semper contra
nedjelja, 28.09.2008.
Komunist i/ili anti-fašist
U subotnjem prilogu „Magazin“ „Jutarnjeg lista“ (27.09.2008.) „ Nenad Sesardić poznati hrvatski filozof koji je trenutačno profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu“ u svom članku „Crveno i crno“ pokušava dokazati kako komunisti nisu bili antifašisti. Da bi to dokazao izvodi silogističke bravure pa u uvodu članka kaže:
„Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući nam logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist znači biti fašist?“
U nastavku ipak tvrdi da je „logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešan.“ I onda nastavlja u sličnom stilu:
„Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj moga neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve ovisi o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on to možda sve to radi da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?“
Jeste li shvatili što je „pjesnik htio reći“? Ako niste morat će te pročitati citat još nekoliko puta, a preporučujem i čitav citirani članak u Jutarnjem.
I sada što da zaključim iz ovog uvoda: da li su komunisti bili ili nisu bili antifašisti?
Da bi došao do tog odgovora vratit ću se u dalju i bližu povijest. Samo na kratko.
Prije nešto više od 2000 godina jedan se čovjek pobunio protiv rimske vlasti. Kažu da se zvao Isus Krist. U toj svojoj borbi koristio je tadašnje metode: napad na poli-teističku religiju vlastodržaca (stara ideologija), suprotstavljajući svoju mono-teističku (nova ideologija). Uz podršku svojih suboraca (dvanaest apostola) putovao je zemljom i propagirao svoju vjeru dolazeći sve više u sukob i s vlastodršcima, ali što je po njega bilo kobno i protiv „domaćih izdajnika“. Ovi potonji su uskoro uvidjeli da on propovijedajući svoju vjeru u stvari pokušava njih svrgnuti s vlasti. I da ne pričam dalje poznate stvari. Zahvaljujući baš „domaćim izdajnicima“ vlast ga je osudila na kaznu, koja je tada bila uobičajena: razapinjanje na križ.
Evidentno je da se Isus borio protiv poli-teizma, dakle bio je anti-politeist. No isto se tako sa svojim istomišljenicima, borio za vlast kako bi mogao kroz svoju vjeru upravljati zemljom. Zahvaljujući činjenici da je bolji život obećavao na onom, a ne na ovom svijetu opstala je njegova religija, uz pomoć njegove Crkve (vlasti) eto već pune dvije tisuće godina. No to je druga priča. Da li to znači da zbog te borbe za vlast on nije bio anti-politeist, kako g. Sesardić tvrdi da komunisti nisu bili anti-fašisti jer su se borili za vlast.
Pomaknimo se 1566. godina na vremenskoj skali bliže našem vremenu. U bitci pod Sigetom Nikola Zrinski (za hrvate Hrvat, za madžare Madžar) borio se protiv turskog sultana Sulejmana II. O bitci i sudbini Zrinskog je, naročito u neovisnoj Hrvatskoj, sve poznato, pa neću dalje o povijesnim činjenicama. Obzirom da se Zrinski borio protiv turaka-osmanlija a za obranu kršćanstva, on je očigledno bio anti-osmanlija. No nitko me neće uvjeriti, da se on boreći protiv osmanlija nije borio i za svoje feudalne interese: posjede, bogatstva i privilegije. Dakle brano je svoju vlast. I zar zbog toga nije bio anti-osmanlija, kako g. Sesardić tvrdi da komunisti nisu bili anti-fašisti jer su se borili za vlast.
Još malo bliže našem vremenu, ali nešto dalje u geografskom pogledu. U vrijeme Abrahama Lincolna (1809.-1856.) SAD su bile gospodarski jasno diferencirane na industrijski sjever i poljoprivredni jug. I u jednom i u drugom dijelu, kako bi se to reklo u žargonu „nadrapali“ su radnici. Na sjeveru oni što su za bijedne plaće radili u tvornicama u nemogućim uvjetima, a na jugu oni što su se pržili na plantažama pamuka samo za stan i hranu koje su im velikodušno davali njihovi gospodari. Razlika je bila samo u jednom: oni na sjeveru su bili slobodni građani (o karakteru te „slobode“ napisani su romani), koji su često živjeli u gorim uvjetima nego robovi na jugu. No i to su opet sve poznate stvari, pa neću dalje.
E, onda se pojavio Lincoln, samaritanac, kome bi žao robova i kao anti-rasista podržan od sjevernih država, koje su se pobojale da će odcjepljenjem južnih država ostati bez tržišta za svoje industrijske proizvode, poveo rat s južnim državama. Jednom riječju borio se za vlast. I zar zbog toga nije bio anti-rasist, kako g. Sesardić tvrdi da komunisti nisu bili anti-fašisti jer su se borili za vlast.
I evo nas na kraju sasvim blizu današnjeg vremena i našeg okruženja. 1991. godine naš prvi Predsjednik, koji je nota bene u vrijeme kada su ovim krajevima „divljali“ komunisti anti-fašisti, i sam bio komunist i anti-fašist. Ali vremena se mijenjaju, pa je vremenom postao anti-komunist, i prestao biti anti-fašist. A sve zato da bi se 1991. zajedno s 200 odabranih obitelji domogao vlasti i onog što su građani Hrvatske stvarali tijekom mračnih vremena komunizma. I zar zbog toga ne možemo reći da g. Franjo Tuđman nije bio anti-fašist prije 67 godina, anti-komunist prije 17 godina?
Gospodine Sesardiću, unatoč svih Vaših umnih vratolomija za mene je onaj koji se borio od 1941. protiv nacista, fašista i kolaboracionista najmanje do sloma Italije bio ANTI-FAŠIST. I to bez obzira bio komunist i borio se za komunistički totalitarizam, demokrat koji se borio za demokraciju (o demokraciji na hrvatski način moglo bi se napisati tone političkih traktata), ili pak se jednostavno borio da sačuva svoj goli život od ustaških, četničkih i inih noževa i kama. A sve ove Vaše visokoumne vratolomije možete slobodno objesiti mačku o rep.
Semper Contra
četvrtak, 18.09.2008.
Mirovina ili penzija
Bilo je to prije trideset šest godina.
Mlada profesorica sa završenim prirodoslovno-matematičkim fakultetom, odsjek geografija i svojim suprugom, diplomiranim inženjerom elektrotehnike tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu (danas FER-a) dospjela je u mali gradić u BiH. S njima je doputovao i njihov prvi sin, zbog kojeg nisu mogli ostati u Zagrebu, Hrvatskoj, iako je suprug bio stipendista i zaposlen u tada velikoj tvornice elektrotehničkih postrojenja, strojeva i kućanskih aparata. Ni jedan od iznajmljivača stanova kojima su se obratili u Zagrebu u to vrijeme nije htio primiti mladi bračni par s djetetom. Osim jednog jedinog. Nudio je jednosobni namješteni stan na kraju Ilice po cijeni koja je premašivala pola mjesečne plaće njezinog supruga. Ona tada nije radila i nije bilo ni teoretske šanse da dobije posao u Zagrebu. Iako im je bilo teško nisu im baš predbacivali. Tada je naime važio propis ili zakon da se obitelj s malodobnom djecom, kad ih se jednom primi kao podstanare, ne može samo tako izbaciti na ulicu kada se to stanodavcu prohtije. Danas se to može učiniti i onima koji su u stanovima živjeli desetljećima, naročito ako imaju krivu krvnu grupu.
Sasvim slučajno suprug je u tadašnjem visoko tiražnom hrvatskom dnevniku, koji je u to vrijeme imao redovnu rubriku o ponudi i potražnji radne snage, pročitao da velika firma u BiH, koja je u sklopu svoje djelatnosti imala i djelatnost vezanu uz struku njezinog supruga, traži diplomiranog inženjera elektrotehnike. I odluka je pala. Jednog maglovitog dana suprug je sjeo u vlak za Sarajevo i izašao na stanici gradića na rijeci Bosni. Stanica je dosta daleko od centra grada i on je onako kroz maglu krenuo putem kojim su ga ljubazni stanovnici uputili. Ubrzo se našao pred tvornicom u kojoj je trebao nastaviti svoj radni vijek.
Primio ga je direktor tvornice, Srbin po nacionalnosti (tada se još nije gledalo porijeklo gena), primio ga u svojoj kancelariji i uz „meze i rakiju – meku bosansku“ počeli su razgovori. Direktor se trudio da mladom inženjeru objasni što će raditi, kakva ću mu biti plaća, što se u tvornici radi, kakav je grad u kojem bi trebali živjeti on i njegova obitelj. No inženjera je zanimalo samo jedno: da li je točno da će mu biti dodijeljen dvosobni stan u novogradnji s centralnim grijanjem. Da svakako, potvrdio je direktor i odmah pozvao šofera. Sjeli su u automobil, odvezli se do naselja s novosagrađenim četverokatnicama i pokazali mu stan.
„Evo to će biti Vaš stan ako dođete k nama.“
Inženjeru je zaigralo srce. Imati vlastiti stan! Pa makar i u tom Bosanskom gradiću.
Vratiše se u tvornicu. Trebalo je riješiti još neke „sitnice“: vraćanje stipendije firmi u Zagrebu (ostalo je još šest mjeseci od ukupno tri godine obveza), pitanje zaposlenja supruge, troškova preseljenja (troškovi najma jednog kamiona). Vrlo brzo je sve bilo dogovoreno, i vraćanje stipendije, i zaposlenje supruge i troškova preseljenja. Čak je i plaća bila za dvadesetak posto veća od dotadašnje.
Sastavljen je ugovor, stavljeni potpisi i tog trenutka je za obitelj mlade profesorice i njezinog supruga počelo najljepših sedam godina u njihovom zajedničkom životu. No to je tema za neku drugu priču.
Trideset šest godina kasnije, tada mlada profesorica napunila je 65 godina života i s 36 godina radnog staža, što po sili zakona što zbog umora od godina provedenih u vječitoj borbi s mladima koji su svake godine bivali sve „slobodniji“ i „nestašniji“ kako se to lijepo kaže za nedolično ponašanje mladih, otišla u mirovinu. Na današnji dan, 18. rujna 2008.godine dobila je rješenje o veličini mirovine – 2538,57 kn mjesečno. Navodno će na taj iznos dobiti i nekakav dodatak u visini cca 25%. Trajanje tog dodatka ovisi o dobroj volji uvaženih zastupnika Hrvatskog sabora, jer ga dotični mogu kad im padne na pamet (na primjer kad zažele podići svoje mirovine) ukinuti. Iako smo tada bili u jednoj državi i plaćali sve doprinose u jedan mirovinski fond, za sada nije dobila rješenje za mirovinu za radni staž proveden u BiH. Možda će imati sreće pa i dobije nešto. Među poznanicima koji su također jedno vrijeme radili u republikama bivše države, kruži vic da bi visina mogla biti taman tolika da sebe i supruga počasti „kafom“, ako ikada ode u posjet gradu u kojem je nekad bilo lijepo živjeti u suživotu triju nacija i vjera, a u kojemu je, kao i u mnogim krajevima Lijepe naše, uspješno proveden program etničkog čišćenja, humanog preseljenja ili kako se to već zove.
A znate od koga?
Od onih koji se danas, i s ove i one strane granice nekad dviju republika u istoj državi, nazivaju uvaženi/cenjeni zastupnici/delegati. Onih koji su danas generali, zastupnici, oni koje nakon dvije godine sjedenja i dangubljenja ovdje u Hrvatskom saboru ili tamo u Skupštini Republike Srpske čeka mirovina višestruko veća od mirovine profesorice zemljopisa s 36 godine radnog staža. Onih koji su u vrijeme dok je ona podučavala učenike, kao profesionalni šoferi prevozili i švercali monetu, naftu ili gorivo upravo preko granica tih dviju bivših republika i za to dobili generalski čin uz odgovarajuće financijske blagodati. Od onih koji danas u Saboru tvrde da trebaju imati tako visoke mirovine, jer je to znak da ih se cijeni, a to znači da se onda cijeni i Država.
L'etat c'est moi! (Država sam ja!) – čuveni je citat koji se pripisuje francuskom kralju Luju XIV, Bogodanom, Velikom i Kralj-Suncu. Zar Vas ta maksima ne podsjeća frapantno na izjave nekadašnjeg blagopočivajućeg Predsjednika i još uvijek živućeg Premijera koji ne želi socijalizam, ali mu je izgleda apsolutistička monarhija mnogo bliža srcu.
Zbog svega toga zgodno je prinadležnosti umirovljenih uvaženih zastupnika zvati mirovinom, a profesorice penzijom.
Da se i u terminologiji podcrta razlika.
Semper contra
srijeda, 17.09.2008.
Humoristična emisija "Hrvatski sabor"
Nakon podulje pauze ili ti stanke, evo nam opet TV emisije tipa Big Brother, Exkluziv, Exploziv, Red Carpet. Ovaj puta emisija nosi naziv „Prijenos sjednica Hrvatskog sabora“.
Vratiše nam se naši uvaženi zastupnici (da su uvaženi naravno misle samo oni, malo koji, ako ikoji stanovnik ove države doživljava ih kao uvažene). I odmah oštro krenuli na posao.
Po hitnom postupku dodijelili su si besplatne kartice za parkiranje u podzemnoj garaži na Tuškancu i besplatni prijevoz mini autobusima od garaža do sabornice, na udaljenosti koja se pješice prođe za pet do deset minuta. Navodno su kartice bez imena: tako se mogu posuditi i bližnjima i daljima za besplatno parkiranje.
Onda je počela cirkuska predstava „Zastupnički sat“ (nema veze ni s jednim premijerovim satom). E tu su počeli i prvi skečevi.
Ministar unutrašnjih poslova odgovara na zastupničku kritiku o sigurnosti u Zagrebu i Hrvatskoj potaknutu sve učestalijim naručenim premlaćivanjem ljudi (poznatih i nepoznatih, po političkoj liniji, po boji kože, po vjeroispovijesti), premlaćivanju onako iz čistog zadovoljstva, uz po koje ubojstvo, recimo mladića koji je odbio nasilnicima dati cigaretu ili nešto slično od vrlo velike vrijednosti, tvrdeći da to nije istina. Jer statistički podaci govore suprotno: pad svih oblika kriminaliteta osim gospodarskog (vrlo „utješno“ kad bi slučajno i bilo istinito).
Nekoliko sati kasnije u našoj „sigurnoj“ metropoli metalnim šipkama (uz bejzbol palice jedno od osnovnih sredstava za prijenos podataka iz jedne glave u drugu: paste-copy) premlaćen je direktor „Industrogradnje“ u po bijela dana, na prometnom parkiralištu pod video nadzorom, na povratku sa sastanka. Mljeo je taj ministar nešto i o svom izgledu, frizuri, tenu i radničko-seljačkom podrijetlu na koje se ponosi, i kako je unatoč relativnog siromaštva završio fakultet. „Da ali tada na vlasti nije bio HDZ“ poentira oporbeni zastupnik. Na debelokožnom licu ministra boja se ni za nijansu nije pomakla prema crvenom.
Na pitanje o lošoj demografskoj slici države i propusta Vlade da to promijeni, odgovara poznata ministrica za „ovo i ono“, kojoj je osnovna zadaća sjediti s desna Premijeru i potvrdno klimati glavom kad On o nečemu prodikuje (imali to kakve poveznice s religijom?), kako je najmanje rođenih bilo 2003. (kada je koalicija s SDP-om došla na vlast nakon više od deset godina diktature Tuđmanovog HDZ-a). Oporbeni zastupnik poentira: mi zaista nismo mogli stvoriti bolje uvjete dok ste vi bili na vlasti, a djeca rođena u 2003. sigurno nisu proizašla iz seksualne aktivnosti u toj godini.
I onda Premijer na primjedbu šefa najjače oporbene stranke o nemoralnosti visokih zastupničkih mirovina odgovara da državu čine Sabor, Vlada, dužnosti i ostala politička elita i ako se prema njima ne odnosimo s poštovanjem (tj ne dodijelimo im visoke mirovine, moja opaska) ne poštujemo državu i da to vodi u uravnilovku tj. socijalizam, a on socijalizam ne želi.
Gospodine Premijeru: državu čini Narod i ako se njega ne poštuje nema Države.
I tako sve u tom stilu. Prava kanonada stupidnih odgovora članova Vlade, na ne baš jako provokativna pitanja zastupnika oporbe. Naravno zastupnici stranke na Vlasti ne postavljaju takva pitanja svojoj Vladi, postavljat će ih, potpuno jednaka, kada oni budu u opoziciji. Tada će misliti drugačije.
Eto, na primjer, zastupnike nakon dva mjeseca plandovanja čeka rasprava o prijedlogu udruge poslodavaca (to su oni što kupuju skupe automobile, jahte i dvorce pa im nešto uzmanjkalo love i dosjetiše kako da saniraju besparicu) za izmjenu Zakona o radu s ciljem da se smanje radnička prava. Raspravljat će naši uvaženi zastupnici, ovako dobro odmoreni i financijski potkoženi s sigurnim radnim mjestom, i donijeti izmjenu Zakona o radu kojom bi se trebala ukinuti radnicima plaćena pauza i skratiti godišnji odmori. A možda i da se ponovo uvede 48 satni radni tjedan.
Zastupnike se ne može skinuti sa zastupničkih sinekura zbog tzv imuniteta, ali će oni raspravljati i donijeti izmjenu Zakona o radu ili novi Zakon kojim će se radnike lakše izbacivati s posla.
Radnici u tvrtkama koji bi radili tako malo i tako loše kao naši uvaženi zastupnici sigurno bi dobili otkaz. Ali zastupnike štiti imunitet i omogućuje im raditi gluposti, donositi zakone i propise koje tri dana poslije donošenja mijenjaju ili ukidaju i nikome ništa.
Zamislite: građevinski inženjer projektira most, rednici počinju gradnju po tom projektu i most se sruši nakon što je recimo izgrađena njegova trećina. I pogine nekoliko radnika. Da li bi onda uslijedila izmjena i dopuna projekta kao što je to slučaj s izmjenama i dopunama loše koncipiranih zakona (kao na primjer Zakona o prometu zbog kojeg je do sada poginulo mnogo više ljudi nego prošle godine u isto vrijeme), a da projektant ne završi na sudu. Izmjena projekta bi slijedila, ali projektant bi sigurno završio na sudu (da li i bio osuđen to je druga priča, uostalom kod nas se oslobađaju i ratni zločinci, ubojice na cestama i klasične ubojice).
Projektant najme nema zastupnički imunitet!!!
I onda recite da ovaj Reality Show: zasjedanje Hrvatskog sabora, nije vrhunska humoristička emisija.
- Nije?
- Da, nije!
- Zašto?
Zato jer sudionici te emisije kroje moju, tvoju i sudbinu sviju nas, osiguravajući onako usput sebi i svojim potomcima do sedmog koljena ugodan život.
A mi glasači tu ne možemo apsolutno ništa! Koliko god izlazili na izbore. Za koju god stranku glasovali. Oni će otići samo ako ih pozove Svevišnji. Prošlost, dalja i bliža, nas uči da ne postoji drugi način da ih se riješimo, jer su gospoda uvaženi zastupnici, i oni prije (drugovi) i ovi sada (gospoda), inaugurirali takav izborni sustav da si mogu do smrti osigurati opstanak u vlasti samo ako su dovoljno visoko na izbornim listama.
Kako reče G.G.Byron, engleski književnik (1788.-1824.): „Demokracija je najveće zlo smišljeno na ovom svijetu“.
Pa bila ona socijalistička, liberalna, kapitalistička, narodna i što ti ja znam kakvih još sve nema.
Što Vi mislite?
Semper Contra
