Marketing
Ima još „čaknutih“…
Ponukan ovim izuzetnim zanimanjem za one koji iskazuje neizmjernu ljubav prema svojim limenim ljubimcima, pa makar oni bili i mali „Fiće“, sjetih se još nekoliko takvih slučajeva vezanih uz vlasnike skromnih automobila, kojih sam sreo u svojem, već poduljem, životu.
Pišem o njima jer su ti „jadnici“ zapostavljeni u našim mas-medijima, tiskovinima ili elektronskim. Oni se bave isključivo vlasnicima „snažne zvjeradi“ s kojima mogu „pičiti“ autoputovima i 300 kilometara na sat, plaćati smiješno male kazne (ako ih uopće uhvate i ako ih uopće i plaćaju) i objavljivati slike slupanih limenih „štednih kasica“ u koje je ubačeno više stotina tisuća eura. A ponosni vlasnici koji ne samo da imaju novaca nego imaju i sreće pa ostanu živi („tko je sretan ni u zahodu nije gladan“, kaže narod) ili tek malo ogrebeni stručno objašnjavaju:
„Što se bunite? Zahvaljujući upravo takvom autu ostao sam živ. Zamislite da sam se slupao s „peglicom“ gdje bih sada bio. Na raskršću Raj-Pakao i čekao odluku Svetog Petra na koju ću stranu!“ Što se mene tiče imali bi samo jedan smjer!
Uploaded with ImageShack.us
U vrijeme davno, dok sam još živio i radio u Doboju, poznavao sam jednog ponosnog vlasnika „Zastave 101“. U to vrijeme takav se auto doduše i nije tretirao baš kao skroman, na njega se čekalo godinama i trebalo je puno mjesečnih plaća iskeširati za njega, ali u današnjim okvirima on je ipak bio mali auto. Vlasnik automobila imao je garažu ispod mog stana. Ako je tko svoju garažu dobrano iskoristio bio je on. Naime automobil je uglavnom „spavao“ u garaži. Vlasnik ga je gotovo svake nedjelje „budio“, izgurao, da izgurao, iz garaže, pregledao ga, obrisao prašinu i ponovo ga priveo tjednom „snu“. Tek povremeno ga je vozio, tek toliko da napuni akumulator, malo razmrda motor i kuglagere ili ako je supruga trebala frizeru a slučajno je padala kiša. Naravno, na povratku auto je temeljito obrisan i posušen.
Jednom je tako izašao, upalio motor i krenuo u „zagrijavanje“. Vratio se bez automobila. Nekoliko dana kasnije čuo sam da ga je prodao. Nakon nekog vremena saznao sam razlog tom čudnom slijedu događaja. Ispričao mi sam vlasnik uz flašu „Sarajevskog piva“ (no dobro nije bila samo jedna!).
„Čuj komšijo, što ti prodade onog stojadina?“ upitah ga ja kada mi se malo razvezao jezik od piva.
„Ma pusti, nisam ti ja za vozit auto!“
„Kako, nisi, pa položio si šoferski. Jes da te baš nisam vidio da puno voziš, ali ipak si izlazio. Ponekad i žena s tobom.“
„To mi je bilo najgore, stalno je zanovijetala, te pazi, te žmigavac, te pješak. Da poludiš!“
„Svi mi to slušamo kada nam u autu sjedi žena. Gora je nego policajac!“ potvrdim ja. „No to ipak nije razlog da prodaješ auto i to još gotovo nov, malo vožen, garažiran.“
„Ma jest, što jest. Ali nisam ti ja za vozača!“
I onda on meni ispriča priču. Onomad kada sam ga vidio da se vraća kući pješice, došao on automobilom na raskršće, pod pravim kutom - „na četiri strane četiri staze vode“. Došao on do raskrižja, gleda ide iz suprotnog smjera prema njemu autobus. On daje lijevi žmigavac, autobus - ništa. Gleda i pita se na glas:
„U božju mater, kuda ćeš ti, lijevo ili desno?“ Gleda, a autobus ništa, i dalje ne pali žmigavac.
„Ma baš me briga kuda ćeš ti!“ reče komšija i skrene u lijevo.
„A autobus, zamisli, išao – pravo! Prošao tik iza mog gepeka. Ja se sledih kad mi je sinulo: budalo pa može on i pravo, ne treba njemu za to žmigavac!“
Stao moj komšija nasred ceste, izašao iz automobila, ostavio ključ u bravi, zatvorio vrata i otišao kući. Auto mu dovezli milicajci kada su vozači javili da na cesti stoji ostavljen automobil. Otada komšija više u njega ulazio nije. Dao oglas i prodao ga.
Sve mislim, zar nije bio poštenjačina. Vidio da mu ne ide vožnja pa se manio ćorava posla. E kada bi tako radili i vlasnici „zvijeri“ nakon prve nesreće i hvatanja zbog prebrze vožnje. Gdje bi nam bio kraj?
Ili je i on bio samo malo – „čaknut“!
nastavlja se…..
Post je objavljen 30.09.2010. u 11:45 sati.