30
četvrtak
travanj
2020
Ranojutarnji šok
Čitam danas na tamo nekom portalu kak je neki španjolski novinar imo javljanje skajpom uživo u neku emisiju, kad nakon šest sedam sekundi njemu iza leđa probatrlja gola golcata žena, za koju se usporenim snimkom ispostavilo da nije njegova zaručnica. Eto situacije samo takve. Ajde nek on bokček sad nabrzaka smisli jako dobar izgovor šta ta ženica bez ijedne krpice na sebi radi u njegovom stanu? Izašla iz svoje kupaone pa udarila k njemu na vrata zabunom, eto šta. A on nije od onih koji se stalno zaključavaju, i sad će debelo fasovat jer ne poštuje sigurnosne mjere zvane "samo zaključan frajer je siguran frajer".
Zašto ja o tome pišem? E pa zato šta se društvene mreže pretvaraju u Sodomu i Gomoru epohalnih razmjera. Evo saću brzinski objasnit i zašto. Jutros pijem kavu u pet i osamnajst minuta, malo odgovaram na komentare svojih objava na blogu i na fejsbuku, kad op - eto meni lajka na izdvojenu fotku. Ko lajka - neki tamo levat koji ima kodni naziv a ne ime i prezime. Ne da meni vrag mira, idem ja vidjet ko je dotični, kadli tamo kod njega na profilu čuda neviđena. To svingerski klub, to ljubitelji nošenja čarapa, to prijateljica na fotki izvaljena bočno, u minjaku i štramplama, vidi se uz noge i svaštanešta, ovlaš naslonjena na lakat. Ja gledam i ne vjerujem, reko možda haluciniram jer se nisam naspavala već treću godinu zaredom. Pa gledam još jedan put - sve isto vidim. Brže ja levata poblokiram, šta će on meni kopat po mojim fotkama i lajkat; očito ima velikih problema sam sa sobom, pa da izbjegnem daljnje lajkove i nedajbože još štagod gore bubnem blokadu.
I sad ja vas pitam jel to normalno? Ono, napraviš profil da ti se mogu javljat frendovi iz škole, susjedi, kolege s posla, il da malo amaterski pišeš ko recimo ja. Pa skužiš da tu ima perverznjaka samo takvih, koji u pet i osamnajst ujutro ruju po fejsbuku i lajkaju slike da se sve puši. Ne zna ni ko sam, ni šta radim, al eto ima oči pa lajka. I kak je samo nabaso na mene, da mi je to znat? Gledo u kristalnu kuglu pa se ja ukazala, a on brže poletio bubnut lajk nebil ja ostala impresionirana njegovim članstvom u društvu ljubitelja nošenja čarapa, damujebem sve pa i čarape.
Znate šta ću vam reć? Ne sviđa mi se al nimalo postojanje takvih čudaka. Budi čudak koji već jesi pa ruj po sajtovima koji tome i služe; nismo djeca, Svi znamo kakva sve čudesa može u bespućima interneta pronać onaj koga to zanima. Al da ni to nije dosta nego u cik jutra, dok ptice još skidaju krmelje, kreten mlati po profilima i bleji u slike ko tele u šarena vrata...znači prestrašno.
Sve me strah i pomislit šta se sve dešava, a ja pojma nemam. Biće me rodilo skroz u krivom stoljeću. Trebala sam živjet u vrijeme klinastog pisma; mogla bi pisat bez bojazni da moje slike na fejsbuku gledaju kojekakvi levati. Jer u vrijeme klinastog pisma još nije izmislilo fotoaparat ni mobitele, pa ne bi imala traume od razmišljanja kome uopće pada na pamet blejat u moju pojavnost.
I onda se čudimo koroni; pa dobro da nas već sve nije pobilo, kakvi perverznjaci se šuljaju svijetom.
komentiraj (27) * ispiši * #
29
srijeda
travanj
2020
Veze na de bezveze
Opasne veze su otprilike one kad si neko dozvoli da se poigrava drugima, i onda se igra i igra i na kraju se gadno oklizne pa završi u govnima do vrata i obično se u govnima i uguši. Jer je karma jeben igrač.
Ako ima nekih da nisu gledali ekranizaciju francuskog romana iz osamnajstog stoljeća kodnog naziva Les Liaisons Dangereuses, dozvolte mi da se ja malo poigram glavnim junacima. Za početak moram iskazat svoju osupnutost količinom kurvarluka i spletkarenja opisanog u spomenutom romanu. Pa to se ne zna točan broj kolateralnih žrtava glavnog dvojca, markize de Merteuil i vikonta de Valmonta ( sve neki deovi jebote, srećom su različita prezimena pa se nemreš pogubit ). Znači oni mijenjaju ljubavnike i ljubavnice ko gaće il higijenske uloške. Jesi trepno - evo nove žrtve, il njegove il njene. Markiza de ima mlađeg frajera, koji naravno ima zaručnicu, i oće tu njegovu zaručnicu uništit. I koga će pozvat neg našeg vikonta de, on kud prođe trava ne raste četrnajst tjedana. E al on je zauzet zavođenjem kreposne gospođe de Tourvel ( još jedan de ) čiji muž radi u dijaspori a ona je na tetkinom imanju. Pa se strefi da se sudare na tom imanju i vikont de, i zaručnica, i kreposna gospođa de, pa vikont de proda zaručnici priču da joj ko treba predat pismo od njenog ljubljenog samo da nek ga pusti u sobu, i onda je na silu obeščasti. Ona se pretvara da je bolesna, pa njena tupa materešina zove - pazi sad - vrlu markizu de da nek razgovara s njom. Markiza de ko markiza de, tjera vodu na svoj mlin pa joj pojasni da šta će joj falit ak tu i tamo malo ubije vrijeme sa vikontom de, i da i inače uzme sve šta joj život nanese. Dotle vikont de salijeće kreposnu gospođu de, laže i maže i masti, i na kraju je uspije pomotat. Markiza de, isto tako premazana svim mastima, skuži da se vikont de zatelebačio u našu kreposnu gospođu de, pa traži od njega da je ostavi e da bi se njih dvoje malo pozabavili. Ajde saspe on gospođi u lice da mu nije više zanimljiva i da je za njega igra završena, al usput skajla i markizu de jer zaručnik od zaručnice ( koju je vikont de smuvo na samom početku ) u međuvremenu je pokleko pred jebenom markizom de, a vikont de ga je sjebo u koracima da ode za zaručnicom. I markiza de i vikont de zarate na život i smrt.
Markiza de zaručniku otkrije da je vikont de smuvo njegovu zaručnicu, i mladac ga izazove na dvoboj. Tu ga isproburazi, i vikont de mu na samrti dade sva markizina de pisma da je raskrinka i zamoli ga da ode do kreposne gospođe de i kaže joj da ju je iskreno volio. Mladac sve odradi po peesu. Kreposna gospođa de umire, a markiza de ispali na živce nakon šta su je isfućkali u operi jer su svi saznali kakva je ona kučka. Tad nije još izumilo normabel da si popije protiv živaca.
Jelda da ste i vi u šoku od svih tih tarapana? I ja sam, života mi. Al ipak me najviše razočaro John Malkovich u ulozi lomitelja ženskih srdaca. Ja naime na Malkovicha ni bicikl ne bi naslonila, i to potrgan.
Da je Balibeg u igri, e to bi bila sasvim druga priča. On bi me vozio na guvernalu od bicikla, odavde do vječnosti.
( photo by Wannabe Magazine )
komentiraj (28) * ispiši * #
28
utorak
travanj
2020
Sama žena - tužna žena
Besposlen pop i jarce krsti.
Pa tak i veleumovi rade istraživanje u kojem onda ispadne da su žene koje žive same sretnije i da duže žive. Ma nije moguće. I čemu uopće uspoređivat podatke i radit istraživanje o nečem tako bjelodanom. Uglavnom se kod frajera ( čast časnim iznimkama, a ima ih ) stvari odigravaju po sljedećem scenariju.
Kad ga upozna, onda je on oličenje savršenog muškarca – ne pije, ne izlazi, iza njega u veceu ostaje oblak osvježivača prostora, otvara vrata i pridržava kaput, kad se najede sve sklanja sa stola, čak zna uključit i usisavač i barem pokušava savladat tehnike uključivanja vešmašine. I kak onda njoj neće poteć suze jačine slapova Nijagare kad on iz džepa istandrlja kutijicu s prstenom i zaprosi je? Pa to je ostvarenje snova, ništa drugo. Zapravo se kod njega radi o završetku početne faze života udvoje.
Jer kad prođu svatovi, pa prva trudnoća i porod, pa druga trudnoća i porod, on zapravo onda kreće u početak završne faze života udvoje. Šta znači sljedeće.
Kad dođe s posla mrtav je umoran, ko da je preuzeo precjedničke dužnosti od Putina; jedva se uspije najest i dić od stola ( dakle nema nošenja tanjura u sudoper i kupljenja mrvica, pa strgan je sav ) i odbauljat u dnevnu sobu da škicne rezultate od kladare. Sve malo pomalo sa ekipom ode nekud jer eto svi idu pa kak da on ne ide ( uz naravno skrušena podpitanja – pa kak da ne idem kad svi idu, pa oćeš ti moć sa djecom, eto ićemo mi na sladoled drugi vikend s klincima ) i onda dolazi u nedoba, i obavezno probudi barem jedno dijete jer mu ispadnu cipele i poruši tegle s cvijećem u hodniku dok skuplja šunjalice, pa mu ispadne zahodska daska i tresne od školjku, pa ide samo škicnut rezultate od kladare i zabunom umjesto gumba od teleteksta stisne zvuk na maksimum. Iza njegovog boravka u veceu ima pol sata posla; prvo otvaraj prozor jer ga on iza vjenčanja više nijednom nije otvorio, ko da su uroci na prozor bačeni, pa odštopavaj lavabo od pjene i dlaka od brijanja, pa skupljaj kaladont i četkice koje je srušio dok je prao zube, pa operi školjku i izvadi rukavicama osvježivač koji je upo dok je on pokušavo očistit školjku, pa obriši lokvu oko školjke, pa pokupi iz tuškabine gelove i šampone koji leže ko da je cunami prošo….kolko sam rekla, pola sata? Više treba za kupaonu. Vrata više ne otvara, ni kućna ni od auta; dapače, u auto čim staviš lijevu nogu i kreneš sjest on je već za volanom i na cesti i jedva uspiješ desnu nogu ubacit unutra, da ne ispadneš na prvom zavoju. Pridržavanje kaputa – zaboravit ko da ga nikad nije bilo, ak i uzme kaput u ruke gleda pogledom tipa – pa jel jedini ja moram držat kaput, jel nisi u stanju ni to sama napravit? Usisavač ne pali ni u ludilu, navodno ga je tuklo žnorom dok je bio mali pa ostale traume; ono u početnoj fazi je samo isprobavo da vidi oće se onesvijestit kad usisavač počne zvrljit. Vešmašinu može upalit jedino na način da na 95 stupnjeva iskuva mašinu crnog veša, pa je bolje da je ni ne gleda ni ne dira.
Neću dalje nabrajat. Žene koje žive same uopće ne žive duže i tužne su ko žalosne vrbe. To je jedina istina. Jelda da je tako?
komentiraj (15) * ispiši * #
27
ponedjeljak
travanj
2020
Sačekuša i načekuša
Konačno je stigo i taj dugo očekivani dan ublažavanja mjera, da se počnu otvarat dućani i nečega drugog osim onih sa živežnim namirnicama.
Pa nije moglo bolje; fino toplo vani, kažu ionako doktori da visoke temperature ubijaju virus, i jel nije logično da odmah u startu padnu u vodu heštegovi ostanidoma, kodkućejenajljepše, budimonormalni et cetera? Ljudi pomahnitali više od gledanja u rođene žene i muževe i djecu, mjesec dana gledanja tevea i svih skajp javljanja raznih selebritija koji pozivaju da nek budemo doma, mjesec dana seljakanja sa trosjeda na dvosjed pa malo u šlafcimer. Pun je svima kufer nedruženja; evo dok ovo pišem slušam nekog dedeka iz Šibenika koji je željan druženja pa je danas brže poletija popit kavu vanka; prodaju je iza debelog pleksiglasa u papirnatim čašama, al izgleda da je društvo za kavu veće jer drži u rukama četri čaše sa kavom ( nadam se da se nije pofurio noseć kofito do onih šta su ga čekali ).
Al šta reći za stampedo koji je usljedio u forsiranju dućana zvanog Ikea? Kad pogledaš red koji čeka za uć unutra, reć bi da svi spavaju na podu, drže robu u kartonskim kutijama, kuvaju na ognjištu u kotlu i kupaju se u lavorima. Il ko da je prošo cunami jačine biblijskog potopa pa treba nabavit kompletan novi mebl - krevete, madračine, ormare, viseće kuhinje i stolce, pa novo suđe i keramiku, pa ukrasne jastučiće za prefriškat sjedaće garniture, da ti ne bude više dosadno sjedit navečer u stambenom prostoru, kud su face iste pa da bar jastučići budu novi. I onda dođeš pred dućan i stojiš u redu jedno tri sata e da bi ti se otvorile rajske dveri i da ubiješ par sati hodajuć i birajuć svaštanešta. Nažalost nema za jest onih finih mesnih kuglica, al jebiga možeš do besvijesti hodat po beskrajnim odjelima dok se ne smoriš dovoljno da lakše preživiš povratak doma, jer već sutra kad se odmoriš možeš otić hodočastit u neki drugi dućan il još bolje dućane.
I šta sad da nekom dođe slabo dok ćubi u redu? Ono, skrka se od stajanja na suncu koje ubija koronu? Jel mu prić pa skidat masku i masirat mu prsište nogom ko mister Bean, otkud znaš jel možda krši samoizolaciju? Jel zvat zaštitara iz dućana da ga odvuče u nekakvu hladovinu dok ne dođe hitna? Jel ga samo prekoračit uz odobravanje onih koji ne mogu dočekat da se dočepaju umirujućeg pogleda na sve divote interijera koji uz primjereno peglanje kartice može postat njihov?
Jel moguće da sam ja jedina kojoj ove sačekuše pred dućanima nisu normalne? Da me Brad Pitt osobno čeka pod maskom u dućanu ne bi stajala u ovakvom redu. Ni da mi ga ponude da mi dođe sastavljat ormare koje ću kupit na dvadesetčetri rate.
Šta je sa mnom, imam li ja možda veliki problem? A nema Lastana da mi pomogne i da mi savjet kak da postanem ovisnica o sačekuši i lunjatorica po dućanima.
Moram se naručit na pregled, i to pod hitno.
( photo by moja frendica )
komentiraj (26) * ispiši * #
25
subota
travanj
2020
Hešteg samovozi
Otputim se jutros na tržnicu, konačno ju je otvorilo, uzet flance paradajza da ih popikam i nastavim trend održavanja paradajz terase.
Pa usput kupim pile i kruh. Dođem do tržnice, čeka u redu nekih par ljudi za uć. Ulazim i ja ko slavodobitnik Sinjske alke ( samo ja nemam momka da mu dobacim koplje i da mi onda tegli taške do kuće skupa s kopljem ). Prije flanaca kupujem mladi krumpir i luk, zelenu kristal salatu, grincajg za juhu, vezicu kopra, jagode, pušlek đurđica, Natrpala se sasvim pristojno. Kupujem konačno i flance, nešto čerija i volovskih srca ( mislim na sortu paradajza, da ne misli neko da sam kuvala iznutrice il gatala iz njih, božemesačuvaj ).
Vučem se uzbrdo natovarena torbetinama, malo mi i flanci otežavaju kretanje jer ih nosim u odvojenim vrećicama da se ne polome. Tu je meni i vruće jer sam se opet pretoplo obukla, a i šunjalica od maske mi otežava šta disanje šta hodanje; ipak je moj umilni nos skupa sa sinusima pretrpio sasvim dobru frakturu u onom karambolu. Sjetim se da se moram svratit u deem po još neke gluparije. Odma mi je još više vruće jer će torbetine bit još teže za vukljačit. I taman se dovučem do deema, kadli eto crnog pežoa ravno na nogostup. Parkira se žena ko da vozi betmobil, ravno pred ulazna vrata, uzme mi prednost i uskače prije mene u dućan. Maske nema, ne dezinficira ni ruke jer je općepoznata činjenica da superheroinama koronavirus može jedino pljunut pod prozor pa se sklizat po pljuvački. Ja se nemam kud izmaknut od jebenog auta da ljudi mogu prolazit, pa svi lajemo ispod maski i spominjemo joj svaštanešta, srećom ne čuje se jer su nam medna usta pokrivena šta platnenim šta običnim maskama. Ulazim u deem, jedva spuštam jebene torbetine na pult samo da se malo prestanem znojit i da mi se smiri tahikardija. Dezinficiram ruke osamnajsti put otkako sam progledala, uzimam to šta mi treba i krećem prema blagajni, kad eto nje opet sa oduzimanjem prednosti. Progura se kraj mene jer da joj se jako žuri. Reko vidim, srećom ste barem trenirku i majicu obukli da ne vozite u gaćama, kad već niste stigli masku stavit. Platim na blagajni i izlazim sa svojim teškim teretom, i sad još moram u dućan po cigarete i čokolino i toblerone jer najdraži frajer dolazi k meni na spavanac ( cigarete su za mene, naravno, da ne bi bilo nismo znali ). Kad ona ispred deema pali pilu i tuta forca gasom prelazi na drugu stranu jednosmjerne ulice i parkira i pred tim dućanom. Ulijeće unutra ko da je svi vrazi gone, ne dezinficira ruke i šiba ko mahnita među police. Šta će, mora se žurit jer opet stoji na trotoaru i smeta svima koji trebaju proć.
Pa ja to tak sve gledam, i znate šta ću vam reć? Dobro da kod nas nije izbio virus koji je u stanju ubit sve nas ponaosob i koronu osobno. Ovakvi superheroji bili bi se u stanju uvest autom direktno u dućan kad im ne bi smetale naslagane košare i kištre sa sladoledima i pilećim rasjekom i sleđenim povrćem. Šta bi falilo; uveze se, zgazi onaj višak od tri - četri mušterije i samo otvori prozor pa polapa s polica ono šta joj treba i ravno na blagajnu.
A možda se sjetila da je ostavila uštekanu peglu doma, ko zna.
( poslikala osobno ja i preznojila se duplo jer su mi sve torbe visile po ramenima, uključujuć i najlonkese sa flancima; da ne ispadne da izmišljam pričuljke )
komentiraj (8) * ispiši * #
24
petak
travanj
2020
O zapešćima
Može li se uopće ovaj snježni ples usporediti sa poplavom modernih instagramuša i posvuduša koje pažnju mogu privući uglavnom golotinjom? Teško.
Snježni ples izvodi vrlo krhka žena, obučena od glave do pete, i jedini dio tijela koji se vidi jesu njena zapešća i stopala. Nema prenapumpanih usana ni grudi, nema štiklurina vrtoglave visine koje bi izdužile njeno tijelo. A opet je posebnija i moćnija. Vrlo profinjenih pokreta, vrlo mistična. Lijepa poput snoviđenja.
Gejše su morale ovladati brojnim vještinama da bi postale umjetnice, jer riječ gejša ima upravo to značenje - umjetnica. Morale su znati pjevati, plesati, svirati, biti upućene u književnost i slikarstvo. Bile su vrlo graciozne, šarmantne i lijepe. Bilo je poželjno da budu i duhovite.
Nemaju niti najmanju dodirnu točku sa onim na što su posvuduše svele same sebe. Na komad mesa koji privlači pažnju tek svojim izgledom. Nema ni okusa ni sočnosti. Tek dobro uobličeni komad mesa koji je spreman učiniti sve za još tisuću novih pratitelja. Zapešća ionako nisu zanimljiva u ovom ludom vremenu.
Ili možda ipak jesu? Ovisi o tome tko ih pokazuje. I kome.
komentiraj (24) * ispiši * #
23
četvrtak
travanj
2020
Koje dobre vijesti
Danas samo dobre vijesti. Mislim kak za koga; za mene ko pušača i neošišanu ženu sa špangama na glavi su ne dobre neg fenomenalne.
Ajmo krenut sa nikotinom. Znači prema rezultatima studije u Francuskoj samo pet posto pušača je među tristopedeset hospitaliziranih i stopedeset sa blažim simptomima. Navodno se nikotin veže na stanične receptore kojima se koristi i koronavirus i tako ga sprečava da ih preuzme, uđe u stanicu i počne se razmnožavat. Pa ja sam znala da postoji jako dobar razlog šta se ja trujem cigaretama ne smijem ni reć koliko godina. Mi koje se stigmatizira jer nismo normalni šta pušimo i imamo poluovisničke krize po avionima i autobusima eto imamo i devedesetpet posto veću šansu da nas zaobiđe koronarna situacija. E sad od sutra pojačavam dozu; ujutro čim progledam palim tri jednu za drugom, pa uz kavu barem šest i dok idem u dućan još jednu da smanjim mogućnost kontaminacije. Putem kući iz dućana još jednu da ubijem nedajbože ako mi se nešta prikvačilo u dućanu. Pa kad sve skupa zbrojim - eto me do navečer na tri kutije. Možda će me ogulit financijski, al ću bit zdrava. Jedino moram na komad kartona napisat - kašljem od cigara, da ne misle ljudi da sam zaražena. Iako nema potrebe jer je pušački kašalj vrlo prepoznatljiv i nemre se zamijenit za ništa na ovom svijetu. Navodno će i medicinskom osoblju i pacijentima probat keljit nikotinske flastere; logično, pa neće pušit po odjelu jebote. Ajde zamislite šta bi to bilo po sobama i ambulantama, dim bi se mogo rezat na kocke i iznosit van iz prostorija.
Druga fenomenalna vijest je da ću, uz samo malo sreće, za nekih dvanajst dana bit ošišana. Nisam nikad mislila da ću se tak razveselit frizeraju i škarama, života mi moga. Kad ja udarim u salon, pa pranje, pa šišanje, pa svaštanešta...makar mi pralo kosu minivošom i šišalo me sa škarama namontiranim na partviš, a usljed još uvijek aktualnih antikorona postupaka i mjera, ja idem na šišanje makar mi minivoš odbio glavu. Jer ovo više nije ni za durat, a kamoli za gledat. Moje šiške imaju tendenciju završetka na bradi pa ih savladavam lihtblau špangama koje kopčam po glavi ko da imam četri godine i idem u vrtić. Šta drugo da radim? Vele - šišaj sama šiške. Može. Samo onda imam samoizolaciju možda nešta dužu dok ne naraste sve šta sam iskasapila. Zadnji put sam se sama šišala u drugom osnovne i bilo je sve samo ne kak treba, sva sreća pa sam imala vodene kozice i ležala u sobi sa spuštenim roletama.
Uglavnom se iza fajn napornog radnog popodneva osjećam ko dobitak na lotu. Em konačno mogu začepit usta svima koji trube da pušačima pluća izgledaju ko dimnjak iznutra, em je izgledno da će moja glava kroz vrlo kratko vrijeme imat onaj stari izgled, bez korištenja špangi i svega namrljanog po kosi osim vede40.
Pa nije dan mogo ljepše završit.
komentiraj (17) * ispiši * #
22
srijeda
travanj
2020
Situacija oko kreme
Gledam ja te kreme za lice, pa se nemrem iščudit šta sve ima u njima.
Te hijaluronska kiselina, te vitamin ce, pa ulja vakanaka ( jojoba, makadamija, kokos ), pa retinol, pa glikolna i limunska kiselina...sve se pitam kak to sve izvuku odnekud i strpaju u kremu koja onda košta ko Ronaldove noge, jer će te brzopotezno pretvorit u curetak od prije trideset godina.
Pa još kad pročitaš na kutiji protiv čega sve služe... To pegla bore, vraća sjaj, podmlađuje, dubinski čisti; ma čudo jedno. Mažeš lice, štajaznam, mjesec dana i jedno jutro kad se pogledaš u špigl ono Šeron Stoun gleda u tebe, tolko si podmlađena i drugačija, jer ti to zaslužuješ. I šta se više mažeš to si mlađa, pa za mjesec i pol eto te ljepša neg sa dvadesetpet. Svi u čudu ko god te sretne, ne poznaju te više ni susjedi ni familija jer si se preobrazila iz onak malo naborane ženice u Hajdi Klum. A sve od tih čudotvornih krema.
I nikad mi nije bilo jasno ko ni Pervanu kak krema zna jel dan il je noć? Šta ak recimo ujutro bubneš kremu za noć na lice? Jel ti se počne spavat, jel se vraćaš u krevet kad skužiš da si natrackala krivu kremu il ideš skuhat kavu pa dalje za poslom? I kak, između ostalog, i ti proizvođači znaju šta je dobro za dnevnu a šta za noćnu kremu ? Jel moguće da baš svaki put pogode sastojke ?
Nekad toga nije bilo; Nivea, Solea il Bekutan. Kakvi tipovi kože, kakve dnevne i noćne kreme. Kupiš Niveu od kile i mažeš s njom između ostalog i lice. Takozvana multipraktik krema, sa širokim spektrom djelovanja ko penicilin. Nadrlja se kud već treba i šibaj dalje, šta imaš razmišljat oće li te hijaluronska kiselina vratit u pubertetsko izdanje kože.
A tek flajbanje... to da ne spominjem. Podloga, pa korektor, pa puder vaki pa nadpuder naki. Zato je sve više problema; cura se srikta, nakreči, bogac je ni ne vidi nenaflajbanu i onda kad je prvi put ugleda bez žbuke pita - ko ste vi i šta radite u mojoj kupaoni, jeste vidjeli moju ženu? Pa kad ona progovori onda skuži da se ona preobrazila u aliena, a bila pljunuta Sigurni Viver.
Prije se to nije moglo desit ni pod razno. Šta si bila na spojaku bila si i kasnije, nije bilo mogućnosti preobrazbe. A sve zbog korištenja Nivea il Solea kreme. To je bio vrh kozmetike i kremanja. Sad treba bit vidovita pa pogodit iz prve kremu koja paše tvojoj koži, i nadat se da si pogodila, jer si je platila ko svetog Petra kajganu.
komentiraj (17) * ispiši * #
Što Blog.hr meni znači
Otkud da uopće počnem? Nekako mi je najteže pisati kad mi se tisuće riječi kovitla mislima jer bi htjela reći puno toga. Zato ću početi od početka.
Možda sam predugo riječi skrivala u sebi, ne puštajući ih u svijet. Mislila sam da nikoga neće zanimati poruke koje bih odaslala pišući. Iza 28. lipnja 2017, moj se život okrenuo neću reći naglavačke, ali postala sam svjesna koliko je život dragocjen. Tog sam jutra mogla otići na put bez povratka, ne dobivši priliku da se oprostim sa onima koje neizmjerno volim i da ih barem još jednom zagrlim. Kada se tijelo oporavilo, naprosto me poput groma pogodila spoznaja da su sve moje neispisane riječi mogle otići sa mnom. Počela sam pisati.
Prvi pričuljak koji sam napisala bio je o kupovanju naočala u Getaldusu. Nastavak je uslijedio u revijalnom tonu, svakodnevno. Ponekad se i sama pitam otkud izlaze sve te smjehotvorine iz moje glave. Na Blog.hr sam došla iz čiste radoznalosti; htjela sam vidjeti kako će drugi ljudi koji pišu reagirati na moje riječi. Htjela sam vidjeti što oni pišu. Prva pričica ovdje bila je "Muke po dlaki" i stavljena je za blog dana. Pomislila sam - jebote pa ja sam izgleda dobra. Nastavila sam objavljivati svakodnevno, i do sada ih ovdje ima 705.
Uvijek sam iskrena, pa ću i sada biti. Smijeh je oduvijek bio moje najjače oružje protiv svega lošeg što sam preživjela i proživjela. Iznimno mi je drago što su drugi blogeri prepoznali i prihvatili moje oružje, i što čitaju moje postove. Kada sam vidjela svoju fotku među top blogerima bila sam ali baš istinski sretna. Jednako kao što sam sretna kada pročitam komentar svakoga od vas ispod svog posta. Žao mi je jedino što ne organiziramo neko blogersko druženje u vidu roštiljade, na nekoj livadi, da vas mogu i zagrliti. Virtualno vas poznajem, ali zaista bih voljela vidjeti i vaša lica.
Život je nepredvidiv i vrlo kratak, baš poput ovih nježnih maslačaka koje će vjetar raspuhati u nepovrat. Zbog toga šaljem smijeh u svijet. Zbog toga pišem.
Značite mi puno, vjerovali ili ne.
( maslačke sam uslikala jutros, idući zamaskirana iz dućana, pored moje nekadašnje škole )
komentiraj (18) * ispiši * #
21
utorak
travanj
2020
Na usta se ne prdi
Moja pokojna mama, kad bi čula da neko lupeta gluposti, upotrijebila bi divnu rečeničnu sintagmu koja glasi - na usta se ne prdi nego priča.
Pa kad recimo pročitam da je tamo neko u stanju reć - zanimljivo je da se nijedna blagajnica do sada nije zarazila koronavirusom a u kontaktu je sa stotinama ljudi, meni odma padne na pamet ovaj divni izričaj moje mame. Znači šteta je šta nas nije snašo talijanski il španjolski scenarij, jelda? Šteta šta nemamo šesto mrtvih na dnevnoj bazi, jer to bi onda bio dokaz da koronavirus nije fejk i da zbilja treba ćubit u kući i poštivat sve odluke a ne ih doživljavat ko kršenje ustavnog prava na blahablaha. Da su zakasnili sa zatvaranjem kafića i čega sve ne, onda bi komentar imo skroz drugu notu, tipa - eto ćemo svi pomrijet, ko nas vodi, zašto se nije na vrijeme reagiralo i sve pozatvaralo? Predmnijevam da je autor komentara jedan od onih koje brašno i šećer zatrpaju s polica svaki put kad otvori špajzu, a kupljenim toaletpapirom bi mogo omotat Ekvator kad granice ne bi bile pozatvarane. Jer on se čudom čudi kak blagajnicama nemre bit ništa, i onda njurla po dućanima redom; krene od tamo gdje je najmanji red pa šiba okolo dok se ne smori. Općejepoznata činjenica da čovjek kad se nahoda onda bolje i jede i spava, a bolje i promišlja šta bi pametno mogo reć vezano za ovo sranje koje trenutno živimo.
Pa bi ja autoru svakako savjetovala da odmijeni koju blagajnicu, il da volontira na Franu Mihaljeviću; možda se uvjeri da imamo zaraženih koronavirusom. I onda još doda da on zapravo ne pozna nikog ko je zaražen koronom. To je isto šteta, valjda bi bio ispunjeniji da pozna barem osamsto njih koji su na respiratoru.
Gledam danas stanje na prometnicama po mom gradiću Pejtonu; jesu ukinuli e-propusnice - eto nepregledne kolone vozila na sve strane svijeta. Voze ljudi, jedva dočekali da se maknu iz kuće jer više ne znaju jel bi ležali na dvosjedu il na trosjedu il u šlafcimeru. Ujutro na teveu nema ništa osim škole, a to nije prezanimljivo. I šta će drugo neg sjest u auto i mazat kojekuda, da ubiju vrijeme do ručka. Isto malo proć po dućanima, kad je sve drugo pozatvarano, provjerit jesu sve blagajnice na broju i jel koja kiše ispod maske.
Pa kad to sve skupa promislim, shvaćam da se neki pretvaraju u pljuvače par ekselans, kojima se otvaraju rajske dveri kad pred Lidlom vide četri čovjeka u redu za uć u dućan i pada im mrak na oči kad na tiskovnoj konferenciji čuju da nemamo tristopedesetšest novooboljelih i stodvadeset mrtvih.
Pa da ne pišem ponovo, pročitajte još jednom prvu rečenicu. Ponavljanje je majka mudrosti.
komentiraj (18) * ispiši * #
20
ponedjeljak
travanj
2020
Zaustavimo nasilje nad ženama
Još je jedna žena krvnički pretučena. Meni osobno ništa ne znači stranačka pripadnost ni politička aktivnost nakupine bjelančevina koja je ženu gazila nogama, pred očima dvoje malene djece. Nazvao je hitnu tek kad je počela teško disati i nakon što je pristala reći da je pala niz stepenice; kao da liječnici ne mogu prepoznati udarce i podljeve nastale udarcima šaka i nogu.
Pitam samo - do kada će se ovakve strave ponavljati? Ima li načina da se ovakve zvijeri zaustave? Kakvom kaznom ih uopće kazniti, a da debelo na svojoj koži osjete da su kažnjeni?
Njoj, izubijanoj i izudaranoj i poniženoj, poklanjam ono što sam napisala prigodom nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Krajnji je čas da se trgnemo i kao društvo poduzmemo sve da se zvijeri zaustave.
"Možda jednom svjetlo dana ugleda i zbirčica novela posvećenih ženama - voljenim, prevarenim, teško oboljelim i pretučenim ženama. Nekoliko sam ih već napisala, ali kako radije odabirem smijeh upakiran u moje pričuljke one strpljivo čekaju prigodu.
Žena iz priče je fiktivna, ali puno ih je proživjelo takve stravične trenutke.
Voljela je trenutke večernje tišine. Kad bi djeca zaspala, pažljivo bi zatvorila vrata dječje sobe i u kuhinji upalila radio. Dok je prostoriju ispunjavala tiha glazba, obavljala bi ono što nije stigla ranije i razmišljala.
Nikad nije uspjela shvatiti zašto on to radi i što je okidač njegove okrutnosti. S vremenom je usvojila obrazac ponašanja u kojem je primala najmanje udaraca. Ispočetka se odupirala i tada je batinanje bilo najgore. Jednom joj je slomio ruku kojom ga je primila, želeći ga zaustaviti. Lagala je na hitnom kirurškom prijemu da se pokliznula u kupaonici, na mokrim pločicama.
Vrištanje i jecaji isto su tako pogoršavali stvar; svaki ispušteni zvuk dodatno ga je razjarivao. Ali godinama nije ni vrištala ni jecala; nikako nije mogla dopustiti da je djeca čuju, da se probude i zateknu je sklupčanu poput ranjene zvijeri na kuhinjskom podu, nesposobnu da ustane i nasmiješi im se. Djeca nisu znala što se odvija iza zatvorenih vrata, dok oni plove plavetnilom sna.
Čula je zvuk otključavanja vrata. Osluškivala je njegove korake; poput šumske životinjice koja instinktivno prepoznaje opasnost, i ona je već prema zvuku njegovih koraka mogla znati hoće li je pretući ili ostaviti na miru. Večeras je bila noć za batinanje. Čvrsto je stisnula šake i potiskivala mučno klupko panike koje joj je ispunjavalo utrobu. Otvorio je kuhinjska vrata, ušao i zatvorio ih za sobom. Bilo je nečeg tako demonskog, tako nezemaljski okrutnog u njegovim zjenicama. Nije se micala s mjesta; nije činila ništa što bi ga još više razbjesnilo.
Udario ju je tako snažno da je pala. Osjetila je tanki, topli mlaz krvi iz nosa kako klizi prema usnama; obrisala ga je nadlanicom, razmišljajući - ovo nije dobro. Obično ne udara tako da se sutradan vide tragovi. Ovo će biti gore nego inače.
Udarci su pljuštali posvuda; navikla je na stravične vrtloge boli koji su preplavljivali njena ramena, trbuh, ruke i leđa. Nastojala se što manje micati, jer je svaki pokušaj da zaštiti dio tijela donosio još novih udaraca. Njene su usnice iznutra uvijek bile izgrižene i ranjave; svaki ispušteni zvuk donosio je još udaraca, pa je stiskala zube i grizla do krvi svoje meso da ne ispusti niti najmanji šum. Udarci su bivali sve bolniji; rasli su jednako kao i njegov demonski bijes.
Ležala je na podu, pretvorena u izubijanu, izobličenu masu. Bol je sužavao granice njene svijesti, i sve je više tonula prema blještavoj bjelini iza koje više nije osjećala ništa. Sa zadnjim odbljescima svijesti pomislila je - djeca spavaju, to je dobro.
A onda je utonula u bjelinu. Tamo bol nije imao pristup; ostao je u njenom isprebijanom tijelu, slaveći demonski pir mržnje."
komentiraj (39) * ispiši * #
19
nedjelja
travanj
2020
Hešteg mećišnale
Šta mislite vi hoćemo mi uopće normalni ostat iza ove pandemije i karantenoznih uvjeta? Jebote, pa to više ne znaš ni kog bi slušo ni kak bi se ponašo.
Oni koji su za sve mjere opreza zaobilaze sve u širokom luku, izlaze baš kad moraju pod maskama i s rukavicama na rukama. Sigurni su da riječ pandemija nikako nije nastala od riječi pande, za koje znamo da su umiljati medeki porijeklom iz Kine, iz koje su navodno šišmišojedi u svijet odaslali ovu kugu i koleru. Čim neko kihne il se nakašlje meću na glavu i najlonkesu koju nose u torbi baš u te svrhe.
Oni koji uopće nisu za mjere opreza bauljaju posvuda uz stopedeset mogućih razloga - fali im zraka, nestalo šećera, piša se cucku, moraju hodat jer čemu je čovjek uopće prohodo ak sad mora ćubit u kući? Ne nose ništa od mjera opreza jer su sigurni da je riječ pandemija ipak nastala od riječi pande i da im se ništa nemre desit jer su pande preslatke.
Neki su sigurni da je sve ovo teorija zavjere, to uopće ne pratim jer je tolko popetljano da se nemreš snać ko je kome šta zavjerio i zašto. Evo danas u dnevniku opet u Americi tvrde da je Kina skovala zavjeru i da je to sve zakuvano samo zato da naudi baš njima.
Brojke su strašne, broj umrlih i zaraženih u svijetu raste, a kod nas je još uvijek relativno dobro. Naravno da tu ima najviše polemika. Ovi koji su za mjere opreza svaki dan objave petnajst objava sa heštegovima ostanidoma, nehodajpodućanima, nosimasku. Ovi koji nisu za mjere opreza pljuju po stožeru jer da šta će njima neko određivat kud će hodat i da šta ne bi oni mogli ić kud hoće i kad hoće.
Mene je recimo jučer ujutro pred dućanom napo neki dedek zamaskiran ko Zoro jer sam ga samo kulturno pitala jel čeka za uć u dućan, stajo je skoro pa na cesti. Kad je njega krenulo - maknite se od mene, šta vas briga kud ja idem; sva sreća nije imo pištolj kod sebe jer bi mi glavu prosviro u naletu panike. Ja se isto okesila na njega, čisto da pokažem da znam i ja bit bezobrazna.
Pa si sve nešta mislim, ovo ak potraje biće tu svašta. Nabijenih lonaca na glavu ak neko prigovori da je grah preslan, tučnjava na međama jer je susjed kosio pa zašo kosilicom na tuđe sveto tlo, stolaca pobacanih prek balkona jer jedan dio ukućana je za mjere a drugi dio ukućana je protiv mjera, verbalnih i krvnih delikta po nasipima i šumama kad se sretnu oni šta poštuju socijalni razmak sa onima šta hodaju u čoporu.
Zato ja ćubim na demirli pendžeru, pušim i čekam vijest o otvaranju frizeraja. Gledam jel vrijeme da po šiškama pokopčam one šnale koje sam kupila u deemu i pisalo je da nisu iz Kine, znači ne služe ko gromobrani.
I baš mi je dobro.
komentiraj (19) * ispiši * #
18
subota
travanj
2020
Moje najveće ljubavi
Danas su me posjetili moji najdraži frajeri. Iskoristili toplinu prekrasnog sunčanog poslijepodneva da se dođu iskakati po dvorištu i biti na zraku, jer već mjesec dana ne idu u vrtić i uglavnom su u stanu.
Uvijek je to velika radost jer su bučni, glasni, smiju se i jurišaju posvuda; mene to neizmjerno raduje, tako ih je krasno gledati. Istovremeno mi pričaju svaki svoju priču; nastojim slušati moj najdraži stereo da ne bude ljubomore. Najdraži frajer je malo bio na otorini jer mu je krvarilo iz nosa, pa mi priča kako je bio hrabar i kako to nije ništa strašno. Manji najdraži frajer traži vode, čipsa i kinder bueno, pa hodaju za mnom dok idem donijeti sve traženo i pričaju i dalje ono što mi imaju za reći.
Idem na terasu po stolicu, kad tamo situacija - naša Boni na terasi je zatekla velikog tigrastog mačka i njuška ga po leđima. Obzirom da uvijek naganja mačke, brzo je uklanjam odande, a njih dvojica su oduševljeni mačkom, Gledaju njegove pandže i debeli rep; manji najdraži frajer ispituje zašto on ima tako velike brkove. Donosim iz kuće hranu za mačke koju sam nedavno kupila nadajući se da će mačak doći da ga nahranim, jer je već nekoliko puta dolazio a nisam mu imala što dati. Otvaram vrećicu i oni svojim malenim ručicama vade hranu i stavljaju je pred mačka. Manji najdraži frajer sjeda na stolicu i gleda ga kako jede; ubrzo mi dolazi reći da je mačak sve pojeo i da traži još. Pita - hoćemo li ga zadržati? Odgovaram da hoćemo, bez obzira što Boni zakvačena na lajnu glasno protestira jer se frajeri bave mačkom a ona je pala u drugi plan. Pitam ih kako ćemo ga zvati; najdraži frajer bira ime Buco, a manji Maćak ( sa mekim ć, onako kako je i moj otac izgovarao ). Da ne izbije verbalni delikt, usuglašavamo se da se onda zove Maćak Buco. On je oduševljen njihovom pažnjom, mazi im se od noge i u jednom trenu legne ispred manjeg najdražeg frajera na leđa. Nastaje panika, jer on misli da Maćka nešto boli.
Nakon što je Maćak otišao, uzimaju plastične kantice i beru tratinčice i travu. Vode Boni na lajni po dvorištu; ona se u međuvremenu preobrazila u policijskog psa ( sa svojih šest, sedam kila ) i traže lopove oko lijeske. Najdraži frajer je presretan jer će ostati spavati, što nam pruža opciju da učimo pjevati "Tears in Heaven"; nju je odabrao kao iduću, "Layla" se sad već pjeva samostalno. Manji najdraži frajer na odlasku kaže - nisi mi uopće dala kinder bueno. Vraćam se u kuću po njegov omiljeni slatkiš i čujem da plače, jer se na nogostupu stropoštao poput vreće. Pružam mu bueno, on briše suze i tvrdi da ga je opet srušio zec ( moja taktika da ne plače kad padne, uvijek nosim metlu i prijetim zecu koji ga je navodno urušio ).
Prije večere učimo novu pjesmu, traži da je ponavljamo i ponavljamo. A ja sam velika do neba. Najsretnija na svijetu. Jer moj šestogodišnjak sluša velikog Claptona sa jednakom ljubavlju kojom sam ga ja godinama slušala.
komentiraj (12) * ispiši * #
17
petak
travanj
2020
Maestru Bašiću u spomen
Maestra Nikolu Bašića upoznala sam kao srednjoškolka, došavši pjevati u najstarije pjevačko društvo u Hrvatskoj. Bio je vrlo temperamentan i osebujan dirigent, baš kao i sadašnji zborovođa maestro Josip Degl'Ivellio. Istodobno je bio i vrlo skroman, mali veliki Čovjek kojeg sam imala čast poznavati. Skladao je i posvetio HPD "Slavulj" neke od najljepših skladbi koje smo često izvodili.
Maestro Bašić nije ravnao samo našim zborom. Vrlo uspješno vodio je i šibensko "Kolo" i Hrvatsko pjevačko društvo "Danica" iz Siska. Dok god mu je zdravlje dozvoljavalo, dolazio je na naše koncerte. Nikada neću zaboraviti koncert u Petrinji na kojem je i on, već dosta narušenog zdravlja i u poznoj dobi, stao pred nas pjevače u ulozi dirigenta. Oči su mu bile ispunjene suzama, a ni nama pjevačima nije bilo lako. Bilo je vrlo dirljivo, jedan od onih trenutaka koje zapamtiš za cijeli život. On je živio glazbu i živio za glazbu. Glazba je bila njegova radost, utjeha i život.
Na današnji dan prije godinu dana ispratili smo maestra Bašića u vječnost. Ono što me vrlo iznenadilo, a uistinu je bilo i neumjesno i žalosno, jest da nitko iz brojnih sisačkih kulturnih udruga i ansambala nije našao za shodno doći na ispraćaj svog sugrađanina, koji i nije bio baš tako anoniman. Mislim da nije bilo glazbenog događanja u Sisku na koje maestro Bašić nije došao, dok god mu je to zdravstveno stanje dozvoljavalo. Jedan od naših ponajboljih orguljaša, gospodin Pavao Mašić, došao je iz Zagreba, ali iz Siska nije mogao doći nitko.
Srećom, došli su oni koji su ga voljeli i cijenili - ljudi koji su zajedno s njime živjeli glazbu, dosta bivših pjevača i onih kojima je maestro bio profesor u glazbenoj školi, kao i članovi HPD "Danica" iz Siska i "Hpd Slavulj" Petrinja, koji su ga ispratili onako kako i dolikuje onome koji je volio glazbu više od samoga sebe - tihom pjesmom za rastanak. Petrinjci su mu otpjevali baš ovu skladbu, "Odlazimo", za koju je tekst napisala još jedna Petrinjka, Marija Horžinek.
Dođe vrijeme da svatko od nas pođe na posljednji put. Tijelo je smrtno i raspadljivo; ono što ostaje jesu nečija djela, nečija ljudska veličina i sve ono što je ostavio u baštinu onima koji su ostali. Maestro Bašić dao je cijeli svoj život glazbi i volio je Petrinju i svoje pjevače. Po tome ću ga pamtiti dok me bude, a vjerujem i svi oni koji su imali čast poznavati ga.
Snivajte mirno u vječnosti, dragi maestro. Vaše note žive, i kroz njih i vi živite.
( meni je ova snimka osobno još teža, jer 2017. nisam mogla putovati niti u Rovinj na državnu smotru zborova, niti u Rim, jer sam se oporavljala iza moje Golgote; tek u srcu i u mislima sam bila sa mojom drugom obitelji, sa mojim Slavuljašima )
komentiraj (19) * ispiši * #
16
četvrtak
travanj
2020
Ono kad se bespotrebno ošišaš
Pročitala sam negdje da će se kod frizera bit teže naručit neg na magnetnu rezonanciju kad ikad nekad ovo opsadno sranje, pardon stanje završi. I sigurna sam da će bit tako.
Pa frizerke će nam na infuzijama radit jebote. O vrećama ošišane kose da ne govorim. Moraće uzet nekoga da samo sabire po salonu te šišotine sa naših začupavljenih glava.
Ne trebam ić dalje od sebe. Još samo malo i moraću kupit šnale i kopčat po glavi, da mi šiške od piksice ne idu u usta dok jedem i da sukladno tome nemam kelja po glavi. Srećom pa se šnale ne rade isključivo u Kini; moraću ih dezinficirat sedamnajst puta prije neg ih pokvačim po kosi i molit Svevišnjeg da ne bude grmljavine dok sam po vani, da me ne sastavi strijela nebeska dok neošišana bauljam radit. Otkud znam jel te kineske šnale privlače elektricitet il ne, mogu jedino probat nosit dok grmi.
Tak mi i treba kad sam se ošišala. Ja sam naime prije samo pet godina imala ne dugu kosu, neg deku na glavi. Pa veži rep, pa motaj, pa potroši pun bojler vode dok operem kosurinu...prestrašno. Račun za vodu ko da imam azil za kitove. I dopizdilo to meni, otišla kod frizerke, reko - šišaj. Kaže kolko? Ma šišaj do kože. Kaže, pa jel bi probala samo skratit? Ne bi, šišaj kad kažem. Pa jel bi paž frizuru? Ne bi, reži mi to sa glave jer više nemrem al nikako to bavit. Cura uzela škare i smazala ne baš do kože, al odrezala brat bratu sigurno trideset centimetara deke s moje glave.
Da nisam to napravila, mogla sam sad ko Julija Timošenko motat pletenice oko glave i baš bi mi se fućkalo jel frizeraji rade il ne i oću se uspjet ošišat recimo negdje pred Badnjak. Eto mi pa nek se ošišam.
Da dokažem sve šta sam nadrobila, evo slika, one ne lažu. Na prvoj sam osobno ja, sa frizurom dostojnom obilježavanja stopedesetgodišnjice postojanja mog zbora. Pa nisam mogla na stejdž pred precjednika države izać kakva god. Pa smo sukladno svečanoj situaciji odlučile da nećemo deku na mojoj glavi peglat nego da ću imat ovlaš frkafuljke od lokni na krajevima deke. Kad nisam tad krepala od vrućine pod reflektorima, neću nikad. Jedva dočekala da sve završi i da frkafuljke poberem u rep, da mi se olade i vrat i leđa. To je poslikano prije šest godina, 2014. E onda su mi iduće godine pale klapne, pa sam povukla potez zvan miči deku s glave i ošišala se naskroz.
Dokaz vidite na drugoj slici. Ovo sam ja bez kosurine na glavi, danas popodne na mojoj terasi. Šiške od piksice sam jedva savladala i zgurala kojekuda ispod naočala da uopće vidim gdje sjedam, da ne fulam stolac.
A kakvu sam pletenicu sad mogla imat. Ajde zamislite kolko bi mi kosurina narasla za pet godina da je nisam ošišala. Pa ni kaput mi ne bi trebo, mogla bi hodat zamotana u rođenu kosu. Baš sam budalasta.
komentiraj (24) * ispiši * #
15
srijeda
travanj
2020
Ma ko to meni trubi
Idem danas kući s posla, pa ću usput svratit u dućan, pofalilo mlijeko i još neke sitnice, tipa kruh i neki naresci za sendviće i jogurt i štajaznam. Platila, natrpala u torbu i s torbom na rame, pa na pješački.
Čovjek mi staje, ja prelazim preko pješačkog, kad drugom trakom eto zanosne gospođe u crnom terencu zadarskih registracija. Jedva se zaustavlja i trubi. Reko možda me pozna, pa ovakva ćorava blejim al nemrem razaznat jel gospođu poznam obzirom da je jako sunce i da gospođa ima masku prek nosa. Gospođa trubi još jače pa malo ko i turira. Ima se - meže se, i šta ja imam radit na pješačkom kad ona vozi ko da je bijesna. Ja odmahnem rukom i prelazim cestu, a ona odlazi sumanuto trubeći, ko da vozi u autu neku nesretnicu na vjenčanje.
Pa bi ja, draga gospođo, obzirom da pišem svaštanešta, iskoristila priliku da vam ovim putem ukažem na nekoliko sitnica kojih možda niste svjesni, a mogle bi vas spasit da vas neki krkan recimo ne izvuče za vrat iz terenca pa vas razbije ko sijalicu kad njemu tak živčano pritrubite.
Prvo, zebra nije samo slatka afrička životinja na pruge koja je dio hranidbenog lanca. Zebra služi i da mi bistrički bokci povremeno pređemo prek ceste, natrpani stvarima kad idemo doma s posla.
Drugo, kad vidite da je neko stao s autom, pa valjda bi vam trebo mozak proradit da bi bilo dobro i da vi stanete, čisto da nekog ne bacite svojim terencem na krov od tuđe kuće. Doista, mozak može proradit jedino onome ko ga ima.
Treće, ja sam sigurna da ste negdje jako krivo skrenuli jer od Petrinje do Zadra ima samo dvjestopedesetdevet kilometara. Kud vas je volan ponio ne znam, al znam da ste duboko na nepoznatom terenu i to u vrijeme korone; bilo bi mi iznimno drago vidjet kroz kud ste se sve vozili da dođete do mog gradića Pejtona.
Četvrto, budite sretni šta ja nisam već spomenuti krkan koji bi vas za vrat izvuko jednom rukom iz auta, jer bi vi sad bili na traumi a ja u zatvoru. Ja sam tek sitna ženica od šezdesetak kila kojoj nije imo ko kupit pilu da divlja po cesti.
Peto, ne mogu a da se ne sjetim divne izreke Romkinje koja je vozaču autobusa na neke psovke odbrusila - jebem te u kulturu. Ovo je baš prikladna situacija za izreć tako jednu divnu rečeničnu sintagmu, jer vozačke kulture očito nemate. Šta je s drugom kulturom - ne bi znala.
Šesto, mene nije ubio žešći frontalni sudar gdje nas je vadilo iz auta sat vremena, a da bi me ubili vi na zebri tristo metara od kuće, halo?! Draga moja, vi ste danas na zebri živčano trubili nezemaljskom i neuništivom stvorenju a da to niste ni znali.
Sedmo, sad sam popila kavu pa idem na miru nešta pojest, a vama želim da šta prije pronađete put do Zadra, jer ak se ovak sumanuto budete ponašali dok ko Lesi tražite put kući ko zna gdje ćete završit i s kakvim konsekvencama.
Jako volim samoprozvane, nedodoirljive, kosamjasam direktore svemira. Naročito kad voze ko da su osobno izmislili auto.
( photo by Faruk Čengić - Weebly )
komentiraj (18) * ispiši * #
14
utorak
travanj
2020
Kad ja zalegnem radi tijesta
Legenda kaže da nikad više brašna nije bilo po kućama. Pa evo jedna vrlo prigodna, kodnog naziva "Kad ja zalegnem radi tijesta", a objavljena je i u knjižici.
Jel ima baš jako puno vas koje same mijesite tijesto za štrudl? Čuj mijesite, bitnije je razvlačenje.
Moje obje bake znale su razvuć tijesto prek cijelog stola, tanko ko paus papir, i nikad im nije pucalo kod razvlačenja. Umrle su dok sam bila premala da bi od njih spoznala tajnu. Sve ostale žene koje sam pitala imale su identičan odgovor – ma to odokativno zamijesiš brašno, ulje, sol i mlaku vodu i ostaviš da odleži neko vrijeme, pokriveno krpom, i onda se rasteže odavde do vječnosti. Na upit kakvo mora bit tijesto pod rukom odgovor je bio svakakav – ni pretvrdo ni premekano, onak malo elastično, kompaktno...velika mi korist od tih odgovora, tak su mi mogle odgovorit i na japanskom jebote. Otkud mogu znat šta njoj znači ni pretvrdo ni premekano ? Kak da znam ?
Pa ja pokušavala po raznoraznim receptima koje sam pronalazila kojekuda. Sastojci su uglavnom identični, tu nema velike filozofije. Pa zamijesim i ostavim da odleži neko vrijeme pokriveno krpom ( probavala sam i razne mustre na krpama, sve u nadi da je možda i do mustre na krpi; štajaznam, možda karirana krpa recimo bolje pokrije tijesto od one na kojoj je naslikana patka s cvijećem ). I sve je dobro dok ne smaknem krpu, bez obzira s kojom mustrom, i ne uvatim razvlačit tijesto. Jesam krenula razvlačit, jel puca ko da je grom u njega opalio pa ubio ni pretvrdo ni premekano, elastično i kompaktno. Pa se onda malo zlopatim, pa skupim sve na hrpu pa opet probam. Ništa od toga osim hrpe tijesta sa tu i tamo nekom rupom, koja isto ubija ni pretvrdo ni premekano, elastično i kompaktno. Pa onda podivljam, poberem sve sa stola i kresnem u kantu za smeće i očistim stol. Ak nisam prebijesna odem u dućan po kupovne kore pa sfafuljam štrudl, da ne bacim i filu kad je već tijesto završilo tamo gdje nije trebalo.
I tek sam nedavno naletila na priloženu fotku i otvorile mi se rajske dveri. To šta piše – ostaviti da odleži barem pol sata, pa to kuvarica treba odležat, a ne tijesto. Znači, zamijesit jebeno tijesto i ostavit ga bilo gdje, pod bilo kakvom krpom, i poleć se u vodoravan položaj ( pregača može ostat na tebi a ne mora ) i odrapit jednu rundu hrkanja. Moguće je da šta dulje ostaviš kuvaricu da odmara tijesto konačno bude ni pretvrdo ni premekano, elastično i kompaktno. Ako kuvarica ubije oko skroz preko noći, moralo bi se dat razvuć sve do Bosiljeva il Plitvica recimo.
Kad se ja sad ovih dana primim pa zamijesim tijesto pa legnem pa odmorim ko zna dokad...pa kad se probudim razvuću tijesto za štrudl za Ginisovu knjigu rekorda. Jerbo konačno znam šta treba radit pa ću napravit šesteroduplu masu, za sve ono šta nisam znala kak trebam postupat po receptu. ( Jedino moram pripremit čistu pregaču, da budem ljepša dok spavam; ujedno obavim i bjutislip ).
komentiraj (20) * ispiši * #
13
ponedjeljak
travanj
2020
Hešteg jediirazmišljaj
Primijetila sam da kad god se pretrpavam hranom počnem dubokoumno razmišljat.
Da bi zorno mogla dočarat o čemu se radi, prvo mi valja nabrojit šta sam sve pojela recimo od sinoć do sada. Pa sam recimo nakon večere za pod zub - malo šunke, dva punjena jaja, mladi luk i dašak kukuruznog kruha - pojela još jednu bananu, čisto da mi ne padne kalij, i počela gledat Ben Hura. Obzirom da film traje i traje, ko olvejz uložak, tu sam ja negdje na pola filma pojela dva čupavca i tri toblerone trokutića, plus pepsi da razgradi onu mašćobu od večere i šećer. Ono, ak može odštopat začepljeni sudoper a da ne bi razgradilo to šta sam utrpala u sebe. Kad je film završio, popila šlaftablete i zaključila da mi ne bi bilo zgoreg još malo tartara namazat na dašak kukuruznog kruha ( dvije šnjite, da budemo precizni ) jer opće je poznata činjenica da gladan nemreš zaspat i da kad si gladan nisi svoj. Pa sam na to kresnula još dva toblerone trokutića ( to je inače kolač u oblatni u kojem ima fila slična toblerone čokoladi i u sredini žele bombon, e toga mogu pojest kolko god ima na lageru ).
Probudila se ujutro gladna ko da nisam jela od velikog četvrtka. Popila kavu, reko možda zavaram taj usrani proždrljivi želudac...ma ništa. E onda sam pojela dva punjena jaja i malo hrena. S tim jedva izdržala do ručka - malo juhe s grisknedlima, pa šnicleki u finom umaku i tjesteninom, pa još dva čupavca plus pepsi za razgradnju. Pa popodnevni odmor ( zaspala ko klada pred teveom dok je trajo neki film ). Probudila se, popila kavu i sjetila se da u frižideru imam dva šnicleka koji su ostali viška jer sam izvadila krivi, veći paket mesa iz kištre. Pa sam to spohala na pariški način jer mi se nije dalo koristit bečku metodu zvanu brašno - jaja - prezli. Oko sedam lajt večera - pohani šniclek, šunka, punjena jaja, mladi luk i hren. Sad za desetak minuta će mi past šećer pa ću opet morat pojest tri - četri kolača.
E sad kad sam nabrojala šta sam sve požderala u dvadesetčetri sata, sad je vrijeme da se vratim na dubokoumno razmišljanje. A ono glasi - smeće uvijek treba maknut. Iz kuhinjske kante, ženske torbe, ormara i iz glave. Sve ono šta vas opterećuje, muči, ne da vam spavat, tjera vas u očaj - samo hrabro naprijed. Jer vi to zaslužujete. Smeće pripada tamo gdje mu je i mjesto - na smetlištu.
Pa ak se ikad uspijem odlijepit od frižidera, naveliko počinjem radit na micanju smeća.
A možda je to dubokoumno razmišljanje meni i od propuha. Temperatura u kući je puno drugačija od one u rashladnom uređaju, pa kad god otvorim vrata ( a stalno ih otvaram ) sastavi me hladni zrak.
Šta god bilo, čim uspijem provarit svo ovo žderanje krećem sa akcijom "čišćenjem do mentalnog zdravlja", ne zvala se ja Rossovka ako tako ne bude bilo.
( photo by Tportal, pa ne stignem ja i fotkat i jest )
komentiraj (26) * ispiši * #
12
nedjelja
travanj
2020
Ja od jutros nisam stala ( deja vu )
Ovak je to bilo lani, pod radnim nazivom "Ja od jutra nisam stala".
Probudila se u šest i petnajst. Skočila ko oparena s kreveta misleć da je radni dan i odahnula kad sam se sjetila da je Uskrs.
Stavila kuhat kavu. Popila magnezij i be vitamin, jer se silim popit odmah ujutro čašu vode pa usput dopunila zalihe onog šta mi fali u organizmu. Očistila grincajg za juhu i stavila kuhat istu. Ispolirala onaj bolji beštek i čaše koje će ić na stol. Oprala ovale koji se koriste samo za svečani stol. Procijedila juhu i stavila kuhat jaja. Narezala šunku i složila je na oval. Ogulila jebena jaja, proklinjuć kokošinjac i pernate zvijeri koje su ih snijele jer se nisu dala gulit ( prefriška ). Napravila smjesu za punjenje jaja i nafutrala ih, pa složila na oval i jedva ih ugurala u frižider jer u njemu više nije bilo mjesta ni za dvije čačkalice ( šunka je unutra, pa sokovi, pa mineralna, pa piva, plus svo ostalo andrlje koje i inače stoji u frižideru ).
Priredila piletinu za pohanje, jer najdraži frajeri ne jedu šunku. Očistila i oprala zelenu salatu. Spohala piletinu. Očistila mladi luk. Krenula napravit grisknedle za u juhu; morala prat pod jer mi je jedno jaje krnulo na pod pa nije bilo druge neg skupljat i prat, ljuta ko ris. Napravila grisknedle i zakuhala juhu. Postavila stol po peesu - plitki i duboki tanjuri, šljašteći beštek i čaše sjajne da bi trebali jest s maskama za varenje. Stavila salvete, narezala kruh. Ponovo preprala salatu i našla jednog puža; u panici išla prat ponovo list po list da ne osvane još koji u zdjeli na stolu. Jedva pobrala s poda magnezij u kapsulama koji mi se prosuo kad sam potegla košaru za kruh, nisam dobro zatvorila kutiju kad sam ga išla lokat.
Stigli najdraži frajeri s roditeljima. Stariji najdraži frajer ide jest, manji najdraži frajer neće ni čut pa jede pod prijetnjama. Mi se uredno pretrpavamo juhom, šunkom i jajima, francuskom salatom, mladim lukom i hrenom. Skačem od stola i čistim nabrzaka rotkvice koje sam u naletu ludila zaboravila očistit. Bacam tanjure u sudoper i slažem kolače na tacnu. Donosim najdražim frajerima paketiće koje je ostavio zeko i nastaje determinirani kaos jer tu ima i smokija, i ribica, i žvakaća, i svačegnečeg. Zakuhavam kavu i eto mlađeg najdražeg frajera sa vrećicom od ribica, praznom; brže juriš u boravak, srećom ih je prosuo po stolu pa je došo naknadno po zdjelicu.
Sjedimo na dvorištu, stariji najdraži frajer manirima najdražeg Modrića mlavi loptom po ogradi, a manji najdraži frajer komunicira sa Boni i stalno neko mora intervenirat jer bi htio bit s njom, a boji se.
Ja i dalje stalno mlatim van - unutra jer smo stalno žedni od unešene soli, a nužne su i vlažne maramice jer manji najdraži frajer baca Boni kost pa se zaboravi i čačka po ustima. Još na kraju malo igramo žmirice, jedva sam se s manjim najdražim frajerom u dva navrata dovukla do pika jer me ubi žgaravica od hrena, previše sam ga pojela.
Evo sam konačno sjela, razmišljam kak bi bilo dobro jest sa papirnatih tanjura i pit iz plastičnih čaša pa to sve šiknut u kantu kad se natrpaš i popiješ osvježavajuće napitke. Sudoper se eno urušava od suđa koje ću sad morat ić prat, a od jutros nisam stala. A trebaće još i večerat. Neka mi se Svevišnji smiluje, jer nisam još ni ručak provarila.
Da, zbilja - sretan vam Uskrs, nadam se da i vi varite ko anakonde i da ste uživali u ovom divnom sunčanom danu.
komentiraj (23) * ispiši * #
11
subota
travanj
2020
Šunka pod borom
Uskrs je bez šunke nezamisliv. Svako ima svoje šeme, način kuhanja ili pečenja u kruhu, uglavnom šunka je mast hev ko jelska ponuda. Al ono što se desilo pred neki broj godina mojoj sestrični...e to je za rubriku "Vjerovali ili ne".
Žena skuhala šunku i ostavila je u vodi da se hladi, na stolu na terasi, i otišla obavit neke neodgodive situacije. Zove je sin, pita jel dolazi skoro doma, i onak usput joj kaže - e da, svrati se negdje putem po šunku il plećku il šta već možeš nać, da skuhaš za Uskrs.
Kaže ona - pa šta ću se svraćat, ja sam šunku skuhala, eno je na terasi, hladi se.
Sin joj vrlo oprezno priopći da je njihov pesek ( rotvajler po rodovniku i vokaciji ) srušio lonac, odvuko šunku, pojeo kolko je išlo u želudac i ostatak kreno zakopat pod bor, za daljnju konzumaciju kad prigladni.
Ona naravno u smijeh, kaže - dobro, evo saću ja doma, fala šta si javio ( misli zeza je dečko, kud bi pašče šunku odvuklo, jede redovno i obilno i to svoju hranu ).
Ulazi ona u dvorište i ima šta i vidjet; pod borom friško zatrpana poveća rupa iz koje ovlaš viri komad kosti, pesek zatvoren u boks ( pravi se da je uopće ne vidi jer je posto svjestan ozbiljnosti situacije, možda malo prekasno ), lonac ulubljen od pada preokrenut stoji na terasi, masnoj od vode...uskršnja kataklizma. Žena u šoku, ne zna jel da prvo zadavi peseka il da pere terasu il da ide u dućane u potjeru za bilo kakvim komadom šunke, plećke, bilo čega da se za Uskrs održi tradicija jelske ponude u vidu kuhane šunke.
Ništa, sjedne nazad u auto i tragaj po dućanima, na jedvite jade nađe komadić mesa za skuhat; vrati se kući ( pesek se u boksu i dalje pravi da je uopće ne poznaje ), odmasti terasu i baci lonac, skuha drugu turu šunke.
Sve se završilo na najljepši mogući način, jedino je pesek do daljnjeg za kaznu dobivo po tri zrna riže za svaki obrok.
komentiraj (8) * ispiši * #
10
petak
travanj
2020
O smislu
Veliki je petak. Dan muke i smrti Sina Božjega. Od sinoć su zavezana zvona i tišina će obavijati svijet do nedjelje.
A o čemu većina ljudi razmišlja u ovo vrijeme kuge modernog doba? Evo o čemu - u koji dućan otići jer je najmanji red za ulazak unutra. Nebitan je smisao blagdana koji dolazi. Daleko je bitnije natrpati frižidere jajima, francuskom, mladim lukom i mesinom, i kupiti sve potrebno za napeći par kila kolača.
Čitam brojne komentare po raznim portalima, svi su nešto jako ogorčeni na odluku da dućani rade duže ovaj vikend, ali ogorčeni su samo u komentarima. I dalje će jurišati u dućane jer su zaboravili kupiti dva čokoladna zeca i crvenu farbu za pisanice.
Možete li vi uopće zamisliti koliko su umorne te žene koje tamo rade? Svaki kupac očekuje ljubaznost i da ga se dočeka osmijehom, doista ispod maske, i brzo posluži. Neprekidno pune police koje se prazne brzinom svjetlosti i dižu na stotine kilograma svojim rukama. Bore se sa onima koji ne žele na ulasku dezinficirati ruke ili staviti rukavice dok prepipavaju i voće i povrće. Direktno su izložene mogućnosti zaraze, jer ljudi kupuju kao da nikad više kupovati neće.
Reći ćete - pa i drugi rade. Istina; i ja danas popodne idem na posao jer smo podijeljeni u timove. Ali u moj ured neće ući na stotine ljudi. Doći ću i odraditi ono što trebam, sigurna u ta četiri zida. Reći ćete - izloženi su i liječnici i medicinsko osoblje. Istina; ali oni se nažalost bore sa suzbijanjem kuge koja nas je snašla i svim hitnim slučajevima, ne pune frižidere kartonima mesa i jogurta i police kutijama banana i jabuka.
Jednako je tako i farmaceutima. I kod njih su redovi vani, svaki čovjek koji uđe ima svoju priču i svoje potrebe. Koliko sam samo vidjela onih kojima je i netko drugi mogao iz ljekarne donijeti neke Andole ili Lupocet, ali eto radije idu sami jer ne žele nikoga smetati.
Ali vratimo se na prodavačice. Obzirom da im je radno vrijeme opet produženo, možemo li ne komentarima nego djelom pokazati solidarnost s njima? Možemo li ne odlaziti u dućane iza 17 sati? Kad već moraju biti tamo, da odahnu od svega. Da na miru napune police i ne strepe zbog svakoga tko je ušao u dućan a nije htio dezinficirati ruke. Da barem ta tri sata skinu maske i rukavice. Da popiju šalicu kave, i one je zaslužuju. I njih kod kuće čekaju njihove obitelji. Možemo li im na taj način pokazati da cijenimo njihov rad? Jer liječniku se mora ako je situacija takva, bolest ne pita. Ali bez pušleka mladog luka i trideset deka sira se može živjeti.
Možemo li pokazati da unatoč svemu nismo zaboravili smisao blagdana koji je pred nama?
Smisao Uskrsa puno je dublji od stampeda po dućanima. Pokažimo da nam je stalo do drugog čovjeka.
( photo by Just Watch )
komentiraj (29) * ispiši * #
09
četvrtak
travanj
2020
O podcjenjivanju
Nikada, ni pod kojim okolnostima nije dobro nekoga podcijeniti. Bez obzira o kome se radilo - nepoznatom čovjeku, prijatelju, neprijatelju, kolegi s posla, nekome tko vam recimo pruža svoje srce na dlanu...nebitno je o kome se radi. Nije dobro podcjenjivati ljude; ako im ne možete dati podršku ili svoje dragocjeno vrijeme, nemojte ih ni izlagati gorčini koju će osjetiti zbog toga.
Jedan od najboljih primjera je Susan Boyle. Rođena u malom mjestašcu u Škotskoj, tamo gdje lisica raznosi telegrame a vuk poštu i to kad je dobro vrijeme, u obitelji sa desetero djece. Ona sama kaže da su je kao djevojčicu u školi uvijek vrijeđali i nazivali pogrdnim imenima jer su mislili da je pri rođenju ostala bez kisika i da zato ima poremećaj na mozgu. 2012. Susan je dijagnosticiran Aspergerov sindrom zbog kojeg ima ispodprosječni kvocijent inteligencije, što je i uzrok njenog sporijeg učenja. Oduvijek je pjevala jer je to voljela, i sudjelovala je nekoliko puta u tamošnjem popularnom reality showu, ali ju je žiri uvijek izbacivao uz tvrdnju da nije dovoljno dobra.
A onda se 2009. godine prijavila na "Britain's Got Talent". Na pozornicu je pred žiri i prepunu dvoranu izišla prilično neugledna žena; nažalost živimo u vremenu u kojem je nečija vanjština prečesto na prvom mjestu. Punačka, više bez frizure nego sa frizurom, nepočupanih obrva, nenašminkana. Za sebe je rekla da ima 47 godina, da se želi baviti pjevanjem i biti uspješna poput Elaine Paige. Na njene odgovore dvorana je reagirala podsmijehom i kolutanjem očima. Ni članovi žirija nisu reagirali ništa bolje.Sve dok Susan nije počela pjevati "I dreamed a dream". Podrugljivi smijeh je zamuknuo; zamijenio ga je šok, a onda i ustajanje publike na noge i ovacije kojima su ispratili njeno pjevanje do kraja. Članovi žirija izgovorili su i svoju sramotu i sramotu publike, rekavši da su bili cinični i da su se svi smijali na riječi izgovorene prije negoli je počela pjevati. Novinske kuće su se otimale za njene intervjue, čak je dobila ponudu za večeru sa tadašnjim američkim predsjednikom i prvom damom. Nakon završenog Talenta nastupala je za nevjerojatnih 9000 funti po minuti.
Život se često vrlo okrutno poigra našim sudbinama. Ono što najviše priželjkuješ zna ostati nedostupno i nedohvatljivo, ponekad iz objektivnih a ponekad iz subjektivnih razloga. Upravo zbog toga ne treba nikoga podcjenjivati. Svi mi imamo nedosanjane snove, neispunjene želje i srca koje nečija grubost, podsmijeh ili podcjenjivanje može smrviti u prah.
Budite svjetlost drugim ljudima. To je najljepši dar koji možete dati svijetu.
( photo by Irish Mirror )
komentiraj (18) * ispiši * #
08
srijeda
travanj
2020
Priča o biciklu
Prije izvjesnog broja godina, u sam smiraj subotnjeg dana doševrlja do mene jedna od mojih najboljih frendica na ganc novom, prekrasnom biciklu. Muž joj kupio za već neku tamo prigodu, nije sad ni bitno za stravu koju trebam ispričat.
Nakon kraćeg divljenja međunožnom prometalu parkiralo se već spomenuto prometalo u dvorište, i ušle u kuću popit kavu i pretresat smisao života. Obzirom da je smisao života vrlo širok pojam prilično smo se i zadržale. Tu je počela i Eurovizija, pa se još natezale oko toga da šta ne bi otišle nekud na neku cugu il malo proplesat. Ona nije bila od akcije, ko neće jer nije dogovorila ništa doma, a i na biciklu je pa da se ne mora vraćat u neko doba k meni po bicikl.
Krenuće ona doma, mi u dvorište...bicikla nema. Pojelo ga dok smo mi elaborirale. U šoku ona, u šoku ja. Pa se sve navirujemo po dvorištu ko da su mu narasle noge pa se preselio nekud, ničim izazvan. Tijekom očevida došle smo do zaključka da je neko moro vidjet da ostavlja bicikl u dvorištu, pa nakon nekog vremena ležerno ušo unutra i dok smo mi raspredale i komentirale oprave od pjevačica odvezo se u nepoznatom pravcu na biciklu za koji se još ni tinta na računu nije osušila.
Otišla doma pješice, šta će drugo. Njeni ostali osupnuti; pa šta, pa kako...a njen pokojni otac ( koji je već bio dosta bolestan ) momentalno konstatiro da sam ja to sve dogovorila, u smislu da sam eto naručila krađu prometala pa ga preprodala jer je bio ispod čekića. Oni na njega, al ne da on za pravo nego ja kriva i šlus.
Da stvar bude još gora, ja iz zajebancije kupim neki upaljač u obliku bicikla i poklonim joj. E pa to kad je vidio dokraja je bio uvjeren da je misterij nestanka bicikla moje maslo.
Da stvar bude još dvaput gora, meni nije rečeno da sam ja glavni osumnjičenik. Pa ja nakon nekog vremena došla k njoj na kavu. Prolazim kroz hodnik, a njen otac sjedi u sobi i gleda teve. Ja sa osmijehom Mona Lize pozdravljam:
- Dobar dan, kako ste?
On mumlja u bradu "dobar dan", gleda me onak ispod oka i ja prolazim dalje prema blagovaoni gdje ćemo sjest. Kad čuješ njega u sobi:
- Pu ( to ko pljuje ) jebotipasmaterlopovsku...
pa još u bradu nešta nerazumljivo.
Ja ostala ko pofurena, upitnici oko glave. Reko - šta ovo treba značit? Kaže ona poluglasno:
- Ma ništa, stari je ubijeđen da si ti maznula moj bicikl. Hoćeš mineralne s kavom?
- Jebeš mineralnu, pa kak mi nisi rekla kojim tijekom idu njegove misli? Jesi ti normalna?
- Ma stalno mu govorimo da ti nemaš veze s tim, ne brini ništa.
Pa dobro da me nije pogodio nečim iz sobe, tabureom il tanjurom s keksima. Ja ko Generalić ulazim raskešena, a on u meni vidi Kalamiti Džejn koja je riješila bicikl u roku odma, čim ga se uvezlo u moje dvorište.
Bogme sam pričekala dok nije večero i lego spavat pa sam tek onda išla kući. Čisto da ne moram reć laku noć, ko zna šta bi čula za odzdrav.
( photo by bespuća interneta )
komentiraj (17) * ispiši * #
07
utorak
travanj
2020
NONS
Idem kući s posla i vidim na nebu šta? Ogromno žuto govno koje je po raznim portalima prozvano ružičasti supermjesec. Malo morgen je ružičast; žut ko i inače, jedino je tak blizu da imam osjećaj da bi ga mogla srušit rukom s neba. A to u mom nemilom slučaju znači samo jedno - reprizu sinoćnje večeri, po šemi NONS ( čitaj - noćas opet nema spavanja ).
Znači jutros sam se probudila u tri nula nula. Prevrtala se malo, pa se uznervozila i digla. Upalila teve, kad tamo brazilska sapunjara, pa španjolska sapunjara. Pojela malo ajvara na kruhu između dvije sapunjare, pila vode, išla na vece. Zapalila prvi, pa drugi put. Probala žmirit i vizualizirat umirujuće slike vunodavajućih travopasa ( čitaj ovčica ) nebil me uspavalo njihovo žvakanje trave. Trgla se na pomisao da kakve sam sreće sigurno će odnekud izbasat njihov pastir i pitat me kolko ima sati. Pojela jabuku, poila još vode, zapalila treći put. Našla na jutjubu neku navodno umirujuću muziku i zgurala slušalice u uši, stavila na najtiše...ma ništa. Ne da me nije uspavalo nego me razbudilo jer sam se uhvatila da počinjem prepoznavat instrumente koji se mogu čut u navodno uspavljujućem cinguljanju. Otkrivala se jer mi je bilo vruće i pokrivala se jer mi nije bilo vruće. Zadnji put sam pogledala na sat petnajst do pet. E onda sam biće malo zadrijemala jer sam skočila ko pofurena malo prije sedam, sva sfrkana od ležanja na trosjedu; taman je Maja Blagdan počela pjevat špicu od dobro jutro Hrvatska.
A prošlu noć je žuto govno bilo manje jedno dvadeset puta od ovog večerašnjeg stanja. Kratko i jasno - noćas sam najebala ko žuti. Biće dobro ak sat vremena odspavam. Točno se bavim mišlju da srušim garažu i šupu i da se tu iskopa podrum na dubini od minimalno trideset metara, pa da u slučajevima ultrasuperturbonaglog mjeseca idem u podzemlje, u tešku mrakaču ko krtica, nebil zalijepila kapke barem dva tri sata. Pa još kad mi krenu proseravat da kak je to predivno za vidjet i da kak bi bilo baš divno da se češće može blejat u to čudovište. Mislim halo?! Kad bi postojo način da ga zapalim, išla bi ga spalit ko inkvizitor. Evo pišem i gledam kak se hodnik puni svjetlošću; sve mi slabo dolazi, majke mi.
Jedino da metnem deku na pod u hodnik pa da zavijam dok se ne smorim. Il dok neko od susjeda ne zovne hitnu pa me ne odvedu lagano na produženi psihijatrijski boravak.
Nema tu pomoći. Noćas opet nema spavanja.
( a gle fotku, izgleda ko da će svaki čas prevrnut kuću katnicu...ma fuj )
komentiraj (30) * ispiši * #
05
nedjelja
travanj
2020
Grančica
Dok sam bila malena, uvijek sam se na Cvjetnu nedjelju išla umivati kod bake. Dočekao bi me emajlirani lavor sa vodom iz bakinog bunara, u koju je namočila tratinčice, ljubice i cvjetiće koje je mogla ubrati. Umivanje u cvijeću donosi zdravlje, blagoslov i ljepotu, takvo je vjerovanje. Iza umivanja ona bi mi splela i pletenicu. Nakon bakine smrti moja je mama na Cvjetnicu nastavila običaj umivanja u cvijeću.
Maslinove grančice, poput onih kojima su dočekali Sina Božjega na ulasku u Jeruzalem, ove godine se neće blagosloviti. Okruženi smo kugom modernog doba, nevidljivom prijetnjom koja je promijenila način na koji živimo. Doista, nekada i nije bilo maslinovih grančica za nabaviti pa su se slagale grančice onoga što se moglo pronaći u cvijetnjaku i nosile na blagoslov.
Tako sam i ja danas složila svoju grančicu; nedostaje prekrasna žuta boja forzicije koju su studene noći potpuno pofurile. Nisam neki veliki ekspert, ali me razveselilo slaganje rascvjetanih komadića prirode koji imaju vrlo moćnu simboliku - štititi moju obitelj od zla, tako oduvijek tumače značenje unošenja grančica u domove.
Cvjetna nedjelja uvod je u veliki tjedan. Zamislite se nad svojim postupcima i ponašanjem u ovom teškom vremenu. Zapitajte se što možete učiniti da ovo zlo što prije završi. Umjesto osuđivanja svih mjera koje se donose da bi se onemogućilo širenje ove strahote, nastojte ih prihvatiti kao nužnost. Pomognite svojim starijim susjedima koje nema tko obići i donijeti im hranu ili lijekove. Shvatite da izlazak na svježi zrak ne podrazumijeva šetnju od nekoliko ljudi u grupi, shvatite da je jedini način da se izbjegne eksponencijalni rast broja zaraženih smanjenje socijalnih kontakata na minimum. Poštujte sve one koji u ovom strašnom vremenu moraju raditi - sve ono medicinsko osoblje, farmaceute, prodavače, policajce, sve ljude koji rade; oni su direktno izloženi neodgovornima koji krše mjere izolacije i zbog takvih se sve ovo može rastegnuti tko zna koliko dugo.
Smisao života jest biti svjetlost drugim ljudima i u svakom čovjeku koji nam dolazi u susret prepoznati samog sebe. Zato budite svjetlost. Jedino tako možemo zaustaviti ovo zlo.
Nadam se da vam se sviđa moja grančica.
komentiraj (21) * ispiši * #
04
subota
travanj
2020
Pa daj se više saberite
Ulazim danas u mesnicu vidjet ima li komada one fine dimljene šunke, da kupim na vrijeme. Kuhana šunka je mast hev za Uskrs, lako je za jaja i luk, to mogu jest kad se sjetim. Nosim šunjalicu na nosu iako više ne znam koga slušat, one šta kažu da treba il one šta zvrndaju da ne treba. Imam i lateks rukavicu na lijevoj ruci za izvadit karticu iz novčanika i uzet najlonkesu sa mesom, vrata već odavno posvuda otvaram laktom ko kauboj.Malo dalje od vrata stoji flašica sa dezinficijensom, pa štrcnem po lijevoj rukavici i desnoj ruci, regule služe zato da se poštuju.
Odabirem komad koji mi se sviđa, pa kad sam već tamo još ću uzet i malo piletine i suhog mesa za ako bi možda došla na ideju skuhat sarmu. Kad eto u mesnicu žene, ulazi ko španjolski konkvistador. Ne jebe nju dezinficijens, njuška ona po vitrinama šta ima od mesa i eto je meni za vrat. Ja se malo izmaknem, reko - bil vi poškropili ruke, reda radi, i odmakli se malo. Da ne bi ona ništa poškropljavala jer je već svu kožu s ruku zgulila dezinficirajuć. Pa reko ako nećete radi sebe jer vam je koža zguljena, onda radi ovih prodavača ovdje kojima ćete pružat karticu il novce. Ne doživljava ona mene; ona je jedna od onih kojima regule služe za to da se krše.
Vadim karticu i prislanjam je na pos; ona gleda moju ruku u rukavici ko da sam gubava. Sva sreća pa me nije ništa pitala jer bi pojela pos, a mene bi privelo na kriminalističku obradu u najbliži zatvor.
Pređem prek ceste u dućan mješovite robe, trebam kruh i vreće za smeće i ko zna šta sve ne. Tamo opet dezinfekcija ruku na ulazu, šta drugo. Dok ja dezinficiram ruke, jedna poput ove iz mesnice golim rukama pipa jabuke, pa banane, pa stišće narandže...točno mi je došlo da joj kažem da prepipa i krumpire, al nisam bila sigurna hoće stić prije mene na blagajnu jer će tamo drljat po pultu i davat pare, pa bolje da zbacam u košaru ono šta mi treba i zdimim prije nje do blagajne. Uspjela u zadnji čas, fala nebesima.
Teglim doma te torbetine najbližim putem i razmišljam o onima koji teško krše režim koji moramo svi ispoštovat ako mislimo da ovo govnood korone krepa do ljeta. O mladima koji se gnušaju mjera neostvarivanja socijalnih kontakata, o kafićima za koje se tu i tamo čuje da su negdje bili otvoreni inkognito, o svima onima koji bespotrebno njurlaju kojekuda i još se pritom ne pridržavaju nikakvih mjera predostrožnosti. Pa dajte da sve njih takve za početak pitam jesu uopće normalni jebote? Jaki socijalni kontakti su zbilja bili do ovog sranja; gdje god uđeš svi imaju mobitele u rukama i štrače po njima il rade selfije sa i bez štapa. Pa to mogu i doma radit, još je jednostavnije jer ne moraš pazit oće ti neko smartfon polit pivom il gemištom u naletu neke posebne koreografije.
Pa ovim putem zamoljavam sve takve neodgovorne da se prisaberu, da počnu dezinficirat ruke i da prestanu jašit po vani jer im je strašno dosadno kod kuće. Pijte tablete protiv živaca da se malo primirite i rješavajte križaljke, il počnite slikat neka velika platna. Radite goblene, perite materama tepihe, radite šta god znate al ne divljajte po vani.
Nemam namjeru kuvat ajvar u devetom mjesecu u karanteni. Jer ja u lateks rukavicama nemrem očistit i prekuvat četrdeset kila rogova da me neko ubije; guljenje patlidžana uopće neću spominjat.
komentiraj (9) * ispiši * #
03
petak
travanj
2020
Ovo je neviđena sramota
Rijetko ostanem bez teksta. Ono, oduvijek sam bila jedan od jačih govornika u obitelji. Al kad ostanem bez teksta onda obično provali bujica koja zna bit poprilično neugodna. Pa se unaprijed ispričavam ako možda upotrijebim neki skroz neprimjereni izraz.
Već sam u nekoliko navrata spominjala divne stvari koje ću upravo ponovit, jer bi bile adekvatne al naskroz.
Lika je divlja po svojoj prekrasnoj prirodi, al ima i fenomenalnih verbalnih izraza. Jedan od najoriginalnijih koje sam čula glasi - kamo sreće da ga je izdrkalo u živicu ( ispričavam se, nisam ja ovo izmislila, tek čula u prolazu kroz Liku; odnosi se na one koji svojim gnjusnim ponašanjem ne zaslužuju bolju rečeničnu konstrukciju od ove ).
Nadalje, ozloglašeni NKVD je imo divne metode za svaštanešta. Dođe njih par u kožnim kaputima u moskviću, pozvone i izvuku iz stambenog objekta pa lagano provozaju par krugova oko kvarta, a sve u svrhu da kulturno objasne šta se al nikako ne smije radit i usput recimo povade rđavim beštekom dva umnjaka ( u ovom slučaju kutnjake jer umnjaka nema ), naravno na suprotnim stranama vilice da se nemre jest barem tjedan dana jer izvadit zub vilicom i nožem zna bit jako zajebano.
Još trunkicu dalje, pupčana vrpca je jako elastična pa ako se babici podveze borosana na vinasicama il pločicama onda se može odbit od poda preko nekoliko puta, šta u konačnici rezultira prosipanjem verbalnih dijareja tijekom obavljanja silnog posla na dnevnoj bazi.
Još malo trunkicu dalje, ovakav briljantan um prodaje pamet o raznim temama, od postanka kotača naovamo i živi na grbači poreznih obveznika. Pa obzirom da živi i na mojoj grbači, onda valjda imam pravo reći da bi mu koristilo napravit niz pretraga, jer njegova plaća nas mjesečno izađe nekih četrnaest tisuća kuna, a on mlati ko da udara džigericom od plot, i to sirovom.
U situaciji u kojoj se nalazimo ne samo mi nego pola civilizacije pročitat ovako nešto mene recimo tjera na povraćanje. Po njemu bi trebalo starce eutanazirat il šta, da on ne trpi karantenu? Možda i sve zaražene, da sve što prije prođe jer je njemu dosadno kod kuće? Možda i ove sjajne ljude iz kriznog stožera koji čine sve što je u njihovoj moći da prođemo sa što manje gubitaka ljudskih života? Možda i sve liječnike i medicinsko osoblje, farmaceute,prodavače, policajce, vatrogasce i da ne nabrajam sve one koji svakodnevno daju ogroman doprinos riskirajući svoje zdravlje? Možda i sve nas, bez obzira na godine i zdravstveno stanje, koliko nas ima, samo da karantena što prije prođe?
Ovo je neviđena sramota.
komentiraj (54) * ispiši * #
01
srijeda
travanj
2020
Lijek za žensku očobolju
Gledam tak u momentima dokolice, a usljed polukarantene koju trenutno živim zajedno sa ostatkom Hrvatske, te kojekakve selebritije i posvuduše i influenserice i influensere. Svi zabijeni u četri zida, neki slickani ko da idu na dodjelu Oskara, neki raščupani i u trenirkama ( ono - i ja imam fotke za po doma ), neki muški glumci su čak pokrenuli izazov golih fotki al nije mi se nikako dalo pratit razvoj situacije jer mi nisu apetitlih. Lile nacionale snimila i spot u karanteni, uobičajeni ritam i koreografija i sa puno vidljive kože, šta će drugo sirota. Svi šalju poruke tipa - ostanite doma, evo i mi se patimo pa da vam bude lakše evo gledajte nas kako smo vakinaki. Uglavnom u tome prednjače influenserice, da ne izgube na gledanosti i ritmu objava.
E pa dosta je meni toga. Blažen internet i spoznaja da postoji sredstvo za liječit očobolju i probleme vidnog polja i za žene. Zašto bi mi uopće gledale šta objavljuju tamo neke ženetine koje imaju isto šta i mi, razlika je u tome šta su se spremne eksponirat? Zašto kad ima recimo za pogledat kak su snimali kalendar za 2020. već toliko puta spomenuti australski vatrogasci? Svi volimo životinjice, jel tako; e pa ovdje ima i klokana, i koala, i peseka, i mačaka, i svaštanešta od životinjskog carstva. Ima se negdje u tragovima i vatre u pozadini, da se zna čim se bave. I zarada od prodaje kalendara ide u dobrotvorne svrhe, trebalo bi priupitat ove šta se nonstop čepere po društvenim mrežama jesu isto dobrotvorne svrhe il šta je to.
Znači udobno se smjestite i malo skinite mrenu i smanjite očni tlak i uklonite iz vidnog polja sve šta vam smeta. Iza ovih frajera ( i životinjica naravno ) neće vam trebat kapi za oči idućih par mjeseci. Dobro, ovisno od stupnja očobolje; kad vam dođe lako nađete pa pogledate.
Kud ne živimo u Australiji, pa to bi se spaljivalo smeće i granje svaki dan i gorile bi ranjgle po pećima sve u šesnajst. Ono, da dečki mogu doć i malo ti izliječit očne probleme dok gase požar.
komentiraj (16) * ispiši * #
