Bilo je to prije trideset šest godina.
Mlada profesorica sa završenim prirodoslovno-matematičkim fakultetom, odsjek geografija i svojim suprugom, diplomiranim inženjerom elektrotehnike tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu (danas FER-a) dospjela je u mali gradić u BiH. S njima je doputovao i njihov prvi sin, zbog kojeg nisu mogli ostati u Zagrebu, Hrvatskoj, iako je suprug bio stipendista i zaposlen u tada velikoj tvornice elektrotehničkih postrojenja, strojeva i kućanskih aparata. Ni jedan od iznajmljivača stanova kojima su se obratili u Zagrebu u to vrijeme nije htio primiti mladi bračni par s djetetom. Osim jednog jedinog. Nudio je jednosobni namješteni stan na kraju Ilice po cijeni koja je premašivala pola mjesečne plaće njezinog supruga. Ona tada nije radila i nije bilo ni teoretske šanse da dobije posao u Zagrebu. Iako im je bilo teško nisu im baš predbacivali. Tada je naime važio propis ili zakon da se obitelj s malodobnom djecom, kad ih se jednom primi kao podstanare, ne može samo tako izbaciti na ulicu kada se to stanodavcu prohtije. Danas se to može učiniti i onima koji su u stanovima živjeli desetljećima, naročito ako imaju krivu krvnu grupu.
Sasvim slučajno suprug je u tadašnjem visoko tiražnom hrvatskom dnevniku, koji je u to vrijeme imao redovnu rubriku o ponudi i potražnji radne snage, pročitao da velika firma u BiH, koja je u sklopu svoje djelatnosti imala i djelatnost vezanu uz struku njezinog supruga, traži diplomiranog inženjera elektrotehnike. I odluka je pala. Jednog maglovitog dana suprug je sjeo u vlak za Sarajevo i izašao na stanici gradića na rijeci Bosni. Stanica je dosta daleko od centra grada i on je onako kroz maglu krenuo putem kojim su ga ljubazni stanovnici uputili. Ubrzo se našao pred tvornicom u kojoj je trebao nastaviti svoj radni vijek.
Primio ga je direktor tvornice, Srbin po nacionalnosti (tada se još nije gledalo porijeklo gena), primio ga u svojoj kancelariji i uz „meze i rakiju – meku bosansku“ počeli su razgovori. Direktor se trudio da mladom inženjeru objasni što će raditi, kakva ću mu biti plaća, što se u tvornici radi, kakav je grad u kojem bi trebali živjeti on i njegova obitelj. No inženjera je zanimalo samo jedno: da li je točno da će mu biti dodijeljen dvosobni stan u novogradnji s centralnim grijanjem. Da svakako, potvrdio je direktor i odmah pozvao šofera. Sjeli su u automobil, odvezli se do naselja s novosagrađenim četverokatnicama i pokazali mu stan.
„Evo to će biti Vaš stan ako dođete k nama.“
Inženjeru je zaigralo srce. Imati vlastiti stan! Pa makar i u tom Bosanskom gradiću.
Vratiše se u tvornicu. Trebalo je riješiti još neke „sitnice“: vraćanje stipendije firmi u Zagrebu (ostalo je još šest mjeseci od ukupno tri godine obveza), pitanje zaposlenja supruge, troškova preseljenja (troškovi najma jednog kamiona). Vrlo brzo je sve bilo dogovoreno, i vraćanje stipendije, i zaposlenje supruge i troškova preseljenja. Čak je i plaća bila za dvadesetak posto veća od dotadašnje.
Sastavljen je ugovor, stavljeni potpisi i tog trenutka je za obitelj mlade profesorice i njezinog supruga počelo najljepših sedam godina u njihovom zajedničkom životu. No to je tema za neku drugu priču.
Trideset šest godina kasnije, tada mlada profesorica napunila je 65 godina života i s 36 godina radnog staža, što po sili zakona što zbog umora od godina provedenih u vječitoj borbi s mladima koji su svake godine bivali sve „slobodniji“ i „nestašniji“ kako se to lijepo kaže za nedolično ponašanje mladih, otišla u mirovinu. Na današnji dan, 18. rujna 2008.godine dobila je rješenje o veličini mirovine – 2538,57 kn mjesečno. Navodno će na taj iznos dobiti i nekakav dodatak u visini cca 25%. Trajanje tog dodatka ovisi o dobroj volji uvaženih zastupnika Hrvatskog sabora, jer ga dotični mogu kad im padne na pamet (na primjer kad zažele podići svoje mirovine) ukinuti. Iako smo tada bili u jednoj državi i plaćali sve doprinose u jedan mirovinski fond, za sada nije dobila rješenje za mirovinu za radni staž proveden u BiH. Možda će imati sreće pa i dobije nešto. Među poznanicima koji su također jedno vrijeme radili u republikama bivše države, kruži vic da bi visina mogla biti taman tolika da sebe i supruga počasti „kafom“, ako ikada ode u posjet gradu u kojem je nekad bilo lijepo živjeti u suživotu triju nacija i vjera, a u kojemu je, kao i u mnogim krajevima Lijepe naše, uspješno proveden program etničkog čišćenja, humanog preseljenja ili kako se to već zove.
A znate od koga?
Od onih koji se danas, i s ove i one strane granice nekad dviju republika u istoj državi, nazivaju uvaženi/cenjeni zastupnici/delegati. Onih koji su danas generali, zastupnici, oni koje nakon dvije godine sjedenja i dangubljenja ovdje u Hrvatskom saboru ili tamo u Skupštini Republike Srpske čeka mirovina višestruko veća od mirovine profesorice zemljopisa s 36 godine radnog staža. Onih koji su u vrijeme dok je ona podučavala učenike, kao profesionalni šoferi prevozili i švercali monetu, naftu ili gorivo upravo preko granica tih dviju bivših republika i za to dobili generalski čin uz odgovarajuće financijske blagodati. Od onih koji danas u Saboru tvrde da trebaju imati tako visoke mirovine, jer je to znak da ih se cijeni, a to znači da se onda cijeni i Država.
L'etat c'est moi! (Država sam ja!) – čuveni je citat koji se pripisuje francuskom kralju Luju XIV, Bogodanom, Velikom i Kralj-Suncu. Zar Vas ta maksima ne podsjeća frapantno na izjave nekadašnjeg blagopočivajućeg Predsjednika i još uvijek živućeg Premijera koji ne želi socijalizam, ali mu je izgleda apsolutistička monarhija mnogo bliža srcu.
Zbog svega toga zgodno je prinadležnosti umirovljenih uvaženih zastupnika zvati mirovinom, a profesorice penzijom.
Da se i u terminologiji podcrta razlika.
Semper contra
Post je objavljen 18.09.2008. u 21:02 sati.