semper contra
nedjelja, 28.09.2008.
Komunist i/ili anti-fašist
U subotnjem prilogu „Magazin“ „Jutarnjeg lista“ (27.09.2008.) „ Nenad Sesardić poznati hrvatski filozof koji je trenutačno profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu“ u svom članku „Crveno i crno“ pokušava dokazati kako komunisti nisu bili antifašisti. Da bi to dokazao izvodi silogističke bravure pa u uvodu članka kaže:
„Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući nam logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist znači biti fašist?“
U nastavku ipak tvrdi da je „logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešan.“ I onda nastavlja u sličnom stilu:
„Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj moga neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve ovisi o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on to možda sve to radi da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?“
Jeste li shvatili što je „pjesnik htio reći“? Ako niste morat će te pročitati citat još nekoliko puta, a preporučujem i čitav citirani članak u Jutarnjem.
I sada što da zaključim iz ovog uvoda: da li su komunisti bili ili nisu bili antifašisti?
Da bi došao do tog odgovora vratit ću se u dalju i bližu povijest. Samo na kratko.
Prije nešto više od 2000 godina jedan se čovjek pobunio protiv rimske vlasti. Kažu da se zvao Isus Krist. U toj svojoj borbi koristio je tadašnje metode: napad na poli-teističku religiju vlastodržaca (stara ideologija), suprotstavljajući svoju mono-teističku (nova ideologija). Uz podršku svojih suboraca (dvanaest apostola) putovao je zemljom i propagirao svoju vjeru dolazeći sve više u sukob i s vlastodršcima, ali što je po njega bilo kobno i protiv „domaćih izdajnika“. Ovi potonji su uskoro uvidjeli da on propovijedajući svoju vjeru u stvari pokušava njih svrgnuti s vlasti. I da ne pričam dalje poznate stvari. Zahvaljujući baš „domaćim izdajnicima“ vlast ga je osudila na kaznu, koja je tada bila uobičajena: razapinjanje na križ.
Evidentno je da se Isus borio protiv poli-teizma, dakle bio je anti-politeist. No isto se tako sa svojim istomišljenicima, borio za vlast kako bi mogao kroz svoju vjeru upravljati zemljom. Zahvaljujući činjenici da je bolji život obećavao na onom, a ne na ovom svijetu opstala je njegova religija, uz pomoć njegove Crkve (vlasti) eto već pune dvije tisuće godina. No to je druga priča. Da li to znači da zbog te borbe za vlast on nije bio anti-politeist, kako g. Sesardić tvrdi da komunisti nisu bili anti-fašisti jer su se borili za vlast.
Pomaknimo se 1566. godina na vremenskoj skali bliže našem vremenu. U bitci pod Sigetom Nikola Zrinski (za hrvate Hrvat, za madžare Madžar) borio se protiv turskog sultana Sulejmana II. O bitci i sudbini Zrinskog je, naročito u neovisnoj Hrvatskoj, sve poznato, pa neću dalje o povijesnim činjenicama. Obzirom da se Zrinski borio protiv turaka-osmanlija a za obranu kršćanstva, on je očigledno bio anti-osmanlija. No nitko me neće uvjeriti, da se on boreći protiv osmanlija nije borio i za svoje feudalne interese: posjede, bogatstva i privilegije. Dakle brano je svoju vlast. I zar zbog toga nije bio anti-osmanlija, kako g. Sesardić tvrdi da komunisti nisu bili anti-fašisti jer su se borili za vlast.
Još malo bliže našem vremenu, ali nešto dalje u geografskom pogledu. U vrijeme Abrahama Lincolna (1809.-1856.) SAD su bile gospodarski jasno diferencirane na industrijski sjever i poljoprivredni jug. I u jednom i u drugom dijelu, kako bi se to reklo u žargonu „nadrapali“ su radnici. Na sjeveru oni što su za bijedne plaće radili u tvornicama u nemogućim uvjetima, a na jugu oni što su se pržili na plantažama pamuka samo za stan i hranu koje su im velikodušno davali njihovi gospodari. Razlika je bila samo u jednom: oni na sjeveru su bili slobodni građani (o karakteru te „slobode“ napisani su romani), koji su često živjeli u gorim uvjetima nego robovi na jugu. No i to su opet sve poznate stvari, pa neću dalje.
E, onda se pojavio Lincoln, samaritanac, kome bi žao robova i kao anti-rasista podržan od sjevernih država, koje su se pobojale da će odcjepljenjem južnih država ostati bez tržišta za svoje industrijske proizvode, poveo rat s južnim državama. Jednom riječju borio se za vlast. I zar zbog toga nije bio anti-rasist, kako g. Sesardić tvrdi da komunisti nisu bili anti-fašisti jer su se borili za vlast.
I evo nas na kraju sasvim blizu današnjeg vremena i našeg okruženja. 1991. godine naš prvi Predsjednik, koji je nota bene u vrijeme kada su ovim krajevima „divljali“ komunisti anti-fašisti, i sam bio komunist i anti-fašist. Ali vremena se mijenjaju, pa je vremenom postao anti-komunist, i prestao biti anti-fašist. A sve zato da bi se 1991. zajedno s 200 odabranih obitelji domogao vlasti i onog što su građani Hrvatske stvarali tijekom mračnih vremena komunizma. I zar zbog toga ne možemo reći da g. Franjo Tuđman nije bio anti-fašist prije 67 godina, anti-komunist prije 17 godina?
Gospodine Sesardiću, unatoč svih Vaših umnih vratolomija za mene je onaj koji se borio od 1941. protiv nacista, fašista i kolaboracionista najmanje do sloma Italije bio ANTI-FAŠIST. I to bez obzira bio komunist i borio se za komunistički totalitarizam, demokrat koji se borio za demokraciju (o demokraciji na hrvatski način moglo bi se napisati tone političkih traktata), ili pak se jednostavno borio da sačuva svoj goli život od ustaških, četničkih i inih noževa i kama. A sve ove Vaše visokoumne vratolomije možete slobodno objesiti mačku o rep.
Semper Contra
