Zakon inata: Nema ga u pravničkim knjigama. To je ono – Član 2. Namazana šnita kruha uvijek pada na namazanu stranu. Po mogućnosti na tepih u dnevnoj sobi. Nemaš li dnevnu sobu a ni tepih, kao ja, ne mažeš šnitu kruha nego jedeš u kuhinji ko sav pošteni obespravljeni hrvacki svet.
Član Iks istog Zakona, zbrda zdola, kak i inače naši zakoni jesu, alzo:
Ak oš skratit put doma, propustiš tramvaj koji te vozi dužom linijom i čekaš onaj u drugom smjeru a koji vozi k istom cilju. Kojeg čekaš 24 minute jer je tramvajac skrenul u Draškovićevu, kreten, mesto ravno (skrenul ravno?) pa je nastala gužva.
Stavak 12. istog člana istog Zakona, pa nadalje: Uvijek prazna tramvajčina dolazi puna, ti si kreten i čekaš da izađu oni koji to namjeravaju, pa se 8 slobodnih mjesta napuni mlađarijom koja stiže do mjesta u nano sekundi, jer su to naučili od penzića. Ne ljutim se ja kaj ne sedim, nek sediju deca, ni njima niko nebu kad omatore (još i manje) prepuštal mesto, nego sam baš umorna ko tri cucka skup i žulja me vrećica s bajaderama kaj sam kupila po švercu (kladim se da je ovo najzanimljiviji dio).
Vidim slobodan prostor i stanem kraj sedećeg dede. Shvatim da su se svi maknuli jer bazdi ko trula (morska) školjka, ono – zadnji put je takel vodu kad ga je oprala babica u rodilištu, a na njemu je veš kojeg je našel u konteineru s miješanim smećem, a kog ne pere uopće. Kak je šuškal s ljekovima i čital naputke istih, vjerojatno ima neki dijabetes 47. tipa pa bazdi na nečišćeni kotac i aceton. Maknem se. Odma se polak dotepel neki kaj je malo teže uspostavljal ravnotežu i žvakal jabuku vjerojatno misleći da silne količine alkoholnih para jedna jabuka neutralizira. Ajd maknem se opet, tramvaj dugačak. Neko se naždro luka (a da ne izgubi onaj čarobni okus ćevapa i lukčuge, nije opral zube a rezultat je to da stoji van gužve, da se meni već želudac diže i mislim kak ću povraćati i uklopiti se u opću atmosferu). Jedan vidno poremećeni mladac je svima vikal da su jadnici i sirotinja a da je on bogat, svi su ga pokušali ignorirati, a on je tak pjeval neke ustaške pjesme da bi se i ustaše posramile.
Čekala sam i da se neko onak žestoko spezdi i da zbiljam siđem i tek kad tramvaj krene hrabro viknem – pička li ti materina seljačka.
Niš, veli razglas Veslačka i istrpim do Savskog mosta. Pa se setim starih slika Zagreba kaj su nekidan po ko zna koji put na moju radost došle nekim emajlom i setim se kak sam u nešto kasnijem periodu od tog na sliki – šetala ovim istim Zagrebom, šetala a ne se sudarala sa seljandurama tipa Sanaderove odvjetnice, muškarcima koji hračkaju dok hodaju, fufama koje bulje u ekran svog najnovijeg moba i sudaraju se uporno i sa svima, nekom čudnom masom koja jednostavno ne zna hodati gradom, neki bazde, neki žicaju, neki vrijeđaju, neki šta neki sve to puklo, jednostavno kurče se kaj su u Zagrebu čiji dio nikad nebuju postali. Makne li se netko uljudno na cesti il ti ne tresne vratima po nosu dok ulaziš u Konzum, ili je kosook ili je zalutali neidentificrani stranac.
Oznake: Zagreb
