Ja ne znam kolko sam puta gledala film o bitki za ranjenike ( za neupućene, one mlađe - riječ je o jednoj od krvavih bitaka Drugog svjetskog rata, gdje su partizani spasili nekoliko tisuća ranjenika pred naletom Švaba, Talijana i domaćih kooperanata, da ne kažem kvislinga; između ostalog porušili sve mostove i tako napravili cijelu pomutnju, a onda složili neki brzinski mostić i uspjeli zbrisat ).
Naime, moja je ispaćena roditeljica između ostalog predavala i povijest, pa je svako ponovno prikazivanje značilo da i mi obiteljski trebamo tri i pol sata gledat ratnu epopeju. Kad god bi tata kreno prigovarat, ona bi krenula sa podacima koje je sipala ko iz rukava.
- Dobro, jel znaš ti kolko je ranjenika tamo spašeno?Nisu ih ostavili neg nosili da ne padnu u ruke...
- Znam, pamtim sve ko da sam bio tamo. Pa gledali smo ga pred možda godinu i pol, jel ja opet večeras moram slušat detonacije i gledat juriše jebemu mater?!
- Pa to je jedan od meni najdražih filmova, i Orson Vels glumi...
( I od svih glumaca ona nađe spomenut Orsona Velsa, a glumili i Franko Nero i Hardi Kriger koji su recimo puno bili zgodniji od spomenutog Orsona - debel, mali, sačuvajmebože ).
Tata odmahuje rukom, jer zna da ne vrijedi puno raspravljat. Gledaće se pucnjava i gotovo.
Mene je ko malenu najviše mučilo recimo kak su onog glumca šta svira harmoniku dok ranjenici pjevaju strpali u rudnjak? Čak sam bila ubijeđena da on uopće ni nema noge dok ga nisam vidjela u jednom drugom filmu i ostala osupnuta. Kad si mali, onda ne kužiš kak mogu sfafuljat noge da izgleda ko da ih čovjek nema.
Al vratimo se na temu. Teve je stajo u njihovoj spavaćoj sobi jer je tata već bio bolestan. Daljinski je izumilo puno kasnije, tak da sam ja ko glavni pokretni daljinski primala naredbe kud da se šalta, a već po željama gledatelja. I sve se obavi do početka filma, nema majci labavo, i kreće se gledat po ko zna koji put spašavanje ranjenika iz kandži neprijatelja.
Tata puši ko sumanut i nikad ne znaš jel dim suklja iz njegovog kreveta il je riječ o dimu usljed topovskih ispaljenja u teveu. Mama leži ko faraon, na povišenom, da ima bolji pregled svih vojnih operacija, a teve je pojačan do te mjere da kad ruše most imaš osjećaj da ga ruše pod prozorom i sve se čudiš kak su stakla cijela.
I onda u toj sveopćoj pucnjavi i tarapani iz maminog se kreveta začuje šta? Hrkanje. Smorilo je nadgledanje fronta pa zaspala. Tata mahnit. Rokne je laktom pod rebra, ona se prene i veli:
- Jesu već srušili most?
- Jesu,srušili su ga još četrdesettreće, jebemti most datijebem. Majo, prebacuj na drugi program.
- Pa dobro pitam, malo sam zadrijemala, evo saću dalje gledat. Ne diraj teve, sjedaj nazad.
Ja sjedam nazad, šta ću.
Gledamo dalje i čekamo da opet zadrijema. Srećom ne treba joj puno; u sveopćoj pucnjavi ona začudno brzo počinje tiho hrkat pa se ja ko diverzant vrlo oprezno šuljam do tevea i prvo stišavam da ne oglušimo kad prebacim na drugi i da se ona ne probudi, jer sam onda najebala ko žuti.
Dobro da me nije koji metak pogodio dok sam prebacivala jebote. Blažen onaj ko je izmislio daljinske, pa ne moraš bauljat blizo teveu i štračit riskirajuć goli život kad ti dojadi gledanje ratnog filma.
Post je objavljen 10.02.2020. u 17:55 sati.