Jednoj od mojih prijateljica iz najranijeg djetinjstva amputirana je potkoljenica prije tjedan dana. Gangrena kao komplikacija dijabetesa uzela je svoj danak. Ostala sam smrvljena tom viješću, svjesna da joj se život okrenuo naglavačke zauvijek. Tužna jer ne mogu učiniti ništa da okrenem situaciju njoj u korist. Odlučna da je odem posjetiti kad je otpuste iz bolnice i da se smijemo kao nekad davno, kao uvijek kada bi se susrele.
Kupila joj jedan fini parfem, nekih probiotika i grejpa. Druga frendica kupila prekrasne zumbule i još jedan parfem ( nismo se uskladile oko kupnje, što reći ). Putem se dogovorile da nema govora o sažaljenju i suzama, to je posljednje što joj trenutno treba. Nužna joj je podrška i oslonac, Mora znati da smo tu i da u njoj vidimo onu istu ženu koja je bila prije ovog što ju je snašlo.
Vrata nam je otvorila njena sestra. Dok se pozdravljamo na vratima, gledam je kako ustaje i sa hodalicom polagano hoda prema nama. Gledam jezivu prazninu tamo gdje je nekad bila njena lijeva potkoljenica, i sjećam se kako je plesala na nekadašnjim školskim plesnjacima. Malo gutam ono klupko koje se počinje stvarati u grlu i prilazim joj nasmijana od uha do uha. Čvrsto je grlim i kažem - sretan ti Dan žena, hrabra ženo. Ona počinje plakati, pušta hodalicu i grli i ona mene. Najradije bi joj rekla - ne boj se, sve će biti isto, ali ne govorim jer obje znamo da neće. Brišem joj suze i prepuštam je zagrljaju druge zajedničke prijateljice. Sjedamo i vrlo kratko mi priča o paklu koji je prošla posljednja tri tjedna.
Zašto vrlo kratko? Pa zato što smo se nakon nekog vremena toliko smijale da je to zapravo bilo nevjerojatno. Slušati njen smijeh i vidjeti kako joj se lice mijenja dok se smije bilo je toliko dobro da smo valjale do iznemoglosti, do te mjere da je njena mama konstatirala kako će susjedi reći da nismo normalne.
Smijeh je uistinu čudo. I u najtežim trenucima, i onda kada je sve prepuno crnila i beznađa, smijeh pronađe najmanju pukotinu i stvori bljesak trenutne ljepote. Možda će nakon par sati ponovo sve posivjeti, ali ostaje sjećanje na smijeh, koje ponovo razvuče lice u osmijeh.
Lakše je kročiti kroz život na takav način. Lakše se suočiti sa svim onim gorkim trenucima kojima moramo svjedočiti i sa kojima se sami moramo suočiti.
Uvijek se smijte, svemu usprkos. To je najbolji način da pobijedite sami sebe.
Post je objavljen 08.03.2020. u 22:42 sati.