Marketing
Zauvijek u srcu
Ne znam možete li zamislit odrastanje uz pjesmu nekih desetak ili više članova najuže obitelji? Moj otac imao je šestero braće i sestara, i svi su bili sjajni pjevači osim tatinog strarijeg brata, kojem su onda već po potrebi govorili - ti malo tiše, ili - ovu nemoj uopće pjevat. U svakoj su prigodi pjevali, i to četveroglasno, poput malog zbora. Ni moja mama nije zaostajala, doista ona je uz pjevanje uvijek imala i dostojnu koreografiju jer nije mogla samo pjevat, moralo je pasti i barem malo plesa.
Moj tata rođen je 9. ožujka, na Josipovo je bio njegov imendan, a mama je rođena 21. ožujka, tako da su se svake godine obavezno nalazili kod nas negdje između ta tri datuma da ih dostojno obilježe. Uvijek je bilo finih domaćih kobasica koje je tata rezao tanko poput paus papira i čvaraka, a ni tekuće logistike nije nedostajalo, pa ne možeš suhog grla pjevat. Stolove bi obično složili u bratovoj sobi, mama bi izvadila svoje dragocjene damastne stolnjake i tanjuriće iz špajzservisa koji se nisu dirali osim u tim prigodama. Kristalne čaše nisu išle na stol, jer šta ako se koja razbije i raspari se servis.
Zauvijek ću pamtiti njihovo zapravo posljednje okupljanje u takvom, vrlo veselom izdanju koje se odigralo nekako ovih dana 1977. godine. Sve je išlo po peesu, pjevali su poput slavuja, onako istijana za dušu, i onda je krenulo. Nekoga je od njih pogodila pjesma koju su pjevali i razbio je čašu u lijevi ugao sobe, baš ove u kojoj sada pišem. Nakon prvotnog šoka odletilo je još par čaša u isti taj ugao. Mama se prvo digla da donese partviš i lopaticu, da pokupi lomljavu, ali dok se vratila već su pale nove staklene kolateralne žrtve jer je krenula nova pjesma, i izgleda da im se svidio zvuk lomljave stakla. U najboljim manirima sakupljača perja skršili su te noći doslovno sve raspoložive čaše ( a bilo ih je podosta ). Naravno sve osim kristalnih; kad je donijela servis šalica za kavu i čaj da iz njih piju, tata je pitao - pa jel nam nećeš dat one kristalne da iz njih pijemo? Mama je samo podigla obrvu i dalje nastavila dijelit šalice za konzumaciju, a onda je i nju pogodila pjesma pa je razbila svoju čašu koju do tada nije dala ni dirnut.
Ujutro je u kantu pokupila nepoznatu kilažu stakla i prokomentirala da je to van pameti jer će morat kupit barem tri, četri servisa čaša za pit da se ne pije iz šalica. Tata je usljed naleta glavobolje tek promrmljao - biće čaša više nego nas, baš smo ih dobro smazali.
Tog je ljeta moj tata doživio teški moždani udar sa samo 43 godine. Nikada više nije zapjevao; ako bi i krenula neka pjesma, njemu bi krenule suze. Kao da su slutili da im je to posljednje zajedničko pjevanje, pretvorili su ga u neviđenu izvedbu sa puno popratnih zvučnih efekata.
I onda kad me netko pita otkud moja ljubav prema glazbi i zašto sa svih sličnih priredbi kući dolazim bez glasa i naotečenih nogu. Genetika je to koja me naprosto nije mogla zaobići.
( ovaj zgodni mladac na slici lijevo je moj Josip; grlim ga u mislima i u sjećanjima, posebno danas )
Post je objavljen 19.03.2020. u 17:04 sati.