semper contra
nedjelja, 19.09.2010.
Povratak „semper contre“!
...moj dragi "brlog"
Uploaded with ImageShack.us
Evo me, nakon više od mjesec dana, ponovo u mom „brlogu“. Prvi dio proveo sam kod jednog sina u Samoboru, a onda kod drugog u Zagrebu. Točnije stigao sam prošle srijede, no određeni dio mog tijela nije mi dozvoljavao dulji pristup računalu sve do današnjeg dana. Mogao sam uz računalo provesti tek toliko vremena da provjerim poštu, pogledam što pišu moji blogeri-favoriti (bez komentara!) i – gotovo.
Završila je „bitka“ protiv „životinjice s kliještima“. Ponavljam „bitka“, ali ne i „rat“. Zašto samo „bitka“ ispričat ću možebitno u nekom drugom postu jer obrada zahtijeva više vremena, a za to još uvijek nisam u potpunosti spreman. U ovom prvom javljanju nakon „kratke stanke“, izranjavan „bitkom“, odlučio sam s vama, dragi moji štioci, podijeliti jedno zanimljivo iskustvo koje sam stekao tijekom provedbe terapije u čuvenoj „radio aktivnoj banji“ poznatoj pod nazivom „Klinika za tumore“ (bolje bi bilo reći: protiv tumora).
Još u prošlom stoljeću/tisućljeću, 1996. godine, kada mi je kardiologinja dijagnosticirala anginu pektoris, propisala mi je kao preventivni lijek „olicard“. Odmah me upozorila da kod pojedinih pacijenata/korisnika on može u početku primjene izazvati jake glavobolje, a kod manjeg broja čak i trajne glavobolje, tako da bi se moglo desiti kako ga više neću moći koristiti.
I zaista! Već nakon nekoliko dana moja „Veleučena Glava“ počela je „pucati“ od bola. Odlučio sam poslušati savjet liječnice i izdržati određeni broj dana dok se „Glava“ ne privikne na lijek. Uzalud vam trud svirači! „Glava“ je boljela sve jače. Zatvarao sam se u sobu, zamračivao je spuštanjem roleta jer mi je svjetlost smetala, trpao čepiće u uši da ne čujem buku automobila, hodao po sobi kao sjeverni medvjed u svom skučenom kavezu u ZOO-u i na kraju bježao u vikendicu gdje je veća tišina. Ništa nije pomoglo. „Veleučena Glava“ jednostavno nije htjela (ili mogla) prihvatiti novi lijek pa sam ga konačno morao zamijeniti drugim, manje efikasnim (tako je rekla liječnica) ali koji nije izazivao takvu reakciju.
Tada to nisam primijetio, ali danas, nakon iskustva sa zračenjem, sjetio sam se da je „Nipodoštovana Guzica“ kroz sve to vrijeme funkcionirala posve normalno ne obazirući se na patnje „Veleučene Glave“!
Sada se međutim situacija primijenila.
Pod baražnom paljbom „bacača radioaktivnih zraka“ po „rakiću“ „Nipodoštovana“ je pala kao kolateralna žrtva perifernih snopova ubojitog oružja. Nakon dva tjedna tretmana odlučila se pobuniti. U početku su prosvjedi trajali nekoliko sati dnevno da bi, što su dani prolazili, počela davati na znanje da se njoj takav tretman nikako ne dopada. Počela je, uz bolove, zanemarivati svoju osnovnu „dužnost“, što me natjeralo prijeći na „strogu“ dijetu (svako zlo za neko dobro: kroz mjesec dana smršavio sam četiri kilograma).
No pojavila se i „nus“ pojava. Bolovi koje je morala „Nipodoštovana“ trpjeti prouzročili su totalnu blokadu i „Veleučene Glave“. Nije bila u stanju razmišljati, čitati, pisati, gledati TV ili slušati glazbu (čak ni glazbu A. Dedeća). Jedino što se stalno vrtjelo u njezinoj nutrini bilo je: „majko moja što si me rodila“ i „što ne umrem već jednom“. I to je trajalo više od mjesec dana.
Sada kada je konačno malo popustila bol „Veleučena“ se „Glava“ konačno deblokirala i u pojedinim satima tijekom dana može razmišljati i o nekim drugim stvarima a ne samo o ranije navedenim. U ovim trenutcima ne mogu ne sjetiti se stihova pjesme A.Dedića „Posljednja želja“ (posebno srednje strofe) s njegovog zadnjeg albuma „Rebus“:
„Nekad su oduzimali
sad mi zbrajaju,
ja odlazim bez krivnje, Oni ostaju
samo da nisam takav! samo da nisam s njima!
meni je to u redu - pod vješalima
I kao kod viona
kad prođu sjaj i slava
koliko teži guzica
vidjet će slavna glava.
Za kraj, za kraj koliko hoću
nude mi sve na svijetu
popustim malo omču i kažem - cigaretu.“
I zato, dragi moji blogeri, za mene Ona više nije „Nipodoštovana“, već – „Njezino Veličanstvo“!
