Eto problema kad se udaš za princa. Mislim udaš; prvo ljubuješ s njim kontra svih regula, unatoč tome šta ste obadvoje vezani sakramentom braka jer ljubav navodno ne poznaje prepreke i uvijek pronađe put, sistemom Omnia Vincit Amor ( il obrnuto, davno sam učila nešta latinskog ).
E onda se karte poslože tak da se ljubav konačno može realizirat, pa u poznoj dobi, sa nekih pedesetpet godina, postaneš princeza. Otvaraju se rajske dveri jer konačno imaš ljubljenog kraj sebe za vijeke vjekova amen. Pa malo putuješ s njim, pa malo vamotamo, sve ko iz bajke. Al onda se stvari počnu komplicirat jer on inzistira da ideš kod plastičnjaka da te malo doradi, jer imaš sedamdesetdvije godine i počela si se gužvat jebiga. Nije do tebe, do godine proizvodnje je. Pa nemreš sa tolko godina na grbači izgledat ko da imaš dvadesetosam naprimjer. Sve visi tamo kud hoće, nema više te gravitacije koja ti može dić cicke i ispeglat bore po vratu i licu. A njemu to ide na živce i on bi htio kraj sebe vodit princezu u ful kondiciji, a ne ženu koja ne zna jel pošla il je došla i onak...pa zgužvanu u licu. Ko da si spavala dva stoljeća pa se zaležala na obadvije strane.
Pa ni to inzistiranje na plastično-elastičnom dermatološkom rješenju nije dosta, eto i njegove materešine sa prohtjevom da se predragi sin subito odma razvede, prije neg šta ona umre. Ko prvo, ona da je mislila umrijet umrla bi još kad su spalili Jana Husa na lomači. Ko drugo, njoj nikako ugodit; ni ona prva sirota snaha al nikako nije valjala a sad ne valjaš ni ti. Pa eto radi mira u palači ak bi se sinak razveo, da ona mirne duše ode na onaj svijet.
E sad...ak si pametna, onda ćeš razvuć osmijeh vrijedan stoosamdeset miliona novaca na svom zgužvanom licu ( jer toliko ti pripada razvodom ) i razvest se prije nego svane novo jutro. Pa još dok se tinta na brakorazvodnom papirusu suši, e onda ćeš otić najboljem plastičaru koji će od tebe napravit zvijer od žene, podić sve šta treba i šta ne treba i zategnut lice da izgleda ko da te prekjučer rodilo. Pa ćeš otić u Šanelov dućan i obuć se za jedno par miliona novaca i naručit kod Blahnika cipeletina i sandala da ih nemreš za života poderat. Pa ćeš takva zategnuta uživat u to malo godina šta ti je ostalo, a on nek grize nokte i prati po žutoj štampi na koju stranu svijeta te prebacilo da odeš.
Udat se za princa il ne? Možda ipak da. Vrijedi ga istrpit petnajstak godina za te pare, pa da je ružan do te mjere da u njega puška ne bi opalila jer bi se cijevi smotale.
Ljubav ipak na kraju pobijedi. Ak ne prava, e onda ostane stoosamdeset miliona razloga da je promptno zaboraviš i uz široki osmijeh odeš za svojm poslom.
Post je objavljen 25.03.2020. u 21:25 sati.