četvrtak, 18.09.2008.
Mirovina ili penzija
Bilo je to prije trideset šest godina.
Mlada profesorica sa završenim prirodoslovno-matematičkim fakultetom, odsjek geografija i svojim suprugom, diplomiranim inženjerom elektrotehnike tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu (danas FER-a) dospjela je u mali gradić u BiH. S njima je doputovao i njihov prvi sin, zbog kojeg nisu mogli ostati u Zagrebu, Hrvatskoj, iako je suprug bio stipendista i zaposlen u tada velikoj tvornice elektrotehničkih postrojenja, strojeva i kućanskih aparata. Ni jedan od iznajmljivača stanova kojima su se obratili u Zagrebu u to vrijeme nije htio primiti mladi bračni par s djetetom. Osim jednog jedinog. Nudio je jednosobni namješteni stan na kraju Ilice po cijeni koja je premašivala pola mjesečne plaće njezinog supruga. Ona tada nije radila i nije bilo ni teoretske šanse da dobije posao u Zagrebu. Iako im je bilo teško nisu im baš predbacivali. Tada je naime važio propis ili zakon da se obitelj s malodobnom djecom, kad ih se jednom primi kao podstanare, ne može samo tako izbaciti na ulicu kada se to stanodavcu prohtije. Danas se to može učiniti i onima koji su u stanovima živjeli desetljećima, naročito ako imaju krivu krvnu grupu.
Sasvim slučajno suprug je u tadašnjem visoko tiražnom hrvatskom dnevniku, koji je u to vrijeme imao redovnu rubriku o ponudi i potražnji radne snage, pročitao da velika firma u BiH, koja je u sklopu svoje djelatnosti imala i djelatnost vezanu uz struku njezinog supruga, traži diplomiranog inženjera elektrotehnike. I odluka je pala. Jednog maglovitog dana suprug je sjeo u vlak za Sarajevo i izašao na stanici gradića na rijeci Bosni. Stanica je dosta daleko od centra grada i on je onako kroz maglu krenuo putem kojim su ga ljubazni stanovnici uputili. Ubrzo se našao pred tvornicom u kojoj je trebao nastaviti svoj radni vijek.
Primio ga je direktor tvornice, Srbin po nacionalnosti (tada se još nije gledalo porijeklo gena), primio ga u svojoj kancelariji i uz „meze i rakiju – meku bosansku“ počeli su razgovori. Direktor se trudio da mladom inženjeru objasni što će raditi, kakva ću mu biti plaća, što se u tvornici radi, kakav je grad u kojem bi trebali živjeti on i njegova obitelj. No inženjera je zanimalo samo jedno: da li je točno da će mu biti dodijeljen dvosobni stan u novogradnji s centralnim grijanjem. Da svakako, potvrdio je direktor i odmah pozvao šofera. Sjeli su u automobil, odvezli se do naselja s novosagrađenim četverokatnicama i pokazali mu stan.
„Evo to će biti Vaš stan ako dođete k nama.“
Inženjeru je zaigralo srce. Imati vlastiti stan! Pa makar i u tom Bosanskom gradiću.
Vratiše se u tvornicu. Trebalo je riješiti još neke „sitnice“: vraćanje stipendije firmi u Zagrebu (ostalo je još šest mjeseci od ukupno tri godine obveza), pitanje zaposlenja supruge, troškova preseljenja (troškovi najma jednog kamiona). Vrlo brzo je sve bilo dogovoreno, i vraćanje stipendije, i zaposlenje supruge i troškova preseljenja. Čak je i plaća bila za dvadesetak posto veća od dotadašnje.
Sastavljen je ugovor, stavljeni potpisi i tog trenutka je za obitelj mlade profesorice i njezinog supruga počelo najljepših sedam godina u njihovom zajedničkom životu. No to je tema za neku drugu priču.
Trideset šest godina kasnije, tada mlada profesorica napunila je 65 godina života i s 36 godina radnog staža, što po sili zakona što zbog umora od godina provedenih u vječitoj borbi s mladima koji su svake godine bivali sve „slobodniji“ i „nestašniji“ kako se to lijepo kaže za nedolično ponašanje mladih, otišla u mirovinu. Na današnji dan, 18. rujna 2008.godine dobila je rješenje o veličini mirovine – 2538,57 kn mjesečno. Navodno će na taj iznos dobiti i nekakav dodatak u visini cca 25%. Trajanje tog dodatka ovisi o dobroj volji uvaženih zastupnika Hrvatskog sabora, jer ga dotični mogu kad im padne na pamet (na primjer kad zažele podići svoje mirovine) ukinuti. Iako smo tada bili u jednoj državi i plaćali sve doprinose u jedan mirovinski fond, za sada nije dobila rješenje za mirovinu za radni staž proveden u BiH. Možda će imati sreće pa i dobije nešto. Među poznanicima koji su također jedno vrijeme radili u republikama bivše države, kruži vic da bi visina mogla biti taman tolika da sebe i supruga počasti „kafom“, ako ikada ode u posjet gradu u kojem je nekad bilo lijepo živjeti u suživotu triju nacija i vjera, a u kojemu je, kao i u mnogim krajevima Lijepe naše, uspješno proveden program etničkog čišćenja, humanog preseljenja ili kako se to već zove.
A znate od koga?
Od onih koji se danas, i s ove i one strane granice nekad dviju republika u istoj državi, nazivaju uvaženi/cenjeni zastupnici/delegati. Onih koji su danas generali, zastupnici, oni koje nakon dvije godine sjedenja i dangubljenja ovdje u Hrvatskom saboru ili tamo u Skupštini Republike Srpske čeka mirovina višestruko veća od mirovine profesorice zemljopisa s 36 godine radnog staža. Onih koji su u vrijeme dok je ona podučavala učenike, kao profesionalni šoferi prevozili i švercali monetu, naftu ili gorivo upravo preko granica tih dviju bivših republika i za to dobili generalski čin uz odgovarajuće financijske blagodati. Od onih koji danas u Saboru tvrde da trebaju imati tako visoke mirovine, jer je to znak da ih se cijeni, a to znači da se onda cijeni i Država.
L'etat c'est moi! (Država sam ja!) – čuveni je citat koji se pripisuje francuskom kralju Luju XIV, Bogodanom, Velikom i Kralj-Suncu. Zar Vas ta maksima ne podsjeća frapantno na izjave nekadašnjeg blagopočivajućeg Predsjednika i još uvijek živućeg Premijera koji ne želi socijalizam, ali mu je izgleda apsolutistička monarhija mnogo bliža srcu.
Zbog svega toga zgodno je prinadležnosti umirovljenih uvaženih zastupnika zvati mirovinom, a profesorice penzijom.
Da se i u terminologiji podcrta razlika.
Semper contra
18.09.2008. u 21:02 •
1 Komentara •
Print •
#
| < |
rujan, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
|
|
|
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
