31
utorak
ožujak
2020
Deklarativni non-stik
Dakle, apropo non-stik tave.
Kupiš jer piše da se na nju ne kelji ništa jer je nekeljiva. Pa sveudilj radosno prioneš skinut deklaraciju koja te i privukla, jer izrijekom tvrdi da se u tavi nemre zalijepit i da oćeš, kadli eto problema. Deklaracija ko da je urasla u teflon.
Probavaš noktima, prvo lagano da ne oštetiš teflon. Onda malo jače jer vidiš da baš i neće ić, pa pukne nokat na kažiprstu koji je najbitniji za guljenje. Onda ostatkom nokata na najjače, jer si bijesna šta sad moraš odsjeć sve nokte. Ništa. Lak s noktiju je otišo do kraja, a možda se neznatno skino i rub deklaracije.
Dobro, ak ne ide grebanjem možda će ić kemijskim putem. Pa riljaj, guli, lijevaj W5, čarli, domestos, vim, arf, mister muskolo. Progrizlo sudoper, al etiketa ne mrda. Pjene ima za sedamnajst kanti al ništa se ne dešava, deklaracija je trajna ko trovremenski Taft.
Žica za ribanje ne dolazi u obzir, ode teflon koji se onda kod svakog korištenja ovlaš umiješa i u kajganu il jaja na oko pa malo pojačaš i željezo u krvi ( nije ko da si pojeo tanjur kelja, al daj šta daš; i to sve zbog deklaracije koju ne bi skino ni direktan udar groma ).
To mora bit neko ultraturbosuperradioaktivno ljepilo, koje u dodiru s vodom ozrači ko nuklearka u Fukušimi. Na rendgen više nema bar deset godina. Jedino ak se jaja il palačinke ne peku prek deklaracije, imaš usput i trovanje olovom uz zračenje ravno onom u spomenutoj nuklearki.
Pa kad udariš u mrakaču svijetliš ko Sjevernjača, da svi cucki uteknu čim se ukažeš na dvjesto metara.
A sve samo zato jer ti je baš trebala teflonka u kojoj se nemre zakeljit ni u ludilu.
( photo by Pinterest, a pričuljak je iz moje knjižice )
komentiraj (26) * ispiši * #
29
nedjelja
ožujak
2020
Hešteg samokreči
Ako postoji nešta šta me užasava radit, onda je to krečenje. Prvo sve raskrči, pa prvi premaz, pa briši curke s poda i stolarije kad zaboraviš kupit onu traku za prelijepit da sve ne zaflajbaš. Pa drugi premaz, pa opet briši curke jer si opet zaboravio kupit jebenu traku uslijed muskulfibera. Pa operi prozore. Pa vrati nazad sav namještaj, koji prije toga treba šta - očistit i uglancat. Ma prestrašno.
Dok sam bila klinka, svako je krečenje prolazilo uz spektakle epskih razmjera. Tata se užasavo krečenja, iako nije krečio on, al užasavo se eto reda radi.
Dan prvi - iza popijene kave kreće pomicanje namještaja od strane užasnutog tate, uz nešta psovki jer da šta ima koja vražja mater tak teška u tim ormarima i da će zapalit sve prnje u neviđenom krijesu samo kad dođe do zraka. I da šta se non stop ima krečit ko da je tifus prošo kroz kuću. Mama šuti, sretna šta dotični užasnuti gurmiča namještaj, dok ona skida paučinu i čisti zidove da budu spremni za friški sloj kreča. Stiže i majstor od krečenja, koji se odma hvata posla. Njega sam strašno volila gledat, jer je naime krečio hodajuć na ljestvama ( mislim hodajuć, pomico se na ljestvama ne silazeć s njih; kanta visi sa strane, a on četkom maže ko Davinči ).
Pita - gospođo, koju ćemo boju? Mama naravno uvijek i uvijek iznova bira nježnozelenu, jer navodno zelena boja odmara oči. Kod nas je uvijek bilo ko na Risnjaku, falilo samo životinjica i mali proplanak, očiju smo se siti naodmarali sve dok tata nije popizdio jedne godine i izdo ukaz kojim se ima krečit u bilo koju drugu boju koja majstoru padne na pamet, jer je naodmaro oči za osam života.
Pa majstor smlavi prvi premaz i ode, nastavak slijedi sutra dok se sve osuši. Pa drugi dan pita - gospođo, oćemo ovaj put velcne stavljat? ( Vi stariji se sjećate toga; oni starinski uzorci koji su se na okrečeni zid nanosili srebrnom il zlatnom bojom, malim valjcima ). Tata izdaje drugi ukaz kojim se zabranjuje uporaba riječi "velcni" dok je on živ i dok god čuje šta se govori. Smlavi se drugi premaz, pa se suši. Mama pere prozore, podove, namještaj, a tata umoran od izdavanja ukaza čita novine i pita da kad će se vraćat namještaj nazad.
Mama sva sretna odma pokreće akciju povratka namještaja na prvobitnu lokaciju; opet pitanje da šta je koja vražja mater tak teška u tim ormarima i treći ukaz kojim se izričito zabranjuje krečenje idućih barem dvije do tri godine, jer da mu je dosta natezanja s majstorom i ormarima. I da je preumoran za palit sve prnje iz ormara, al idući put kad bude krečenje stradaće hekleraji, damastni stolnjaci, posteljina, zimski kaputi, navodno će ostat po dva primjerka od svake prnje a sve ostalo se spaljuje nasred dvorišta.
( Moram priznat da mi nedostaje i majstor koji hoda na ljestvama, i miris kreča, i velcni koje je tatina najstarija sestra jedina stavljala na zidove u kući. Jedino mi ne nedostaje pomisao da bi i sama trebala krečit ovo ljeto; od toga me hvata muka ).
( photo by Tportal, a ko da sebe gledam...ovak i ja nasmiješena krečim )
komentiraj (34) * ispiši * #
28
subota
ožujak
2020
Nema tih para
Ja se iskreno divim ženama sa jakom želučanom kiselinom i jakim živcima i dovoljno jakima da kontroliraju poriv koji bi recimo ja imala - da opaučim torbom po glavi ono šta me vodi za ruku kroz život, dagajebem i život.
Ono, ima životnog supatnika starijeg dvadesetčetri godine kojeg je upoznala na nekom modnom afterpartiju i oborio je njegov šarm ( već na spomen šarma ja sumnjam na tešku očobolju i nedostatak spoznaje šta je šarm, jer ako je to šarm ja sam nova Mis junivers - a znam da nisam ). I odprve su se, veli ona, jako povezali. Pa ju je tražio broj, al mu ona nije dala neg je tražila da on njoj da broj ( e to je potez - nazvaću ja tebe kad i ako se sjetim i ako mi ne ispadne cedulja s brojem iz džepa, pa nek on iščekuje kad će zazvonit; ovo je već lukavo ). Pa ga je nazvala za tjedan dana i tak je krenulo; hodali sedam godina pa se onda povjenčali ( to isto nije loše, ima se vremena naviknut na to da ne gleda baš previše kak izgleda u recimo gaćama il na ulazak u šlafcimer pod mjerama zamračenja, jer nekako sam dojma da šarm jako splasne čim se on počne raskomoćivat, mila moja majčice ). Da mi je recimo bilo čut šta joj je mama rekla kad je čula da će udat kćer za multimilijardera koji je od nje same stariji godinu dana. Tipa - a dobro, nek vam je sretno, nosićeš možda malo više sunčane naočale da slabije vidiš, i nemoj ga puno pimplat po glavi da se ne sjebe ona instalacija, da ti ne ostane u rukama.
Malo seruckam, jelda? Činjenica je da ona i dalje tvrdi da su oni jako kompatibilni i da daju jedno drugom prostora i da je pristutna kemija.Ja nekako mislim da tu ima jako puno prostora, za nebilivit. Treba to gledat ujutro, pa slušat...evo pišem pa mi sve slabo dolazi, kamoli da to osobno moram zbavljat.
Al to sam ja; moja želučana kiselina to ne bi mogla preradit, nema tih tableta protiv živaca koji bi me držali donekle pribranom i nema te situacije u kojoj ga ne bi s apetitom opaučila torbom iz voleja po glavi. Al zato ja sjedim u Brezju i pišem i nikad neću bit viđena u punom sjaju po kojekakvim gala iventima.
Rodilo me sa slabim želucem i nepotkupljivu. Nema tih para.
( photo by HienaLouca )
komentiraj (33) * ispiši * #
27
petak
ožujak
2020
Veliki, veliki Čovjek
Jorge Mario Bergoglio je sve, samo ne običan papa. On ne nosi hermelin i crvene Pradine cipele; na nogama su mu stare, prastare cipele a oko vrata srebrni križ koji nosi još od svog zaređenja. Ne želi se voziti u luksuznim automobilima pa koristi stari plavi Ford. Pripadnicima Švicarske garde izaziva strašne probleme jer ne želi postupati prema mjerama sigurnosti kako mu netko ne bi naudio. Palazzo Migliori, raskošnu palaču na samo nekoliko koraka od bazilike svetog Petra, pretvorio je u sklonište beskućnicima. Svakim svojim gestom daje do znanja svijetu kakav je on Čovjek, bez obzira što ga je konklava postavila na mjesto Petrovog nasljednika na Zemlji. Vrlo je neposredan i topao u kontaktima sa svima onima koji mu se žele približiti.
Taj i takav papa danas će uputiti izvanrednu poruku i blagoslov "Urbi et orbi", čitavom svijetu, svima onima koji žele otvoriti srca i prihvatiti njegove riječi. Pa otvorite srca, i vi koji vjerujete i vi koji ne vjerujete u snagu molitve i riječi koje će ovaj veliki Čovjek uputiti sa praznog Trga Svetog Petra večeras. On neće postavljati izazove sa objavljivanjem starih fotki i golih fotki i tko zna kakvih sve nebuloza na koje ljudi dolaze u izolaciji koja traje, dok traje strašna borba protiv nevidljivog čudovišta koje nas može stajati života. On će učiniti ono što može - moliti i udijeliti papinski blagoslov i oprost ljudima.
Nemojte ga odbiti, vi koji ne vjerujete. Skrušite se pred Čovjekom koji daje sve što ima potrebitima i u svakom čovjeku koji mu ide u susret gleda sebe, a to je zaista teško postići.
Ja ću raditi u vrijeme Njegovog obraćanja, ali sigurna sam da će Njegova riječ dospjeti i do mene. Kao utjeha i podrška i nada da će sve ovo okončati i napraviti od nas bolje ljude, koji će zaista gledati sebe u svakom čovjeku koji nam dolazi u susret.
komentiraj (26) * ispiši * #
26
četvrtak
ožujak
2020
Sve za ljepotu
Biće zanimljivo gledat preobrazbe do kojih će dolazit tijekom razdoblja zatvorenih kozmetičkih i frizerskih salona.
Naime polukarantena tek kratko traje, pa su frizure još uvijek postojane pa tak i nokti i umjetne trepavice i kojekakva čudesa koje žene kelje po sebi e da bi dobile dramatik luk i sve to. E sad zamislite ak se ovo rastegne, a sve pozatvarano. Dlake rastu ko mutave, a svaki put kad kreneš u deem po depilacijsku kremu vani petero sa maskama čeka da uopće uđu unutra. Pa odustaješ, a ne ideš baš svaki dan u dućan sigurnosti radi. Pa se depilacija odgađa i odgađa dok jedno jutro ne osvaneš ko vunasti mamut, treba ti deset minuta da se iskobeljaš iz kreveta jer se dlake kelje po futranoj dekici. Mislim da se razumijemo - biće toplije jer dlačurine ipak malo. štite od studeni, al ružno je za vidjet brate mili. Šta nije ni loše, možeš se izvlačit da nema skidanja jer izgledaš ko Chewbacca, evo ovaj sa donje slike. Šta bi kad se nikako dočepat depilacijskih sredstava, ko da trebaš uć u spejsšatl a ne u deem i kupit šest krema za depilaciju i dva paketa britvica, kad si već uspjela uć unutra.
Šta tek napravit sa umjetnim trepavicama? Nikad ih nisam ugrađivala, al mislim da se moraju popunjavat nakon nekog vremena. Odeš kod kozmetičarke i ona pritrpa tamo gdje ih fali. Ko će sad pritrpat i šta kad saloni ne rade? Možeš jedino nosit sunčane naočale da se ne splaše susjedi kad te vide sa pol trepavica koje fale, ukućani se brzo naviknu na sve pa i na pogled ispod trepavica kojih pola nema.
Šta tek sa umjetnim noktima? Ni to nisam nikad stavljala, al vidim da kozmetičarkama inboksi gore od nemoralnih ponuda vidljivih na drugoj fotki. Znači žena oće nokte na šablone ( šta god to značilo ) i hitno joj je i zdrava je i spremna je platit četristo kuna za nokte. Kakva hića to mora bit da za noktarenje plaća četristo kuna, mila majko? Za u pekaru po kruh joj sigurno ne trebaju. Eto da sam išla za kozmetičarku, mogla sam sad preuzet te hitne slučajeve; šta da žena radi kad joj je hitno jebiga? Zalijem je kantom izosana na vratima, stavim dve tri maske i zdrfljam joj jurišno nokte da žena ne ide tu gdje je već hitno ko vukodlak, neg da ima nokte na šablone. Naravno radi se na terasi, na friškom zraku, jer brže se krećeš kad ti je hladno. Pa kad ode zalijem sebe kantom izosana, da ne bi bilo nismo znali. Al pustimo to, ništa od toga kad me nije dalo za kozmetičarku, mogla bi eventualno jedino klještima počupat nokte bez šablone al to niko ne traži.
I sak kad bolje pogledam ovu fotku šta sam je jučer natakrčila promjene radi, bome vidim da mi je kosa fajn narasla. Moram odma sutra ujutro nazvat frizerku da si rezerviram termin kad ovo sve okonča, jer će se - ko šta sam negdje pročitala - čekat termin ko za magnetnu rezonanciju. A možda ću morat i sama pošišat barem nešta šišaka. Šta znači da svakako moram u deem jer nemam velike oštre škare.
Šta me vraća na početnu priču o stajanju u redu. Sve za ljepotu.
( fotke - bespuća interneta i fejsbuka )
komentiraj (16) * ispiši * #
25
srijeda
ožujak
2020
Rješenje prinčevskog problema
Eto problema kad se udaš za princa. Mislim udaš; prvo ljubuješ s njim kontra svih regula, unatoč tome šta ste obadvoje vezani sakramentom braka jer ljubav navodno ne poznaje prepreke i uvijek pronađe put, sistemom Omnia Vincit Amor ( il obrnuto, davno sam učila nešta latinskog ).
E onda se karte poslože tak da se ljubav konačno može realizirat, pa u poznoj dobi, sa nekih pedesetpet godina, postaneš princeza. Otvaraju se rajske dveri jer konačno imaš ljubljenog kraj sebe za vijeke vjekova amen. Pa malo putuješ s njim, pa malo vamotamo, sve ko iz bajke. Al onda se stvari počnu komplicirat jer on inzistira da ideš kod plastičnjaka da te malo doradi, jer imaš sedamdesetdvije godine i počela si se gužvat jebiga. Nije do tebe, do godine proizvodnje je. Pa nemreš sa tolko godina na grbači izgledat ko da imaš dvadesetosam naprimjer. Sve visi tamo kud hoće, nema više te gravitacije koja ti može dić cicke i ispeglat bore po vratu i licu. A njemu to ide na živce i on bi htio kraj sebe vodit princezu u ful kondiciji, a ne ženu koja ne zna jel pošla il je došla i onak...pa zgužvanu u licu. Ko da si spavala dva stoljeća pa se zaležala na obadvije strane.
Pa ni to inzistiranje na plastično-elastičnom dermatološkom rješenju nije dosta, eto i njegove materešine sa prohtjevom da se predragi sin subito odma razvede, prije neg šta ona umre. Ko prvo, ona da je mislila umrijet umrla bi još kad su spalili Jana Husa na lomači. Ko drugo, njoj nikako ugodit; ni ona prva sirota snaha al nikako nije valjala a sad ne valjaš ni ti. Pa eto radi mira u palači ak bi se sinak razveo, da ona mirne duše ode na onaj svijet.
E sad...ak si pametna, onda ćeš razvuć osmijeh vrijedan stoosamdeset miliona novaca na svom zgužvanom licu ( jer toliko ti pripada razvodom ) i razvest se prije nego svane novo jutro. Pa još dok se tinta na brakorazvodnom papirusu suši, e onda ćeš otić najboljem plastičaru koji će od tebe napravit zvijer od žene, podić sve šta treba i šta ne treba i zategnut lice da izgleda ko da te prekjučer rodilo. Pa ćeš otić u Šanelov dućan i obuć se za jedno par miliona novaca i naručit kod Blahnika cipeletina i sandala da ih nemreš za života poderat. Pa ćeš takva zategnuta uživat u to malo godina šta ti je ostalo, a on nek grize nokte i prati po žutoj štampi na koju stranu svijeta te prebacilo da odeš.
Udat se za princa il ne? Možda ipak da. Vrijedi ga istrpit petnajstak godina za te pare, pa da je ružan do te mjere da u njega puška ne bi opalila jer bi se cijevi smotale.
Ljubav ipak na kraju pobijedi. Ak ne prava, e onda ostane stoosamdeset miliona razloga da je promptno zaboraviš i uz široki osmijeh odeš za svojm poslom.
komentiraj (25) * ispiši * #
24
utorak
ožujak
2020
Bejbi bum - da ili ne?
Neki napola u šali, napola u zbilji konstatiraju da kak će sad iza ove izolacije i karantene doć do bejbi buma. Ono, dosadno ljudima doma, ne rade ni kafići ni kladare ni šoping centri, na teveu repriza od reprizine reprize, i onda šta bi se recimo moglo radit? A da se ubije vrijeme dok se ne zaspi iza svih repriza i čeprkanja po društvenim mrežama.
Pa si razmišljam šta je tim ljudima jebote. Koji bejbi bum kad je izrijekom rečeno da nema približavanja na bliže od dva metra u zatvorenom prostoru. Da je ne znam kakva rastezljivost u pitanju, nema toga ko se može rastegnut na dva metra da uspije nogom dodirnut supatnika u krevetu, kamoli šta drugo. Odluke kriznog stožera se moraju poštivat, nema tu labavo. Znači imaš leć i ušuškat se i pravit se da spavaš dok ne zaspiš. Nadalje,niko nije naglasio jel treba maske i rukavice nosit i u krevet. Ako i zanemarimo "dva metra od mene" teoriju treba moć hendlat šunjalicu prek nosa i usta i lateks rukavice. Kako uopće poljubit nekoga prek maske, il se puse samo šalju onak nadaleko, ko da nekog ispraćaš na vlak? Rukavice se kelje ko mutave nakon par minuta na rukama jer je u krevetu toplo, pa ni njih nemreš držat pod kontrolom.
I tu onda ostaje jedino pokušat metodom ko kod recimo umjetne oplodnje, kak drugačije kad se ne smiješ ni primaknut ni dotaknut. Ono, svak u svojim mislima na propisnoj udaljenosti, pa znate dalje kak ide, da sad ne ulazim u tehničke pojedinosti - nekima treba čaša, nekima ne etcetera etcetera. Maske i rukavice se imaju, znači higijenski je sve riješeno, i sve se obavlja u kontroliranim uvjetima. I sukladno usranom suzbijanju još usranijeg virusa.
Sva je sreća pa se ne moram još i s bejbi bumom smarat; ja sam u postklimakteričnoj fazi i baš mi je dobro. Popijem svoje šlaftablete i kad osjetim da me kreće betonirat bržebolje u krevet, zašuškam se i spavam snom pravednika.
Na demografskoj obnovi trebaju radit oni puno mlađi, e sad kako će se snać u ovom "dva metra od mene" vremenu to će se vidjet tek kroz nekih devet mjeseci. Bude li ipak bejbi buma, znači da dva metra ipak nije nepremostiva tehnička pojedinost .
komentiraj (26) * ispiši * #
23
ponedjeljak
ožujak
2020
Jel ima još nešta?
Bijele koke s neba pale. Da pale, evo još trpaju. Samo mi je još lopata falila u životu; ono, cijelu zimu nije bilo lopatanja, pa šta ne bi ja lopatala recimo sutra ujutro?
Dvoumim se oko dva moguća razloga. Prvi je šta sam danas naflajbana otišla na poso, a to idem jedino u slučaju kad s posla produžujem na božićni domjenak. Dakle našla sam pravo vrijeme da se naflajbam, eto je odma snijeg počeo kijačit. Drugi je razlog da iza dva zla uvijek dođe treće - znači krenulo je s koronavirusom, pa juče nastavilo sa potresom, i evo danas predbožićni ugođaj, Šta znači da je kataklizma na vrhuncu, ljudi; najezda recimo skakavaca sigurno neće uslijedit jer je hladno ko u kurvinom srcu.
Danas sam prvi put natakrčila masku i rukavice iduć u dućan. Pa u dućanu gledam ljude, mila moja majko...jedan skida rukavicu pa liže prste da otkine najlonkesu da u nju može ugurat šest kila banana, nemre rukavicom al nikako. Drugi skida rukavice jer s njima nemre prepipat kolko su zapravo tvrdi paradajzi i limuni, najbolji osjet je gola koža to svi znamo, jel tako. Treći skida rukavice jer je kihno pa nemre izvadit iz džepa jebene papirnate da obriše masku pa onda i osobni nos. Neka žena skida i masku i rukavice i kapu i sve sa sebe jer ju je biće šupio valung, pa se mora raskomotit taman da je simultano napadne četrnajst korona. Druga skida rukavice jer nemre s njima otvarat i mirišat omekšivače. Ja u slalomu izbjegavam sve njih, sretna šta sam na stolu ostavila cedulju sa spiskom šta trebam kupit, jer ni ja s rukavicama to ne bi mogla hendlat. Na kasi mi se neka nabija na leđa sa košarom, reko - gospođo poštujte razmak, znam da sam mršava al ne tolko da ličim na traku od kase pa da na mene potrpate to svoje andrmolje iz košare. Ajmo dva metra od mene, promptno, dok me nije popala huja.
I tak. Trenutno vani divno puše, da sam jedva pogodila na vrata od dvorišta kolko me zabacivalo. Al znate šta ću vam reć? Mene nije dotuko početak karcinomčića sa neke dvadeset i tri godine, pa me nije dotuko rat u trajanju od četri godine, pa me nije dotuko frontalni sudar, pa me neće ni jebena korona ni ovaj snijeg. Mene zapravo nemre dotuć ni glogov kolac.
#dropdeadcoronaandsnow
( photo - Brezje u snježnoj idili 23. ožujka )
komentiraj (18) * ispiši * #
22
nedjelja
ožujak
2020
Ja nisam dobro, a vi?
Puno je ljudi na društvenu mrežu stavilo oznaku da je dobro. Ja nisam dobro. U toplome sam i relativno sigurna cijeli dan.
Dok sam ispijala prve gutljaje kave, osjetila sam podrhtavanje poda i ulaznih vrata, koje je vrlo kratko trajalo. Pomislila sam - pa ovo nije moguće, neće sad i potres na ovu kataklizmu koju živimo. Upalim teve i imam što i vidjeti - u Zagrebu se tlo treslo najjače u posljednjih 140 godina. Strogi centar grada pun odlomljenih gromada zgrada, ruševina, crijepa i žbuke. Ono što me najjače zabolilo bila je slika majki sa novorođenim bebama ispred bolnice u Petrovoj, u tankim bolničkim spavaćicama i bosih nogu. Neke su rodilje svoje bebe donijele na svijet u automobilima dok su čekale da ih se prebaci u bolnicu u Dubravi; porod se nažalost ne može zaustaviti dok tlo ne prestane podrhtavati.
I onda vidiš tko izlazi van pomoći koliko može - uz policiju i vatrogasce dolaze pripadnici vojske i navijačke skupine Bad Blue Boysa, koji pomažu seliti trudnice, inkubatore sa neonatološkog odjela i majke sa bebama. Dolaze volonteri Crvenog križa. Nigdje na vidiku nema nijedne posvuduše niti poznatih, da barem donesu neku toplu deku i zamotaju barem jednu od tih majki pred bolnicom. Barem oni koji žive u blizini. Nemaju vremena jer su u samoizolaciji, a treba i popuniti instagram friškim izvješćima o tome kako provode svoje dragocjeno vrijeme.
Dežurni pljuvači već lagano pljuju da su zgrade trošne i da se u bolnice nije ulagalo od seljačke bune. Nije dovoljno loše samo po sebi, treba još i dodatno pljuvati po svemu. Možda da razmisle o tome da se prijave i pomognu koliko mogu, na bilo koji način. Najhrabriji su stavili maske i rukavice i došli pomoći, ne ramišljajući tko je kriv za neobnavljanje bolničkih zgrada. Osim toga, do oštećenja je došlo i na zgradama koje su obnavljane, dakle nije potres bio baš tako bezazlen.
O tome koliko je novonastalih seizmologa, koji onda svakih pet minuta objave da se očekuje još jači potres i to točno u toliko i toliko sati...pa ljudi daj se saberite, ionako je situacija vrlo ozbiljna, kud još širite takve gluposti i otkud uopće izlaze te ideje? Imate osobnog dojavljivača sa deset kilometara dubine?
Sad evo pijem zadnje gutljaje popodnevne kave i razmišljam o tome kako je jezivo biti bespomoćan. Sjediti u relativnoj sigurnosti tople kuće i gledati ljude kojima ne možeš pomoći osim svojim molitvama i pozitivnim mislima. Jer sutra mi valja ići raditi, u neizvjesnost još jednog dana i ne videći kraj svemu ovome.
Neka bude mirna noć svima nama, najviše onima koji će biti prvi na udaru u slučaju potrebe.
komentiraj (37) * ispiši * #
21
subota
ožujak
2020
Mojoj majci
Rođena je na prvi dan proljeća. Možda je zato i bila tako posebna, lijepa poput vedrine proljetnog dana i snažna poput proljetnica koje unatoč studenim jutrima ne odustaju od najave početka novog životnog ciklusa.
Bila je vrlo hrabra žena. Toliko je tereta nosila na svojim plećima, a nikada nije izustila nijednu riječ nemoći. Nikada nije ni pokazala ni izgovorila koliko joj je teško. Kasnije, kad sam stasala u djevojku, znala sam u njenom pogledu pronaći bljesak nezemaljske tuge, nikad izrečene. Hodala je kroz život kao da netko drugi nosi njen bol i njen teret.
Nikada na posao nije otišla u hlačama; po ciči zimi putovala je na posao u kaputu, suknj i čizmama. Sjećam se njenog prekrasnog smeđeg kaputa koji je tako dobro pristajao uz njenu smeđu kosu i zelene oči. Kad smo već kod očiju, uvijek mi je bilo žao što nisam ja na genetski dar dobila takve oči - tamnozelene, sa tisućama zlaćanih iskrica. Nije ih isticala nikakvom šminkom, ali i bez toga je njeno lice bilo prekrasno. Meni najljepše na svijetu.
Prekrasno je pjevala i plesala. Sjećam se svadbe mog brata, na kojoj je promijenila mislim tri haljine jer je preplesala cijelu noć i na kraju doma došla bez glasa i sa nogama naotečenim do te mjere da je bosa ušla u dvorište.
Sjećam se tolikih sitnica, ali sam s godinama izgubila boju njenog glasa; to mi silno nedostaje.
Kad god se zaputim k njoj, sjećam se svih onih prekrasnih trenutaka zbog kojih je tako živa u mom sjećanju. Sjećam se njenog lica i pramena kose koji je uvijek neposlušno išao kud mu se htjelo, pa je za posao koristila lak za kosu a doma ga osujećivala crnom metalnom šnalom. Sjećam se dodira njenih ruku dok mi plete pletenicu. Ljepote njenog osmijeha. Divim se snazi koju je morala imati da nikad, ali baš nikad ne pokaže koliko je težak teret života koji nosi. Sada znam koliko je za to trebalo hrabrosti; dok sam bila dijete gledala sam samo njenu ljepotu i strepila hoću li nastradati zbog neke psine koju sam napravila.
Danas bi napunila osamdeset i jednu godinu. Grlim je svojom ljubavlju, u mislima, kad već ne mogu drugačije. Gledam je na starim crnobijelim fotografijama, nasmiješenu i punu života, tražeći sebe u njenom osmijehu.
komentiraj (20) * ispiši * #
20
petak
ožujak
2020
SituVacija
I tak. Dok se pandemična situacija negdje smiruje a negdje tinja, može čovjek naić na divna zrnca mudrosti, šta izrečena šta napisana, koja isplivaju pa se barem možeš dobro nasmijat a možda malo i zamislit.
Prvi je divan primjer prvog čovjeka bolnice koji, dok doktorica daje intervju pred teve kamerama, stoji malo po strani i prvo jezikom pa onda i prstima kopa po zubima i vadi ostatke jal doručka jal ručka, i kad dođe njegov red da prokomentira šta se zapravo desilo pri ulasku pacijenta daje odgovor zbog kojeg se puno ljudi zagrcnulo - umisto sprida uša nam je sazad. Dakle sama rečenična konstrukcija je dovoljna da trenutno zaboravite ozbiljnost situacije i mogućnost širenja zaraze. Pa jel bilo ikako moguće upotrijebit neku normalnu rečenicu, šta ja znam, tipa - čovjek nije znao pa je umjesto na prednji ušao na stražnji ulaz. Ovako je ispalo božemeoslobodi, da ne znaš bil plako il bi se smijo. Podsjeća me to na onaj videoklipić koji mi je neko prosljedio, kad frajer pita drugog - de reci šta imaš o'škole. A ovaj odgovara - tri razreda i knjige od četvrtog. A možda čovjek ne voli kamere pa se malo popetljo i ispalo narodno veselje, i to sazad.
Drugi je primjer nekakav komentar na koji sam sasvim slučajno nabasala čitajuć novosti vezane za trenutno stanje, gdje nam žena koja sebe naziva gastarbajterin želi da se pogušimo od vlastite zlobe i šalje tople pozdrave iz Njemačke. Pa obzirom da nas sve naziva stokom, evo ja bi se kao glasnogovornica stočnog fonda obratila sa nekoliko biranih riječi i rekla sljedeće. Naime, činjenica je da je i Njemačka puna korona virusa kao i gotovo cijela Evropa. Svi smo mi u istim govnima, vozili beemve il gurali tačke il išli pješice, živjeli u Hrvatskoj il u Francuskoj il u Italiji. Pošast koja nas je zahvatila nije zainteresirana za naše imovinske kartice i politička opredjeljenja i seobe pojedinaca u svrhu boljeg života; ovu modernu kugu više zanimaju oni koji se oglušuju na sva upozorenja o smanjenom kretanju i pranje i dezinfekciju ruku. Niko od nas ne zna kako će okončat cijela ova kataklizma, pa je tim više sumanuto uopće spominjat neki svoj status i neku svoju imovinu, ko da će korona ustuknut pred nečijim terencem jebote. Imam puno prijatelja koji žive vani, neki su na visokim pozicijama, neki su njegovatelji, neki su predavači u školama. Niko me od njih nije nazvao stokom, dakle ne može se to povezat sa boljim životom u inozemstvu.
Biće prije da se može povezat sa u prvom primjeru spomenutim nije nam uša sprida nego sazad. Hoću reć, nekim ljudima je pametnije ne otvarat usta a ni pisat. Jer izađe ono šta ni u ludilu ne bi trebalo izać u ovakvoj situvaciji. ( Valjda sam dobro napisala riječ situvacija. )
komentiraj (11) * ispiši * #
19
četvrtak
ožujak
2020
Zauvijek u srcu
Ne znam možete li zamislit odrastanje uz pjesmu nekih desetak ili više članova najuže obitelji? Moj otac imao je šestero braće i sestara, i svi su bili sjajni pjevači osim tatinog strarijeg brata, kojem su onda već po potrebi govorili - ti malo tiše, ili - ovu nemoj uopće pjevat. U svakoj su prigodi pjevali, i to četveroglasno, poput malog zbora. Ni moja mama nije zaostajala, doista ona je uz pjevanje uvijek imala i dostojnu koreografiju jer nije mogla samo pjevat, moralo je pasti i barem malo plesa.
Moj tata rođen je 9. ožujka, na Josipovo je bio njegov imendan, a mama je rođena 21. ožujka, tako da su se svake godine obavezno nalazili kod nas negdje između ta tri datuma da ih dostojno obilježe. Uvijek je bilo finih domaćih kobasica koje je tata rezao tanko poput paus papira i čvaraka, a ni tekuće logistike nije nedostajalo, pa ne možeš suhog grla pjevat. Stolove bi obično složili u bratovoj sobi, mama bi izvadila svoje dragocjene damastne stolnjake i tanjuriće iz špajzservisa koji se nisu dirali osim u tim prigodama. Kristalne čaše nisu išle na stol, jer šta ako se koja razbije i raspari se servis.
Zauvijek ću pamtiti njihovo zapravo posljednje okupljanje u takvom, vrlo veselom izdanju koje se odigralo nekako ovih dana 1977. godine. Sve je išlo po peesu, pjevali su poput slavuja, onako istijana za dušu, i onda je krenulo. Nekoga je od njih pogodila pjesma koju su pjevali i razbio je čašu u lijevi ugao sobe, baš ove u kojoj sada pišem. Nakon prvotnog šoka odletilo je još par čaša u isti taj ugao. Mama se prvo digla da donese partviš i lopaticu, da pokupi lomljavu, ali dok se vratila već su pale nove staklene kolateralne žrtve jer je krenula nova pjesma, i izgleda da im se svidio zvuk lomljave stakla. U najboljim manirima sakupljača perja skršili su te noći doslovno sve raspoložive čaše ( a bilo ih je podosta ). Naravno sve osim kristalnih; kad je donijela servis šalica za kavu i čaj da iz njih piju, tata je pitao - pa jel nam nećeš dat one kristalne da iz njih pijemo? Mama je samo podigla obrvu i dalje nastavila dijelit šalice za konzumaciju, a onda je i nju pogodila pjesma pa je razbila svoju čašu koju do tada nije dala ni dirnut.
Ujutro je u kantu pokupila nepoznatu kilažu stakla i prokomentirala da je to van pameti jer će morat kupit barem tri, četri servisa čaša za pit da se ne pije iz šalica. Tata je usljed naleta glavobolje tek promrmljao - biće čaša više nego nas, baš smo ih dobro smazali.
Tog je ljeta moj tata doživio teški moždani udar sa samo 43 godine. Nikada više nije zapjevao; ako bi i krenula neka pjesma, njemu bi krenule suze. Kao da su slutili da im je to posljednje zajedničko pjevanje, pretvorili su ga u neviđenu izvedbu sa puno popratnih zvučnih efekata.
I onda kad me netko pita otkud moja ljubav prema glazbi i zašto sa svih sličnih priredbi kući dolazim bez glasa i naotečenih nogu. Genetika je to koja me naprosto nije mogla zaobići.
( ovaj zgodni mladac na slici lijevo je moj Josip; grlim ga u mislima i u sjećanjima, posebno danas )
komentiraj (19) * ispiši * #
18
srijeda
ožujak
2020
Budite peti element
Danas pišem sebi za gušt. Obzirom da sam tražeći nešto u bespućima interneta naletjela na podatak da danas Luc Besson puni 61 godinu, pisaću o petom elementu. Onom koji spaja zemlju, zrak, vodu i vatru. Onom kojeg je u istoimenom filmu spomenutog Bessona tako dobro utjelovila Mila Jovovich. Još kada se poklopi da jedna od najboljih scena u filmu bude upotpunjena jednom od najtežih vokalnih arija ikada - Il dolce suono, onda mi je baš gušt po tko zna koji put pogledati snimku i pisati o onom što mi se sviđa.
Il dolce suono je inače scena ludila iz Donizettijeve "Lucije di Lammermoor". Malo je mučno za prepričavanje, jer se naime radi o sceni kada novopečena mladenka izbode nožem svog friško vjenčanog supruga u bračnim odajama i onda - potpuno nesvjesna što je učinila - dođe takva mahnita među svatove i priča o svojoj ljubavi prema onome koga je uistinu voljela, zamišljajući da se za njega zapravo i udala. Malo je jezovito, ali nisam ja autor libreta; ja se tek divim izuzetno moćnoj ariji koju se rijetko koja operna pjevačica usudila otpjevati tijekom svoje karijere ( ovdje je pjeva Inva Mula, i to tako da je pomalo nevjerojatno što sve može proizvesti svojim glasom ).
Kada se ta arija ukomponira u bajkovitu radnju filma "Peti element", praćenu fenomenalnim kostimima Jean Paula Gaultiera, maskama koje su pomalo zastrašujuće i sjajnom glumom glavnih glumaca, onda ja dobijem ono što me uvijek opčini kad god pogledam. Ono što zapravo uvijek priželjkujem - pobjedu dobra nad zlom i ljubav koja u konačnici nadvlada sve. Ljubav je naime peti element, onaj čarobni prah koji spaja četiri osnovna elementa bez kojih nema života na Zemlji, bar ne u ovom obliku koji poznajemo; ljubav ovdje utjelovljena u prekrasnu mladu ženu koja istinabog tuče kao interventna ali je vrlo neustrašiva i vrlo svjesna što treba učiniti.
Budite peti element jedni drugima; mogu li vam poželjeti nešto ljepše? Postoji li nešto ljepše od toga?
Jedino tako ćete nadvladati sve. Ali baš sve.
komentiraj (25) * ispiši * #
17
utorak
ožujak
2020
Nessun dorma
Odlučila sam skuhati sarmu, dok još ima finog domaćeg kiselog kupusa. Slušam Claptona i Pavarottija, oni mi donose neko smirenje i nadu da će sve biti kako treba. Odvajam listove za motanje i slažem moje najdraže jelo u ogromni lonac, radujući se mirisima koji će uskoro preplaviti kuhinju.
Dok radim, razmišljam koliko umorna mora biti Majka Zemlja. Ona ista u koju će nas položiti kada za to dođe vrijeme. Pročitala sam jutros kako je more u Veneciji konačno čisto, ni najstariji stanovnici se ne sjećaju kada su zadnji put vidjeli kanale svoga rodnog grada tako blistave. Nema na stotine tisuća ljudi, doista to znači da nema ni financijske dobiti ali za samo mjesec i nešto preko toga sve se iščistilo.
Polarne kape se otapaju. Izumire na stotine biljnih i životinjskih vrsta. Koliko ljudskih i životinjskih klaonica se odigralo unazad samo pedesetak godina, i mi smo nažalost svjedočili jednoj prije nepunih trideset godina. Koliko nuklearnih pokusa, koliko pokusa na životinjama i ljudima, koliko ljudskog bezumlja i mržnje i zla se nataložilo. Svakoga dana u svijetu od gladi umre nekoliko tisuća djevojčica i dječaka. Ljudi su u stanju činiti nezamislive gadosti jedni drugima, ali i Zemlji. Jedinom domu koji imamo i koji nam je zajednički, gdje god se trenutno naalzili.
A što ljudi rade? Dok prijeti pošast ravna kugi modernog doba ljudi prazne trgovine i stvaraju zalihe toalet papira, tijesta, brašna i konzervi. Oni kojima je određena mjera izolacije kako bi se spriječilo eventualno i vrlo moguće širenje zaraze hodaju po kavama i ponašaju se kao da se njih sve to skupa ne tiče. Oni na prvom udaru - liječnici i svo medicinsko osoblje, farmaceuti, trgovci, vozači, policajci stoički podnose novonastale uvjete i hrabro se nose sa vrlo opasnim neprijateljem. Nose jednokratne rukavice i maske, više kao psihološku nego kao stvarnu pomoć. Neki odlučniji i hrabriji od ostalih organiziraju za starije i nemoćne susjede pomoć u dostavljanju hrane i lijekova. Nečija djeca koja trebaju biti doma jer nastave nema hodaju kojekuda, voze se na biciklima i skejtbordima umjesto da doma provode vrijeme, neću ni spomenuti da možda čitaju lektiru ili uče. Učimo se pranju i dezinfekciji ruku, kao da to nije nešto što smo trebali naučiti još u djetinjstvu i prakticirati cijelog života.
Nije li došlo vrijeme da shvatimo kako se treba ponašati i prema sebi, i prema drugim ljudima, i prema svijetu koji nas okružuje? Ono što nas potencijalno vreba kad krenemo na posao ili u trgovinu može biti smrtonosno. To ne znači da treba podići kredit i napuniti špajze zalihama hrane i sredstava za čišćenje; treba postati svjestan sebe i svoje uloge u svijetu koji nas okružuje. Vidjeti sebe u svim ljudima koji nam dolaze u susret i poštovati tlo kojim hodamo, ono isto koje nas hrani, kao i studenvode koje nas poje da nam utaže žeđ.
Moja sarma kipi; otvaram širom prozor i unutra nesputano ulazi sunčana ožujska ljepota. Čujem pjev ptičica i vidim nekoliko pčela koje je probudila preuranjena toplina; lete oko moje paradajz terase ( doista trenutno nema mojih cherry divova, ali doći će i njihovo vrijeme ) i raduje me njihovo zujanje.
Možda još uvijek nije kasno da se Majka Zemlja odmori. Zbog mojih najdražih frajera i sve djece svijeta, ako ne zbog nas.
Sretno svima onima na prvim crtama; želim im da što prije skinu rukavice i odahnu.
komentiraj (20) * ispiši * #
16
ponedjeljak
ožujak
2020
Medikament širokog spektra primjene
Bit bez dezinficijensa vrlo je rizičan sport; ako niste do sada, valjda sad perete ruke ko mahniti pa ih dezinficirate ako ste uspjeli kupit dezinficijens.
Ispostavlja se da su iznimno otporni na sve poznate i nepoznate viruse oni koji se zapravo dezinficiraju iznutra, neki više neki manje, već prema subjektivnom osjećaju ugroze i afinitetima. Živi svjedok je neuništivi zadarski grdelin, koji je dobrano dezinficiran dao intervju i nabrojo cijela čudesa o sebi i virusu i vinu i ženama i seksu i vrag zna o čemu sve nije mljeo.
Pa sam se sjetila jedne divne priče o još divnijem dezinficijensu širokog spektra primjene, a objavljena je i u knjižici; obzirom da je moj cilj nasmijat ako je ikako moguće, evo prigode da ponovimo neke spoznaje od ranije.
U našem se podneblju koristi jedan, moglo bi se reći, univerzalan lijek za sva pobolijevanja.
Riječ je o rakiji, u širim narodnim masama poznatoj i kao Šljivomicin, dakle već je u nazivu vidljivo da je riječ o lijeku sa svojstvima što analgetika, što antibiotika i ko zna čega sve ne. Spektar primjene vrlo je širok, pa se tako rakija preporučuje za liječenje:
- zubobolje ( ne mućkat pa pljunut ni za Boga; proguta se i poslije dvije-tri čovjek zaboravi da uopće ima zube )
- zapletaja crijeva ( uobičajena doza je pet do šest manjih čašica zbog jake boli, jedino je problem što se onda umjesto crijeva zapliće jezik )
- migrene ( u zamračenoj prostoriji deknu se jedna ili dvije, i eto boljitka već nakon desetak minuta )
- reumatskih oboljenja ( za bolove doziranje po potrebi, za masiranje dobro natopljeni oblozi koji se u slučaju krajnje nužde mogu ižmikat u čašu i popit )
- problema s vidom ( bilo da je riječ o dalekovidnosti ili kratkovidnosti, nakon par čašica vidi čovjek od rođene kuće do Berlina )
- tjelesnih oštećenja uslijed djelovanja propuha, za koji znamo da je gotovo smrtonosan ( leći u vodoravni položaj i lijek ostaviti što bliže krevetu, ako se bol pojača )
- gripe ili prehlade ( e tu se lijek skuha i pije vruć, što više to bolje, zbog preznojavanja )
- kamenaca svih oblika i vrsta ( obzirom da se radi o jakim bolovima, lijek se uzima bez pretakanja u čašu, direktno iz ambalaže )
- uganuća, iščašenja i lomova ( i tu se preporučuje udarna doza, opet zbog jakih bolova; ako treba ić na kirurgiju, iza konzumacije lijeka žvakat Ervejvs žvakaće, da se kirurg ne složi na pod kad pacijent puhne prema njemu )
- svih oblika straha ( doziranje po potrebi; ko recimo mora u avion a nemre se ni na ljestve popet, nakon šta lijek počne djelovat mogo bi se popet na Ajfelov toranj i to s vanjske strane )
Zapravo nema oboljenja gdje ovaj osvježavajući napitak ne donosi poboljšanje. Naravno, za nuspojave nemojte ić ispitivat u ljekarnu il kod svog liječnika; pitajte onog tko je napitak flaširo kolika je jakost i koju dozu preporučuje.
Mogu još dodat, kao veliki ljubitelj šumskih stvorenja, da je rakija u lovu spasila više životinja nego sva društva za zaštitu zajedno ( divan citat, morate priznat ).
komentiraj (13) * ispiši * #
15
nedjelja
ožujak
2020
Naglosjedeći pidžama luk
Korona, pa još malo korone, pa možda za svaki slučaj još malo korone. Talijani pjevaju na balkonima da si olakšaju karantenu, u Njemačkoj je jedan kreno na balkonu pjevat nojnundnojciš luftbalons pa susjedi sastavili zjalit sa svih strana da jel normalan, oće ljudi svoj mir, da ga jebala Nena und sve do jednog nojnundnojnciš luftbalona. Kod nas klasika, trgovački centri praznih polica. Jer ak išta može zaustavit napad korona virusa, onda su to vreće brašna od po pet kila, kartoni po dvanajst flaša ulja i četrnajst pakovanja ceva troslojnog toalet papira, koje ujedno možeš koristit i ko dvogled, ono - da vidiš jel ima korone gdje u blizini, a možeš njime i gađat ko ti u kući digne tlak iz bilo kojeg razloga.
i u cijeloj toj koroničnoj situaciji meni šta - procurio nos. Mislim da se razumijemo - meni nos i inače ne radi kak treba iza onog karambola u autu, il je skroz začepljen il pomalo kapa, al sad je situacija kataklizmična. Tu ja poduzimam mjere u vidu mjerenja temperature ( toplomjer pokazuje tridesetšest sa dva, tri kad god mjerim, ak ne i niže, šta zapravo znači da se ja hladim jebote ), ispijanja hektolitara čajne mješavine sljeza, šipka, đumbira, meda i limuna, jedenja špeka i luka i pileće juhe. Nos odbija suradnju unatoč svim navedenim mjerama. Pa sukladno nesuradnji nosa šaljem u kupovinu svog osobnog legata, da ne kažem izaslanika, koji se vraća iz Lidla bez napisanog mesa i brokule. Kaže - prazni frižideri, ostala jedna svinjska jetrica i komad odojka i nešta junetine. Srećom imam u zamrzivaču neke piletine pa kuvam frišku juhu, nebil podmitila nos da se unormali i počne se ponašat sukladno ozbiljnosti situacije. Nije izaslanik našo ni onu kupovnu taranu za zakuvat juhu, stavilo je na akciju pa ljudi razgrabili da imaju zakuvavat do 2025.
I krenem ja zamijesit sama taranu, neš ti posla jel - uzet jedno jaje i brašno i zamijesit utvrdo pa uribat u juhu- i prospem pola od one kile brašna šta jedino imam u kući. Znači moja robna zaliha brašna svedena je ful na minimum usljed nepravilnog rukovanja zapinjanjem za radnu površinu. Sjetim se da imam malo griza pa napravim grizknedle, da mi to pol kile brašna ostane za najgori scenarij. Ono, dok ne uspijem detektirat gdje ima još brašna za kupit pa da i ja imam bar dvaput po pet kila u kući i s tim sam isto mirna do 2025.
Vidim na društvenoj mreži neke kak hrabro šeću i udaraju selfije kojekuda, pa ajde da i ja bubnem jedan naglosjedeći pidžama luk jer obzirom da nos odbija suradnju i sav je poguljen od puhanja ja ne bauljam po vani sa sunčanim očalama. Disciplinirano ločem čaj i ležim u pidžami i razmišljam kak da se dočepam špeceraja koji nisam na vrijeme otišla kupit.
Jebo me nedostatak panike u mom mentalnom sklopu, damejebo.
komentiraj (18) * ispiši * #
14
subota
ožujak
2020
Vrtna rapsodija
Moj tata uvijek je imo dugotrajne visinske pripreme za štihanje u vrtu. Naime mama je uvijek imala mali vrt, nešto grincajga, zelene salate, krastavaca, paradajza...da ne trči po svaku sitnicu na plac. I onda kad on to treba preštihat - zlo i naopako.
Prvi dan - mama uz kavu oprezno priopći da bi trebala posijat to šta već misli; tata čita sportske i prek naočala pita - jel opet? A šta ubereš svake godine, molim te? Al ajde...ak baš moram, riješiću. Jebala te bašča.
Drugi dan - na jedvite jade nađe štihaču ( koju svaki put bubne gdje već stigne, a sve u nadi da mu neće trebat ). Zaključuje da je tupa al skroz, odnosi je susjedu da je nabrusi i usput se zadrži dovoljno dugo da ne stigne ni pogledat u bašču jer mora ić radit. Važnije je da stigne na poso.
Treći dan - dok piju kavu, mama oprezno pita da šta je sa štihanjem. On demonstrativno ostavlja kavu, oblači stare hlače, uzima štihaču i hvata se posla. Par puta ubode u zemlju, pa naiđe neko od susjeda, pa laje na ogradi. Pa je žedan. Pa mu je vruće. Pa skida naočale jer mu curi znoj. Pa vraća naočale jer bez njih ništa ne vidi. Pa puši. Pa opet naiđe neko od susjeda, pa laje na ogradi. Na mamin upit da oće preštihat bar za jednu gredicu prejako pritisne i puca držalica. Radovi se obustavljaju.
Četvrti dan - ide po novu držalicu, nosi susjedu da nasade štihaču, zadržava se dovoljno dugo da ravno od susjeda ide radit.
Peti dan - dok piju kavu, mama oprezno pita da oće nastavit štihat. On demonstrativno ostavlja kavu, oblači stare hlače i kreće. ( Sve se ponavlja ko treći dan, jedino ovaj put ne uspijeva slomit držalicu jer je prečvrsta. ) Na jedvite jade preštiha za jednu gredicu.
Šesti dan - dok piju kavu mama ga samo pogleda, on demonstrativno ustaje i oblači hlače i kreće se hvatat štihanja. I nabraja cijelo vrijeme da mu je pun kufer, da je to gubljenje vremena, da šta ga maltretira za tri gredice kad će puževi požderat sve...mami se diže tlak i posvađaju se namrtvo ( to je zapravo i bio cilj njegovog nabrajanja; odlaže se štihača na nepoznatu lokaciju i za njega su poljoprivredni radovi završeni ).
Sedmi dan - ne razgovaraju dok piju kavu. Mama priopćava bratu da treba preštihat do kraja jer ima nekih kojima se ne da, a znaju sjest i jest. Taj kojem se ne da kaže - kad bude nicalo meso možda i budem. Jebala te bašča. Brat preštiha u roku odma to malo vrta i mama sadi šta je već htjela.
I tako svake godine ista vrtna rapsodija, uz možda neznatne izmjene u dijalogu po danima.
komentiraj (12) * ispiši * #
13
petak
ožujak
2020
Veliki Marko
U poplavi mučnih vijesti o novom broju oboljelih, o lažnom ili pravom pražnjenju polica po dućanima, ovo je nešto što je toliko toplo i ljudski veliko da vrijedi pisati o tome. Čisto da nas podsjeti što znači biti dobar Čovjek.
Marka Škugora svi poznajemo kao vrhunskog tenora i sjajnog pjevača nevjerojatnog glasa. Do nedavno nije pojma imao kakvog obožavatelja ima u Petrinji, malenog dječaka koji se svakodnevno u igri pretvara u Marka Škugora i održava koncerte i doma i u vrtiću. Tete iz vrtića poslale su pravom Marku mail ispričavši mu sve o njegovom velikom fanu, koji kaže da voli mamu, tatu, seku i Marka Škugora. I pravi Marko je jučer došao u vrtić posjetiti malenog dječaka i njegove prijatelje. Nekoliko je sati proveo sa djecom, pa su tako i zapjevali zajedno.
Ne znam kako je kod vas, ali meni ovakve priče uvijek vrate vjeru u ljude. Pokazuju koliko je lako biti Čovjekom spremnim da svojim postupkom, uz nešto truda i dobre volje, usreći druge ljude. Obzirom da je riječ o djeci, time je njegova reakcija još znakovitija. Možete li zamisliti sa koliko su ga ljubavi i radosti dočekali mališani koje je došao posjetiti? Vjerujem da su obostrano napunili duše enormnom količinom vrijednosti koje su zapravo besplatne, a toliki ih ljudi ne žele pružiti drugima.
Zato svaka čast Marku Škugoru. U mojim očima je velik do neba.
( photo by portal 53, veliki Marko i veliki obožavatelj )
komentiraj (20) * ispiši * #
11
srijeda
ožujak
2020
Šeronka vs zec
Ja sam budna od deset do četri jutros. Hoću reć, nisam baš uračunljiva.
Trebaš ti odfunkcionirat na poslu, pa doklipsat doma i usput obavit svaštanešta, između ostalog i da ti susjeda sutra preuzme paket od jebene dostave za koju sam izrijekom rekla da je mogu dočekat u stambenom objektu tek nakon pola pet popodne i rekli su da nema problema, pa je ispalo da je možda problem. Pa crkla putem od vrućoće jer je popodne grijalo dvadeset stupnjeva, a ja se možda neznatno toplije obukla jer sam smrzavac. Pa išla na probu zbora. Sto čudesa danas cijeli dan.
I onda još pročitam da je Doli Parton došla na ideju da se opet slika u zečjem kostimu za naslovnicu Plejboja. Ko ono, slikala se 1978. pa bi mogla ponovit sad za sedamdesetpeti rođendan. Meni ko meni je sva ta zajebancija sa ženama u zečjem kostimu sa ušima na glavi i repićem na guzici, pardon gluteusu onak...neshvatljiva. Jebote, od svih životinja baš je zečji kostim na tapeti tolko godina. Pa vake zečice, pa nake zečice. Kome je to uopće prvo palo na pamet, da ženu natakrči u kostim od zeca i da je to nešta vrlo zapaljivo?
Pa sam išla kopat da vidim kak je Doli izgledala u zečjem kostimu prije četrdesetdvije godine, i nije se baš nešta proslavila. Utisnulo je u kostimić, nataklo joj uši na periku i eto naslovnice.
Al sam zato naletila na fotke moje omiljene Šeronke, koja se sa ravnih pedesetsedam godina fotkala bez ušiju i repića za Harper's Bazaar. E to je već sasvim druga priča. Crno bijele fotke na kojima žena ima tek cipele na nogama i ogrlicu oko vrata, a strateška mjesta se ne vide jer su fotke fenomenalne.
Pa bi toplo preporučila ovim posvudušama i fotoholičarkama da malo prosurfaju po bespućima interneta i da vide kak to treba izgledat, bez pućenja usta i držanja kažiprsta na i u istima, bez prokenjavanja u dva broja manjim bodijima i kojekuda po balkonima i šlafcimerima i veceima.
Za pokazat vanserijsku ljepotu je sasvim dovoljno sjedit na podu, sa dobrim cipelama na nogama, i izgledat profinjeno i damski unatoč tome šta nema na sebi ništa osim svoje kože. Kvaka je u tome da profinjenost ne možeš obuć ni naučit; ili je imaš ili je nemaš.
Šeronka je ima, i to na izvoz.
( pa sad kome se da tražit fotke da je vidi - primite se posla; meni je najljepša ona gdje sjedi na podu sa osmijehom od milion dolara. nevjerojatna žena. )
komentiraj (12) * ispiši * #
10
utorak
ožujak
2020
Uvjeti za visinske poslove
Fly Emirates je jedan od najčešće viđenih slogana kojekuda. Ono, ak hoćeš let kakav letio nisi onda kupi kartu spomenute aviokompanije e da bi na dvanajst hiljada metara zaboravio na sve svoje probleme.
Pa sam malo prosurfala da vidim kakva su pravila kojih se moraju pridržavat njihove stjuardese, recimo. I da znate da tu ima svaštanešta.
Za početak, ne smiju bit niže od metar šezdeset ( pa ja bi tu prosperirala sa svojih metar sedamdesetpet plus pete od naglocrvenih cipela; kad bi ja krenula između sjedala ljude bi pokočilo u vratu jer bi gledali gore ko da plafon kreče da me traže popit vode il neku kavu ). Ne smiju imat tetovaže, šta je možda i logično; kud će ti u prvoj klasi ručak servirat žena koja ima istetoviranu glavu od anakonde na vratu, recimo?
Nadalje, moraju bit vidno našminkane sa kosom uredno složenom u niskopodnu pundžu ( e sad ga jebi; ajde vidno našminkana to i može proć, al kosu sam otfikarila u naletu želje za promjenom imidža i ne bi je pustila više ni da me gazda od kompanije misli angažirat za osobnu stjuardesu ). To vidno našminkana znači - krem, podpuder, puder, nadpuder, tuš za kapke, maskara, sjenilo, liplajner i crveni ruž, plus deblje obrve; nijedna njihova stjuardesa nema tanke obrve. Alzo trebala bi začupavit nadočni prostor pa to isfazonirat da bude baš vidljivo jer tanke obrve ne prolaze. Imaju čak i tečajeve za njegovanje kože i kak se našminkat. Nokti mogu bit nalakirani roza il crvenim lakom, nikakvim drugim; nećeš ti majci putnike strašit zelenim il ljubičastim noktima.
Odora znači imat na sebi košulju, suknju, sako, šeširić i bijeli šal sfafuljan elegantno oko i ispod šeširića. A meni kapa stoji tak da mi ne stoji, al je nosim kad hodam po vani; i tu bi bila možda manja situacija prispodobit me da ne izgledam ko pljačkaš banke dok dočekujem putnike. Hulahopke isključivo boje noge plus rekli smo naglocrvene cipele na petu, ništa drugo nemre bit. Ogrlice su zabranjene. I nema skidanja sakoa tijekom leta, pa da je ne znam šta; znači u čem si ušla u tom i izlaziš iz aviona.
Da bi te uoće zvali na razgovor treba poslat fotke cijele figure, ali sofisticirane ( dakle ono čime nas bombardiraju fotoholičarke ne im slat nizamajkubožju, neku fotku u badekostimu il sa još više kože; njih zanima kak ti stoji kostim a ne jel imaš celulita i gdje ). Žele vidjet i veliki sretan osmijeh na fotkama, jer ga moraš nosit i po avionu, pa makar turbulencije bile takve da padaš po putnicima.
Znate šta je sreća? Šta sam debelo prestara da bi me primilo u stjuardese. Jer kad bi mene počele klat naglocrvene cipele na petu, kad bi se ja izula na dvanajst hiljada metara...il skinula sako i šeširić i šal jer me kresno valung nepoznate dužine trajanja...il otišla krišom zapalit negdje pa napravila paniku širih razmjera kad bi se dim počeo razvlačit po avionu tijekom interkontinentalnog leta.
Neka mene prizemljene, previše je to uvjeta i prohtjeva. Čak i da sam duplo mlađa.
( photo by SPIN South West )
komentiraj (10) * ispiši * #
09
ponedjeljak
ožujak
2020
Danas bi imao 86
Moj otac uvijek je nosio košulju; nikada ga nisam vidjela da je na posao ili u grad otišao u majici. Bio je visok čovjek, hodao je vrlo uspravno, i moram priznati da me moj sin neodoljivo podsjeća na njega, prepoznajem u njemu mnoge djedove crte.
Sjećam se da je došao na jedan roditeljski sastanak kad sam išla u prvi razred; obrijan, poštucanih brkova, tamno odijelo i bijela košulja i tamnosivi zimski kaput, i pucao je od ponosa jer je učiteljica ispjevala hvalospjeve o njegovoj mezimici. Ja sam, s druge strane, rekla mami da ne želim da ikad više ide na roditeljski jer je najdeblji od svih tata. Smrtno se uvrijedio i zbilja više nije htio ići u školu, samo bi rekao - mi debeli ne idemo na roditeljske, to će mama riješiti. Mogla sam od njega izmusti što god sam poželjela; kad sam ostajala kod bake ili ujaka na selu, dolazio bi svaki drugi, treći dan poslije posla da vidi bi li ja možda išla kući. I prekipi meni to dolaženje, kažem ja njemu - može, idem kući ako ćeš mi kupiti novi bicikl. Pita on kakve boje. Pa tamnocrveni, kakav drugi, kažem ja, ubijeđena da će mu kupovina bicikla izbiti iz glave ideju da me stalno vabi kući. Eto njega sutra poslijepodne, nosi bicikl ( tamnocrveni naravno ), kaže - Majo, jel sad ideš kući? Ja van sebe, što zbog radosti oko novog bicikla, što zbog žalosti jer ću morati kući kad sam već to tako nespretno upakirala. Pita baka - pa šta si nosio bicikl sa sobom, kaže on - pa išao sam s posla po njega pa ovamo, a i da Maja vidi da je kupljen. Silno su me radovale i vožnje na njegovom Rogovom biciklu, imao je malu sjedalicu za mene, pa svako toliko sa mnom na bic i na nasip, do tete Marije ili na sladoled kod Behadina. Miris lipa i dan danas me podsjeti na njega i te naše vožnje biciklom u predvečerja ranog ljeta. O tome da mi je kupovao što god mi je palo na pamet neću ni trošiti riječi; što god sam ja zamislila, on je bio tu poput duha iz Aladinove lampe.
Njegova je ljubav bila gotovo opipljiva; bezgranična, bezuvjetna i beskrajna. Stoga uistinu mogu biti radosna u svojoj tuzi što ga više nema, jer me njegova ljubav grlila za nečija tri života.
komentiraj (22) * ispiši * #
08
nedjelja
ožujak
2020
Smijeh umjesto suza
Jednoj od mojih prijateljica iz najranijeg djetinjstva amputirana je potkoljenica prije tjedan dana. Gangrena kao komplikacija dijabetesa uzela je svoj danak. Ostala sam smrvljena tom viješću, svjesna da joj se život okrenuo naglavačke zauvijek. Tužna jer ne mogu učiniti ništa da okrenem situaciju njoj u korist. Odlučna da je odem posjetiti kad je otpuste iz bolnice i da se smijemo kao nekad davno, kao uvijek kada bi se susrele.
Kupila joj jedan fini parfem, nekih probiotika i grejpa. Druga frendica kupila prekrasne zumbule i još jedan parfem ( nismo se uskladile oko kupnje, što reći ). Putem se dogovorile da nema govora o sažaljenju i suzama, to je posljednje što joj trenutno treba. Nužna joj je podrška i oslonac, Mora znati da smo tu i da u njoj vidimo onu istu ženu koja je bila prije ovog što ju je snašlo.
Vrata nam je otvorila njena sestra. Dok se pozdravljamo na vratima, gledam je kako ustaje i sa hodalicom polagano hoda prema nama. Gledam jezivu prazninu tamo gdje je nekad bila njena lijeva potkoljenica, i sjećam se kako je plesala na nekadašnjim školskim plesnjacima. Malo gutam ono klupko koje se počinje stvarati u grlu i prilazim joj nasmijana od uha do uha. Čvrsto je grlim i kažem - sretan ti Dan žena, hrabra ženo. Ona počinje plakati, pušta hodalicu i grli i ona mene. Najradije bi joj rekla - ne boj se, sve će biti isto, ali ne govorim jer obje znamo da neće. Brišem joj suze i prepuštam je zagrljaju druge zajedničke prijateljice. Sjedamo i vrlo kratko mi priča o paklu koji je prošla posljednja tri tjedna.
Zašto vrlo kratko? Pa zato što smo se nakon nekog vremena toliko smijale da je to zapravo bilo nevjerojatno. Slušati njen smijeh i vidjeti kako joj se lice mijenja dok se smije bilo je toliko dobro da smo valjale do iznemoglosti, do te mjere da je njena mama konstatirala kako će susjedi reći da nismo normalne.
Smijeh je uistinu čudo. I u najtežim trenucima, i onda kada je sve prepuno crnila i beznađa, smijeh pronađe najmanju pukotinu i stvori bljesak trenutne ljepote. Možda će nakon par sati ponovo sve posivjeti, ali ostaje sjećanje na smijeh, koje ponovo razvuče lice u osmijeh.
Lakše je kročiti kroz život na takav način. Lakše se suočiti sa svim onim gorkim trenucima kojima moramo svjedočiti i sa kojima se sami moramo suočiti.
Uvijek se smijte, svemu usprkos. To je najbolji način da pobijedite sami sebe.
komentiraj (19) * ispiši * #
07
subota
ožujak
2020
Vaza koja mi je sasvim dobro ispala
U četvrtom osnovne naša učiteljica odlučila je da za Dan žena sami majkicama napravimo poklone. Mislim sami - izradio nam naš Petrinjac krasne zemljane vaze koje smo mi onda trebali obojat i prelakirat, pa odnest doma da bi svojim umjetninama razveselili mame.
Znači, prvo daj pare za vazu, pa se pati na likovnom i mrljaj po vazi ( a nikad nisam bila likovnjak ); odabrala sam bijelu podlogu sa crvenim obrubima i šarama. Podloga je bila zaista bijela, a šare su bile vrlo zanimljivo dizajnirane jer ja ko ljevak nikad nisam savladala vještinu preciznog baratanja debelim kistom. Šare su izgledale ko da je nekom slučajno pala tuba crvene farbe na vazu pa se svukud razmrljala. Pa kad se osušilo učiteljica nam svakom pomalo pomogla prelakirat. Zamotali u celofan, zavezali mašne i pjetlaj kući s time, na sam Dan žena.
Ono šta slijedi je naprosto nevjerojatno, jer sam ja od škole do kuće imala dvjestotinjak metara. I nećete vjerovat, al uspjela mi je jebena vaza ispast iz ruku i rasula se u parsto krhotina zamotanih u celofan. ( Dečki se malo naguravali i moja vaza pala ko kolateralna žrtva ). Ja izbezumljena; šta ću joj sad dat za dar kad dođe doma s posla? Ulazim ja u kuću, tata čita novine i veli:
- Majo, daj da vidim vazu.
Maja u jauk, naravno:
- Tata, ispala mi je i razbila se. I šta ću ja sad?
- Pa jel se nemre zalijepit?
Šta ćeš lijepit, jebote, trebala bi tri dana samo slagat one krljke da se složi ono šta treba polijepit. Vidi on da je situacija izmakla kontroli, diže se i idemo mi kupit nešta u zamjenu za onu zamotanu razbijotinu.
Sjetim se ja putem da se mami osušio jedan u nizu fikusa ( cijeli je život pokušavala uzgojit fikus, mijenjala mjesta po kući, smanjivala i pojačavala zalijevanje, al od svakog fikusa je ostajala tek ona trklja od biljke nakon šta bi pootpadalo lišće ).Oćemo joj kupit fikus - oćemo. Slatko baš nije volila jest pa da joj se kupi recimo bombonjera, a nezgodno je roditeljici za Dan žena kupit glavicu zelene salate koju je obožavala jest.
Mi kod Bešlića, kupimo najglomazniji fikus koji je bio na raspolaganju, zamotalo nam ga i brže kući dok ona još nije stigla.
Eto majkice doma, natovarena kartonskom kutijom poklona iz škole. Ja pred nju, teglim onaj fikus ( tata asistira, da i to ne slomim svojim krhkim ručicama ), odrecitiram joj pjesmicu koja je trebala ić uz vazu. Tu njoj malo krenu i suze, al se naravno odma sjeti šta je platila a trebalo je bit poklon.
- A gdje je vaza?
Pokažem ja celofan pun bijelih krhotina sa tu i tamo nečim crvenim.
- Ispala mi, gurali se dečki.
- I išli ste kupit fikus?!
Tu i tata ulazi u raspravu:
- Pa osušio ti se onaj šta si dobila ne znam više od koga. Eto ti friški, nek se i taj suši. Ispala djetetu vaza, pa šta. Imaš vaza da bi mogla pometat u njih sve cvijeće od Bešlića. Bolje traži kud ćeš s fikusom, možda ovaj nekim čudom opstane.
Vaza završila u kanti za smeće, a fikus se junački odupiro ko i svi njegovi prethodnici, sve dok nije i njemu otpo i zadnji list. Tak da te godine moji darovi uopće nisu dobro ispali ( mislim vaza je ispala, al meni iz ruku ).
komentiraj (8) * ispiši * #
05
četvrtak
ožujak
2020
Fotoholičarke
Fotoholičarke su poseban novonastali soj, da ne kažem podvrsta ženske populacije.
Naime, uz radoholičarke, šopingholičarke i sve ostale holičarke one svakodnevno izranjaju iz bespuća interneta i bombardiraju svojim najfriškijim fotkama. Na balkonu,u šlafcimeru, ovlaš naslonjene na kuhinjske elemente, u zahodu, dakle nema lokacije sa koje ne dospijevaju fotke na dnevnoj bazi. Naflajbane, napućenih usta il sa prstom u ustima, raščupane il sa frizurom. Razlika je samo u stupnju vidljivosti, hoću reć kolko se kože može vidjet na svakoj friško ispaljenoj fotki.
I to je razumljivo. Dok radoholičarka razbija glavu jel da skuha kelj i faširance il sarmu, i hoće stić speglat veš nakon šta presauga cijelu kuću i obriše prašinu, dotle fotoholičarku muči jel da obuče samo gaće, il samo odrezane hlače, il da se iskopeči u bodiju uz obligatan komentar - hešteg eto vadim stvari iz ormara, il hešteg vruće mi je na najjače. Pa kresne fotku na društvene mreže i samo ko kobac čeka hoće bit petstohiljada lajkova il manje i kolko će hejtera reć - fuj sram te bilo, jel ti nemreš pristavit kelj da kipi ko svaka normalna žena nego se čepiš svaki dan da bi meni kidala moje ganglije.
E onda pristaše ispaljuju riječi hvale, tipa - ma ništa ti ne mogu, kako bi te sad strgo, malo ti se svaštanešta vidi na fotki, šta vi papčine ne kužite ljepotu etcetera. A fotoholičarka već traži nove prnje u kojima će se ovjekovječit da ima za bubnut novu fotku već popodne. Jebeš kelj i brisanje prašine, pa lakše se fotkat i uzimat pare nego trgat kičmu svaki dan da bi zahod bio čist i da kuhinja izgleda ko da je taj čas stigla iz dućana. To plati nekoj ženi da izglanca dok ona bavi odabir pa oblačenje to malo robe šta joj treba, pa poziranje, pa objavljivanje redom kud već treba objavit. Fotoholičarke drmaju internetom i ne pada im na pamet prostirat veš i skidat zavjese; to je čisti gubitak vremena, mislim na veš i zavjese. Ionako joj ne treba ništa osim par gaća i bodija u kojima će se slikavat, ovu normalnu robu koristi samo kad ide van i odma na ulasku u stambeni objekt vraća na aufingere.
Ja ne pripadam al u nijednu kategoriju. Radoholičarka sam po potrebi, znači kad me uhvati huja onda ide AC/DC i ribanje i pegla. Šopingholičarka definitivno nisam, mrzim hodat po dućanima i probavat dvjesto pari cipela dok ne nađem one koje su napravljene baš za mene. Fotoholičarka za potrebe promjene profilne slike, a i to se ispatim u neviđenim razmjerima jer nikako ispast kako treba, il mi je glava nakrivljena il sam sva nakrivljena il sve ispadne kak treba pa mi Boni uleti repom u kadar. Osim toga, za postklimakteričnu ženu bilo bi suludo svaki jebeni dan promišljat bil se fotkala na balkonu il bi sjela na frižider; radije motam sarmu.
Jer ja naime volim jest. Onda radije kuham, a fotoholičarenje ostavljam onima koje ionak nemaju pametnijeg posla pa jade hejtere i usrećuju obožavatelje i usput dobro zarade. Ja ne znam nego kuhat i tu i tamo malo nešta napisat.
Kažu da svaka budala ima svoje veselje.
( ovo sam ja, jedva se uslikala za osobne potrebe )
komentiraj (16) * ispiši * #
03
utorak
ožujak
2020
Žena velika do neba
Čovjek je velik onoliko koliko svojim djelovanjem utječe na živote i sudbine drugih ljudi.
Prije nekoliko godina pročitala sam vrlo mučan novinski članak o teško bolesnom malenom dječaku koji je živio u okolici Siska. Za njega nije podignuta medijska prašina, nije je imao tko uzvitlati. Kako su u članku bili i podaci za kontakt i eventualnu pomoć, odlučila sam nazvati njegovu majku i pitati može li se i kako pomoći. Bio mi je to jedan od najtežih telefonskih razgovora ikad. Rekla mi je da maleni boluje od karcinoma jetre i da je situacija dosta loša, jer se bolest povlači pa opet vraća unatoč terapijama.
Čim je spomenula jetru, sjetila sam se dr Nele Sršen, naše poznate kirurginje koja tako uspješno vodi transplantacijske timove u bolnici u Padovi. Pronašla sam njenu kontakt adresu i odlučila joj poslati mail sa upitom bi li bila voljna pogledati nalaze malenog dječaka i eventualno pomoći u njegovu liječenju. Na moje ogromno iznenađenje, odgovor sam dobila kroz nekoliko sati. Napisala je - naravno, zato sam tu i radim sve što radim. Poklopilo se da je kroz nekih tjedan dana trebala doći u Zagreb, i tražila je da joj u hotel Westin donesu CD sa najnovijim nalazima koje su imali kako bi ga mogla pogledati. Tražila je i broj telefona njegove majke koji sam joj poslala u svom odgovoru, ne vjerujući što čitam.
Situacija se posložila tako da njegova majka naprosto nije uspjela stići taj dan do Zagreba i spomenutog hotela, a onda ju je mislim kasno navečer nazvala dr Sršen da pita zašto nisu donijeli nalaze i kad ih misle donijeti. Dogovorile su se da se vide sutradan; pogledala je nalaze i rekla da transplantacija nije izvediva, te da je nužno da maleni dalje nastavi primati kemoterapiju koju je do tada primao.
Vjerujem da je, vidjevši nalaze, zapravo znala da je kraj vrlo blizu, samo to nije željela reći njegovoj majci. On je preminuo nakon nekoliko mjeseci; maleno tijelo više nije imalo snage za borbu.
Ono što je mene kao čovjeka fasciniralo je način na koji je ona odreagirala od prvog trenutka - tako toplo, tako ljudski, kao da i mene kao posrednika i malenoga poznaje čitav život. Unatoč obavezama koje je imala u Zagrebu našla je vremena nazvati majku malenog pacijenta i pitati kada će joj donijeti nalaze da ih vidi. Da je mogla učiniti nešto, vjerujem da bi danas bio živ. Mislim da je naprosto bilo prekasno.
Zato je dr Nela Sršen u mojim očima velika do neba. Vrlo posebna Žena koja je živi svjedok iznimne ljudskosti i ljubaznosti prema malim običnim ljudima.
Njen je odgovor - zato sam tu.
Malo, vrlo malo bi ih tako odgovorilo.
( photo by Tportal )
komentiraj (24) * ispiši * #
02
ponedjeljak
ožujak
2020
Ekscentrični genijalci
Ajde šta su bili genijalni, al šta su bili ekscentrični - da ne povjeruješ.
Pitagora je recimo bio vegetarijanac, al se užasavo graha, do te mjere da nije htio ni vidjet a kamoli dotaknut njegovu biljku. I šta se desilo, ako je vjerovat ondašnjim svjedocima? Desilo se da je bježo pred Krotoncima i naletio na polje zasađeno grahom, pa reko da će radije poginut nego proć kroz polje graha. Žao mi je šta ne znam jesu u antička vremena koristili kolce za grah, jer ak jesu pa mogo je iščupat kolac i barem pretuć jednog od napadača. Nije trebo dirat stabljiku, samo izvuć kolčinu i ajmo šoutajm. Ovak je osto bez glave radi jebenog graha.
Tesla je po svemu sudeć patio od opsesivno kompulzivnog poremećaja.Odbijo je dodirnut bilo šta ako mu je izgledalo prljavo a užasavo se recimo bisernih naušnica. Opsesija mu je bila broj tri pa je svaku zgradu obilazio tri puta prije neg šta uhvati za kvaku ( pod uvjetom da je bila čista naravno ).Prije svakog jela čistio je beštek isključivo sa osamnajst salveta. Pa sad zamislite da recimo krene u neki restoran na ručak i taman kad treći put kruži oko zgrade primi ga za ruku žena sa bisernim naušnicama; ne da bi potrošio osamnajst neg stoosamnajst salveta samo da se smiri.
Einstein je tražio da bude kremiran nakon smrti, al je patolog s Princetona suprotno njegovoj želji izvadio mozak pa ga držo u tegli u formaldehidu kod kuće. Pa ga je kasnije usitnio i držo u kutiji ispod frižidera. Pa se pojavilo nešta istraživanja drugih znanstvenika, temeljenih na slijama Ađinog mozga, a sam patolog nikad nije ni probo nikakvo istraživanje napravit. Jedino je nastojo da mozak svud ide s njim i da ga slučajno ne razvuku mačke dok ga nema kod kuće.
Arhitekt Fuller nosio je po tri ručna sata da bi znao kolko ima sati u različitim vremenskim zonama i spavo je samo dva sata dnevno. E vidiš taj je ko ja ( zbog nespavanja mislim ); sad kad ja pokupujem čuke pa ih naredam po rukama, i to barem šest. Šta ja ne bi znala još više na sat od njega? Možda postanem i arhitektonski nadarena od tolikih satova.
"Ne plašite se imati ekscentrične stavove jer je svako mišljenje koje je danas prihvaćeno nekada smatrano ekscentričnim," Bertrand Russell je znao. A i vi možete znat; probajte malo bit ekscentrični, nikad se ne zna - možda u vama čuči najbriljantniji um u povijesti čovječanstva.
A ja sad idem pojest malo grah salate; za razliku od Pitagore ne bojim se graha, i ne pada mi na pamet sjebat osamnajst salveta da obrišem beštek. Ko bi ih brojo prije brisanja.
komentiraj (15) * ispiši * #
01
nedjelja
ožujak
2020
Nogobolja
Legenda kaže da sam nekoć davno bila u stanju hodat na potpeticama visine desetak centimetara. Obratit pažnju na "nekoć davno".
Jerbo kad imaš trideset i koju, onda ti ide pod normalno nasandrčit se na turbonaglovisoke potpetice i hodat i plesat ko da si bosa. Ko da imaš borosane il japanke na nogama, a ne ta čuda. E onda su me počele klat, i to opako; do te mjere da sam znala nosit rezervne cipele u najlonkesi za preobut se kad više ne bi mogla izdržat. Krenem recimo u neke svatove i onda istrpim dok ne prođe sakralni objekt i ulazak u salu, a onda čim se dočepam rasporeda sjedenja brže iz torbe one koje ne kolju stopalo ko da me inkvizicija ispituje jesam li il nisam ja spustila tuču iznad zagorskih brega. I onda uživaš u tom olakšanju kad se izuješ, jer se širom otvaraju rajske dveri - ništa ne stišće, ništa ne kolje, hešteg stopala uživaju.
Pa sam godinama nosila ravne đonove, čak nisam ni kupovala cipele na petu. Onda sam u Borovu naletila na prekrasne crne cipele najsličnije nekadašnjim salonkama i kupila ih u naletu ludila. Tu i tamo ih obujem za neku posebnu prigodu i onda jedva došepesam doma ak se sjebem u koracima pa ne ponesem druge šunjalice. Crvene cipele koje sam kupila za promociju su ista priča; jel ih obujem, jel krene stiskavac. Znači obuvanje je moguće neposredno prije nego šta trebam bit viđena u njima i po mogućnosti da samo sjedim ko torta, jer ak moram hodat sa svakim korakom požalim dan kad je babica prerezala pupčanu vrpcu i time me natjerala da dišem. Muka samo takva.
Al evo u baš ove sandale sam se zatelebačila na prvi pogled. I šta je najgore od svega, ja sam poprilično sigurna da ću ih kupit. Pa će daljnji razvoj situacije bit otprilike sljedeći - obut ih tu i tamo, napravit par koraka i zaključit da ja to al nikako nemrem nosit na nogama pa ih izut i vratit u kutiju. Znači preostaće mi dvije stvari. Prva - da ih nazujem na noge i u njima gledam teve navečer prije neg šta popijem šlaftablete, naravno s nogama na tabureu. Nedajbože dizanja, šlape moraju bit na gotovs jer do sudopera u kuhinji u njima mogu doć jedino ak me se teleportira. Druga - ako i bude prigoda da ih obujem, onda ih nosim pod rukom da ljudi vide da ja imam prikladne sandale, a na nogama one uobičajene drlje od kojih me stopala neće bolit iduća dva tjedna.
Već se vidim kak ih probavam u dućanu i spremam kutiju da bi ih tu i tamo obula i zaključila da pužuć trebam puno više vremena da nekud u njima dođem.
Al kad su mi krasne. Možda prohodam, nekim čudom, u toj divoti koja na fotki izgleda tak bezazleno.
( photo by zadovoljna.hr )
komentiraj (20) * ispiši * #
