29

subota

veljača

2020

Geometrijskih soma dolara

Kad si frizer pa u Njujorku šišaš selebritije poput Selin Dion il Kejt Mos, onda ne otvaraš ladicu sa škarama i češljem bez soma dolara. Tolko naime košta šišanje, jer on ( oću reć frizer ) koristi i geometrijske spoznaje u baratanju oštrim predmetom oko ženske glave a sve u svrhu da izgleda ko milion dolara iza korištenja oštrog predmeta zvanog škare.

Pa sam malo pogledala video kak to izgleda kad novinarka za potrebe stjecanja iskustva zvanog Power Hour Treatment ispljune hiljadučetristosedamdesetpet dolara za:
-farbanje
-manikuru
-pedikuru
-ispijanje šampanjca na slamku iz šampanjčaše
Prvo on daje svoje stručno mišljenje oko njenih šišaka i konfiguracije njene glave ( usput je pun i komplimenata, za soma dolara trebo bi naručit i Berlinsku filharmoniju da svira u pozadini uživo ak mene pitate ), pa je preuzimaju njegove asistentice koje mrljaju farbu na glavu, turpijaju nokte, namaču noge, rješavaju kurje oči i rade na tome da joj čaša sa šampanjcem ne bude prazna. On dodatno objašnjava zašto šišanje košta soma dolara; prvi razlog nisam uspjela razumjet jer je frizer Francuz pa ga malo jebe izgovor, a drugi razlog je da ne morate iza njegovog šišanja nosit periku dva tjedna. E pa samo bi to trebalo, recimo dat mu da ti izbije tu parulju iz džepa pa na glavi imat periku dok kosa ne naraste; a malo ko pljuje i po strukovnim kolegama, znate ono - nema nego kad ja uzmem škare u junačku desnicu. Pa onda spominje i geometriju, sve sam čekala oće s kutomjerom i onim drvenim trokutima mlatit joj oko glave al nije, već se izvještio pa onda geometrija ide i odokativnom metodom.
E kad završi turpijanje i opere se glava, onda on preuzima stvar u svoje ruke i geometrijski šiša i suši kosu, bez ravnala i šestara. Kad konačno završi, frizura je neznatno drugačija od one s kojom je došla, izgleda recimo ko da je vani fajn puhalo pa joj razbarušilo kosu kud je htjelo. Biće ne koristi trovremenski taft neg neke blage lakove za betonažu.
Ona je preoduševljena, jer da je nikad tak niko nije ošišo i da se osjeća veličanstveno. A onda na kraju videa vidite kak se nakon nekog vremena vratila na svoju staru frizuru jer da joj se više sviđa, al i dalje tvrdi da je ono šišanje bilo vantjelesno iskustvo.

Pa sve razmišljam da prišparam neke pare i priuštim si let do Njujorka i bjuti tretman kod fensišmensi frizera. Sigurna sam da bi se vratila ko Šeron Stoun, ak ne i bolja.

( photo by Insider; na lijevoj fotki je prije, na desnoj iza škara koje je platila ko svetog Petra kajganu )




komentiraj (17) * ispiši * #

28

petak

veljača

2020

Predarmagedonsko stanje

Od svih država svijeta jebeni meteor je našo baš iznad Hrvatske prolazit kroz atmosferu, izazvat prasak i rasut se od Istre do Karlovca, tak bar tvrde kojekuda po portalima.

Pa dozvolite mi da iskažem svoju osupnutost time šta oni dežurni koji stalno najavljuju smak svijeta nisu ni spomenuli da bi spomenuti meteor mogo izbasat iz svemirskih bespuća i bubnut na hrvatsko tlo. Jebote mjesecima unaprijed najavljuju datum kad će doć do armagedona, a sad kad je stvarno kresno meteor - nigdje ništa nać u najavi. Pa još iz službe 112 kažu da je "nešta palo na granici između Slovenije i Hrvatske al nije u pitanju avion". Da nešta palo; izgorilo kad je ušlo u atmosferu i sasulo se sa nebesa po već spomenutom hrvatskom tlu.
Dakle nije dosta šta nas strave koronavirusom, eto je počela i svemirska artiljerija bubat odozgora. Ispostavlja se da su možda neznatno bili u pravu oni šta su ispraznili police po dućanima pa dovukli kući višegodišnju zalihu šećera, brašna, ulja, kave, praška za veš, konzervi i vrag zna čega sve ne. Ja naravno nisam išla u turbomegašoping. Šta će mi vreća brašna i dvadeset litara biljnog ulja i trinajst kila kave? Al iza ovog današnjeg meteoritskog bubanja možda da ipak sutra ostavim u lidlu par hiljada kuna i nakupujem špeceraja za dok sam živa. Jer doma imam desetak flašica ajvara, nešta kiselog kupusa u kaci, dve kile krumpira, litru ulja, kutiju kornflejksa i par vrećica tijesta. U frižideru malo mlječnih namaza, par jogurata i jedan sir i deset jaja. U ladičarki nešta povrća i kobasica za kuvanje i onih za rezanje. Šampona za kosu i sapuna za prat ruke i gela za tuširanje imam, dobilo se nešta za Božić i rođendan. Pa ne znam jel to dosta za preživit armagedon izazvan virusima i kišom meteora? Il da zbilja sutra u lidlu napunim četvera kolica pa smireno dočekam šta već treba bit?
Jer ak dođe do armagedona sigurno neće bit ni vode ni struje, znači prašak za veš i sredstva za čišćenje ne treba kupovat. Možda pedesetak paketa vlažnih maramica, da se mogu prebrisat dok ne dođe voda. I jedno tristo litara vode, da imam za lokat i kuvat kavu. Ne znam kolko bi šteka cigareta uzela, ja sam zapravo najnervoznija kad vidim da će mi usfalit nikotinskih pripravaka.

Kad bolje razmislim, neće bit dosta četvera kolica; trebaće meni neko sa kombijem da mi dotjera špeceraj kući. Jer nisu to sad mjere predostrožnosti samo za slučaj virusnih incidenata; treba se spremit za postarmagedonsko stanje.
Sva sreća da nisam popeglala sav onaj veš, ionak će se sve zgužvat i sjebat po ormarima usljed djelovanja centrifugalnih i ko zna kakvih sve ne sila, nisam ekspert pa ne znam šta će sve bit. Al dobro da nisam peglala. Ni neću.

komentiraj (8) * ispiši * #

27

četvrtak

veljača

2020

Ostaneš nijem...

Uvijek kada čujem za okrutnost prema djeci ili nasilnu smrt djeteta otkrhne se jedan komadić moje duše. Ostanem nijema pred spoznajom da postoje čudovišta koja su u stanju nauditi djetetu. To ne može učiniti biće od ovoga svijeta; to je monstrum u ljudskom obliku koji silinom mržnje izmuči maleno tijelo i svojim zlom isiše život iz bespomoćnog stvorenja.
Ovih je dana potvrđena presuda neću reći majci, jer ona ne zaslužuje da je se tako naziva, nego čudovišnoj ženi koja je ubila svoje trogodišnje dijete. Trideset i tri godine zatvora za stravičan zločin koji je počinila oduzevši život malenom dječaku, na način koji ne želim niti spominjati jer me ispunjava mučnina i tuga i bijes zbog spoznaje da zaista postoje takvi monstrumi, da hodaju pored nas ulicom i da ničim ne daju naslutiti što su u stanju učiniti slabijem i bespomoćnom.

Pa ne mogu a da se ne sjetim nečega što se desilo dok sam bila vrlo mala, doista priča nije iz ljudskog svijeta ali nije loše usporediti, obzirom na odnos kojeg većina ljudi ima prema životinjama. Moja baka imala je prekrasnu kravu, znate one crno - bijele muzne krave koje daju enormne količine mlijeka. Koliko sam samo finog sira i putra pojela, napravljenog od mlijeka koje je ona izdašno davala. A onda je po prvi put postala majkom; donijela je na svijet slatko muško tele. Neprekidno ga je čistila svojim hrapavim jezikom i dojila ga kad god mu se prohtjelo jesti. Brzo je rastao. No kako je bio muškić, baka ga je prodala i zapečatila mu sudbinu. Krava je danima samo bespomoćno mukala, nije htjela ni jesti. Njene su oči bile pune tuge i vlažne baš poput ljudskih kad se ispune neisplakanim suzama. Bilo je strašno i pogledati je takvu. Nakon nekog vremena pomalo je počela jesti i prestala tugovati. Prestala na način da nije više mukala, jer joj njie dano da glasom artikulira svoju bol za onim kojeg je donijela na svijet. Dugo sam se ljutila na baku; proganjala me tuga majke koja je bespomoćno gledala kako odvode nešto što je tako voljela.

Može li se to usporediti sa monstrumom koji je uzeo život svome djetetu? Itekako može. Čovjeku je dano da riječima iskaže osjećaje, da bezuvjetno voli, da rukama nježno grli i štiti ono što mu je dragocjeno. Nažalost, monstrumima je dano da mržnjom i rukama vrlo okrutno unište život kojeg su donijeli na svijet.
Zaogrnite svu djecu svojom ljubavlju. Djeca su svjetlost svijeta, i učinite sve što možete da svijetle svojom ljepotom i nedužnošću.

( photo by The Telegraph; ovo je Majka više nego što će monstrum koji ubije trogodišnjaka ikada biti čovjekom )

komentiraj (11) * ispiši * #

26

srijeda

veljača

2020

Ledolina

Ledolina i mašta mogu svašta. Ovisno o mašti, mogu dovest i do infarkta kod ispaćenog životnog supatnika.

Navodno je ispaćena supružnica saznala da njen supatnik ima onak nešta sa strane, malo za proveselit se, pa predmnijevam da ga je špijunirala i metodama ravnim onima Šerloka Holmsa došla do saznanja tko je suparnica. Pa si je dala truda i isprintala njenu fotku u boji i zakeljila je na lubenicu, koju je onda utrpala u frižider, pa zna se da lubenica mora bit led ledeni da bi se mogla jest. A dalje je moglo ić recimo ovim tijekom.
( ispaćeni životni supatnik dolazi s posla il ko zna otkud, sav preznojen i crven u licu )
- Ajme šta je vruće danas, crko sam od vrućine. Šta ima za jest?
( Ledolina gleda neku sapunjaru na teveu i pije kavu )
- Ima filana paprika i pire krumpir, još je toplo.
- Pa kud si na ovu vrućinu kuvala filanu papriku, jesi normalna?! Vani gori nebo i zemlja od vrućine, a ti kuvaš filanu papriku, ja nemrem vjerovat...
- Šta god da sam skuvala, bilo bi isto. Hladno možeš pojest jedino sir i vrhnje, il recimo lubenicu. Jesi ikad jeo hladnu juhu il grah, ajde mi reci?
- E pa vidiš, mogo bi sad pojest sira i vrhnja. Lubenica bi bila još bolja, samo da je fajn hladna.
( ona ne skida oko sa tevea, napeto je )
- E pa vidiš, ima lubeničetina, stoji od jutros u frižideru. Kad se naručaš rashladiće te ko nikad.
- Jako dobro. Idem onda prvo pod tuš pa ću malo premrljat te filane paprike i pojest pola lubenice, nebil se malo dobio.
- Dobićeš se sigurno, vjeruj mi.
( on odlazi u kupaonu, a ona jurišno provjerava jel zamaskirana lubenica stoji kak treba u frižideru, stavlja mu na stol jelo i tanjur i beštek i nož za rezat lubenicu, pa se vraća pred teve )
- E sad je već bolje, sad sam i ogladnio.
( jede i vergla o poslu; ona tu i tamo klimne glavom i prati dramaturški razvoj situacije na teveu )
- Hoćeš i ti lubenice da ti odrežem? - pita on dok kreće prema frižideru.
- Može, sad je i meni vruće - veli ona i počinje pratit razvoj situacije oko frižidera.
On otvara vrata od frižidera i pita:
- Pa kad ćeš otopit frižider, gle kolko ima leda gore u lede...
Ispada mu nož na pločice, on se hvata za prsa i okreće glavu prema njoj.
- Šta je bilo, nije dosta hladna lubenica? - pita ona. - Saću ja još malo pojačat hlađenje.
- Srce...
- Malo je kasno za reć mi srce, srce moje. A, misliš strefilo te srce? Saću ja zvat hitnu.
Ide po telefon i zove hitnu. Daje im adresu, pa se vraća u kuhinju. Prekorači ispaćenog supatnika da dođe do frižidera, vadi maskiranu lubenicu i sprema je u špajzu.
- Za par minuta su tu, srce. Samo miruj.

Stiže hitna, doktor i sestra i vozač se bore da ga što brže prebace na nosila pa do bolnice. On stalno slabašnim glasom ponavlja "lubenica", pa "frižider".
- To ćete jest kad vas ustabilimo, gospodine, do daljnjeg ništa od toga.
- Lubenica je njegova najdraža ljetna poslastica. Ne brini, srce, biće to sve dobro pa ćeš papat lubenicu - odgovara Ledolina dok ide za njima u vozilo hitne pomoći, kako bi bila sigurna da će na intenzivnoj dobit najbolju moguću skrb.
Bez lubenice, naravno.

( photo by Research on Medical, baš su bili inspirativni )

komentiraj (15) * ispiši * #

25

utorak

veljača

2020

Multipraktik vizir

Sad možemo odahnut; koronavirus stigo je i na hrvatsko tlo. Donijelo ga iz Milana, s nogometne utakmice, eno vlasnik leži na Zvijezdi i nekak sam sigurna da će mu dugo trebat da više ode na stadion iza ove koronovirusne epizode. Neznatno me brine šta je i određeni broj Petrinjaca boravio u Italiji, šta u Veneciji šta u Padovi, pa planiram ovih dana izjest raspoložive zalihe češnjaka, crvenog luka, kiselog kupusa i nabavit barem litru dobre rakije, čisto da se virus može isplahnut ak ga ne satre luk i kiselo zelje.

Savjeti puno ne pomažu - treba prat ruke, izbjegavat kontakt sa zaraženima i životinjama i bit doma ak je izvedivo. Eto baš neću prat ruke idućih par mjeseci i odnešću ovome na Zvijezdu kilu narandži u bolnicu, da se čovjek ne osjeti napušten od svih. I usput moram otić i u zološki vrt isprepipat sve one vrste živine koje se daju dirat a da ne postoji opasnost da mi otkinu ruku. Jebemti takve savjete, pa to ko da kažu - evo sam da znate da se naše more zove Jadransko.
Pa obzirom da naveliko nedostaje onih zaštitnih šunjalica za na nos, ljudi se domišljaju svemu i svačemu. Recimo u nedostatku prave maske odrezana plastična flaša je fenomenalna stvar. Ne samo da će se koronavirus prepast plastike i nać drugu žrtvu bez plastične flaše na glavi, nego ovo može postat multipraktik neviđenih razmjera. Recimo može poslužit umjesto kišobrana; šta ćete teglit kišobran u torbi nonstop sa sobom? Našerafite gore čep odgovarajuće boje da vam paše uz kaput il jaknu i nek pada do sudnjeg dana, plus su vam slobodne ruke pa možete teglit iz dućana, plus vam vjetar nemre strgat kišobran. Nadam se da bi vidljivost bila dobra s ovim na glavi, da se nedajbože ne smandrljate pod kakav auto il kamion.
Dalje, eto dobrog vizira za košnju trave, da vas ne kresne neka žičica il plastika il tak nešta po nosu nataknete multipraktik na glavu i samo šibaj po dvorištu.
U kuhinji još prikladniji, recimo za tuć šnicle batom il peć nešta na naglo, nek šprica mašćoba kolko hoće. O benefitima rezanja veće količine crvenog luka za neki gulaš nećemo ni pričat; zašto plakat dok narežete dve kile luka kad možete imat osmijeh Monalize ispod ove flaše? Pa recimo kad nešta ribate domestosom il varikinom, da vas ne grize taj smrad za oči.
Kad vam dopizdi ovaj model il se ošteti, uzmete drugu flašu i napravite si drugi vizir, a ovaj iskoristite za pelcanje ruža, znate valjda da se ruže najlakše prime kad se strpaju pod plastičnu flašu.

Sad mi je krivo ko psu šta sam bacila onu naglozelenu plastičnu flašu od pet litara, mogla sam već sutra ujutro isprobat kak mi stoji na glavi jer su najavili neku kišu. A i pasala bi mi na marte, imaju rože i nešta izvezenog zelenog lišća. Jebiga nisam znala da ću morat radit vizir usljed epidemiološke i svih drugih potreba. Jedino bi morala nonstop to skidat i stavljat zbog potrebe za nikotinom; nema tog virusa i te flaše koja bi me zaustavila u ovisnosti o duhanu.

( ne znam tko je autor fotke, al je izumitelj par ekselans )



komentiraj (26) * ispiši * #

24

ponedjeljak

veljača

2020

O odricanju

Svako odricanje zahtijeva izvjesnu žrtvu. Nemoguće se odreći nečega bez žrtve. Stoga me još i više čudi kada se ljudi u korizmi odriču cigareta, slatkog, masnog, tko zna čega sve ne. Zar je to uistinu najveće i najvažnije odricanje koje je moguće poduzeti u svrhu pročišćenja i postajanja boljim čovjekom?

Ne bih rekla.
Odreknite se mržnje. Ona toliko truje da se s vremenom uvuče u svaku poru i čak i tjelesno vrlo privlačne ljude pretvori u duševne rugobe. Otvorite svoje živote ljubavi, prema svijetu i svim bićima koja vas okružuju. Dozvolite ljubavi da oboji vašu svakodnevicu najljepšim bojama i ukloni i onaj najmanji trag mržnje.
Odreknite se grubosti i grubih riječi i postupaka - prema djeci, prijateljima, ljudima do kojih vam je stalo, životinjama. Nekad će tek jedna lijepa riječ ili osmijeh u prolazu razmaknuti planine za koje ste mislili da ih je nemoguće ukloniti. Budite nježni i prema sebi i prema drugima, pustite da ljepota vaših riječi i djela nadvlada sivilo kojim smo svi postali omotani.
Odreknite se sebičnosti ili škrtosti. Nitko od nas nije centar svijeta. Svi smo ovdje tek u prolazu, i ponekad će neka sitnica koju nekome nesebično učinimo ili poklonimo toj osobi značiti tako puno, a nećemo ni osjetiti da smo nešto učinili ili darovali. Sjajan je osjećaj darivanja, čak bolji od osjećaja primanja nečijeg dara.
Odreknite se praznih izgovora za sve ono što bi mogli učiniti kad bi se samo malo potrudili. Vrijeme je kategorija koja nema cijenu; kada ga poklonite svojim ostarjelim roditeljima, svojoj djeci ili ljudima do kojih vam je stalo otvoriće se i ljušture u koje smo se svi zatvorili, svatko iz svojih razloga. Gledati osmijeh na licu onoga kome ste poklonili nešto svog vremena od neprocjenjive je vrijednosti.
Odreknite se ogovaranja. Svatko živi onako kako misli i osjeća da je za njega najbolje. Razlozi i odabiri pripadaju isključivo onima koji ih biraju i donose. Zar se moramo slagati sa svačijim razlozima i odabirima? Sasvim je dovoljno uvažiti ih; i mi imamo svoje razloge zašto nešto činimo i zašto nešto odabiremo.
Odreknite se gorčine. Život će nebrojeno puta donijeti situacije koje bi bilo najbolje izbjeći; puno gorkih trenutaka treba i proživjeti i preživjeti. Najlakše ih je otjerati prihvaćanjem i smiješkom na licima. Reći ćete - lakše reći nego učiniti, a zapravo je tako jednostavno. Udahneš, nasmiješiš se i kreneš dalje. S vremenom gorčina izblijedi kao da je nikad nije ni bilo.

Ako se već odričete, onda se odreknite nečeg što će vas uistinu pročistiti. Odreknite se onog lošeg što vas pritišće i ne dopušta vam da živite onako kako biste trebali - kao sretni ljudi.

( napisano 2019, ali uvijek aktualno; photo by Pinterest )

komentiraj (27) * ispiši * #

23

nedjelja

veljača

2020

Kad mene krene konceptualno slaganje transformacije...

Umjetnost ima širok pojam smislenosti, ko šta i antibiotik širokog spektra djeluje na svaštanešta. Kad vidim šta sve ljudi uvaljaju pod umjetnost, sve mi dođe žao kak se ja uopće ne znam umjetnički izrazit pa zaradit svojim rukotvorinama.

Evo recimo volšebnog izloška talijanskog konceptualnog umjetnika koji je potego čak u Šangaj da izloži ovu divotu. Sve je zeleno, i zidovi i to na šta je nameto eksponate ( moja mama bi bila oduševljena, oni koji prate moj pisani izričaj znaju da je obožavala zelenu boju na zidovima jer navodno odmara oči ), pa onda recimo ja ko totalni nestručnjak prepoznajem pomotanu veliku gumu, nešta okruglo narandžastožuto stavljeno na pol metra pored gume, i na zidove natrtrljeno nešta neprepoznatljivo uokvireno veliko i neprepoznatljivo uokvireno malo, pa crnu periku isto u okviru, i nešta na zidu šta izgleda ko kalup za pravljenje cipela.
Ne usuđujem se ni pomišljat kolko ova konceptualna instalacija košta, jer je spomenuti umjetnik širokom sivom ljepljivom trakom zalijepio fajn zrelu bananu na zid i prodo je za pazi sad - stodvadesethiljada dolara. Dvije takve samoljepljive banane je prodo za navedene pare, a treću je sa zida skino i pojeo drugi umjetnik koji je slago svoje instalacije i pao mu je kalij pa je izbio čovjeku stodvadesethiljada dolara iz džepa jer je pojeo izložak, ostala kora i traka na zidu.
Al najbolje mi je kad se poznavatelji umjetnosti raspišu o ovakvim prostornim ekscesima pa onda recimo u ovoj gumi i onome šta ja nemrem ni prepoznat vide da on, i sad citiram, stvara novi svijet koji transformira našu percepciju. Ja sam očito preglupa i patim od teške očobolje, jer vidim samo jebenu gumu i ono šta ni ne znam prepoznat a natrpano je u instalaciju.
Još mi je više žao recimo Rembrandta koji se grbio da stvori onakva monumentalna platna, a mogo je samo prostorno rasporedit nekakvo andrmolje koje nikom ne treba, tipa potrgane kotače il noćne posude il svaštanešta i bit na miru, a ne slikat danima, godinama, satima da stvori umjetničko djelo.

Al saće opet odvozit glomazni otpad, baš mi je palo na pamet da imam u garaži potrgani kotač od starih tački, Vidiš ti, mogla bi ja iskoristit umjetninu u nastajanju i stvorit konceptualnu instalaciju od kotača i još nekih detalja koji su za bacit. Imam i potrgani kišobran koji bi mogla napečit pokraj ko simbol mojeg bunta protiv surovosti modernog svijeta koji ne shvaća moj pokušaj transformiranja percepcije.
Plus kora od banane gratis, na kišobran. Naime kišobran je plav a kora žuta, pa će dodatno istaknut moj bunt.
Biće od mene nešta.

( photo by Numero )

komentiraj (10) * ispiši * #

21

petak

veljača

2020

Minimalistički pristup je ključan

Kako oni sposobniji mogu okrenut pare koristeć modernu tehnologiju, pa to je čudo jedno.

Iskočila mi u bespućima vijesti na internetu žena koja ne mora ko većina nas ajmo reć prosječnih navijat alarm i pit kavu uz upaljenu španjolsku sapunjaru, pa ić radit po vrućini i zimulji. Ona je prvo doradila tjelesnu konfiguraciju ( oću reć cicke na devetku i medna usta, promijenila boju kose i frizuru, poskidala sav višak robe i napravila profil na instagramu, pa počela objavljjivat onak malo slobodnije fotke. Ne vidi se ništa al zainteresirani mogu zamišljat. Znate kolko je ljudi prati? Stopedeset i nešta hiljada ljudi prati njene fotke. Al to nije sve. Ima ona i na jutjubu kanal na kojem objavljuje svoje izlete, ko ona Maja iz slikovnice koja je putovala avionom, slavila rođendan, išla na more i kud sve ne.
Radoznalost je ubila mačku, al ja sam svejedno išla otvorit jednu od snimki, samo da vidim šta trkelja ona u snimci od šest minuta. Bilo bi mi bolje da nisam. Pozdravlja sve svoje pratitelje i hejtere i šalje im pusu. Pa onda pokazuje neku robu šta su joj poslali iz neke modne kuće, pa probava jedno po jedno to šta su joj poslali. Sve popraćeno sa guzeljanjem u štikletinama nepoznate visine i trljanjem bokova i možda malo cicki. Usput pomalo pjevuši, pa nabraja šta sve od robe ima na sebi i koje marke, ima se - meže se. Usput spominje muža koji će je nekud vozit, pa opet pozdravlja pratitelje i hejtere, uz malo krupniji plan pozadine koja teži otprilike ko pola mene. Znate kolko pregleda ima video? Preko sedamdeset hiljada.
Baj d vej, muž u potpunosti podržava njene slikovne i video projekte; pa naravno da podržava, šta bi je trebo potjerat da sadi paradajz i paprike i kuva kelj za ručak, il da ide radit za par hiljada novaca kad ona na puno lakši način zaradi ono šta on nemre zaradit ni da sedamnajst poslova radi. Kroz monitor je niko nemre ni ugrist ni pojest. A i njoj je lakše; naspava se, naflajba, odabere šta će obuć ( naravno minimalistički, pa neće se slikavat ko Kleopatrina mumija, koga to još zanima ), pa se namjesti sukladno odabranoj robici i bubne to na instagram. Onda se mora presvuć, opet minimalistički naravno, pa malo nekud krene i sve snimi i bubne na jutjub. Šta da radi kad je ljudi vole pratit.
Pa sam išla malo proguglat kolko se može zaradit uz taj minimalistički način oblačenja. Pa sam saznala da sa preko stohiljada pratitelja može zaradit četristo dolara po fotki, a na jutjubu do hiljadu dolara po videu.

Samo treba bit sposoban i odjevno minimalistički nastrojen, eto love ko u priči.
A mi nesposobni nek navijamo alarm i piljimo u sapunjaru ranom zorom dok pijemo kavu. ( Dobro, neki možda klikaju i influenserice. Čisto da vide jel joj procurio nos od klora na bazenu. )

komentiraj (27) * ispiši * #

20

četvrtak

veljača

2020

Oni imajos mnogos problemos

Ja ne volim ustajanje na knap pa jurcanje po kući i kretanje na poso ko da me svi vrazi gone. Zato se dignem puno ranije pa na miru pijem kavu, malo štračim po društvenoj mreži, razmišljam šta sve trebam obavit i šta ne smijem zaboravit kupit kad krenem doma s posla.

I u tom ranoranilačkom pohodu upalim i teve, da nešta zvrnda dok pijem kavu, i desi mi se šta? Da već danima pratim razvoj situacije u španjolskoj sapunjari koja ide na prvom programu a zove se Divlja zemlja, eto to mi se desi. I ne mogu se dovoljno načudit scenaristima, to sve gledaš i ne vjeruješ.
Znači glavna junakinja je Isabel, ženica koja živi u gradu i nonstop kašlje, sve više i sve gore. Pa sve takva zakašljana upoznaje Anibala za kojeg se udaje ne znajuć da njegova familija ima uglednu kliniku u brdima. Pa jel je moglo bolje strefit - nije. Tu će oni napustit svjetla velegrada pa veselo u kućerinu od šest hiljada kvadrata okruženu friškim zrakom i šumom, plus toga najmlađi brat je doktor pa će valjda iznać načina da stane na kraj njenom kašljanju.
Tu je i još jedan brat, Danijel, koji radi na pilani i on i Isabel se onak...pa zagledaju jedno u drugo. Anibal zbog posla stalno njurla kojekuda i u tom njurlanju se spetlja sa nekakvom dugokosom azalapačom koja upropasti vjenčanje brata doktora jer se pojavi sa pištoljem i oće ubit Anibala, jedva joj nekako oteli pištolj iz ruku. Isabel je posjećuje u zatvoru i saznaje da je muž laže jel usta otvorio. Pa se odluči rastat i okušat sreću sa bratom Danijelom, al podskrivećke da niko od familije ne sazna dok ne prođe razvod. Jedva Anibal pristane na razvod i još ga mater otjera iz kuće jer da je on smeće i da je vakinaki i da šta ih samo sramoti.
E da - mater je davnih godina saznala da je muž vara i nagovorila je njihovog vozača da nešta sjebe na autu kad je muž kreno vozit ljubavnicu pa je ona poginula ( ljubavnica, ne mater ). Nakon sto godina je našla pismo od ljubavnice u kojem ona piše da mu želi svu sreću sa ženom, jer ona ionak umire i nema joj pomoći. Tu mater izgrižena savješću otplaćuje kredit kćeri od ljubavnice, a pojma nema da je njen Danijel - dok je čeko da se Isabel smisli jel ga oće il neće - kćeri od očeve ljubavnice nafrko dijete. Pa ta kćer od ljubavnice neće da joj se otplati kredit neg da je se ostavi na miru, jer još nije načisto oće zadržat trudnoću il neće. Isabel ko jedna divna žena kad dozna za tu slučajnu i ničim izazvanu trudnoću posjećuje i kćer od pokojne ljubavnice svog svekra e da bi joj rekla da zna da je ona trudna s Danijelom i da mora zadržat trudnoću. Pa s Danijelom raspreda o tome kak je nužno da on bude uz buduću ispaćenu roditeljicu njegovog djeteta, a ona ionak zna da Danijel voli samo nju ( mislim na Isabel, ne na kćer od pokojne ljubavnice ). Pa se malo i ljupkaju, kadli u zao čas eto svekrve zvane Amparo koja ostaje vireć iz grmlja kad ih vidi da se šlataju, a kasnije napadne Isabel da će upropastit njene sinove i da kak je nije sram i da će ih upropastit preko njenog mrtvog tijela ( svekrvinog, ne Isabelinog ).

I tu me jutros prekinulo u gledanju, a taman je Isabel krenula odgovorit. Jedva čekam sutra ujutro ustat da vidim šta će dalje bit. I moram priznat da sam shrvana šta ja ne znam tak zaplest radnju; pa mogla sam do sada napisat šest takvih cvilojebnih telenovela.

( photo by HRT - Danijel, Isabel, brat doktor i Anibal, pa jel nisu divni? )

komentiraj (10) * ispiši * #

18

utorak

veljača

2020

Bitno da teče

Mi smo zapravo komentatorska nacija. Jel se nešta dešava, eto zilijarda komentara, naravno najviše onih sa negativnim predznakom. Srećom nas ima svega četri i nešta sitno miliona, jer da nas ima recimo dvadeset miliona pa to bi izgorio internet od komentara. Gore nego kad sijevne najfriškija polugola, ako ne i gola fotka najpopularnijih izlagačica građe ženskog tijela po društvenim mrežama.

Pa recimo precjednička inauguracija bude zasjenjena izvedbom himne. Jedni pljuju, drugi oduševljeni jer da eto sad konačno imaju volju slušat himnu. Pa bi ja izrekla svoje skromno, nestručno mišljenje ak uopće ikoga zanima šta ja mislim.
Prvo, definicija himne je vrlo jasna - himna je reprezentativna pjesma, najčešće države, koja se pjeva ili svira u svečanim i službenim prilikama, tak bar kaže vikipedija. Sukladno definiciji himne, mišljenja sam da onda nema puno prostora za modulacije, šta melodijske šta tekstovne. Himna mora zvučat onak kak inače zvuči, jer koja je svrha pjevanja himne ak je dovedena na rub neprepoznatljivosti? Bojim se da ovu današnju verziju teško da bi zvukovno identificiro i sam Josip Runjanin. Drugo, odabrat izvođača himne za inauguraciju je jako sklizak teren, šta se i danas dokazalo. Odabrali su glazbenu divu ovih prostora, ali divu koja svaku svoju pjesmu svaki put drugačije izvede. Improvizacija je njeno srednje ime, ona nikako ne trpi jednolično ponavljanje melodije. Pa se onda desi da je prva strofa ajde i prepoznatljiva, al u drugoj nastaje determinirani kaos; prvo se malo tekst mijenja ( ko da je i bitno jel prvo Sava il je Drava, bitno je da se ne upotrijebi Kupa il Mura jer bi to izazvalo još zilijardu komentara ), a melodija odlazi u domenu potpune nepoznanice. Da je sad ide opet otpjevat zvučala bi potpuno drugačije, to znate isto ko i ja. Treće, mišljenja sam da u ovakvim prigodama svakako treba ostat na tradicionalnoj izvedbi; komorni sastav mješovitog zbora izveo bi himnu besprijekorno dobro. Al onda danas ne bi bilo razloga za komentiranje. Baj d vej, sjetilo me to na izvođenje himne prije neke rukometne utakmice kad je nesretna pjevačica tolko skiksala da je zvučalo ko himna Burkine Faso, jedva igrači prihvatili pjevat pa onda pomalo i publika, biće su mislili da su došli na krivu utakmicu. Četvrto. dok sam gledala snimku došlo mi je žao onih vojnika koji moraju držat ruku na pozdrav, ukočeni ko voštane figure, jer je izvedba bila ko usporeni film; trebaš ti držat ruku ukočenu u laktu četri minute umjesto dvije jer se izvedba možda malo otegla.

Peto i zadnje - evo dokaza šta sve ona može radit glasom. Gubec-beg je bez nje bio nezamisliv.
Da sam mogla bit na njenom mjestu, izbjegla bi improvizaciju. Ak zbog ničeg drugog, da me ne zatrpa lavina komentara, i pametnih i onih malo manje pametnih.


komentiraj (12) * ispiši * #

17

ponedjeljak

veljača

2020

Deni deni kameni

Jel znate vi da su prve čarape bile napravljene od životinjske kože i bile zavezane oko gležnjeva? Da ne kažem da su u staroj Grčkoj čarape radili od životinjske dlake, takozvanu flafi starogrčku varijantu. Srećom tad nije bilo cipela na petu ko danas, ne znam samo ko bi nabio te tolike dlake i kožu u cipele, pa trebale bi bit šest brojeva veće.
E onda je u srednjem vijeku neki vrli Englez izumio nekakav stroj za izradu čarapa, znate zašto? Sviđala mu se djeva bajna koja se stalno izvlačila da nema vremena vidjet se s njim jer štrika čarape. Pa je on uspio sklepat nekakvu mašineriju za izradu čarapa, a sve u namjeri da osvoji njenu naklonost. Nit je nju osvojio, nit je patentiro stroj; nije bio miljenik bogova, šta ćeš.
Čarape su se ručno izrađivale još pun kufer vremena. A onda je 17. veljače 1939. na svjetskoj izložbi predstavljen prototip najlonskih čarapa, zajedno sa još nekim čudesima ko šta su recimo fotografija u boji, televizor i klima-uređaj.
Žene se preporodile - nit štrikanja, nit ručne izrade, sve palo u zaborav. Kupiš najlonke, nategneš na noge i vrijeme dotad gubljeno na izradu šunjalica za noge koristiš za neke pametnije stvari.
O današnjim vrstama čarapa ne treba ni govorit; od onih meni najdražih od tristo dena ( ak je ikako moguće ) do onih tankih ko paučina, tolko tankih da ih obično podereš još pri obuvanju pa onda nosiš hlače jer nikad nemaš rezervne čarape, to se podrazumijeva. Navodno je izmislilo i nepoderive čarape; platiš dvjesto i nešta sitno kuna i nosiš dok se ti osobno ne podereš, a one su navodno i dalje cijele. Iskreno, ne znam jel bi izdržale da ih barem probam obuć; ne znam kakav bi to materijal moro bit da ga ja ne poderem u oblačenju.

Jel vidite u kojim blagodatima modernog vremena možemo uživat? Ne treba čerečit kože i dlake po stopalima, nit šišat ovce pa prest vunu pa tek onda štrikat čarape. Odeš u dućan i biraš boju, uzorak, sa likom il bez likre. Jedino moraš oprezno obuvat, da ne ostane trag u beskraju čim je potegneš prema gore.
Milina jedna.



komentiraj (18) * ispiši * #

16

nedjelja

veljača

2020

Ko se boji zmije još

Manji najdraži frajer ima vodene kozice, pa je u karanteni. Nemre nikuda takav piknjav, pa sam i ja uskočila na nekoliko sati čuvanja dok je ostatak njegove obitelji izbivao iz stana.

Gledamo crtiće, jašimo jednoroga ( zapravo on, ne ja; ja samo pomažem da ga podigne dok ga dovlači iz njihove sobe ) i ne želimo mazat kozice ni pod kojim uvjetima.
- Idemo se igrati u sobu - vuče me za sobom, pa moram sjest na jednu od njihovih malenih stolica i zajedno s njim slagati životinje kojih ima svih vrsta i oblika. To je cijelo jedno životinjsko carstvo - ima figura krava, ovaca, konja, svinja, magaraca, dinosaura, slonova, žirafa, i sve ih poznaje i pokazuje mi kud da ih stavim. U jednom uglu sobe ima nešto igračaka vezanih za kuhinju, onih drvenih jaja na oko i krumpirića i kroasana pa malo i kuhamo neki gablec. Uzimam dva malena poklopca i pokazujem mu kako da lupa s njima, kao da svira činele.
- Ali mama će se ljutit - kaže mi.
- Pa mame sad nema, malo ćemo samo svirati - odgovaram ja. On uzima poklopce i dok ja fućkam on ritmički poklopcima prilično točno prati melodiju. Probavamo to što smo skuhali pa se vraćamo na životinje; sjetio se da ima jednu veliku knjigu sa crtežima svih kontinenata u kojoj je nacrtano i puno životinja koje tamo žive.
- Vidi, tu je tukan - pokazuje mi crtež ptice na Južnoj Americi. Pa skačemo na Australiju, gdje prepoznaje i koalu i klokana. Na Antarktiku je nacrtana pseća zaprega, i tu nam zapinje - ispada da se pas zove haksi, ali idemo dalje. U Africi na sam spomen Sahare kaže - e tu žive deve, i pokazuje ih svojim prstićem.
- Imam ja jos zivotinja tu u kutiji - kaže on, diže se i vadi plišanog kita i šta? Plastičnu zelenu zmiju.
Manji najdraži frajer ne zna da ja kad vidim zmiju i na slici imam napade nelagode. Sjećam se torbe od zmijske kože koju je imala moja sestra i spopadala me muka samo kad je vidim, a kamoli da je uzmem u ruke. Dobro, znam da je zmija plastična i da mi nemre ništa, al sva je vijugava i on mi je gura u ruke, pa ću ja ko za igru bit zmija a on kit.
- Ajde da ja budem kit - predlažem ja. On prihvaća, pa se ko kit i zmija malo razgovaraju a onda zmija skoči na kita i malo ga promaši pa završi meni na glavi. Moram ostat sabrana, pa je stresem sa sebe i ona pada na pod.
- Ajde ti sad budi zmija - predlaže.
- Ja ti baš ne volim zmije - kažem ja.
On je uzima u ruke i konstatira - ne moze ti nista, strgana je, vidi, pa mi pokazuje da je zbilja malo napukla. Uzimam je u ruke, šta ću drugo, i sve me jeza prolazi. Pa kit i zmija još malo razgovaraju, a onda se zmiji ko naglo počne spavat pa se vraća u kutiju, i to u onaj dio do kojeg manji najdraži frajer ne može doć.

Osjećala sam se ko Indijana Džons, života mi moga. Al za manjeg najdražeg frajera moraš i ono što ni u ludilu, ni za kog na svijetu ne bi napravila.

( photo - corpus delicti, da ne ispadne da izmišljam svaštanešta )

komentiraj (20) * ispiši * #

14

petak

veljača

2020

Najtmer pokloni

Išla sam malo štračit po teveu, čisto da vidim ima li neki žilorezni film za pogledat, a prikladan današnjem danu. I ustanovila da na onim programima koje mogu gledat nema ni ž od žiloreza. Na RTL-u recimo ima večera na selu, pa onda ljubav je na selu; ne znaš bil gledo il bi plako, il bi plako dok gledaš. Na Nova teveu ima domaća sapunjara, pa turska sapunjara, a to nemrem al nikako bavit. Na državnom teveu ima se na prvom ljubavni film, na drugom dokumentarac, na trećem priča o mafiji, a šta je na četvrtom sam zaboravila kolko je zanimljivo. Pa dok čekam da počnu nekad Mućke il Prijatelji ajde da vam napišem par riječi o najgorim poklonima za Valentinovo ikad, i šta je najgore od svega ljudi su to zbilja poklanjali.

Jedna žena je recimo dobila cvijet u tegli sa kojeg nije skinuta cijena sa natpisom - popust trideset posto. Žao mi je šta nisu napisali šta se desilo onima koji su poklanjali, takozvanim darovateljima. Šta napravit onom ko ti donese polumrtvi cvijet i tolko je lijen da mu se ne da skinut cijenu sa popustom? Natjerat ga da pojede cvijet? Možda bolje onaj celofan na kojem piše popust, čisto zato šta se celofan teže žvaće i probavlja.
Druga je dobila poklon bon za ručak u restoranu koji se zatvorio još prije godinu dana. Valjda ga je našo negdje po džepovima od zimske jakne pa u nedostatku ideje šta da kupi poklonio ručak u restoranu kojeg je zatvorilo jer su našli tragove kuge i kolere na tanjurima. Najadekvatnija kazna je ne skuvat mu više ništa za jest idućih godinu dana, znači uramit jebeni bon i kad pita šta je za ručak doć sa ubrusom preko ruke i na tacni donest uramljeni bon. Eventualno pitat - želi li gospodin da se peče na naglo il da se poha?
Pa onda jedna koja je dobila ogroman buket crvenih ruža sa porukom - mojoj jedinoj ljubavi, Martini. Problem je taj šta se žena nije zvala Martina jebiga. Il su smrdali u cvjećarni il je on u žurbi pomiješo bukete. To je već vrlo skliska situacija, gdje može doć do krvnog delikta ako je žena sklonija izražavanju jakih emocija delimano loncem od šest litara koji je težak ko vrag. Jer kad te dekne takva lončuga onda je vrlo mala mogućnost da ćeš više ikad ikom nosit cvijeće, biće prije da će ga tebi sine nosit. A i hraniće te na slamku šest mjeseci, šta je još gore.
Četvrta je dobila pojedenu bombonjeru. Uz objašnjenje da se zabunio pa kupio bombonjeru punu čokoladica sa kokosom, a zna da ona ne podnosi kokos pa je on pojeo bombonjeru a nije stigo u dućan otić po drugu. Pa bolje bi mu bilo da joj ništa nije dao, kućeš ženi dat pojedenu bombonjeru na dar? Sve čitaš pa ne vjeruješ. Sumnjam da je i taj dobivo tople obroke jedno duže vrijeme.
Peta mi je najjača. Znači tip je ženi donio znate onaj turbopraktični paket - parfem, dezić i gel za tuširanje koji je ona kupila na poklon njegovoj mami jel za Božić il za rođendan. Biće zaboravio na dan zaljubljenih pa ćapio kod ispaćene roditeljice prvu kutiju koje se dočepo, jer kad je panika onda zaboraviš da žene stvarno pamte ko slonovi. Oni misle ak oni ne pamte da ni mi ne pamtimo; malo morgen.
Šestoj je muž iz džepa izvadio sjemenje za cvijeće, jer da je alergičan na pelud i da nemre on radi alergije nosit bukete pa je donio raznog sjemenja da si ona posadi to po teglama.

Ima toga još al probrala sam one koji su meni bašbaš jezivi. Zato evo dobre ideje - ak zaboravite kupit poklon, sjednite na bajk i provezite je jedan krug, romantike radi. Po mogućnosti nek ne pada kiša i nek ne grmi, i obavezno napumpajte gume i sve provjerite prije neg krenete na zaljubljenu vožnju.
Bolje ćete i jest kad dođete doma iza vožnje na friškom zraku.

( mea culpa, ne znam otkud mi fotka...ali je prekrasna )

komentiraj (20) * ispiši * #

12

srijeda

veljača

2020

O čizmama

Imam jednu fenomenalnu frendicu. ženu koja za sve uvijek ima pravu riječ i adekvatno rješenje. Jedno od njenih najadekvatnijih rješenja glasi - kad te život najviše jebe, skutri se i čekaj da dođe trenutak da obuješ vrlo visoke čizme. Toliko visoke da ćeš njima zgazit sve ono što te muči.

Kad se malo bolje zamisliš, to je jedino logično. Pa nećeš na sve ono što te boli, smeta i žulja ić u nekim niskim cipelicama il starkama il kućnim šunjalicama. Obućeš čizme tolko visoke da će ti se činit da dosežu barem do abdomena, ako ne i do vrata. Pa ćeš svemu onom šta te boli, smeta il žulja poslat vrlo jasnu poruku - danas nemam borosane na nogama nego čizme od antilopa koje nisam obula ne sjećam se kad. Al danas mi se čini jako dobar dan da ih obujem i zakoračim gazeć sve šta mi ide na ganglije. I moram priznat da osjećaj uopće nije loš, dapače; kad obuješ vrlo visoke čizme onda uvidiš da svaki problem ima rješenje. Pitanje je samo kad ćeš skupit snage za preobuvanje, duboko udahnut i nasmijat se najljepše što možeš, svemu usprkos. Trebaće možda malo vremena za naviknut se na visinu, al vrijedi truda.

Uvijek i u svemu valja nosit vrlo visoke čizme.
Ne može se dosegnut snove pužući. Moja mama bi rekla - glavu visoko gore i razvuci osmijeh. Ništa ti nitko ne može. Moja frendica bi rekla - to su najviše čizme koje možeš obut.
Zovu se R.E.S.P.E.C.T. i znaju vrlo skupo koštat. Al vrijede svake lipe.

komentiraj (25) * ispiši * #

11

utorak

veljača

2020

Incident s listićem

Idem doma s posla i zbavljam uobičajenu rutinu - kupujem kruh, neku piletinu i smrznutu brokulu i karfiol jer imam najozbiljniju namjeru napravit neki umak za uz tjesteninu koji mi se čini jako apetitlih, i znam da se moram svratit u banku platit nešta hitno. Nemam uplatnicu al imam sve potrebno u poruci na moblnom uređaju.

Prvo, ulazak u banku je sam po sebi vantjelesno iskustvo. To su vrata sa sigurnosnom zadrškom, pa pritisni zeleni gumb, pa se otvore prva vrata i onda stojiš ko kreten dok se ne otvore druga jebena vrata, ko da u banku ulazi Bili D Kid osobno, bez konja al naoružan ko vod marinaca.
Drugo, u banci na red čeka jedno desetak ljudi. Al šta mi preostaje nego uć i čekat; druga opcija je hodat do pošte i tamo zateć možda dvadeset ljudi koji čekaju. Pa uzimam broj i duboko dišem.
Treće, glazba koja dopire iz zvučnika je glasna ko u disku, fali samo kugla na plafonu i Travolta da lamata između nas jedanajst bogaca koji čekamo; to valjda da se opustimo il da nam iscuri sav višak ušne masti.
Četvrto, smrznuta brokula i karfiol koje držim u platnenoj vrećici prek ramena me lade ko da ležim u kištri ladičarki, i tu se meni počinje pomalo pa i pišat. Još sam na poslu polokala šalicu čaja negdje oko tri, jebalo me obavezno prisiljavanje da pijem dosta tekućine prije neg šta dođem kući. A ispred mene još samo osmero ljudi u redu.
Peto, sjetim se da sam zaboravila kupit kavu a nemam više ni mrve kod kuće. U stanju u kojem mi je mjehur ne da nemrem uć u dućan nego mogu molit cijeli katolički kalendar da se ne upišam još u banci. Pa da skrenem misli sa mjehura razmišljam kak ću napravit taj fini umak i najest se ko stoka ak ikad dođem kući i stignem do vecea, a nakon šta platim.
I konačno dolazim na red, objasnim šta trebam...kaže žena - trebam vašu osobnu, ne možete izvršit nikakvu transakciju bez osobne. Jaka transakcija, trebam uplatit stošesnajst kuna al ko da uplaćujem stošesnajst miliona kuna, a i otkud zna da nisam ja recimo Hajdi Klum. Spuštaj sve na pod i traži osobnu po novčaniku; jedva je izvučem i pružim ženi osposobljenoj za rad na šalteru. Pitam jel da joj napišem podatke na papir da bude brže, jer ih imam na mobitelu. Ona gleda kroz mene i kaže - meni je sasvim svejedno.
Reko - gospođo, izvinite šta dišem, kad bi vi samo znali šta je meni sve svejedno, recite jel da pišem il da ne pišem. Ne zna ona da je meni mjehur pred eksplozijom i da nemam kave za sutra ujutro skuvat i da bi se lako moglo desit da joj u naletu tjeskobe recimo istresem smrznutu brokulu prek šaltera u krilo. Uzimam olovku i ispisujem podatke. Tu će ona meni još priopćit da je naknada za uplatu deset kuna. Reko - neka je, da je i stodeset, samo naplatite da više krenem kući.
Konačno potpisujem, dajem pare, uzimam onaj listić koji je dokaz izvršene transakcije koja je potvrđena predočenjem osobne, i krećem prema vratima sa sigurnosnom zadrškom, jer šta ak normalno izađeš kroz vrata van, to je ko da nisi ni bio unutra i čeko da onih deset ispred tebe napuste banku, veseli jer su obavili svoje.
Izlazim van na južinu, kadli vjetar duhnu i otpuše mi listić nasred ceste. Ja sa mjehurom koji već mućka lamatam za jebenim listićem i jedva ga ulovim nakon jedno trideset metara; srećom je tip u autu polako vozio jer sam sad već mogla bit na kirurgiji, i to upišana plus slomljena. Jedva doševrljam kući, jedva otključavam vrata, bacam sve stvari u hodniku i prvo se hvatam keramičkog oltara u kupaoni, lakša za jedno tri litre tekućine.

Sad evo čekam da se brokula i karfiol skuvaju pa idem radit onaj fini umak. Incident sa uplatom je već prošlo svršeno vrijeme i gladna sam ko vuk.
O kavi ću mislit sutra ujutro, kad je ne bude.

komentiraj (27) * ispiši * #

10

ponedjeljak

veljača

2020

Jesu već srušili most?

Ja ne znam kolko sam puta gledala film o bitki za ranjenike ( za neupućene, one mlađe - riječ je o jednoj od krvavih bitaka Drugog svjetskog rata, gdje su partizani spasili nekoliko tisuća ranjenika pred naletom Švaba, Talijana i domaćih kooperanata, da ne kažem kvislinga; između ostalog porušili sve mostove i tako napravili cijelu pomutnju, a onda složili neki brzinski mostić i uspjeli zbrisat ).

Naime, moja je ispaćena roditeljica između ostalog predavala i povijest, pa je svako ponovno prikazivanje značilo da i mi obiteljski trebamo tri i pol sata gledat ratnu epopeju. Kad god bi tata kreno prigovarat, ona bi krenula sa podacima koje je sipala ko iz rukava.
- Dobro, jel znaš ti kolko je ranjenika tamo spašeno?Nisu ih ostavili neg nosili da ne padnu u ruke...
- Znam, pamtim sve ko da sam bio tamo. Pa gledali smo ga pred možda godinu i pol, jel ja opet večeras moram slušat detonacije i gledat juriše jebemu mater?!
- Pa to je jedan od meni najdražih filmova, i Orson Vels glumi...
( I od svih glumaca ona nađe spomenut Orsona Velsa, a glumili i Franko Nero i Hardi Kriger koji su recimo puno bili zgodniji od spomenutog Orsona - debel, mali, sačuvajmebože ).
Tata odmahuje rukom, jer zna da ne vrijedi puno raspravljat. Gledaće se pucnjava i gotovo.
Mene je ko malenu najviše mučilo recimo kak su onog glumca šta svira harmoniku dok ranjenici pjevaju strpali u rudnjak? Čak sam bila ubijeđena da on uopće ni nema noge dok ga nisam vidjela u jednom drugom filmu i ostala osupnuta. Kad si mali, onda ne kužiš kak mogu sfafuljat noge da izgleda ko da ih čovjek nema.
Al vratimo se na temu. Teve je stajo u njihovoj spavaćoj sobi jer je tata već bio bolestan. Daljinski je izumilo puno kasnije, tak da sam ja ko glavni pokretni daljinski primala naredbe kud da se šalta, a već po željama gledatelja. I sve se obavi do početka filma, nema majci labavo, i kreće se gledat po ko zna koji put spašavanje ranjenika iz kandži neprijatelja.
Tata puši ko sumanut i nikad ne znaš jel dim suklja iz njegovog kreveta il je riječ o dimu usljed topovskih ispaljenja u teveu. Mama leži ko faraon, na povišenom, da ima bolji pregled svih vojnih operacija, a teve je pojačan do te mjere da kad ruše most imaš osjećaj da ga ruše pod prozorom i sve se čudiš kak su stakla cijela.
I onda u toj sveopćoj pucnjavi i tarapani iz maminog se kreveta začuje šta? Hrkanje. Smorilo je nadgledanje fronta pa zaspala. Tata mahnit. Rokne je laktom pod rebra, ona se prene i veli:
- Jesu već srušili most?
- Jesu,srušili su ga još četrdesettreće, jebemti most datijebem. Majo, prebacuj na drugi program.
- Pa dobro pitam, malo sam zadrijemala, evo saću dalje gledat. Ne diraj teve, sjedaj nazad.
Ja sjedam nazad, šta ću.

Gledamo dalje i čekamo da opet zadrijema. Srećom ne treba joj puno; u sveopćoj pucnjavi ona začudno brzo počinje tiho hrkat pa se ja ko diverzant vrlo oprezno šuljam do tevea i prvo stišavam da ne oglušimo kad prebacim na drugi i da se ona ne probudi, jer sam onda najebala ko žuti.
Dobro da me nije koji metak pogodio dok sam prebacivala jebote. Blažen onaj ko je izmislio daljinske, pa ne moraš bauljat blizo teveu i štračit riskirajuć goli život kad ti dojadi gledanje ratnog filma.

komentiraj (19) * ispiši * #

08

subota

veljača

2020

Odjevna instalacija

Gospođa na lijevoj strani fotke je modna urednica časopisa Vogue, i žari i pali modnom industrijom. Kažu da bi svi novi modni dizajneri prodali dušu vragu da je vide na svojoj reviji jer je njeno mišljenje vrlo utjecajno.

Pa sukladno funkciji, njen je stil oblačenja iznimno osebujan. Koliko mogu vidjet ispod ove sive jakne il balonera, šta je to već, riječ je o popularnom višeslojnom oblačenju, pa je u donjem dijelu nekakav šos naglosvijetloneodređene boje sa fajn volana, na koji onda najbolje paše nešta karirano - idealno je crnocrveno, ko one muške flanelaste košulje za po doma. Gornji dio modne instalacije se ne vidi jer je rukama pritisla jaknu oko sebe, al na nogama su divne golubljesive debele štrample i crne cipele ravnog đona sa krasnim žniravcima. Šta na to najbolje može pasat oko vrata? Pa crveno umjetno krzno, da ide uz to karirano čudo u drugom obučenom sloju. Naravno i torba veličine košare za kupovat u kauflandu, naravno plave boje. Da paše uz sve ovo šarotinje koje nosi na sebi, ko da se oblačila nažmirećki.
Gospođa na desnoj strani fotke je trenutna prva dama. Ona dakle obzirom na svoje fizičke predispozicije može obuć al doslovno šta hoće. Visoka je stoosamdeset i baš me čudi šta je ko takva bila manekenka. Najbolje se osjeća u vrtoglavo visokim štiklama, u kojima hoda ko da je bosa. Uvijek glamurozna, dotjerana, lijepa žena koja bi i u jutenoj vreći izgledala modno osviješteno. Ovdje je uhvaćena u onak kežual izdanju, i stvarno izgleda sjajno.
I šta se dešava? Evo šta. Naime gospođa koja žari i pali visokim modnim krugovima stalno kritizira način odijevanja gospođe koja u svemu šta obuče izgleda ko dobitak na lotu. Pa recimo napiše - eto ona u Air Force One obula štikle. A šta bi trebala obut, jebene borosane il gumene čizme? Pa ne ide se vozit na biciklu pa da će joj upast štikla u žice od kotača. Uđe u precjednički avion, prekriži noge dužine metar i pol i uživa u pogledu kroz prozor. I nekak sam sigurna da se uopće ne zajebava s time šta nekog smaraju njene štikle i kreacije koje nosi.

Šta sam zapravo htjela reć? Svi smo mi onak malo na svoju ruku, pa volimo popljuvat ono šta nam bode oči, bez obzira o kome se radi. Gadno je kad to radi neko ko ima utjecaja i može sa par riječi pokopat, pa makar se radilo i o nošenju robe. Recimo to ovako - pokušajte zamislit da baterijom u mrakači prvo osvijetlite prvu, pa onda drugu gospođu; koje bi se odjevne instalacije više prepali?

( photo by Herald Sun )

komentiraj (15) * ispiši * #

07

petak

veljača

2020

Oprez, Valentinovo je blizu

Eto nam se i Valentinovo primaklo. Već vidim a i čujem kolutanje očima, al šta da radim - red je malo elaborirat i na danu zaljubljenih. Naravno da svi znamo da je riječ o iskomercijaliziranom danu pokupljenom iz bijelog svijeta, al šta se može; pa neće sad tamo neko obrisat Valentinovo iz kalendara zato šta mi ne vjerujemo u moć ljubavi i običaj da se za taj divni dan daruje osobu koju voliš.

Pa ću se malo pozabavit načinom na koji muškarci daruju il obilježavaju Valentinovo. Nije to tak jednostavno; ja sam ipak žena i malo mi je teže uspostavit takav poredak u glavi da uopće skužim šta im koja vražja mater dođe s vremena na vrijeme u glavu al ajde. Mogu probat, šta me košta.
Logika mi govori da bi zaljubljeni muškarac trebo prevrnut nebo i zemlju da usreći svoju odabranicu. Zavisno od imovinske kartice i maštovitosti i intenzitetu osjećaja, mogo bi je recimo odvest na neki romantični vikend tipa fensišmensi destinacije, pa tamo naručit da - kad se vraćaju sa predvalentinovske večere - da ih u šlafcimeru dočekaju crvene ružine latice ovlaš prosute po podu i krevetu, olađeni šampanjac i rukom brane jagode. Pa kad iz zvučnika krenu diskretni zvuci cvilojeba...pa nema te žene koja neće past na ovo. Ak zbog ničeg drugog zato šta ne mora ona ujutro usisavat jebene latice i ić po sredstvo za skidanje mrlja, jer je njemu u naletu inspiracije ispalo par jagoda u krevet i to se sve razmljeckalo, ostale fleke ko da je Džek Trbosjek prespavo.
Oni manje romantični i još barem trunkicu zaljubljeni mogli bi recimo životnu supatnicu odvest na neku večeru il koncert, il je odvest da si kupi neku novu bijesnu haljinu il cipele. Ideja sa šopingom i nije loša, mogu škiljit iza zastora od kabine dok probava haljinu i pomoć joj da pobere sve šta je poispadalo na pod iz torbe dok se natezala sa ciferšlusom da se zakopča, a on nije mogo pomoć jer je na mobitelu baš taj tren otvorio kladaru da vidi jel mu prošo onaj najjači listić. Jer ak nije, onda je treba ubijedit da joj haljina al nikako ne stoji i da mu se strašno jedu ćevapi, a i čuo je da je restoran pred zatvaranjem jer je sanitarna našla neke bakteriješine kad je nenajavljeno grunula u objekt gdje su trebali jest.
Oni koje je sa životnim supatnicama zapravo spojio Franjo Tahi osobno, dakle zajedno su proveli eone vremena, uvijek kupe nešta potrošabl, znači stvarčice koje imaju prođu - neki parfem il onu kutiju sa parfemom i gelom za tuširanje il najveće ljubičasto srce od Milke punjeno čokoladama. Ak je nešta gadno zbrljo onda može sijevnut i Mersi bombonjera king sajz veličine; ko hvala ti šta postojiš i ta sranja. Može u obzir doć i buket crvenih ruža, pod uvjetom da nisu ostale samo žute il bijele u cvjećarni jer od toga nema vajde. Kućeš joj donest buket bijelih ruža ko da ide na prvu pričest?

Al meni osobno su definitivno najjača kategorija oni koji osvanu sa rukama u džepovima i na upit da jel uopće zna koji je dan odgovori naprimjer petak. E taj riskira žešći verbalni delikt, pitanja tipa - pa jel tebi uopće stalo do mene, konstatacije tipa - ko mi je kriv šta nisam poslušala mater pa pametno odabrala, pa idućih tjedan dana samoposlugu iz frižidera jer nema skuvanog i kupovanje dva paketa gaća, znate one šta su pakirane po troje, jer mu je veš neopran i ima ludu sreću da mu nije sva roba izgorila nasred dvorišta ko da su Kelti malo došli na izlet.
Znači frajeri - pamet u glavu; imate još tjedan dana za smislit čime dovest svoje supatnice u stanje delirija. Ak ne čitate moje objave - e onda vam nemrem pomoć. Snalazite se kak god znate i umijete idući petak, i nastojte svakako ne kupit isto šta ste kupili i lani.
Žene pamte ko slonovi.

( rijetko i nerado dijelim fotke kojima ne znam autore, al ovo često vidim na društvenoj mreži pa ćete već znat čije je, sigurna sam )

komentiraj (19) * ispiši * #

06

četvrtak

veljača

2020

Operacija frižider

Divim se ljudima koji su u stanju držat dijetu. Ono, pazit na kalorije i strogo se pridržavat rasporeda obroka. Ja sam naime požderuh kolosalnih razmjera i pojma nemam kako bi se bila u stanju nosit sa restrikcijama. Pa ću probat zamislit kako to uopće može izgledat kad se žena primi recimo liposukcijske dijete, kojom se navodno može skinut deset kila u deset dana, pod uvjetom da ne krepaš od gladi nakon prva dvadesetčetri sata.

Dan prvi, šest nula nula: ustaje za na poso, pije limunadu bez šećera i sili se napravit i pojest smuti od nečega ( nebitno je od čega, bitno je da ga ima za pet žličica ). Pije kavu da malo zavara tragove gladi jer ju je smuti samo razjario.
U dućanu ne kupuje uobičajeni sendvić, slane štapiće i kroasan. Kupuje samo kavu za na poso, pa je prodavačica pita jel bolesna. Ponosno odgovara - ja sam na liposukcijskoj dijeti i nema jela do popodne.
Devet nula nula: tolko je gladna da ima osjećaj da će past pod stol. Pije vodu ko mahnita, a oko pola dva pije i čaj i dolazi joj da pojede filter vrećicu. Sprečava je jedino mogućnost da se zadavi filterom. Tolko joj kruli po crijevima da ide pit još čaja, šta dovodi do sedamnajstog odlaska u vece.
Šesnajst nula nula: dolazi kući gladna ko lav koji je bio na jogurtu sedam dana, a nakon šta se jedva zaustavila da uđe u pekaru kupit burek. Ide pravit liposukcijski ručak - poha jednu tikvicu i pravi kupus salatu. Pojede to u roku tridesetosam sekundi i zalije sa još dvije čaše vode, nebil taj usrani želudac bio barem malo miran. Radi po doma i samo razmišlja o jelu; dok usisava vidi se kak jede filanu papriku i hrpu pire krumpira pa ide popit još čašu vode.
Devetnajst nula nula; ide pravit liposukcijsku večeru - peče komadić bifteka i pravi zdjelicu zelene salate. I to pojede u tri sekunde i zalijeva nepoznatom količinom vode. Razmišlja kak će uopće zaspat. Izbjegava palit teve da ne naleti na kakav kuvarski šou koji bi je mogo natjerat da razbije teve u naletu gladi. Uzme čitat neke novine, kadli tamo pri kraju recept do recepta. Demonstrativno se ide tuširat i odlazi u krevet. Prevrće se, gladna ko četri lava, i na jedvite jade zaspi.
Sanja da je na nekakvom gala ručku i sjedi za švedskim stolom da ne mora stalno hodat vamotamo i trpa u sbe sve šta joj je nadohvat ruke, ne jedne neg obadvije.
Jedan sat i trinajst minuta u noći: budi se tak gladna da bez zadrške u mrakači odlazi u kuhinju, otvara frižider i trpa u sebe zdenka sir, krumpir salatu od dana ranije i dok žvaće reže i kobasicu i pravi veću zdjelu sira i vrhnja. Okrajak od kruha otkida rukama, nož je zauzet rezanjem kobasice. Najede se ko da je radila na mješalici, sve dobro zalije sprajtom i liježe u krevet. Zaspi ko klada nakon minutu i pol.

Dan drugi, šest nula nula: ustaje za na poso, krene pravit limunadu bez šećera i neki vafl, pa se sjeti da je malo prije pola dva ujutro izjela za manje afričko selo. Zaključuje da putem treba svratit u željeznariju po lokot za frižider i pilu za željezo, ak i tu noć ogladni iza jedan sat da može otpilit lokot i uživat jeduć, obasjana svjetlom frižidera.

( photo by Harvard Health )

komentiraj (16) * ispiši * #

05

srijeda

veljača

2020

NNNZ ( Ništa nas ne može zarazit )

Jeste uspaničareni oko koronavirusa? Nemojte bit, saću ja u kraćem ekspozeu objasnit zašto.

Dakle, sve je krenulo sa njihovog nazovi stočnog placa gdje se prodaje sve osim mamuta i dinosaura, to im se valjda ne da iskapat, a i ne da se požderat ( dobro, možda bi se neka juha dala skuvat al prevelike su kosti pa onda ni ne ruju za fosilnim ostacima ). Znači prodavač na betonu ima svu aparaturu:
- jednu plastičnu posudu sa živim žabama, pokrivenu mrežom da ne mogu uteć, ko će ih lovit po placu kad stanu skakat
- jedan veći lavor u kojem zbavlja koljevinu pa tu ima svašta - i krvi, i dijelova, i svega; naravno da nema rukavice na rukama, šta će mu kad ionako čmrlji na betonu i vjerojatno mu barem pola artikala padne na beton prije neg šta ih očišćene stavi u
- ovalnu lihtblau posudu u kojoj stoje dok ne dođe kupac
- kantu sa otpadom, smještenu iza leđa da se ne zajebe pa ne vagne otpad umjesto krakova
- vagu koja izgleda ko da je taj čas stigla iz Černobila
- crnu vreću u koju valjda kupi svu aparaturu kad proda frišku milansku obradu
I onda on prodaje zainteresiranima dok ne proda, pa kresne aparaturu u crnu vreću i ode po novu turu žaba. Ima mesa nema kakvog nema - žaba, zmija, cibetki, navodno oko sto vrsta uglavnom divljih životinja. Nije mi se al nikako dalo tražit fotke, pozlilo mi je i kad sam ovu vidjela.

To je jedno. Drugo - pa jel vi zbilja mislite da nama nešta može koronavirus? Dajte molim vas. Ajde recimo zamislite da dođe napast ženu koja ima troje male djece, po mogućnosti jedno drugom do uha, pa je recimo bila budna pola noći jer jednom idu zubi, drugi nemre spavat jer prvi bleji a treći je solidaran sa ostatkom familije? Pa joj takvoj pospanoj recimo pukne vrećica od usisavača kad je krene izvadit il pokipi juha po šparetu dok se bori sa nejačadi, jer su i oni cmizdravi od nespavanja. Znate šta joj može virus iza tri poroda i dadiljanja? Može otić u vražju mater, da ga ne strpa u treću turu vešmašine zajedno sa posteljinom na opkuhavanje.
Il da krene zaskočit ženu u peemes fazi, u krucijalnim momentima prije neg krene perioda, kad sama razmiče namještaj u šlafcimeru jer nemre dočekat da se muški paćenik vrati s posla a ona mora al pod hitno ispucat divljanje hormona? Pa pričepi virus regalom koji je tak jako povukla da je jedna stranica u cugu otpala.
Ženu u friškoj klimakteričnoj fazi koja ima valunge da ne spominjem. Em je bude valungi po noći pa je nenaspavana, em jajnici još uvijek traljavo rade pa osjeća natruhe nekadašnjeg ciklusa, em je zaboravila kupit žele bombone pa jede čokoladu za kuvanje i samo čeka da joj neko stane na žulj.
O muškoj otpornosti na koronavirus neću ovaj put, poznato je da su oni otporni na sve, jer ak mogu od ispaćenih životnih supatnica pretrpit sve gore nabrojano onda ih zeru kašlja neće sigurno satrat. Ionako na prvi znak kihanja odmah zalegnu i sazivaju - daj toplomjer, daj maramice, daj andole, daj ga nosu na vece jer je slab ko perce od tridesetsedam sa jedan.

Pa obzirom na sve navedeno, nemajte straha. Za svaki slučaj rekli smo opalit po češnjaku, špeku i kuhanoj rakiji, a stočni plac ko ovaj kineski nemamo tak da - samo leđere. Ništa nas ne može zarazit.



( nu mesara, by south China Morning Post )

komentiraj (13) * ispiši * #

04

utorak

veljača

2020

Stvari koje život znače

Ovu audio kazetu imam dvadeset i devet godina. Kupila sam je negdje krajem 1991. ili odmah početkom 1992. u sisačkoj robnoj kući. Ona je moja poveznica sa životom prije rata.

Odrasla sam slušajući sve što je slušao moj stariji brat - Deep Purple, Rolling Stonese, Jeffa Becka i Erica Claptona. Sam Clapton je nekako oduvijek imao posebno mjesto u mom srcu, ne može se to razumom objasniti. Naprosto znaš da je to to. Tako samo i 1989. kupila njegov LP "Journeyman", pridruživši ga svim ostalim pločama koje sam imala ( a bilo ih je poprilično ).
Sve je to nepovratno izgubljeno. Nije bilo vremena za odnošenje gramofona i ploča, pokupilo se ono najnužnije, ako i to. I onda u sisačkoj robnoj kući nađem audio kazetu "Journeymana". Ne znam možete li pojmiti što sam osjećala; ja nisam u rukama držala tek album Erica Claptona, držala sam svoj život koji je ostao tamo negdje u vremenskom procjepu, razoren detonacijama granata i preletima aviona, zvucima sirene za početak ili kraj opće i zračne opasnosti, lišen svih onih sitnica koje i znače život. Meni je ova kazeta bila dragocjenija od bilo čega drugoga; osim njegove glazbe koja me i danas odnese u neku drugu dimenziju ona je bila i moj život zauvijek izmijenjen onim što se dešavalo.
Bila mi je poput relikvije; uvijek sam je zatvarala u njenu kutiju nakon slušanja i stavljala na sigurno. Kao da bi netko uzeo kazetu Erica Claptona dok mene nema.
Kada sam prošle godine u lipnju konačno dočekala da ga čujem uživo u Beču, znate što je prvo odsvirao? Prvu pjesmu sa A strane ove kazete, "Pretending". Kao da je time zatvorio krug, tako sam barem ja to doživjela. Sjedila sam najbliže što ću mu ikada biti i slušala kako majstorski svira nešto što sam prvo izgubila, a onda i ponovo pronašla. Tek kad je završio shvatila sam da su mi obrazi mokri; izašlo je i nešto slanog bola za životom koji se gubio i ponovo pronalazio.

Sve je to život. Gubiš ili dobivaš, uzimaš ili daješ. I uvijek postoje stvari koje znače puno više od svih drugih.
Ovo je jedna od njih.

komentiraj (16) * ispiši * #

03

ponedjeljak

veljača

2020

Dosje kutija

Jel vi koji živite u kućama imate onak neku nusprostoriju u koju trpate sve ono šta vam tu i tamo zatreba il uopće ne treba al eto stoji? E pa ja imam.

Od milja je zovem mauzolej; nema veze s mauzolejom, al više mi se sviđa ta riječ nego šokšou prostorija. Jer tu stoji, saću krenut nabrajat šta sve tu stoji:
- kotlić i nogari od kotlića za kuvat gulaš, roštilj od inoksa za speć odjedamput četri kile mesa ( ak ne i više ), tanjur za kotlovinu, ono inoks čudo na koje se prišerafi plinska boca pa se kuva pekmez il ajvar, lodna od inoksa u koju se trpa spečeno meso sa već spomenutog džambo sajz roštilja
- ranjgle od trideset, dvadesetpet i dvadeset litara za specijalne namjene
- plastične posude za zbavljat koljevinu ( izrijekom dva veća plastična korita, četri plastične posude sa poklopcima za radit recimo pac, plastična posuda za miješat filu od kobasica u koju stane brat bratu jedno stodvadeset kila file )
- flašice za zimnicu, barem jedno tristo komada ( i ne pretjerujem sa brojkom, ima ih od onih za hren do onih od tri litre )
- litrene boce spremne za punit višnjevaču, orahovac i te osvježavajuće napitke
- dva ogromna crna kofera, jedan crveni kofer kojem je ošla bravica al mi ga je žao bacit jer je prekrasan, dvije manje putne torbe i jedna skroz mala torba, znači zavisno od destinacije ima se za spakirat barem dva kućanstva
- mesarski stol, blagovaonski stol sa pripadajućim stolicama koji je tu završio kad je junior kupio novi stol i stolice, sjedalice od stolica sa terase
- Vilerovi gobleni, mislim komada šest, koji služe za plašit pauke il nedajbože miša koji bi se drzno virnut u mauzolej
- sanjke od najdražih frajera plus još tovar igračaka koje su prerasli
- kutije sa sezonskom obućom jer nema dovoljno velikog ormara da sve to stane unutra, pa mora bit po kutijama i sezonski se vrši zamjena šunjalica
- kutije sa božićnim drlom ( kuglice, lampice, sob za na zid i sva ona šljašteća čuda )
- kutije sa uskršnjim drlom ( pletena košara za jaja, pa patka za na vrata, pa ispuvana i rukom oslikana jaja i zec kojeg ću bacit čim ovo napišem jer se sav ofuco, ako uspijem nać jebenu kutiju )
- dupke puna kutija cedea koje je junior slušo tijekom djetinjstva i školovanja a žao mu je da se bace, pa i oni straše potencijalne pauke uljeze
- kutije s alatom za koji pojma nemam čemu služi, razlikujem jedino čekić i šerafcigere, ovo drugo mi je potpuna nepoznanica
- dvije karniše za zavjese koje se ne koriste al stoje ako se strga koja od koristećih karniša
- produžni kabel dužine trideset metara za šišat živu ogradu i košenje dvorišta, plus pripadajući mač za živicu i kosilica
- dva produžna kabla za koje nikad ne znam jel rade il ne rade
- državni stijeg RH spreman za izvjesit u slučaju državnog blagdana
- par lampi, šta stojećih šta stolnih, koje su u ispravnom stanju al trenutno se ne koriste
- kištra ladičarka

I pazi sad šta se meni dešava. Znači ja sam tijekom transporta ljetne obuće u kutije i vađenja zimske obuće iz kutija uspjela u neku od kutija sjebat dva fotoalbuma. Jel znate vi šta to znači? To znači da ja sad prvo moram popit tabletu protiv živaca, a onda redom krenut skidat kutiju po kutiju i igrat se Šerloka Holmsa dok ne nađem slike. A kutije naravno sad stoje iza suđa za koljevinu, jebiga radile se kobasice pa su kutije sa ljetnim đirom malo pale u drugi plan. Uglavnom slijedi igra detekcije, sa natruhom dosjea iks, jer ko zna šta još ima po tim kutiješinama.
Ako sutra ne napišem ništa, znači da su me il zatrpale kutije il me nešta pojelo.

komentiraj (16) * ispiši * #

02

nedjelja

veljača

2020

Dan za tijaru

Danas je 02.02.2020. S koje god strane okreneš, dođe mu na isto. Idući takav slučaj palindromskog datuma desiće se 12.12.2121., pa svi ko nešta tvrde da je danas poseban dan.

I pospremam ja popodne sobičak mojih najdražih frajera, i nađem šta? Tijaru. Otkud meni tijara? Pa kupile mi cure s posla za promociju i spakirale tematsku košaru, znači punu stvarčica o kojma sam pisala - avzac za torte, flašicu ajvara, flašicu pekmeza od marelica, hulahopke, vrećice čipsa, rafaelo kuglice, kutiju Kafetina, kutiju afričke šljive i tijaru. Dakle hulahopke sam nosila, jestivo se pojelo, avzac stoji spreman za eventualnu upotrebu, Kafetini su popijeni, ostala je afrička šljiva i tijara. Afrička šljiva i dalje ostaje u neupotrebi, a kad sam uzela tijaru u ruke palo mi na pamet - pa daj da vidim kak mi stoji. Je da je dječja tijara, al šta ima veze, pa mogu barem s tim dobit osjećaj kak je nosit tijaru. Ono, kak se osjećaju žene kojima je nosit tijaru ko meni najlonkesu iz dućana.
Natrtrljila ja tijaru na glavu, imaju se i mali češljići sa strane da ne spada sa glave ( mislim nemre mi ni spast, dječja je tijara - koja zabluda, još kak može se nakrivit ko šta se pokazalo ) ), pa ni ne stoji to meni baš tak loše. Da sam se znala udat, ko šta mi je moja ispaćena roditeljica preko nekoliko desetaka puta pripomenula, mogla sam možda nosit i pravu tijaru, al jebiga sad je gotovo.
Pa obzirom da je danas palindromski, poseban datum, ajde okinuću ja i selfi sa tijarom, da mi baš bude poseban dan. Kud god pogledam po društvenoj mreži svi se slikavaju sa koječime i kojekuda - dok metu, jedu, sjede il leže. Malo - malo eto kod nekog novi selfi. Pa mogu onda i ja jedan sa falš tijarom, čisto radi datuma. Ajme jesam se napatila, majkosvetabožja. Kad se vidi tijara, ja izgledam ko Frankenštajnova mlada. Kad ja izgledam dobro, tijara unatoč češljićima zdimi nekud u vražju mater i stoji nakoso. Jedva sam se nekako podbočila i uspjela nariktat da je sve barem donekle kak treba. ( Dobro, ne sjedim po peesu ko oriđiđi nositeljice tijara, nisu mi leđa ravno al šta da radim, lako one kad nemaju tehničke probleme ko ja i ne bježi im tijara po glavi ).

I da znate da je baš dobar osjećaj, bez obzira šta je falš tijara. Ne znam samo kak bi nosila onu pravu, kraljevsku, u kojoj ima 1333 dijamanta i za koju sama engleska kraljica kaže da je teška ko vrag i da mora pazit da ne smuva vrat kad je nosi. Pa mene bi nosilo na rukama ko relikviju s tom tijarom.

komentiraj (18) * ispiši * #

01

subota

veljača

2020

Kulturno sam neosviještena

I tak je Rijeka danas postala evropskom prijestolnicom kulture. A ja sam definitivno, stoprocentno kulturno i modno i kak god okrenem zaostala, da ne kažem zanesviještena, jer nikako nemrem prokuhat kulturološku spoznaju da je svečanost u haenka vodio muškarac u prljavoroza opravi sa naznakama crne čipke, sa perikom mahagonij boje, dovoljno visok da sa poda mijenja žarulju u plafonjeri.

Da se razumijemo - nošenje oprava načeo je još u pradavna vremena Demis Rusos, moj omiljeni pjevač iz djetinjeg doba, nije to baš tak nešta skroz novo. Lani je jedan od glumaca na dodjelu Oskara došo u crnoj haljini sa tolikim šlepom da uopće ne znam jel stao u limuzinu il su ga vozili u nekakvoj prikolici. Ima se i onih koji na dekoltiranu haljinu nose i bradu.
Pa ja sad nešta razmišljam - obzirom na sve te ekscese u opravama, možda zapravo ne bi bilo loše uvest da za kojekakve fensišmensi ivente muškarci obavezno nose oprave. Ak ništa drugo, za početak barem za otvaranje kojekakvih festivala i kulturnih događanja. Pa jel to ne bi bilo divno, vidjet recimo dva muška voditelja kak u dugačkim večernjim haljinama i sa perikama vode bilo šta? Čisto usporedbe radi sa ženskim načinom nošenja haljina.
Kasnije, kad se mi kulturno i modno neosviješteni malo dobijemo, možda to sa kulture proširit i na kojekakve političke samite i brifinge. Kanadski premijer bi recimo izgledo ko milion dolara, on da obuče jutenu vreću izgledo bi sjajno a kak onda ne bi u nekoj naprimjer naglocrvenoj haljini? Naše neću uopće spominjat, ne usuđujem se razmišljat jer sam onak vizualni tip pa odma vidim to šta pišem; bojim se da mi ne dođe slabo od slika pred rođenim očima.

Uglavnom ispada da sam zaostala sto na sat; šta se može, nemremo svi bit kulturološki i na sve druge načine prosvijetljeni.

( photo by FaH )


komentiraj (14) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.