Zakaj sam ovo sad išla pisati: Zato kaj me – Isuse, to nisam u 100 godina svog života srela – najgora alapača ikad, a upoznala sam ih puno previše, daklem, RTV Nevenka Alapačos zločesta i prema vlastitoj sestri blizankinji, ma opasna u svom lajanju i širenju dezinformacija, a s putrom na glavi za celi Dukat i Vindiju, navela da opet mislim o sestrama jer njoj nikak nisu jasne i tak se kek držiju i nek idu u pičku materinu, dve koze prepotentne! (???)

Nemaš kaj reći na tak nekaj, al ja bih rekla ovo:

U naselju žive dvije sestre, izuzetno slične možebitno jer su rođene u istoj kalendarskoj godini, čim je mogla mama je ponovno zanesla. Uvijek su se držale skupa, nešto se nisu naročito družile i uvijek su bile mršave i uvijek su hodajući gledale kao negdje u daljinu, ko da ne primjećuju ljude oko sebe, nevjerojatno. Ne ljude, ništa! Hodajući uspravno i tako gledajući neodređeno. Uvijek su imale istu kratku frizuru, i kad se jedna udala, za drugu ne znam, možda i ona, ne znam imaju li djecu, nikad ali nikad u 50 godina ih nisam vidla osim zajedno ili svaku samu. Mislim da ona nešto niža ima i unuke, tako sam to doživjela jedan dan u prolazu, neki auto, djeca, nešto. I one se nalaze u kafiću, samo njih dvije i s razumijevanjem pričaju i sa smiješkom gledaju samo jedna drugu nemrem si zamislit kak su opće naručile kavu! Mislim trebalo je progovorit, haheh, no dboro. Nikad ih nisam mogla zamisliti da piju kavu sa mnom ili s nekim vršnjakom, a jer jelte budući da smo generacija. Nekoliko puta smo se službeno upoznavale kad ih je zahaklala neka starija, objema poznata, teta i to pitajući kako je mama, ali nikad nisam posle tog dobila odzdrav, pa više ne pozdravljam.

Ne znam gdi su živjele, u kojoj zgradi, ali onu malo nižu novije viđam kad idem na posel jer kraj te zgrade moram proći. I jedan dan se zagledam, božemiličudavelikoga, žena se zdebljala. Hoću reći, ima struk ko ja u srednjoj školi, ima da prostite rit, ima i poprsje, ima NOGU!!!! Dve noge dapače vrlo lijepe noge - nisi to nikad mogao sa sigurnošću tvrditi jer su otkad ih se sjećam bile u hlačama. Žena si oblekla suknju, halooo, gledaš i ne vjeruješ. Trebale su malo ostariti da bar jedna zgleda ko baš nešto lijepo! Čudom se čudim, ovaj put nije imala zaštitni znak u ruci, inače obje puše da je strašno, uglavnom eto Ona se udebljala i sad izgleda fenomenalno. Onu s kojom sam se upoznavala miljon puta vidim jučer na tramstanici, s čikom u ruki, gleda u daljinu, ne vidi nikoga, ništa, kad ju pogledam, ta žena je konzervirana, nije se ni ona ma ni sestra kaj se tiče lica, od osnovnjaka promijenila ni mrvicu.

Kad sam bila mala, naravno da su me impresionirali takvi ljudi, ono kuiš zatvoreni, svoji, tajanstveni, drukčiji, ideš Mile!

Onda su tak očito mislili i drugi pa je to posle krenulo u ono – kaj se držiju ko da imaju zlatnu (ne znam kaj, al zlatnu), snikim se nedružiju, kae,kaj,kaj!? Bez veze.

Ne mislim sada više niš o njima. Kolko sam se nekad iz daljine divila, tolko su mi sad dve osobe prema kojima sam sasvim ravnodušna. Osim kaj nemrem reći, ovo s kilama je nekaj ludo dobro. Ona se zaoblila i zgleda ko žensko, ova druga puši i suši se valjda izvana i iznutra, ostaje kakva je uvijek bila i to je sve o te dve sestre, konačno ih stvarno razlikujemo, ak je to opće bitno. Ali očito malo da, eto, ipak.