Nessun dorma

Odlučila sam skuhati sarmu, dok još ima finog domaćeg kiselog kupusa. Slušam Claptona i Pavarottija, oni mi donose neko smirenje i nadu da će sve biti kako treba. Odvajam listove za motanje i slažem moje najdraže jelo u ogromni lonac, radujući se mirisima koji će uskoro preplaviti kuhinju.

Dok radim, razmišljam koliko umorna mora biti Majka Zemlja. Ona ista u koju će nas položiti kada za to dođe vrijeme. Pročitala sam jutros kako je more u Veneciji konačno čisto, ni najstariji stanovnici se ne sjećaju kada su zadnji put vidjeli kanale svoga rodnog grada tako blistave. Nema na stotine tisuća ljudi, doista to znači da nema ni financijske dobiti ali za samo mjesec i nešto preko toga sve se iščistilo.
Polarne kape se otapaju. Izumire na stotine biljnih i životinjskih vrsta. Koliko ljudskih i životinjskih klaonica se odigralo unazad samo pedesetak godina, i mi smo nažalost svjedočili jednoj prije nepunih trideset godina. Koliko nuklearnih pokusa, koliko pokusa na životinjama i ljudima, koliko ljudskog bezumlja i mržnje i zla se nataložilo. Svakoga dana u svijetu od gladi umre nekoliko tisuća djevojčica i dječaka. Ljudi su u stanju činiti nezamislive gadosti jedni drugima, ali i Zemlji. Jedinom domu koji imamo i koji nam je zajednički, gdje god se trenutno naalzili.
A što ljudi rade? Dok prijeti pošast ravna kugi modernog doba ljudi prazne trgovine i stvaraju zalihe toalet papira, tijesta, brašna i konzervi. Oni kojima je određena mjera izolacije kako bi se spriječilo eventualno i vrlo moguće širenje zaraze hodaju po kavama i ponašaju se kao da se njih sve to skupa ne tiče. Oni na prvom udaru - liječnici i svo medicinsko osoblje, farmaceuti, trgovci, vozači, policajci stoički podnose novonastale uvjete i hrabro se nose sa vrlo opasnim neprijateljem. Nose jednokratne rukavice i maske, više kao psihološku nego kao stvarnu pomoć. Neki odlučniji i hrabriji od ostalih organiziraju za starije i nemoćne susjede pomoć u dostavljanju hrane i lijekova. Nečija djeca koja trebaju biti doma jer nastave nema hodaju kojekuda, voze se na biciklima i skejtbordima umjesto da doma provode vrijeme, neću ni spomenuti da možda čitaju lektiru ili uče. Učimo se pranju i dezinfekciji ruku, kao da to nije nešto što smo trebali naučiti još u djetinjstvu i prakticirati cijelog života.
Nije li došlo vrijeme da shvatimo kako se treba ponašati i prema sebi, i prema drugim ljudima, i prema svijetu koji nas okružuje? Ono što nas potencijalno vreba kad krenemo na posao ili u trgovinu može biti smrtonosno. To ne znači da treba podići kredit i napuniti špajze zalihama hrane i sredstava za čišćenje; treba postati svjestan sebe i svoje uloge u svijetu koji nas okružuje. Vidjeti sebe u svim ljudima koji nam dolaze u susret i poštovati tlo kojim hodamo, ono isto koje nas hrani, kao i studenvode koje nas poje da nam utaže žeđ.

Moja sarma kipi; otvaram širom prozor i unutra nesputano ulazi sunčana ožujska ljepota. Čujem pjev ptičica i vidim nekoliko pčela koje je probudila preuranjena toplina; lete oko moje paradajz terase ( doista trenutno nema mojih cherry divova, ali doći će i njihovo vrijeme ) i raduje me njihovo zujanje.
Možda još uvijek nije kasno da se Majka Zemlja odmori. Zbog mojih najdražih frajera i sve djece svijeta, ako ne zbog nas.
Sretno svima onima na prvim crtama; želim im da što prije skinu rukavice i odahnu.