semper contra
četvrtak, 30.09.2010.
Ima još „čaknutih“…
Ponukan ovim izuzetnim zanimanjem za one koji iskazuje neizmjernu ljubav prema svojim limenim ljubimcima, pa makar oni bili i mali „Fiće“, sjetih se još nekoliko takvih slučajeva vezanih uz vlasnike skromnih automobila, kojih sam sreo u svojem, već poduljem, životu.
Pišem o njima jer su ti „jadnici“ zapostavljeni u našim mas-medijima, tiskovinima ili elektronskim. Oni se bave isključivo vlasnicima „snažne zvjeradi“ s kojima mogu „pičiti“ autoputovima i 300 kilometara na sat, plaćati smiješno male kazne (ako ih uopće uhvate i ako ih uopće i plaćaju) i objavljivati slike slupanih limenih „štednih kasica“ u koje je ubačeno više stotina tisuća eura. A ponosni vlasnici koji ne samo da imaju novaca nego imaju i sreće pa ostanu živi („tko je sretan ni u zahodu nije gladan“, kaže narod) ili tek malo ogrebeni stručno objašnjavaju:
„Što se bunite? Zahvaljujući upravo takvom autu ostao sam živ. Zamislite da sam se slupao s „peglicom“ gdje bih sada bio. Na raskršću Raj-Pakao i čekao odluku Svetog Petra na koju ću stranu!“ Što se mene tiče imali bi samo jedan smjer!
Uploaded with ImageShack.us
U vrijeme davno, dok sam još živio i radio u Doboju, poznavao sam jednog ponosnog vlasnika „Zastave 101“. U to vrijeme takav se auto doduše i nije tretirao baš kao skroman, na njega se čekalo godinama i trebalo je puno mjesečnih plaća iskeširati za njega, ali u današnjim okvirima on je ipak bio mali auto. Vlasnik automobila imao je garažu ispod mog stana. Ako je tko svoju garažu dobrano iskoristio bio je on. Naime automobil je uglavnom „spavao“ u garaži. Vlasnik ga je gotovo svake nedjelje „budio“, izgurao, da izgurao, iz garaže, pregledao ga, obrisao prašinu i ponovo ga priveo tjednom „snu“. Tek povremeno ga je vozio, tek toliko da napuni akumulator, malo razmrda motor i kuglagere ili ako je supruga trebala frizeru a slučajno je padala kiša. Naravno, na povratku auto je temeljito obrisan i posušen.
Jednom je tako izašao, upalio motor i krenuo u „zagrijavanje“. Vratio se bez automobila. Nekoliko dana kasnije čuo sam da ga je prodao. Nakon nekog vremena saznao sam razlog tom čudnom slijedu događaja. Ispričao mi sam vlasnik uz flašu „Sarajevskog piva“ (no dobro nije bila samo jedna!).
„Čuj komšijo, što ti prodade onog stojadina?“ upitah ga ja kada mi se malo razvezao jezik od piva.
„Ma pusti, nisam ti ja za vozit auto!“
„Kako, nisi, pa položio si šoferski. Jes da te baš nisam vidio da puno voziš, ali ipak si izlazio. Ponekad i žena s tobom.“
„To mi je bilo najgore, stalno je zanovijetala, te pazi, te žmigavac, te pješak. Da poludiš!“
„Svi mi to slušamo kada nam u autu sjedi žena. Gora je nego policajac!“ potvrdim ja. „No to ipak nije razlog da prodaješ auto i to još gotovo nov, malo vožen, garažiran.“
„Ma jest, što jest. Ali nisam ti ja za vozača!“
I onda on meni ispriča priču. Onomad kada sam ga vidio da se vraća kući pješice, došao on automobilom na raskršće, pod pravim kutom - „na četiri strane četiri staze vode“. Došao on do raskrižja, gleda ide iz suprotnog smjera prema njemu autobus. On daje lijevi žmigavac, autobus - ništa. Gleda i pita se na glas:
„U božju mater, kuda ćeš ti, lijevo ili desno?“ Gleda, a autobus ništa, i dalje ne pali žmigavac.
„Ma baš me briga kuda ćeš ti!“ reče komšija i skrene u lijevo.
„A autobus, zamisli, išao – pravo! Prošao tik iza mog gepeka. Ja se sledih kad mi je sinulo: budalo pa može on i pravo, ne treba njemu za to žmigavac!“
Stao moj komšija nasred ceste, izašao iz automobila, ostavio ključ u bravi, zatvorio vrata i otišao kući. Auto mu dovezli milicajci kada su vozači javili da na cesti stoji ostavljen automobil. Otada komšija više u njega ulazio nije. Dao oglas i prodao ga.
Sve mislim, zar nije bio poštenjačina. Vidio da mu ne ide vožnja pa se manio ćorava posla. E kada bi tako radili i vlasnici „zvijeri“ nakon prve nesreće i hvatanja zbog prebrze vožnje. Gdje bi nam bio kraj?
Ili je i on bio samo malo – „čaknut“!
nastavlja se…..
ponedjeljak, 27.09.2010.
„Čaknuti“
Još uvijek sam pod „kontrolom“ Nj. V. G….e! Još mi ne dozvoljava dulje sjedenje na stolici.
No jučer pročitah komentar na prošli post od stanovite „anonimke“ (da mi je znati tko se, što tako lijepo zbori, krije pod tom lozinkom; sumnjam ali neka na sumnji i ostane). Kako me tekst komentara, „…subota, malo pred ponoć.Taman pomislih, semper je sigurno nešto napisao.A ti šutiš i šutiš...“ dirnuo u najdublje predjele mog bolesnog i umornog srca odlučih da unatoč i usprkos svemu napišem neku pričicu. Tema mi se već ionako dugo vrti u glavi. Možebitno mi se od te „vrtnje“ pojavila svojevremeno vrtoglavica, uzrok koje ni najdetaljniji pregledi vrsnih „dotura“, uz pomoć najmodernijih tehničko-tehnoloških pomagala, nisu mogli otkriti. A ona „kako došla tako ošla“, pa mi je sada ostala samo nelagodna uspomena na nju.
No dosta je bilo uvoda. Obilazim glavnu temu kao mačak vruću kašu. Ajmo na posao.
Kao što cijenjeno čitateljstvo. a vjerojatno i spomenuta „anonimka“, već znaju, moj stariji sin sa svojom obitelji živi u Samoboru, u naselju zgrada izgrađenih u „mračna“ vremena kada su se masovno gradili stambeni objekti sa stanovima za srednje i niže situirani sloj radničke klase. Glavno njihovo obilježje (mislim stanova, ne radničke klase) je tzv „tunelska gradnja“ (za detaljno objašnjenje pojma izvolite se obratiti stručnjacima iz graditeljstva) sa svim svojim prednostima i manama (za nabrajanje prednosti i mana takve gradnje također upućujem na iste izvore).
Uz to karakteristično je za njih (zgrade, ne izvore) da imaju suteren, visoko prizemlje i četiri kata. Naravno dizala nema jer su u to vrijeme vrijedila pravila da se u objektima do četiri kata visine ne ugrađuju dizala. Štednja!
Osim toga stanove su dobivali prvenstveno mlađi ljudi, zgrade su projektirali mladi arhitekti po urbanističkim planovima mladih urbanista pa tko bi onda još mislio da bi u tim stanovima mogli stanovati ili u njih povremeno dolaziti starci sa slabim srcem i dušom na jeziku. Uostalom tada trajanje života nije bilo toliko dugo kao danas!
Joooj! Opet se udaljih od teme, pa se ekspresno vraćam na nju.
Ne znam kada je to točno bilo, ali jednom sam bio sa sinom u nekoj kupovini u šoping centrima zapadnog dijela Zagreba i u povratku, ulazeći u ulicu gdje stanuje, primijetih na jednom parkirnom mjestu ispred ulaza do njegovog postavljenu stolicu. Obična stolica sastavljena od metalnog kostura i drvenih daščica kakve smo često viđali na terasama uz naš lijepi plavi Jadran prije nego što su svijet preplavile plastične, koje se može vidjeti i na najudaljenijem pacifičkim otocima.
Uploaded with ImageShack.us
„Što ta stolica radi ovdje?“ pitam sina.
„Čuva parkiralište“, odgovori uz smiješak sin.
„Kako čuva?“
„Ma pusti. Tu parkira svoj automobil jedan stanar iz ovog susjednog stubišta. Navalio da on ima pravo na slobodno parkirno mjesto kao stanar. Jedno vrijeme su susjedi ignorirali taj njegov zahtjev, parkirali i na to mjesto, no on je navalio „ko mutav“, svađao se sa sustanarima i na kraju počeo postavljati tu stolicu. Ljudi popustiše, što da se svađaju s „čaknutim“, ima dovoljno i drugih mjesta, i tako gospodin „Tvrdoglavi“ ima svoje parkiralište.“
„Pametno. Mudro čak! Trebaš biti samo dovoljno uporan i praviti se ludim pa ćeš imati i svoje parkiralište“, bio je moj komentar.
Kakav već jesam, vrag mi nije dao mira, a kako i inače kada sam u posjetu kod sina nemam pametnijeg posla, počeo sam pratiti aktivnosti „Čaknutog“.
Ima automobil FIAT-Uno (za tajkune bi to bio „čamac za spašavanje“ smješten u dnu gepeka za slučaj da slupaju svoju „zvijer“) tamno zelene boje. Primijetio sam kako je uvijek čist i suh.
Uploaded with ImageShack.us
Sve mi se razjasnilo nakon prve kiše koja je pala nakon što sam započeo „promatrati“ „Čaknutog“ i njegove postupke. Samo što je kiša prestala (ma što prestala, samo što je jenjala i prešla u sitnu rosulju) evo našeg „Čaknutog“ s jelenjom kožom (prava ne umjetna!) i krene brisati Uno (FIAT-Uno ne troši puno!). Obrisao detaljno, odmaknuo se od Una, dobro pogledao, ponovo obrisao mjesto što mu se učinilo nedovoljno suhim, sažmikao „jelenac“ i otišao u stan. Stade na vrhu ulaznih stepenica, pogledao svoga mezimca i bi zadovoljan učinjenim. Nakon nekog vremena kiša je potpuno stala, sramežljivo zasjalo sunce i evo našeg „Čaknutog“ s „jelencem“. Obrisao Unića ponovo temeljito, „jelenac“ dobro izžmikao i zadovoljan otišao u kuću.
Ponavljalo se to poslije svake kiše, magle ili rosulje. Malo pomalo dođe i zima. Iako baš ne volimo ići u Samobor zimi, dogodilo se da jednom, zbog potrebe čuvanja unuka, ipak odemo. Probudili se mi ujutro, izađemo na balkon, a tamo: pada snijeg. Ne izdašan, tek toliko da su se parkirani automobili i cesta zabijelili. Svi osim jednog: Unića. Njegov vlasnik već je u akciji. Donio kefu s drškom i uporno ga čisti od snijega koji pomalo pada. Završio i odlazi. Nakon nekog vremena, Unić je opet zabijelio, ali ne zadugo. Vratio se „Čudak“ s kefom i čisti li čisti. Ovog puta je donio i metlu i lijepo pomeo snijeg s površine „njegovog“ parkinga sve do automobila. A tada je nastupio vrhunac!!!
Iz plastične vrećice izvadio je vrećicu soli i posipao tek očišćeni prostor solju. Da mu se ne zaledi!
Uploaded with ImageShack.us
Poslije ovog što vidjeh pomislim: i zavrijedio je da ima „svoj“ parking, pa makar to i ne bilo kolegijalno prema ostalim stanarima.
Takva se ljubav i briga, ipak, ne iskazuju ni vlastitoj ženi!
nedjelja, 19.09.2010.
Povratak „semper contre“!
...moj dragi "brlog"
Uploaded with ImageShack.us
Evo me, nakon više od mjesec dana, ponovo u mom „brlogu“. Prvi dio proveo sam kod jednog sina u Samoboru, a onda kod drugog u Zagrebu. Točnije stigao sam prošle srijede, no određeni dio mog tijela nije mi dozvoljavao dulji pristup računalu sve do današnjeg dana. Mogao sam uz računalo provesti tek toliko vremena da provjerim poštu, pogledam što pišu moji blogeri-favoriti (bez komentara!) i – gotovo.
Završila je „bitka“ protiv „životinjice s kliještima“. Ponavljam „bitka“, ali ne i „rat“. Zašto samo „bitka“ ispričat ću možebitno u nekom drugom postu jer obrada zahtijeva više vremena, a za to još uvijek nisam u potpunosti spreman. U ovom prvom javljanju nakon „kratke stanke“, izranjavan „bitkom“, odlučio sam s vama, dragi moji štioci, podijeliti jedno zanimljivo iskustvo koje sam stekao tijekom provedbe terapije u čuvenoj „radio aktivnoj banji“ poznatoj pod nazivom „Klinika za tumore“ (bolje bi bilo reći: protiv tumora).
Još u prošlom stoljeću/tisućljeću, 1996. godine, kada mi je kardiologinja dijagnosticirala anginu pektoris, propisala mi je kao preventivni lijek „olicard“. Odmah me upozorila da kod pojedinih pacijenata/korisnika on može u početku primjene izazvati jake glavobolje, a kod manjeg broja čak i trajne glavobolje, tako da bi se moglo desiti kako ga više neću moći koristiti.
I zaista! Već nakon nekoliko dana moja „Veleučena Glava“ počela je „pucati“ od bola. Odlučio sam poslušati savjet liječnice i izdržati određeni broj dana dok se „Glava“ ne privikne na lijek. Uzalud vam trud svirači! „Glava“ je boljela sve jače. Zatvarao sam se u sobu, zamračivao je spuštanjem roleta jer mi je svjetlost smetala, trpao čepiće u uši da ne čujem buku automobila, hodao po sobi kao sjeverni medvjed u svom skučenom kavezu u ZOO-u i na kraju bježao u vikendicu gdje je veća tišina. Ništa nije pomoglo. „Veleučena Glava“ jednostavno nije htjela (ili mogla) prihvatiti novi lijek pa sam ga konačno morao zamijeniti drugim, manje efikasnim (tako je rekla liječnica) ali koji nije izazivao takvu reakciju.
Tada to nisam primijetio, ali danas, nakon iskustva sa zračenjem, sjetio sam se da je „Nipodoštovana Guzica“ kroz sve to vrijeme funkcionirala posve normalno ne obazirući se na patnje „Veleučene Glave“!
Sada se međutim situacija primijenila.
Pod baražnom paljbom „bacača radioaktivnih zraka“ po „rakiću“ „Nipodoštovana“ je pala kao kolateralna žrtva perifernih snopova ubojitog oružja. Nakon dva tjedna tretmana odlučila se pobuniti. U početku su prosvjedi trajali nekoliko sati dnevno da bi, što su dani prolazili, počela davati na znanje da se njoj takav tretman nikako ne dopada. Počela je, uz bolove, zanemarivati svoju osnovnu „dužnost“, što me natjeralo prijeći na „strogu“ dijetu (svako zlo za neko dobro: kroz mjesec dana smršavio sam četiri kilograma).
No pojavila se i „nus“ pojava. Bolovi koje je morala „Nipodoštovana“ trpjeti prouzročili su totalnu blokadu i „Veleučene Glave“. Nije bila u stanju razmišljati, čitati, pisati, gledati TV ili slušati glazbu (čak ni glazbu A. Dedeća). Jedino što se stalno vrtjelo u njezinoj nutrini bilo je: „majko moja što si me rodila“ i „što ne umrem već jednom“. I to je trajalo više od mjesec dana.
Sada kada je konačno malo popustila bol „Veleučena“ se „Glava“ konačno deblokirala i u pojedinim satima tijekom dana može razmišljati i o nekim drugim stvarima a ne samo o ranije navedenim. U ovim trenutcima ne mogu ne sjetiti se stihova pjesme A.Dedića „Posljednja želja“ (posebno srednje strofe) s njegovog zadnjeg albuma „Rebus“:
„Nekad su oduzimali
sad mi zbrajaju,
ja odlazim bez krivnje, Oni ostaju
samo da nisam takav! samo da nisam s njima!
meni je to u redu - pod vješalima
I kao kod viona
kad prođu sjaj i slava
koliko teži guzica
vidjet će slavna glava.
Za kraj, za kraj koliko hoću
nude mi sve na svijetu
popustim malo omču i kažem - cigaretu.“
I zato, dragi moji blogeri, za mene Ona više nije „Nipodoštovana“, već – „Njezino Veličanstvo“!
