put mi se javila pomisao da trebam prihvatiti činjenicu kako u mojoj dobi više nije bitno hoću li što napraviti, napisati, reći ili pročitati. Za nešto takvo treba imati pred sobom mnogo vremena kojeg ja više sigurno nemam. Ali zato mogu svaki trenutak, do neminovnog kraja, posvetiti 'nasljednicima dugova' i truditi se da im prve godine življenja učinim što ljepšim i zanimljivijim kad to već ne mogu njihovi roditelji zbog zauzetosti sticanjem materijalnih sredstava da bi prehranili svoju djecu, sebe i nas, starce/penzionere.
Kao što će jednog dana njihova djeca, a moja unučad hraniti njih i svoju djecu za razliku od mnogih koji ljubav prema živim bićima nadomještavaju kućnim ljubimcima ne želeći imati djecu, usprkos tomu što mogu, pravdajući se da je danas to tako teško.
subota, 14.05.2011.
Još jedna 'blagodat' demokracije
Stan koji smo kupili starijem sinu u Samoboru građen je u klasičnoj 'soc-realističkoj' tehnici koju karakterizira tzv tunelska gradnja: betonski zidovi, pod i strop, gipsani pregradni zidovi, stubišta visokih i uskih stepenica radi uštede prostora (po njima se uspinjem mnogo teže nego po stepenicama u mojem soliteru) i ulaznih vrata u stan s nadsvjetlom. Često sam se pitao, ulazeći u takve stanove, kako je netko mogao projektirati ulazna vrata s nadsvjetlom izrađenim još k tome iz običnog prozorskog stakla i dimenzija da čovjek može, ako razbije staklo, bez problema ući u stan. Možebitno je to bilo zbog toga što je u tadašnja 'mračna vremena' pojam 'ljudskih prava' bio vrlo 'nerazvijen', pa su provalnici imali veći respekt i prema takvim preprekama.
...vrata s 'nadsvjetlom' koja će završiti na otpadu da...
Danas kada ovu našu domovinu krasi daleko 'razvijeniji' pojam 'ljudskih prava i sloboda', kao posljedica uvođenja demokracije pa su i provalnici nešto 'slobodniji' u djelovanju, korisnici takvih stanova, ako žele na miru provoditi vrijeme izvan stana, trebaju posegnuti u džep, izvaditi četiri do sedam tisuća kunića i ugraditi tzv 'protuprovalna vrata'. Premda su sad sama vrata čvršća od gipsanog zida u koji su ugrađena, takva 'kompozicija' ipak predstavljaju malo veću prepreku nepoželjnom ulasku u stan od staklom prekrivenog drvenog okvira, tzv 'nadsvjetla'.
To sam ispričao svom sinu dok smo se vozili do, od njega odabranog, dobavljača i montažera PP-vrata s namjerom da ih kupimo na rate preko moje kartice, jer karticu njegovog principala ne primaju.
„Eto sine još jedna 'dobra' stvar koju smo dobili sa Zapada uvodeći demokraciju. Potrebu za ugradnjom PP-vrata što 'bitno' doprinosi razvoju našeg gospodarstva. A u ona davna vremena za koje mnogi smatraju da su bila 'mračna' pa su valjda zbog toga morali ugrađivati nadsvjetlo da osvijetle hodnik i uz to uštede na utrošku struje, to nam nije trebalo,“ rekoh mu razgledavajući u salonu tvrtke izložena PP-vrata raznih dimenzija, boja i stupnjeva sigurnosti.
...bi ih zamijenila 'protuprovalna'.
„Ma tata, u ta vremena ni na Zapadu nisu trebala takva vrata,“ odgovori sin uvjeravajući me da to nema veze s demokracijom i kapitalizmom. U tom sam se trenutku prisjetio jednog događaja od prije tridesetak godina kojim bi mu mogao proturječiti, ali sam odustao od 'mudroslovljenja'. I onako on to ne bi razumio. No u slučaju vas, mojih poštovanih štioca, ipak ću ispričati taj događaj.
U ta davna 'mračna' vremena, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ma što stoljeća – milenija, kod našeg susjeda na drugom katu deveterokatnog solitera u goste je došla mlada djevojka iz jednog velikog grada u Americi. Roditelji su joj bili prva generacija iseljenika pa je dobro govorila naš jezik. Jednom zgodom, bilo je to u kasnu jesen i vani je već bila upaljena javna rasvjeta, sreli smo se izlazeći iz solitera na ulaznim vratima. Otvorih joj vrata i pustih je da izađe prva. Nesigurnim korakom zakoračila je preko praga, stala i onda pažljivo pogledavala lijevo desno po prostoru oko ulaza.
U prvi mah nisam na to obratio pozornost, no kako je to gledanje potrajalo ipak nekoliko trenutaka upitah je:
„Što gledaš tako uznemireno? Tražiš li nešto?“
„Gledam nema li nekoga tko bi nas mogao napasti!“ odgovori ona. „Kod nas, u mom gradu, nakon što padne mrak ja se ne usuđujem izaći sama na ulicu. Rekla sam to i stricu ali on mi reče da se ne trebam ničega bojati. Ipak ostala mi je ta navika gledanja oko sebe prilikom izlaska iz zgrada.“
Ostao sam osupnut ne sluteći da će mnogo godina kasnije i u mojem gradu doći neko takvo vrijeme kada neće biti ništa neuobičajeno da te netko napadne ne samo u sumrak ili po noći već i po bijela dana.
Protiv provalnika u stanove od Zapada smo uveli običaj ugradnje PP-vrata. Hoćemo li radi osobne zaštite trebati, kao što to rade Amerikanci, uvesti i osobno naoružanje?
četvrtak, 05.05.2011.
U jednom slovu je bit!
Ubojstvo 'najvećeg' terorista svijeta - Osame
...praćeno budnim okom 'najvećeg' mirotvorca svijeta - Obame.
Što bi rekao Einstein: sve je relativno!
ponedjeljak, 02.05.2011.
Ipak je bilo 'besplatnog graha'
Obzirom da moja bolja polovica i ja nismo znali kaj pametnoga delati, odlučili smo odvesti se na Dravu kraj Varaždina gdje je prošle godine održana 20., jubilarna, proslava Praznika rada. Ruku na srce, nismo očekivali ništa posebno, možda samo neki luna park i poneki štand s 'drangulijama' kao na svakom sajmu oliti vašaru.
No prevarili smo se. U organizaciji 'Turističkog saveza Varaždina' uz svesrdnu podršku glavne oporbene stranke organizirana je sasvim pristojna fešta. Neću dalje mudrovati, neka vam slike dočaraju barem malo atmosferu koja je i mene, vječitog pesimistu, do neke mjere ugodno iznenadila. Iako nisam mogao ne primijetiti među posjetiteljima, u ozračju koje je vladalo, ipak izvjesnu apatičnost. No možebitno da je i to od mojeg vječitog pesimizma, jer je moja b.p. bila vrlo zadovoljna.
Pa krenimo redom.
…panoramska snimka prostora na kojem se održavala fešta.
…prema ovoj slici poredanih 'konja' ne bi se reklo da smo u krizi i da nam je loše.
…nisu izostali ni kanuisti i kajakaši. Čak i iz drugih gradova. Slika prikazuje kolonu kajakaša u 'finišu' utrke
…iako oni baš i nemaju neke povijesne veze s 'Praznikom rada', ipak su husari uspješno zamijenili sindikaliste, predstavnike 'posloprimaca' koji ove godine nisu sudjelovali da ne bi 'ugrozili' socijalni dijalog između njih, 'poslodavaca' i 'male od kužine &Co'.
'Dobra isprika zlata vrijedi', kaže narod.
…Husari su imali konkurenciju u 'malim kaubojima'. No dok su oni bili opremljeni 'kak se šika' kaubojima su nedostajali šeširi, pištolji i lasa.
…mlade snage simpatičnih 'Varaždinskih mažoretkinja' svojim su nastupom podigle raspoloženje.
…da ne bi bilo zabune tko je ovdje 'glavna stranka' pozornica je bila uređena u stilu 'Samo Da (ne) Pobijedimo'
…uspješan nastup najmlađe sudionice priredbe buduće sudionice emisije 'Hrvatska traži zvijezdu'. Garantiram.
…lijepo izgleda i fino je mirisalo, ali navale nije bilo. Kako nam je rekao glavni 'meštar od kužine', ljudi nemaju para. Vidi se to.
…iako se i tu postavljalo pitanje tko će pojesti ovog na ražnju ipak je 'otišao'. Unatoč povisokoj cijeni, bilo je dosta ljudi a on sam.
…moja b.p. je samo čeznutljivo gledala u izloške ali im se nije približavala. Šećer!
…i na kraju glavni 'meštar od kužine', poznati kuhar Crljeni, jedan od najboljih kuhara u Hrvatskoj, a sigurno najbolji u SZ Hrvatskoj. Po 'volumenu' se i ne bi reklo, kaj ne?
…i sve to je priređeno za ove 'radnike'. Prema sadržaju stolova vidi se da prevladava 'radnički grah'. Bio je besplatan. Jedan je konzument graha rekao: „Dolazim već petu godinu. Samo radi graha, da žena ne mora danas kuhati!“ Ona je valjda bila s njim iako je nisam vidio.
…u okviru proslave održana je i utrka na 2450 m. Glavni sportski organizator, moj kolega iz bivše firme, poravnava pokale prije dodjele pobjednicima.
…stijeg ponosne 'Kuburaške Udruge Maruševca'
…svjetlo oružje u rukama junaka bit će 'gromoglasno'
…poredak prije paljbe. Kako su pucali nisam uspio snimiti jer sam obijem rukama morao začepiti uši zbog gromoglasnog praska. To je, navodno, čuo u Zagrebu i jedan od posjetitelja mog bloga, misleći da je to zvuk 'radničkog graha'.
…top kojim je označen kraj nastupa KUM-a
…a onda su stigli dugo najavljivani i očekivani 'uvaženi gosti'. Treba se priznati da su bili točni. Neću navoditi pojedinačna imena, toliko ipak nisu važni, a onog najvažnijeg čitatelj će i sam prepoznati. Reći ću samo da su to predstavnici SZ – nih županija.
…na kraju službenog dijela proslave, kako je to red i običaj, završno slovo održao je, srećom ne dugo, glavni 'uvaženi' gost. Onda su uslijedila rukovanja s 'uvaženim' gostima, slikanja s radničkom klasom i kratke izjave za medije. No to su stvari koje su svima vama već dobro poznate iz izvješća naših mas medija pa tome nisam posjećivao nimalo pozornosti.
Bili smo nas dvoje još kratko vrijeme, pa smo se vratili u sivu svakodnevnicu. B.P. u sobu s TV-om a ja u svoj 'brlog' da napišem ove retke. Do idućeg 'Praznika rada', ili kako će se već zvati, stojte mi dobro.
P.S.
I glede datuma kad će se slaviti beatifikacija Ivana-Pavla secondo sam pogriješio. Neće to biti na današnji dan, 1. svibanja kad je beatificiran, već 22. listopada, na dan kad je kao Karlo Woytila postao papa Ivan-Pavao secondo.
Šansa je to da 1. maj ipak ostane kakav-takav 'radnički' praznik. No vidjet ćemo, duga je godina dana i svašta se može dogoditi.
nedjelja, 01.05.2011.
Prvi svibanj (maj) A.D. 2011.
U stanu imam tri kalendara.
Na 'Katoličkom kalendaru za 2011.' sa slikom blaženog kardinala Stepinca u izdanju 'J.L.' uz današnji datum upisano je: 2. Uskrsna (Bijela); Praznik rada.
U kalendaru kojeg sam dobio od mojeg servisera koji mi godinama servisira SEAT-Cordobu, uz datum 1. svibanj stoji samo: Praznik rada.
U trećem kalendaru, Međimurske županije, uz današnji datum piše: 2. USK. NED. BOŽ. MILOS; Sv Josip radnik.
Nakon današnjeg dana, prema događaju kojeg najavljuje naša dalekovidnica i kojemu će posvetiti po svemu sudeći gotovo jednaku pozornost kao i Velikom Kraljevskom Vjenčanju, vjerujem da će iduće godine barem na jednom od navedenih kalendara uz datum 1. svibanj (1.maj) stajati i Blaženi Ivan-Pavao II. Barem tako dugo dok ne bude proglašen svetim.
Hoće li se i ostali kalendari ugledati na kalendar Međimurske županije pa izbaciti uz taj datum ono 'Praznik rada' zaista ne znam. No da budem iskren mislim da je moja Županija jedan korak ispred ostalih jer radnika (barem onih zaposlenih) je sve manje. Mnogi od onih koji su zaposleni i onako se ne odazivaju na naziv 'radnik' već ima ljepše zvuči 'djelatnik', 'službenik', 'dužnosnik', 'zaposlenik', 'posloprimatelj', pa bi taj dan trebalo danas možda u prelaznom periodu do njegovog potpunog ukinuća nazivati 'Praznik djelatnosti' ili 'Praznik zaposlenja'.
Uz to ove godine taj praznik i onako pada u nedjelju, pa mu dođe kao da ga ni nema. Kao što izgleda neće biti ni radničkog graha s kobasicom. U ona davna „mračna“ vremena uz taj datum su išla dva neradna dana, a ako je jedan od njih padao u nedjelju, kao praznik računao se i slijedeći. Možda je tako bilo ozakonjeno zato da se 'radne mase' odmore od obaveznog sudjelovanja u prvomajskim paradama nakon što ih je u rane jutarnje sate budila mjesna limena glazba budnicama, a možda je tome bio uzrok što je tada bilo više radnika. Tko zna?
Zato, dragi moji čitatelji koji još uvijek znate zbog čega se slavi taj dan, čestitam vam Praznik rada.
I vama koji radite za crkavicu, i vama koji radite a ne primate plaću, a nadasve svima onima koji spadaju u armiju od 340.000 nezaposlenih radnika s željom i nadom da će ipak do slijedećeg praznika, ako ga uopće bude, barem polovica od njih naći zaposlenje i biti zaposleni radnici.
