Marketing
„Čaknuti“
Još uvijek sam pod „kontrolom“ Nj. V. G….e! Još mi ne dozvoljava dulje sjedenje na stolici.
No jučer pročitah komentar na prošli post od stanovite „anonimke“ (da mi je znati tko se, što tako lijepo zbori, krije pod tom lozinkom; sumnjam ali neka na sumnji i ostane). Kako me tekst komentara, „…subota, malo pred ponoć.Taman pomislih, semper je sigurno nešto napisao.A ti šutiš i šutiš...“ dirnuo u najdublje predjele mog bolesnog i umornog srca odlučih da unatoč i usprkos svemu napišem neku pričicu. Tema mi se već ionako dugo vrti u glavi. Možebitno mi se od te „vrtnje“ pojavila svojevremeno vrtoglavica, uzrok koje ni najdetaljniji pregledi vrsnih „dotura“, uz pomoć najmodernijih tehničko-tehnoloških pomagala, nisu mogli otkriti. A ona „kako došla tako ošla“, pa mi je sada ostala samo nelagodna uspomena na nju.
No dosta je bilo uvoda. Obilazim glavnu temu kao mačak vruću kašu. Ajmo na posao.
Kao što cijenjeno čitateljstvo. a vjerojatno i spomenuta „anonimka“, već znaju, moj stariji sin sa svojom obitelji živi u Samoboru, u naselju zgrada izgrađenih u „mračna“ vremena kada su se masovno gradili stambeni objekti sa stanovima za srednje i niže situirani sloj radničke klase. Glavno njihovo obilježje (mislim stanova, ne radničke klase) je tzv „tunelska gradnja“ (za detaljno objašnjenje pojma izvolite se obratiti stručnjacima iz graditeljstva) sa svim svojim prednostima i manama (za nabrajanje prednosti i mana takve gradnje također upućujem na iste izvore).
Uz to karakteristično je za njih (zgrade, ne izvore) da imaju suteren, visoko prizemlje i četiri kata. Naravno dizala nema jer su u to vrijeme vrijedila pravila da se u objektima do četiri kata visine ne ugrađuju dizala. Štednja!
Osim toga stanove su dobivali prvenstveno mlađi ljudi, zgrade su projektirali mladi arhitekti po urbanističkim planovima mladih urbanista pa tko bi onda još mislio da bi u tim stanovima mogli stanovati ili u njih povremeno dolaziti starci sa slabim srcem i dušom na jeziku. Uostalom tada trajanje života nije bilo toliko dugo kao danas!
Joooj! Opet se udaljih od teme, pa se ekspresno vraćam na nju.
Ne znam kada je to točno bilo, ali jednom sam bio sa sinom u nekoj kupovini u šoping centrima zapadnog dijela Zagreba i u povratku, ulazeći u ulicu gdje stanuje, primijetih na jednom parkirnom mjestu ispred ulaza do njegovog postavljenu stolicu. Obična stolica sastavljena od metalnog kostura i drvenih daščica kakve smo često viđali na terasama uz naš lijepi plavi Jadran prije nego što su svijet preplavile plastične, koje se može vidjeti i na najudaljenijem pacifičkim otocima.
Uploaded with ImageShack.us
„Što ta stolica radi ovdje?“ pitam sina.
„Čuva parkiralište“, odgovori uz smiješak sin.
„Kako čuva?“
„Ma pusti. Tu parkira svoj automobil jedan stanar iz ovog susjednog stubišta. Navalio da on ima pravo na slobodno parkirno mjesto kao stanar. Jedno vrijeme su susjedi ignorirali taj njegov zahtjev, parkirali i na to mjesto, no on je navalio „ko mutav“, svađao se sa sustanarima i na kraju počeo postavljati tu stolicu. Ljudi popustiše, što da se svađaju s „čaknutim“, ima dovoljno i drugih mjesta, i tako gospodin „Tvrdoglavi“ ima svoje parkiralište.“
„Pametno. Mudro čak! Trebaš biti samo dovoljno uporan i praviti se ludim pa ćeš imati i svoje parkiralište“, bio je moj komentar.
Kakav već jesam, vrag mi nije dao mira, a kako i inače kada sam u posjetu kod sina nemam pametnijeg posla, počeo sam pratiti aktivnosti „Čaknutog“.
Ima automobil FIAT-Uno (za tajkune bi to bio „čamac za spašavanje“ smješten u dnu gepeka za slučaj da slupaju svoju „zvijer“) tamno zelene boje. Primijetio sam kako je uvijek čist i suh.
Uploaded with ImageShack.us
Sve mi se razjasnilo nakon prve kiše koja je pala nakon što sam započeo „promatrati“ „Čaknutog“ i njegove postupke. Samo što je kiša prestala (ma što prestala, samo što je jenjala i prešla u sitnu rosulju) evo našeg „Čaknutog“ s jelenjom kožom (prava ne umjetna!) i krene brisati Uno (FIAT-Uno ne troši puno!). Obrisao detaljno, odmaknuo se od Una, dobro pogledao, ponovo obrisao mjesto što mu se učinilo nedovoljno suhim, sažmikao „jelenac“ i otišao u stan. Stade na vrhu ulaznih stepenica, pogledao svoga mezimca i bi zadovoljan učinjenim. Nakon nekog vremena kiša je potpuno stala, sramežljivo zasjalo sunce i evo našeg „Čaknutog“ s „jelencem“. Obrisao Unića ponovo temeljito, „jelenac“ dobro izžmikao i zadovoljan otišao u kuću.
Ponavljalo se to poslije svake kiše, magle ili rosulje. Malo pomalo dođe i zima. Iako baš ne volimo ići u Samobor zimi, dogodilo se da jednom, zbog potrebe čuvanja unuka, ipak odemo. Probudili se mi ujutro, izađemo na balkon, a tamo: pada snijeg. Ne izdašan, tek toliko da su se parkirani automobili i cesta zabijelili. Svi osim jednog: Unića. Njegov vlasnik već je u akciji. Donio kefu s drškom i uporno ga čisti od snijega koji pomalo pada. Završio i odlazi. Nakon nekog vremena, Unić je opet zabijelio, ali ne zadugo. Vratio se „Čudak“ s kefom i čisti li čisti. Ovog puta je donio i metlu i lijepo pomeo snijeg s površine „njegovog“ parkinga sve do automobila. A tada je nastupio vrhunac!!!
Iz plastične vrećice izvadio je vrećicu soli i posipao tek očišćeni prostor solju. Da mu se ne zaledi!
Uploaded with ImageShack.us
Poslije ovog što vidjeh pomislim: i zavrijedio je da ima „svoj“ parking, pa makar to i ne bilo kolegijalno prema ostalim stanarima.
Takva se ljubav i briga, ipak, ne iskazuju ni vlastitoj ženi!
Post je objavljen 27.09.2010. u 16:32 sati.