Ja nisam dobro, a vi?

Puno je ljudi na društvenu mrežu stavilo oznaku da je dobro. Ja nisam dobro. U toplome sam i relativno sigurna cijeli dan.

Dok sam ispijala prve gutljaje kave, osjetila sam podrhtavanje poda i ulaznih vrata, koje je vrlo kratko trajalo. Pomislila sam - pa ovo nije moguće, neće sad i potres na ovu kataklizmu koju živimo. Upalim teve i imam što i vidjeti - u Zagrebu se tlo treslo najjače u posljednjih 140 godina. Strogi centar grada pun odlomljenih gromada zgrada, ruševina, crijepa i žbuke. Ono što me najjače zabolilo bila je slika majki sa novorođenim bebama ispred bolnice u Petrovoj, u tankim bolničkim spavaćicama i bosih nogu. Neke su rodilje svoje bebe donijele na svijet u automobilima dok su čekale da ih se prebaci u bolnicu u Dubravi; porod se nažalost ne može zaustaviti dok tlo ne prestane podrhtavati.
I onda vidiš tko izlazi van pomoći koliko može - uz policiju i vatrogasce dolaze pripadnici vojske i navijačke skupine Bad Blue Boysa, koji pomažu seliti trudnice, inkubatore sa neonatološkog odjela i majke sa bebama. Dolaze volonteri Crvenog križa. Nigdje na vidiku nema nijedne posvuduše niti poznatih, da barem donesu neku toplu deku i zamotaju barem jednu od tih majki pred bolnicom. Barem oni koji žive u blizini. Nemaju vremena jer su u samoizolaciji, a treba i popuniti instagram friškim izvješćima o tome kako provode svoje dragocjeno vrijeme.
Dežurni pljuvači već lagano pljuju da su zgrade trošne i da se u bolnice nije ulagalo od seljačke bune. Nije dovoljno loše samo po sebi, treba još i dodatno pljuvati po svemu. Možda da razmisle o tome da se prijave i pomognu koliko mogu, na bilo koji način. Najhrabriji su stavili maske i rukavice i došli pomoći, ne ramišljajući tko je kriv za neobnavljanje bolničkih zgrada. Osim toga, do oštećenja je došlo i na zgradama koje su obnavljane, dakle nije potres bio baš tako bezazlen.

O tome koliko je novonastalih seizmologa, koji onda svakih pet minuta objave da se očekuje još jači potres i to točno u toliko i toliko sati...pa ljudi daj se saberite, ionako je situacija vrlo ozbiljna, kud još širite takve gluposti i otkud uopće izlaze te ideje? Imate osobnog dojavljivača sa deset kilometara dubine?
Sad evo pijem zadnje gutljaje popodnevne kave i razmišljam o tome kako je jezivo biti bespomoćan. Sjediti u relativnoj sigurnosti tople kuće i gledati ljude kojima ne možeš pomoći osim svojim molitvama i pozitivnim mislima. Jer sutra mi valja ići raditi, u neizvjesnost još jednog dana i ne videći kraj svemu ovome.
Neka bude mirna noć svima nama, najviše onima koji će biti prvi na udaru u slučaju potrebe.