07

subota

ožujak

2020

Vaza koja mi je sasvim dobro ispala

U četvrtom osnovne naša učiteljica odlučila je da za Dan žena sami majkicama napravimo poklone. Mislim sami - izradio nam naš Petrinjac krasne zemljane vaze koje smo mi onda trebali obojat i prelakirat, pa odnest doma da bi svojim umjetninama razveselili mame.

Znači, prvo daj pare za vazu, pa se pati na likovnom i mrljaj po vazi ( a nikad nisam bila likovnjak ); odabrala sam bijelu podlogu sa crvenim obrubima i šarama. Podloga je bila zaista bijela, a šare su bile vrlo zanimljivo dizajnirane jer ja ko ljevak nikad nisam savladala vještinu preciznog baratanja debelim kistom. Šare su izgledale ko da je nekom slučajno pala tuba crvene farbe na vazu pa se svukud razmrljala. Pa kad se osušilo učiteljica nam svakom pomalo pomogla prelakirat. Zamotali u celofan, zavezali mašne i pjetlaj kući s time, na sam Dan žena.

Ono šta slijedi je naprosto nevjerojatno, jer sam ja od škole do kuće imala dvjestotinjak metara. I nećete vjerovat, al uspjela mi je jebena vaza ispast iz ruku i rasula se u parsto krhotina zamotanih u celofan. ( Dečki se malo naguravali i moja vaza pala ko kolateralna žrtva ). Ja izbezumljena; šta ću joj sad dat za dar kad dođe doma s posla? Ulazim ja u kuću, tata čita novine i veli:
- Majo, daj da vidim vazu.
Maja u jauk, naravno:
- Tata, ispala mi je i razbila se. I šta ću ja sad?
- Pa jel se nemre zalijepit?
Šta ćeš lijepit, jebote, trebala bi tri dana samo slagat one krljke da se složi ono šta treba polijepit. Vidi on da je situacija izmakla kontroli, diže se i idemo mi kupit nešta u zamjenu za onu zamotanu razbijotinu.
Sjetim se ja putem da se mami osušio jedan u nizu fikusa ( cijeli je život pokušavala uzgojit fikus, mijenjala mjesta po kući, smanjivala i pojačavala zalijevanje, al od svakog fikusa je ostajala tek ona trklja od biljke nakon šta bi pootpadalo lišće ).Oćemo joj kupit fikus - oćemo. Slatko baš nije volila jest pa da joj se kupi recimo bombonjera, a nezgodno je roditeljici za Dan žena kupit glavicu zelene salate koju je obožavala jest.
Mi kod Bešlića, kupimo najglomazniji fikus koji je bio na raspolaganju, zamotalo nam ga i brže kući dok ona još nije stigla.
Eto majkice doma, natovarena kartonskom kutijom poklona iz škole. Ja pred nju, teglim onaj fikus ( tata asistira, da i to ne slomim svojim krhkim ručicama ), odrecitiram joj pjesmicu koja je trebala ić uz vazu. Tu njoj malo krenu i suze, al se naravno odma sjeti šta je platila a trebalo je bit poklon.
- A gdje je vaza?
Pokažem ja celofan pun bijelih krhotina sa tu i tamo nečim crvenim.
- Ispala mi, gurali se dečki.
- I išli ste kupit fikus?!
Tu i tata ulazi u raspravu:
- Pa osušio ti se onaj šta si dobila ne znam više od koga. Eto ti friški, nek se i taj suši. Ispala djetetu vaza, pa šta. Imaš vaza da bi mogla pometat u njih sve cvijeće od Bešlića. Bolje traži kud ćeš s fikusom, možda ovaj nekim čudom opstane.

Vaza završila u kanti za smeće, a fikus se junački odupiro ko i svi njegovi prethodnici, sve dok nije i njemu otpo i zadnji list. Tak da te godine moji darovi uopće nisu dobro ispali ( mislim vaza je ispala, al meni iz ruku ).

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.