Idem jutros na posao. Radim u strogom centru grada. Tako da mogu 14-icom ili 7-com do okretišta 6-ice pa na 6, i izlazim na Zrinjevcu.

Prekputa je stanica 7-ice odnosno 14-ice, Trnsko, a potonja vozi do Trga bana Jelačića i to mi isto odgovara. Kako je 14-ica vrlo rijetka pojava u gradu, vidim ju da ide, u smjeru koji me zanima, procijenim da neće biti gužva i pretrčim te dvije pruge. Stignem na vrijeme do zadnjeg ulaza prikolice, primim se za štangu (češki tramvaj, na sredini ulaza ima štangu!) i hoću ući. Ruka je ostala u tramvaju, vrata su se zaprla, ali ruka mi je draga uspomena iz djetinjstva i kako sam ju želila zadržati, povukla sam ju (bolno) natrag kroz zatvorena vrata. Tramvajovozač/ica me očito vidio u retrofizoru, jer – vrata nije otvorio/la, ali je stajao/la još nekoliko sekundi da vidi jesam li slučajno pod kotačima gradskog prometala, jesam li izvukla ruku i može li on sada krenuti.

Događalo se ranije da uputim pogled prema retrovizoru, mahnem, naravno moje ruke su obje uz mene, vozač otvori. Naročito otvori ako je prethodno do tramvaja dotrčal komad od 2 banke. U minici. S lasima koji vijoriju okolo naokolo. Po mogućnosti plavim lasima. Sa štiklama. Komad sa štiklama na nogicama, ne na glavi. I to, jelte. Ja sam matora kokoš ali sam mobilna i mogu trčati (ko zna kaj još mogu, al dobro), ali nemrem si dozvoliti da na godine lovim tramvajca da mi vrata otpre. Ipak su takvi već u peMziji.

I ode jutros ovaj gad. Bilo je 7.32 na satu u Trnskom. Broj na prikolici 14-ice je 832. Sve sam fino zapisala. Sad se pitam zakaj. Zato kaj je (bil) prvi april? Ovo nije šala, zato i nebum dala na blog 1. 4.!

Istina je da mi je lijevi zglob natekel i da je blago poplavil. Boli me. Istina je da mi je ruka užarena od udarca ili nazovi to kako hoćeš, a istina je krajnje ova: Radim na sudu i samo zato i isključivo samo zato kaj radim na sudu, e zato neću tužiti ZET. Zašto: nemam svjedoke, moja riječ protiv vozačeve. Eventualni svjedoci, a ima ih, ovi kaj su već ušli i sve vidli, neće se javiti kao svjedoci ni u ludilu, s rezonom ko jebe babu kaj beži na tramvaj i čuvaj se suda, bože moj. Trebala sam taj čas otići doktorici po mjestu stanovanja da mi ustanovi tjelesnu ozljedu, krajnje i strah, pa vještačenje koje ja plaćam, pa sudski troškovi, pa sudske pristojbe i takse, kojih bi se doduše oslobodila, osim troškova vještačenja. E onda dalje se kladim da ZET već ima osiguranje u Eurohercu koji će kao opunomoćenika poslati Ćamila Salahovića, i ja bum sve popušila. A zakaj, jer će spomenuti uz Kolektivni ugovor, Obiteljski zakon, ZPP, Zakon o obveznim odnosima, Ovršni zakon i Službeni list SFRJ i Grada Zagreba spomenuti, jelte, Noviju povijest u Hrvata, a zakaj ne i Popis branitelja i sve prastare staro-jugoslavenske zakone. Cela bu procedura došla u zastaru prije svakog razumnog a tek zakonskog?! roka.

I tako se ja izjadam na svom blogu i jedino kaj sam sebi za svoju dušu, a postat ću čini mi se sitna duša u pravom smislu riječi, jer je istina da sam se švercala, bijesna ko pas i rukoboljna. Čekam sve kontrolu, pa da mi ne vjeruje da me ruka boli od opisanog, nego sam se valjda tukla s bivšim. Pa još da mi je bivši blizu da on kontroli objasni stvari kako on to zna. Da posluži nečem konačno, brate!

Znam, nije to ništa ni prema svemiru ni prema vječnosti, ali majku mu da mene mora jedan ZET-ovac koji zarađuje uz neki završeni ili nezavršeni tečaj moju trostruku plaću, koji bu dobil i uskrsnicu i božićnicu i lovu za more i imaju odmarališta od Lošinja do Budve, ovak zajebati. Ja mojih 10 prstiju trebam više no išta, ja sam jebeni zapisničar kojeg premijerka vrijeđa putem javnih medija, a nek ista napiše pismo, naći ću joj, tako mi svega, tri greške nakon što su joj ga izlektorirala tri lektora!

FUJ!!!! I onda da se ne švercam? Ma ne nosim više sa sobom ni osobnu ni boga jokinoga. Kad dođe kontrola, nek zovu muriju, uhapsiju me, šalju na društveno korisni rad... Na sudu pravnika kolko hoćeš, imam i svojeg koji me pljačka, imam i prijatelja pravnika, al niko pojma nema (a tek patuljci), ma nek idu u pizdu materinu i zet i zetova prometala i svi nabrijani dotepenci koji voziju te tramvaje, pička im se ogadila da im se ogadila, idem staviti oblog i ovo na blog i zvati Božu Konja da mu se zjadam. On je, naime, čorav ko sova i ne čita niš osim emajla.

Kad sam počinjala ovaj blog i dala mu takav naslov, misla sam stvarno da bum nekom dala savjet, a poučena bogatim iskustvom, kak se spasiti od ZET-a i ZET-ovaca. Više ZET-a nego ovaca. Jedini način je fakat pičit pehaka ili se raditi luđi nego jesi. Ak delaš od 8 a stanuješ 35 minuta vožnje do posla, kreneš lepo u pol 6. I znaš kaj ti se onda dogodi? Onda u jebenih 7 minuta budeš na Trgu i nemreš ni burek kupiti jer je sve još zaprto. Ali fakat, jedini spas od ZET-a je ne stanovati u Zagrebu i ne koristiti se ZET-ovim prometalima. Jer ko je u to vreme na cesti: prostitutke, policajci i oni koji paze da ih zetovci ne pregaze. Bljak!

Naravno da ovaj put nisam poslala direktoru ZET-a podatke o navedenom. Zetc, gadif mi fe!