semper contra
petak, 20.05.2011.
Tjedan dana s unukom
Nikada do sada nismo bili tako dugo s našim 'nasljednicima dugova' što ih učine naše 'demokratski izabrane vlasti' kao prošli tjedan. Od nedjelje do petka.
Odlazeći odigrati ulogu 'čuvara unuka' nisam očekivao da će mi to biti toliko zanimljivo i da će mi boravak i druženje s unukom odškrinuti novi svijet koji bi me možebitno mogao izvući iz mog depresivnog 'bunara'.
Namjerno ne ponesoh svoj lap-top, pa čak ni knjigu, ne bi li odmorio oči i izbjegao napetost koju mi stvara osjećaj da trebam/moram objaviti post, pregledati komentare, očistiti ih od nekulturnih naplavina što ih donose tshunamiji (i protiv čijeg razornog djelovanja još nije otkriven efikasan lijek unatoč kolosalnom napretku komunikacijske tehnologije), pročitati postove svojih 'favorita' i, kako je red u uljudbenim krugovima, komentirati njihov post. Naravno 'ad rem' a ne 'ad hominem' kako to lijepo kaže bloger 'gospon profesor'.
I dobro što tako učinih jer sam se zahvaljujući tome mogao nesputano posvetiti svom unuku i uživati u svim njegovim 'mudroslovijama', odgovarati na sva njegova zapitkivanja 'zašto?', strepiti gledajući ga kako bez straha juri na svom malom biciklu na odguravanje i ispunjavanju želja kojih se može sjetiti samo dijete na pragu treće godine svog, nadam se i želim mu to, sretnog i zadovoljnog života.
Igračke i 'igračke'
Preopširan, a možda nekima i dosadan, bi to bio post kad bih opisao sve ono što sam u tih nepunih tjedan dana doživio i naslušao se družeći se s unukom. Zato ću fragmentarno spomenuti samo neke zgode koje su se dogodile tijekom tog boravka.
Ne mogu tvrditi da je moj unuk, Teo, specifičan po tome i je li tome uzrok način kako ga odgajaju njegovi roditelji, ali njemu ne trebaju igračke. Pri tome mislim na igračke koje roditelji bjesomučno kupuju svojoj djeci ili pak bake i djedovi svojim unucima, igračkama 'made i China'. On takvih igračaka zaista ima minimum-minimorum. Ali zato ima druge dvije vrste: pravi ručni i električni alat (kojeg koristi njegov otac) i svijet kojeg stvara u svojoj mašti, pa mu košara za rublje može predstavljati prozor, a velika posuda za smeće dimnjak na kući kojoj je ona košara prozor. Iako ja ne mogu nikako dokučiti kako te dvije stvari predstavljaju prozor i dimnjak, njemu su one realnost.
Njemu ne treba blanjalica, ni stvarna ni imitacija u obliku igračke, da bi blanjao dasku. Za to mu je dovoljan komad keramičke pločice i zvuk kojeg sam proizvodi, a koji je toliko sličan stvarnom zvuku blanjalice da bi čovjek koji ga ne vidi, već samo čuje, zaista pomislio da zuji stvarni stroj.
Kosilica
Stanu koji su iznajmili njegovi roditelji pripada i malo dvorište/vrt/travnjak. Na nevelikom prostoru ima mjesta i za mali vrt (luk, rajčica, salata, jagode) nekoliko stabala voćaka, uz ogradu zidani roštilj, dio vrta je prostor Teu za igru igračkama kao da je na moru i mala viseća kuglana. Uz to je ostalo još dovoljno slobodnog terena da na njemu raste trava. E upravo ta trava je tema ovog odlomka u ovoj priči.
Iako trava nije bila visoka kao u mojoj vikendici, u koju već odavno ne odlazim ili odem vrlo rijetko, ipak je bila dovoljno velika da me ponuka pokositi je malim trimerom, pogotovo što je snaha, koja to uglavnom radi, pri kraju 'blaženog' stanja s novim nasljednikom već spomenutih dugova. Kako mi nije bilo bitno za koliko ću vremena obaviti posao odlučih u 'igru' uključiti i Tea. Zajedno smo pošli u podrum, on s baterijom da lakše nađemo kosilicu iako je u podrumu bilo dovoljno svjetla, našli kosilicu i iznijeli je na travnjak. Sad smo se dali u potragu za produžnim kabelom. Našao sam jedan bijele boje ali prekratak. Teo je stalno govorio: narančasti, narančasti no nisam shvaćao o čemu govori. Tek kad je došla snaha s posla objasnila nam je da se radi o kabelu narančaste boje, pokazala gdje je pa smo mogli nastaviti pripreme. Kakvo je to bilo veselje!!!
Kad je sve bilo spremno za kosidbu: kabel priključen, Teo u rukavicama za rad i crnim naočalama kao zaštitom za oči, krenuli smo kositi. Ja sam držao i usmjeravao kosilicu, a on je pritiskao prekidač. Naravno nije mi baš bilo jednostavno, no kao što rekoh radio sam to više zbog snahe i njega nego iz želje da baš trebam pokositi travnjak.
I da ne duljim. Od tog dana svakog prijepodneva je na tapeti bila kosidba. Najprije je Teo pregledao je li još negdje ostala koja vlat trave i kad ju je našao nastala je vesela cika i uzvici: kosilica, kosilica. U petak kad smo odlazili kući, na vrtu nije bilo ni jedne jedine vlati trave. Uzrečici moje supruge: „Gdje deda kosi trava ne raste!“ može se dodati nova: „Gdje deda i unuk kose trava ne raste!“ Tko će kositi s njim kad dede neće biti ne znam, ali sam siguran kad slijedeći put dođem da će prva riječ biti: kosilica, kao što je kad oni dođu k nama: bušilica.
Mali mudrac/prefriganac
Kad smo prihvatili poziv za čuvanje Tea dok druga baka boravi u Bosni, najviše nas je bilo strah kako ćemo Tea uspjeti 'spremiti' na popodnevno spavanje. Sin je obećao kako će on oko podneva, kad Teo redovno ide na spavanje, doći da ga smjesti u krevet. No već nakon prvog dana bilo mi je jasno da to neće biti potrebno, tako da sin više nije trebao dolaziti.
Teo još uvijek kaki u pelene iako piški već odavno kao 'veliki'. To obavi nakon ručka a prije spavanja. Sve dane dok smo se mi bavili s njim procedura prije spavanja tekla je ovako: ručavanje, gledanje crtića na lap-topu, oblačenje pidžame zajedno s pelenom, odlazak u sobu gdje se on, stojeći i čitajući pri tome knjigu, pokakio, presvlačenje, uzimanje bočice mlijeka i odlazak u krevet. Žena bi legla uz njega dok ne zaspi. Prvi dan kad smo to radili bez prisutnosti sina događanje je teklo ovako.
Po objedovanju pustio sam mu crtić. Nakon prva dva, supruga ga je obukla u pidžamu a nakon trećeg rekoh:
„Eto sad je kraj!“
„Ne, nije. Još jedan!“
Pustio sam mu još jednom prvi rekavši:
„Taj si već vidio, nema drugog.“
Još je malo gledao, onda se spustio s kauča i krenuo u spavaću sobu govoreći:
„Ja idem kakiti. Nemojte mi smetati!“ Odlazeći okrenuo se i upitao: „Je ste li mi stavili pelenu?“
„Naravno“, reče supruga a on odvrati: „Onda dobro“ i ode.
Kroz zatvorena vrata slušali smo ga kako lista slikovnicu, priča sam sa sobom. Nakon kratkog vremena utihnu i uskoro se pojavi na vratima kuhinje.
„Je si li se pokakio?“ pita supruga.
„Nisam“, odgovori Teo.
Na to će supruga:
„No dobro, napravit ćeš to poslije spavanja. Idemo sad u krevet!“
„Zar mislite da ću pokakani na spavanje!“ iznenadi nas unuk smiješeći se.
Uzeo je svoju bočicu s mlijekom, žena ga je presvukla i on je mirno otišao u krevet. Nikakvih problema nije bilo.
Bilo je takvih događanja još, no mislim da je ovo dovoljno da se predoči atmosfera tih dana.
Epilog
I što reći na kraju ovog lijepog tjedna što provedoh u ulozi 'čuvara unuka'.
Po prvi put mi se javila pomisao da trebam prihvatiti činjenicu kako u mojoj dobi više nije bitno hoću li što napraviti, napisati, reći ili pročitati. Za nešto takvo treba imati pred sobom mnogo vremena kojeg ja više sigurno nemam. Ali zato mogu svaki trenutak, do neminovnog kraja, posvetiti 'nasljednicima dugova' i truditi se da im prve godine življenja učinim što ljepšim i zanimljivijim kad to već ne mogu njihovi roditelji zbog zauzetosti sticanjem materijalnih sredstava da bi prehranili svoju djecu, sebe i nas, starce/penzionere.
Kao što će jednog dana njihova djeca, a moja unučad hraniti njih i svoju djecu za razliku od mnogih koji ljubav prema živim bićima nadomještavaju kućnim ljubimcima ne želeći imati djecu, usprkos tomu što mogu, pravdajući se da je danas to tako teško.
