31
petak
siječanj
2020
Snologija
Oni koji se bave snologijom, da ne kažem istraživanjem otkud sve te gluposti dođu u san dok spavaš, kažu da nam snovi omogućavaju bolji uvid u sebe i druge, a onda navodno i bolju kvalitetu življenja u psihološkom smislu. Pa ću evo prepričat jedan svoj san koji je bio blago rečeno bio za dat Frojdu da ga rastumači.
Znači sanjala ja da hodam nogostupom prema Gavriloviću iz pravca Siska i teglim neki kofer, težak ko blok od piramide. Puše onak poprilično, lišće leti na sve strane, dakle jesensko je okruženje, kad škripe kočnice meni iza leđa. Tu ću se ja okrenut da vidim ko koči i šta ja imam s tim, pa imam šta i vidit. Koči naglocrveni Ferari kojeg vozi, pazi sad - Robert Prosinečki. Tu on mene i pozna, pa će izać iz Ferarija i ubacit kofer i još me pita da koju vražju mater sam natrpala unutra kad je tak težak. Pa krene vozit ko divljak. Ja na njega, reko majstore smanji doživljaj, pa nisi me povezo da me ubiješ. On na mene, da šta ću ja njemu srat o vožnji, da jel znam ja koji on auto vozi i da ak mi ne paše nek idem van. Pa reko prikoči, nemrem iskakat jer voziš ko da si me oteo. Tu mi prelijećemo onu nekadašnju prugu kod Gavrilovića, kad opla - lizaljka maše sa autobusne stanice, eto policije. Jedva se on zaustavlja i krene se svađat i sa uniformiranima, da jel znaju oni ko je on, da jel vide koji on auto vozi, da šta će oni njega tražit dokumente. Policajac kaže - samo prestanite galamit i dajte brže te dokumente, vozite ko da imate Boing 707 a ne tu drlju. Tu se on zapjenio, da jel Ferari drlja; svađaju se oni sve u šesnajst a ja ko trebam stić na nekakav bus. Pa pitam jel mogu ja uzet svoj kofer i ić jer sam u cajtnotu. Puštaju oni mene da idem al mi niko ne pomaže izvuć kofer van pa malo zapnem za jebena vrata. Selebriti opet na mene - da jesam ja normalna, da jel znam ja kolko ta vrata koštaju, da me ne bi ni povezo da je znao kakva sam kokoš. I taman se ja s njim konačno krenem svađat - probudi me alarm za na poso.
I dok se kuvala kava išla ja zguglat da vidim šta bi trebalo značit to snoviđenje. Za poznatu osobu kaže - ak sanjate poznatu osobu koja je vama relativno nepoznata, istražite njene kvalitete, a zatim ih pronađite kod sebe. Pa ja sam možda trebala bit druga Maca Maradona jebote; šta drugo bi meni Prosinečki mogo poručit?!
Pa sam išla tražit crveni auto. Sve sam našla al šta znači sanjat da te neko povezo u crvenom autu - nema. Pa jel moguće da jedino za to nema objašnjenja, a nema šta nisu objasnili u vezi s autom, uključujuć i mogućnost da sanjaš auto kojem je probušena jebena guma.
Padajuće lišće simbolizira transformaciju i promjenu, prirodan kraj nečeg i stvaranje prostora za nešto novo. Pa sam usput provjerila i šta znači sanjat nogometaša, kažu sanolozi da je to jako dobar znak. A sanjat policajca je po njima loš znak, pa bi valjda trebala odabrat šta mi je draže.
Uglavnom nisam baš uspjela skroz dokučit šta je to sve skupa trebalo značit. Jedino mi je bilo žao šta me nije povezo recimo neki glumac il barem Robert Jarni, kad je već moro bit nogometaš u snu. Naime Jarni ima noge za deset kopalja bolje od spomenutog Prosinečkog.
A još mi je više žao šta nemrem doć do Frojda, ko zna šta bi mi reko za ove gluposti. Najvjerojatnije da imam teški poremećaj podsvijesti. Al to znam i bez njega.
( photo by Amazon )
komentiraj (12) * ispiši * #
30
četvrtak
siječanj
2020
Jel bi se čendžali s njima?
Obične žene i muškarci, dobar dio njih, priželjkuje postat selebriti bilo koje forme. Žene snatre o tom da budu vamp hanume glumačkog il starleta oblika koje će pokorit svijet triput brže od konkurencije. Muškarci možda priželjkuju ujutro osvanut u vidu Breda Pita il štajaznam Klunija, pa kad krenu na poso da nastane stampedo od poludivljih žena koje ih zasipaju grudnjacima i zanesvješćuju se ak ih se samo pogleda.
Svi ispuštaju iz vida da i bogati i lijepi blekeću. Šta je još gore, svi ih vide. Kud god se maknu - eto četrnajst paparaca i fleševi samo sijevaju. Novine vrište naslovima i na najmanju sitnicu. Evo najfriškijeg primjera; bivši supružnici sreli se na red karpetu, malo se nasmijali jedno drugom ( dobro, malo više se nasmijali, čak su malo i ruke radile ) i eto situacije. Eto su se pomirili, ona ga nkad nije prestala volit, sve mu je oprostila, njen inače savršeno ravan trbuh je zaobljen pa se sumnja da nosi blizance ( ajde ti reci, pa jel se stvarno može zatrudnit prek tepiha ), viđaju se u tajnosti već par mjeseci i blabla, pa još malo bla. Nema šta ne piše na temu pomirenja nekadašnjeg krasn og para.
A ona radi koje su se rastali, sjećate se te priče - snimali zajedno film i frcnule iskre i ode mast u propast - ona se navodno neznatno alkoholizirala pa u naletu tjeskobe nazvala prvu i izgleda svježe pomirenu i izgovorila svašta kroz telefon. On vakinaki, on te već vara, vuk dlaku mijenja al ćud nikada i sve tak neke mudre stvari. Na šta je prva navodno prokomentirala da joj je žao šta djeca to gledaju i slušaju.
Pa vas ja sad pitam jel bi htjeli bit u njihovoj koži? Ono, da ne smiješ osvanut raščupana na cesti, da sva sranja kroz koja prolaziš odma izlete ko naslov u tabloidima ( uz obligatnu tvrdnju - izvor blizak tom i tom potvrdio je to i to ), da moraš dobro pazit hoćeš se nasmiješit i kome, da moraš izbjegavat tepihe zbog moguće blizanačke trudnoće ( ja se i dalje čudim da su tepisi tak opasni, sve mi dođe da odma izbacim ovo šta imam po kući iako opasnost prijeti jedino od crvenog tepiha, a takvog fala nebesima nemam ).
Moram priznat da mi se više sviđa moj inkognito nepoznati status. U pidžami odem u šupu po klipe za potpalit kamin. Blekećem kad mi se blekeće jer ne moram razmišljat kolko će trebat korektora i nadpudera da mi sakriju tragove bleketanja. Mogu normalno otić u dućan u trenirci bez da me brine oće me takvu nedotjeranu zaskočit neki paparaco pa mi oštetit vidno polje kad raspali fotkat. Mogu hodat prek tepiha do iznemoglosti, ništa se neće desit - ni trudnoća ni slava.
Blaženi mi koji nemamo status besmrtnika. Niko nas ne pita ni kolko ima sati jebote.
( photo by Insider )
komentiraj (40) * ispiši * #
29
srijeda
siječanj
2020
Cvinja
Ephraima Kishona otkrila sam u knjižnici kao petnaestogodišnjakinja, u vrijeme dok sam gutala knjige. Strašno mi se sviđao njegov način pisanja, kratke priče kojima je svakodnevicu bojao smijehom.
Jedna od najdražih njegovih priča mi je "Gdje se psiću hoće", o psiću po imenu Cvinji koji je piškio jedino i isključivo na crvenom sagu. Kad je moj junior bio četvrti srednje, i on je čitao Kishona. Idući doma iz škole našao je u ruševini malenog bijelog mačića, sa crnim mrljama na glavici i crnim repom na vrhu kojeg je stajala bijela točka; neka djeca su ga maltretirala i on ga je donio kući. Bili smo ubijeđeni da je mužjak i junior mu je odabrao ime Cvinji, jer je nedugo prije toga završio sa čitanjem Kishona pa mu se ime svidjelo.
Kako to već biva, ispostavilo se da je mužjak zapravo ženka i navikla se na ime kojim smo je zvali, pa je ostala Cvinja. Moram priznati da je bilo puno onih koji su se čudom čudili otkud joj takvo ime. Pa onda objašnjavaj - znaš onog pisca Kishona, onog što piše one štosne priče ( pa nastavak o psu zvanom Cvinji ). Neki nisu ni čuli za Kishona; njima sam donosila njegove knjige koje sam u međuvremenu kupila, čisto da vide da zaista postoji ime Cvinji i da ih možda ponukam da pročitaju ono što je napisao.
Cvinja je izrasla u prekrasnu, vrlo inteligentnu mačku. Svakodnevno je pred vrata slagala svoju lovinu, barem po jednog miša i vrapca. Macila se uredno svake godine, barem tri mačića, i bila je fenomenalna mama. Njeni su mačići bili debeli i uhranjeni, sjajne dlake i vrlo odgojeni; ona kao da je pazila da se ne penju kojekuda i sprečavala je njihove istraživačke poduhvate po zavjesama i namještaju. Uvijek sam ih uspjela udomiti jer su uistinu bili prekrasni.
Kad je Cvinja imala pet ili šest godina, mačja je populacija u našem dvorištu narasla na brojku šest ( dva mačka - Đuro i Buco, Cvinja i njeno dvoje mačića i jedan doskitali tigrasti mačak ). Cvinja je samo jednog dana netragom nestala. Ujutro se nije pojavila na doručku; mislila sam da će doći, da lovi negdje u susjedstvu. Nakon dva-tri dana shvatila sam da neće više doći. Njene mačiće sam kao i uvijek udomila, i brojno stanje spalo je na tri mačka. Bilo mi je nekako pusto bez njenog sitnog glasića, a ni pred vratima više nije bilo svakodnevnog ulova; dečki baš i nisu bili vrući lovci.
A onda sam je, nakon sigurno pet godina, ugledala pred trgovinom u blizini naše kuće. Sjedila je i čekala da joj prodavač da hranu koju je nosio u malenoj posudici. Kad je otišao zazvala sam je, misleći da to možda i nije ona. Odmah mi je prišla, pustila da je malo pomazim i vratila se na doručak. Bilo mi je drago što je živa i što je uhranjena i sjajna. Izgleda da joj je dosadilo brojno stanje u rođenoj kući, pa je naprosto odselila par stotina metara dalje.
Ephraim Kishon preminuo je na današnji dan 2005. Cvinja je isto tako otišla iza duge. A ja se nadam da će barem netko zapamtiti neko ime iz mojih priča i nadjenuti ga nekom koga voli.
Priče tako zauvijek ostaju žive.
komentiraj (10) * ispiši * #
28
utorak
siječanj
2020
Otac u nastajanju
Nije lako postat otac.
Dobro, možda je ona predpripremna faza nakon koje usljedi začeće onak malo burnija i zanimljivija, al nećemo sad o Kamasutri, tema je da nije lako postat otac. Jer već prvi mjeseci trudnoće donose šokšou - povraćanje, razdražljivost i povremene nalete plača kod majke u nastajanju, a sve to iziskuje hodanje na trepavicama i pravljenje da je u datom trenutku mrtav kod oca u nastajanju, Kak napreduje trudnoća, napreduju i nepredviđene situacije; ima žena ( ko recimo ja šta sam bila ) koje u trudnoći dobiju dvadesetpet kila jer i na dnevnoj i na noćnoj bazi ruju po frižideru i proždiru sve čega se dočepaju, pa i vrata od frižidera znaju ostat mrvicu nezatvorena i eto ujutro posla - otopljen frižider, a majka u nastajanju ga nemre čistit jer je očajna usljed spoznaje da će morat pobacat sve ono šta je u naletu moguće gladi natrpala u rashladni uređaj. Pa onda on ko glava obitelji mora plazit, pobrat vodu sa pločica, zbacat sve u kantu, oprat frižider i ić kupit nove zalihe, možda se i vraćat u dućan jedno pet puta jer se jelovnik u međuvremenu usljed divljanja hormona promijenio.
On cijelo vrijeme živi u nadi da će ona bit dovoljno hrabra da se sama suoči sa trudovima u nepoznatom vremenskom rasponu, tak da on može sa dečkima lokat i jest i povraćat, pa tak u naletima sve dok porod ne prođe. Al bude i onih nesretnika koji pristanu bit na porodu, potpuno nepripremljeni na ono šta ih čeka. Jer tečaj uključuje petominutno razgledanje rodilišta, i to ak nema poroda da se ne splaše obadvoje dok nepoznata žena iza nekih vrata urla ko da je neko ubija, a i niko mu ne pokaže gdje je nužni izlaz kroz koji bi mogo klisnut kad situacija izmakne kontroli.
I kad konačno dođe dan da se uzme spakirana torba i krene se porodit, on stoički podnosi i žeđ i glad, ne ide ni pišat jer ga majka u nastajanju drži za ruku tak jako da postoji opasnost osakaćivanja. Stoji kraj stola na koji ju je poleglo i trpi njene ispade urlanja, disanja, nedisanja, dozivanja medicinskog osoblja, spominjanja njegove uže i šire familije pa tak u krug ko zna kak dugo. Pa ohrabren ponašanjem porođivača samo se malo naviri da vidi oće li to čudo od djeteta uskoro izać, vidi čuda neviđena počev od mora krvi i glavice koja već veselo proviruje, ona mu iščaši rame jer ga vuče gore k sebi i normalno da se čovjek onesvijesti u trenutku dok babica presijeca pupčanu vrpcu. Neg šta neg se onesvijesti, pa treba to sve istrpit.
A ispaćena majka - roditeljica prokušanih vrlina potegne mobitel i napravi selfi, na kojem je ona nasmijana i ful opuštena, dok ispaćeni otac koji je sve propustio leži na podu i pružaju mu prvu pomoć porođivači. Nadam se da ga nisu zalijevali vodom, da još i čistačica ne mora ulijetat sa kantom i džogerom; kakve je sreće, kad ga konačno osvijeste satraće se preko tog drla i završit polomljen na kirurgiji.
Ko će im dolazit u posjete i bit na raspolaganju kad stignu kući? Nije lako bit otac, to je jasno ko dan.
( photo by klik.hr )
komentiraj (4) * ispiši * #
27
ponedjeljak
siječanj
2020
Audicija za život
Anita Lasker-Wallfisch u Auschwitz je deportirana 1943. godine kao osamnaestogodišnja djevojka.
Potpuno golu, ošišanu do kože, sa svježe istetoviranim brojem na ruci pitali su je tek ovo - što je radila prije rata. Odgovorila je - svirala sam violončelo. Nije znala da joj je glazba u tom trenutku spasila život.
U logor smrti stigla je u vrijeme kada tamošnji orkestar nije imao violončelista. Odveli su je u takozvani glazbeni blok, dali joj instrument u ruke i Anita je odsvirala audiciju za život. Ne baš život dostojan ljudskog bića, ali nije otišla u plinsku komoru za razliku od milion i pol svojih sunarodnjaka čije su zadnje misli i nade ugasle u Auschwitzu.
Anita je svirala i za Anđela smrti, kako su ga logoraši nazivali. Ne želim niti napisati njegovo ime; Neljudi su bjelančevinaste nakupine čistog zla i ne zaslužuju da se njihova imena uopće ikada spomenu.Anđeo smrti volio je Schumanna i uglavnom ga je opuštalo Schumannovo "Sanjarenje".
U jednom intervjuu izjavila je:"Dok sam svirala nisam osjećala ništa. Znala sam da je on tu, da moram svirati ne gledajući ga uopće. Ali znate, glazbu ne možete zaprljati; oni su bili zagađeni, ali ne i glazba, ona je previše moćna".
Pokušavam se zamisliti u njenoj koži, koži vrlo mlade djevojke odjevene u prugastu logorašku odoru koja svira jedan od najljepših klasičnih komada ikad skladanih Nečovjeku koji je skrivio smrt tolike nedužne djece, žena i muškaraca. Svira Nečovjeku koji je poželio malo opuštanja uz klasiku nakon svih gadosti koje je taj dan počinio. Svira za svoj život, jer ga jedino tako može sačuvati.
Anita Lasker-Wallfisch preživjela je Auscwitz i otišla u London, gdje je osnovala Engleski komorni ansambl u kojem je godinama svirala. Ne više za život; svirala je svjesna koliko je glazba moćno oružje, koliko je glazba u stanju prenijeti u sasvim drugu dimenziju i rasvijetliti najcrnju tminu.
Na svijet dolazimo ne donoseći ništa; tako i odlazimo - ne odnoseći sa sobom ništa, jer ono što smo činili tijekom života ostaje iza nas poput traga u beskraju. Nitko od nas ne može rođenjem odabrati spol, vjeroispovijest i boju kože, ali može odabrati želi li biti svjetlost ili tama svijeta.To je uistinu stvar odabira svakog od nas. Zapitajte se što želite biti, svjetlost ili tama. Ali bez uvjetovanja. Jeste li spremni biti lučonoša dobra, gledajući u svakom čovjeku koji vam dolazi u susret samoga sebe? Možda baš vaša luč dobrote i ljudskosti donese prevagu i zauvijek rasvijetli tamu. Zlo se ionako uvijek na kraju samo pojede, tako to ide, bez iznimke.
Ja znam što sam oduvijek birala. Glazba je i moje utočište, baš poput smijeha. Biram svjetlost. Biram logorašicu koja svira za goli život, i svijetli poput najsjajnije zvijezde na vedrom ljetnom nebu.
( photo - Anita Lasker Wallfisch prije deportacije )
komentiraj (16) * ispiši * #
26
nedjelja
siječanj
2020
Autobus Apokalipso
U Wuhanu eno traje opsadno stanje. Svi pod maskama, niko nikud, da ne kažem da su počeli gradit bolnicu ( za koju baj d vej kažu da će je završit za šest dana, jebote koje šalunge oni koriste pa da se koriste posvuda, kud ćeš bolje nego kad se krov podigne nakon šest dana betonaže ). Broj oboljelih raste, panika se širi kojekuda.
I onda pročitam šta? Da je u Hrvatsku danas iz Milana stigo autobus kineskih turista, od toga njih osamnajst otkud - iz Wuhana. Bilo im dosadno pa odlučili malo proharat Evropom, poslikat ono šta vrijedi i otić doma. U Italiji se zadržali pet dana, pregledalo ih na aerodromu kad je sletio avion i zaključili da su zdravi ko dren. Pa im dosadio Milano i došli kod nas, malo obić Plitvice i Dalmaciju, zadarske orgulje i Šibenik i Dubrovnik. Vozaču autobusa epidemiološka služba dala naputke kak da se ponaša ak se neko od putnika počne bolesno ponašat. Nije dosta šta vozi neg bi trebo mjerit temperaturu i dijelit paracetamole i slušat pluća onima šta počnu iznenada kašljat. Prema neslužbenim informacijama, vozač je reko da niko nije kašljo i da nije koristio toplomjer. Imali su brzi obilazak naših prirodnih ljepota, kažu da su na Plitvicama bili pedesetak minuta pa ošli dalje. Stigli i do Dalmacije, pa odšibali dalje za Sarajevo. Vozač je izgleda vozio ko da vozi veliku nagradu Monaka dok su tak jurišno i stizali na odredišta i razgledali.
I šta sam zapravo htjela reć? Sjebali su mi koncepciju, eto šta. Ja htjela dat krležijanski prikaz uputa šta radit u slučaju kontakta sa zaraženim osobama i predložit brzopoteznu izradu onih odijela šta su doktori nosili po Evropi dok je haračila kuga ( jebiga eno i u Kini štancaju maske ko ludi, pa bolje je šivat odijela, jedino ne znam kolko bi se brzo mogli izrađivat oni kljunovi šta su bili sastavni dio srednjovjekovnih doktorskih mantila i jel uopće potrebno imat kljun u sklopu mantila a usljed širenja najfriškijeg virusa ). Pa kad su mi već upropastili izlaganje naširoko, ajde skratiću pa ću reć da je možda najbolje držat se provjerenih recepata - kuvane rakije, kiselog kupusa, špeka i češnjaka, pod uvjetom da nije uvoz iz Kine.
Jer eto još jednog mutiranog virusa. Lako njima, samo Wuhan ima jedanajst miliona stanovnika, znači skoro tri Hrvatske, i boli ih briga oće na češnjaku il na đonovima od cipela donest virus kojeg nemre ubit ni atomska bomba. Mećite kuvat rakiju i primajte se konzumacije navedenih prehrambenih artikala
komentiraj (13) * ispiši * #
25
subota
siječanj
2020
Kismet
Ponekad ljubav nije dovoljna.
Izgovara se riječima punim čežnje, izgovara se šutnjom, izgovara se bijegom i uzaludnom nadom da će se desiti čudo koje ne dolazi niotkuda. Dani, mjeseci i godine otkidaju se od svakodnevice poput listova kalendara i požutjelih listova starih spomenara, a ona živi u najskrivenijem kutku srca, tamo gdje je nitko ne može pronaći. Nijema jer je ne čuje onaj tko je treba čuti i usplahirena poput grlice koja bježi pred ljetnom olujom. Čovjek tek diše i hoda sivilom uobičajene rutine, pokušavajući je smrviti u prah i pepeo, da je nikad više ne osjeti i da potone u vječni zaborav, kao da je nikad nije bilo, kao da se nikad nije desila. Razum govori jedno, a srce se prezrivo smije jer svakim otkucajem zna koliko je ona prisutna i koliko je teško potisnuti njeno prisustvo.
I u tome prođe život, iscuri poput pješčanog sata i prsne u tisuće komadića poput razbijene čaše. Ona nažalost umre sa zadnjim čovjekovim udahom. Sve one misli - proći će, prestaće, nestati će jednog dana - tek su loš pokušaj ispiranja gorčine i utjehe.
Kismet je to. Sudbina koja se ne može izbjeći. Ljubav koja nije dovoljna je strašan, vrlo bolan kismet.
( photo by Ugly Hedgehog )
komentiraj (11) * ispiši * #
24
petak
siječanj
2020
Strahopaketić
Ajme kakav dan.
Došla doma s posla, nastojećki pojela tanjur graha, presvukla se, složila haljinu od zbora ( a luda jer eto baš danas imamo kraći koncert, i to u osamnajst nula nula kad počinje utakmica. Usput u hodniku vidim cedulju od pošte da imam za dić paket. Razmišljam da i ja imam nešta za poslat, pa uzimam cedulju, kadli vidim ispod cedulje mali paketić otkud? Iz jebene Kine. Lako meni šta znam da je unutra maska il tak nešta za moj novi hendi koju je mogo naručit jedino moj junior jer ja nisam, al iz Kine je, halo. Eto pun teve vijesti o viruščini koja odande harači. Al nemam se vremena baktat s time jel taj paketić kontaminiran jer ako mislim stić moram bježat od kuće.
Ulazim na poštu - nema žive duše, šta uopće ne čudi usljed spoznaje da će uskoro počet pjenit voda u bazenu kad krene vaterpolo, a još malo kasnije gorit parket u dvorani kad krene rukomet. Dignem pristigli paket, šaljem odlazni paket i juriš na koncert. Pjevam i razmišljam kakav je rezultat. Srećom me kući dovezli frendovi iz zbora, da ne glavinjam pješke jer se spustila magla gušća od one kroz koju je Džek Trbosjek vrebo žene za trančiranje. Ulijećem u dnevni boravak i gledam utakmicu koja me u par navrata dovela do ruba pada živčanog sustava. Pušim ko manijak i urlam ko da me oni tamo čuju, srećom je produžni kabel daleko pa ne postoji opasnost da me dekne struja ako šta od pljuvačke završi u kablu. Al nemre završit jer gledam i urlam naležećke.
Kad je konačno završilo, sjetim se da kineska kontaminacija još stoji na prozoru u hodniku. Jebote, jel da raspakiram il da bubnem sve komplet u kantu? Ajde iću raspakirat, al natežem neke rukavice na ruke, pa iznosim van i drapam najlon. Unutra debeli stiropor u kojem je maska opkeljena žutom ljepljivom trakom, ne bi je odlijepila da si bog. Trgam, natežem, mrvi se onaj stiropor al traka ne mrda. Pa se sjebem i pritisnem na vestu to šta pokušavam otvorit. Na jedvite jade otkeljim traku, bacam najlon i traku i stiropor u kantu, pa onda i rukavice, i nosim masku u kuću. Perem ruke i mislim si - pa jel baš iz Kine moraju dolazit te gluparije za mobitele? Da se ja ovakva umorna još moram sekirat jel mi na paketu stiglo i sedamnajst kojekakvih virusa od kojih će i crijep spast sa kuće.
Sjetim se da sam naslonila govno i na vestu pa je skidam i bacam na terasu; a onda se sjetim i da je to poslano iz Kine ko zna kad, puno prije jebenog virusa koji kreće na pohod svijetom.
E sad idem popit šlaftablete i idem spavat, da prizaboravim na svekoliki urnebes koji me danas snašo.
Masku ću dezinficirat sutra, uz velike sigurnosne mjere, eno je u najlonu.
komentiraj (6) * ispiši * #
23
četvrtak
siječanj
2020
Kontrašopingholičarka
Šta ja mrzim ić u šoping, pa to je prestrašno. Samo uć u četrnajst dućana i pregledat jel mi se išta sviđa, pa ulazit u kabinu pa skidanje pa navlačenje pa svlačenje. Ajde još je i dobro ak se posloži da iz prve pogodim ono šta mi se sviđa i veličinu, al kad se ja krenem oblačit u to šta mi se sviđa pa skužim da mi je pretijesno il preveliko...pa pojela bi se živa.
Jedan od najbolnijih trenutaka preživjela sam kad sam u izlogu vidjela prekrasnu crnu haljinu, i ušla ko drogirana, reko - brzo mi je dajte da probam ( ono, da ne uđe još neko pa mi je ne lapi ispred nosa ). Skine meni žena haljinu sa bebe, ja brže u kabinu ...a ona stoji ko salivena svugdje osim na jelte gornjem dijelu. Tu prijeti da će se razletit konci čim udahnem. Kaže žena - daj izađite da vidim kak vam stoji. Ja nemrem ni odgovorit jer držim zrak, čim krenem dublje disat čini mi se da će haljina popucat. Izađem ja iz kabine ko pokisla kokoš, plava od nedisanja, ona klima glavom i kaže - da, malo je na knap ( da malo, ne zna ona da ja ne dišem već tri i pol minute ). Hoćete probat veću, imam prljavoroza boju? Neću ja prljavoroza, meni je zapela za nos crna i basta. Jedva ja odbauljala nazad u kabinu i jedva je skinula. A kad sam počela disat...ajme divote, ko da me ponovo rodilo. Otišla žalosna zbog oprave, al pluća su mi bila zahvalna ko nikad u životu.
Kupovina cipela za juniorove svatove me dotukla. Znači summer time when the living is easy, vani gori nebo i zemlja od vrućine, a ja od dućana do dućana i ne bi našla cipele koje mi se sviđaju a da mi pašu al nikako. U jednom dućanu probala štikletine, dunklblau, peta ko da sam visoka metar i poklopac od ajvara; obula ja njih, visina recimo ko Rodman al bez tetovaža, i dok sam došla do špigla da vidim kak mi stoje počela me klat desna a odma za njom i lijeva. Jel ima broj veće - nema naravno. Pa tako u jedno deset dućana. I na kraju popizdim i kupim neke polusandale, mala peta, naprijed zatvorene ako udari nevrijeme da mi se ne skližu noge po obući. Nisu mi se uopće sviđale, al sam bila pred dobivanjem toplinskog udara i situacija je prijetila padom mog živčanog sustava.
Pa moram ovim putem odat priznanje svim onim prodavačicama koje iza mahnitih kupaca slažu šta robu, šta cipele, a da ne pričam o tome da moraju bit i modne savjetnice, jer svako očekuje da mu se kaže jel to stoji il ne stoji i zašto ne stoji ak ne stoji. Da moram dvorit šopingholičarke, ja bi morala bit na duploj dozi tableta protiv živaca, tak da ne progutam aufinger il žlicu za probavanje cipela pred zabezeknutom potencijalnom mušterijom, a u naletu tjeskobe izazvane neodlučnošću il neprihvaćanjem mojih sugestija.
Verbalni delikt neću ni spominjat. Zamislite kad neko proba deset suknji il pari cipela il čega već, ti strpljivo sve to dohvaćaš i slažeš nazad, pa onda kaže - ništa mi se ne sviđa. To je da progutaš šest aufingera, jedan iza drugog. Il žlica za cipele, svejedno. Samo da nemreš reć sve ono šta bi ti moglo izletit iz usta.
( photo by Walkjogrun )
komentiraj (12) * ispiši * #
22
srijeda
siječanj
2020
Antitalent za vunenu jogu
Čitam danas članak u kojem izrijekom stoji da je štrikanje joga za mozak. Po tome je moja mama bila joga majstor neviđenih razmjera; saštrikala je vesti i pulovera za obuć sve živo odavde do Kavkaza. Heklanje neću ni spominjat; nije izmišljena mustra koju ona nije bila u stanju rastrančirat samo pogledom.
Pa onda mene, uzornu ljevakinju, sastavi s vremena na vrijeme fiks idejama da šta ja uopće glumim kad tvrdim da nemrem al nikak skužit kak ona štrika. Jel je vidim da nosi štrikaće igle i ona klupka vune, slabo mi dođe.
- Evo ajde samo probaj, pa to nemre bit jednostavnije, ja ću ti pokazat. Samo malo da se potrudiš išlo bi ko po loju. I ne spominji da si ljevača, ko da te nisam rodila pa ne znam šta sam rodila.
- Mama, ja krećem s kontra strane pa nemrem...
- To slušam nonstop. Kakve veze ima kontra strana, ajde samo probaj.
Pa mi uvali igle u ruke i objašnjava kud da s njima mlavim e da bi proštrikala u roku sekunda, dok ona drži govor ko Kastro.
- Ne s te strane, s druge...pa sad provuci ispod i prebaci prema meni...prema meni jebemu mater, kućeš na drugu stranu, pa jel vidiš gdje sam ja?!
- Vidim mama, al ja krećem...
- Samo spomeni kontra stranu, poješćeš vunu, svu ovu šta je u najlonkesi! Kad ona neće ni probat neg filozofira ko Sokrat. Pa da je to tak teško išlo bi se na fakultet za štrikanje. ( Valjda bi se zvao štrikologija, al ne smijem ni pisnut jer moja mentorica je po ko zna koji put van sebe jer opet postaje svjesna da nikad on mene neće napravit štrikačicu koja će opštrikat i cijelu kuću, da bi svi uživali u pogledu na zanosne mustre koje su izašle iz mojih ruku. )
I nikad se nisam pomakla dalje od toga da mi naglavi vunu na ruke pa mota jebena klupka koja će onda pretvarat u veste i meni nabrajat - eto i ti si je mogla saštrikat. Al kad se navodno kreće s krive strane pa se nemre naučit.
Inače u članku tvrde da će vas štrikanje lišit bolova, jer dok štrikate nemrete mislit na ništa drugo. Već se vidim, naročito kad me jako boli glava; pa da nisam ljevak opštrikala bi Ajfelov toranj u nagloroza vunu. Nadalje, kažu da štrikanje može bit zamjena za lošu naviku. Vunderšen, znači kad mi dođe da zapalim trebala bi štrikat u neprekinutom nizu od tjedan dana, možda bi negdje napola uspjela i zaspat, a riješila bi se i nikotinske ovisnosti. Petnajst muha ubijaš jednim udarcem.
Kažu da oslobađa i od stresa, pa oni koji posežu za čokoladom il vinom e da bi otpustili stres - odma po šest kila vune i štrikaće igle i udrite plest. Jer neće vam se kalorije lijepit od vune. Ja ne smijem ni pomislit na štrikanje jer sam trenutno pod stresom, to vi koji volite konzumirat svaštanešta slatko il alkoholno kad ste strešeni. I ko šlag na tortu, vele da štrikanje dovodi u stanje blagog transa poput meditacije. Znači kome je do padanja u trans - ajmo igle i opleti, da ne kažem oštrikaj.
Ja sam rođeni antitalent. Jedino sam svojevremeno mogla služit ko dvoručni stalak za namatanje vune i model za nošenje vunenih kreacija.
Sve drugo vezano za štrikanje kod mene nije dolazilo u obzir. Nije me rodilo da budem joga majstor za mozak, šta mogu.
( photo by klupko.hr )
komentiraj (13) * ispiši * #
21
utorak
siječanj
2020
Pogubljeni u prijevodu, naskroz
Ako sam išta htjela u životu radit, onda sam htjela bit prevoditelj. Ne prevoditelj u smislu da nekog prevodim nekud nego pravi prevoditelj, onaj koji stranim jezikom vlada ko materinjim.
Pa sam ostala osupnuta prijevodima jelovnika kod nas kojekuda po morskim lokacijama, da ne povjeruješ šta ljudi sve pišu u jelskoj ponudi. Idemo redom, nasumičnim odabirom:
. jaja na oko eggs on the eye ( šta će se patit i tražit kak se to zapravo kaže kad zna kak se kaže jaja i poveže ih sa okom )
. sok od paradajza ljuti tomato juice angry ( to mu ga dođe da je neko gadno raspizdio sok od paradajza, ak ne i sam paradajz dok je još bio u komadu )
. preljevi overflow ( treba samo pazit da preljev ne poplavi il ne preplavi sladoled il šta već treba preljevat )
- plata za dvije osobe salary for two people ( najede se dvoje i još im plate za to, pa jel može bolje? )
. pizza s kozicama smallpox ( majkosvetabožja...znači gost bi trebo moć odabrat jel bi picu sa malim boginjama il ospicama il vodenim kozicama; nigdje takvih restorana, osim možda rani srednji vijek )
. mazalica - neko toplo predjelo lubricator ( znači to bi bila gastro seks šop varijanta, pazit da se ljudi ne počnu skidat još dok čitaju il čekaju da im se poservira )
- lignjun close relative of calamari ( dakle bliski rođak lignje, al kud ćeš tak napisat u jelovniku )
. mrzlo pivo frozen beer ( sad ne znam jel se to liže iz čaše il kako ga smrznutog poslužuju )
- prilozi contributions ( najlakše za prepoznat da će ti doprinijet i pomfri il kuvanu blitvu uz ribu )
- burek od zelja burek with desire ( šta reći a ostat normalan, ko koga želi i zašto treba pitat autora )
A ako niste znali, u Zadru možete razgledat Sea Organs, al na tabli prevedeno ko Morski organi; tu stranci dobro prolaze, al domaći turisti bi mogli očekivat da se okliznu na plućica na kiselo il fileke il riblja crijeva. Da ne spominjem strelicu koja pokazuje prema plaži, a popratni tekst kaže - to the bitch. I šta strendžer može očekivat neg Sodomu i Gomoru čim spusti ručnik, luftmadrac i peraje?
Pa kad pročitaš sve te zguglane fantazmagorične prijevode, onaj slavni šalabahter kodnog naziva "Pipl mast trast as" je mala maca. Bar je žena pročitala ajmo reć donekle...istinabog sa tvrdim apačkim naglaskom, al nije spominjala bliskog rođaka lignje.
Nije bilo gladnih pa nije bilo potrebe ubacivat.
komentiraj (18) * ispiši * #
20
ponedjeljak
siječanj
2020
Lastana
Jel se iko uopće više sjeća one epizode kad me nazvala depresivnozaljubljena frendica dok sam kuhala sataraš za zimnicu, pa molila očenaše da mi ne upadne mobitel u sataraš tijekom savjetodavne telekonferencije?
E pa nazvala me i danas. Jebote, ko da ima kameru pa vidi kad radim nešta pipavo i onda se sjeti jaukat kroz mobitel o svom nazovimo ga ljubavnom statusu. Ja se primila slagat neke nareske - eto nje.
- Jesi u gužvi?
Držim mobitel negdje između glave i ramena i slažem nareske, šta ću sad od nje. Reko - nisam.
- Ma ja uvijek zovem kad nisam dobro jebiga, šta mogu kad ti jedina znaš slušat.
Pa kreće verbalna epopeja o onom njenom tamo nekom švaleru koji je i kad sam kuhala sataraš jeo govna i sanjario, a sad su se stvari dodatno pogoršale jer ga je par puta uvatila u debeloj laži. Pa je trenutno u igri gluva misa, al ga prati na fejsbuku i špijunira kome šta lajka.
- Zamisli ti, prokljuvim ja da on prati jednu moju bivšu frendicu, a nisu uopće prijatelji na fejsbuku. Mislim prati, nonstop joj nešta komentira i ostavlja lajkove. Bitno da meni ne stigne ni poruku poslat a kamoli nazvat jer je jako zauzet.
Meni pada nož na pod i na jedvite jade izbjegavam da mi se ne zabode u stopalo, jer držim jebeni mobitel onak kak sam već rekla i slažem nareske dok slušam šta ona priča. Razmišljam da mu odem iščupat i ruter kojim se spaja na jebeni fejsbuk, i džigericu, i ruku kojom piše, jer ja na miru nemrem napravit ono šta moram zbog njegovih šta lajkova, šta verbalno - pisanih govana koje ostavlja štokuda po tuđim zidovima.
- Zamisli, ja ga nazvala, neće mi se smeće javit. Poslje četri sata mi poslo poruku da je u velikoj gužvi i srce nakeljio.
Razmišljam da mu uz ruter, džigericu i pogane ruke iščupam i srce i da mu jebem sve po spisku jer moram ić dalje za poslom a ona mi objašnjava gdje je sve pronašla njegovu meljavu.
- Bitno da za mene nema vremena, govno jedno dalibi govno. Kad god mobitel zazvrnda ja skačem ko budala, mislim - on je, a ono frendica javlja da joj se oštenila kuja, jedanajst komada. Pa dođe mi da se objesim.
Razmišljam o tom da ja njega objesim, naravno koristeć vileda gumene rukavice, da više smeće sjaši sa interneta i da ja ne moram slušat njene žalopojke. Jer šta god joj krenem reć - ona me prekida i nastavlja dalje.
- A da znaš samo šta je komentiro onoj...
Tu mi, na moje ogromno olakšanje, Sony Experia pada na pod i gasi se. Sreća da je pao, jer mi je glava ostala ko Kvazimodu zakeljena za rame i otpo mi je ionako sjebani vrat i došlo mi je da iz tih stopa idem nać majmuna i počupat iz njega sve vitalne organe.
Ostavljam mobilni uređaj na podu, završavam slaganje narezaka i konačno razmišljam o nečem normalnom.
Naprimjer, kolko je bilo bolje dok nije bilo jebenog fejsbuka pa se nije moglo lovit ničije krivine. Ubila me žena u pojam.
( da ne ispadne da izmišljam - evo corpus, šta delicti, šta delikates, konačno složeno, fala svim svecima )
komentiraj (24) * ispiši * #
18
subota
siječanj
2020
Dugokosa instalacija
Čak i u pradavnim vremenima djecu se slikavalo za uspomenu na školske dane. Kad ostare da mogu kopat po tim volšebnim vizualnim skazanjima i čudit se ko začuđeni svatovi šta im je obuklo il napravilo s kosom za tu svečanu prigodu.
Kad me trebalo slikat u prvom razredu, mama je odlučila da moju dugačku kosurinu splete nadesno ( ne znam zašto, valjda joj se to činilo fensi ) i natrtrlji bijelu mašnu na gornji dio pletenice. Dotično je pletenje dovelo do toga da mi desno uho izgleda možda malo klempavo na fotki, a nema blagog pojma o tom da je inače klempavo, a sve zahvaljujući njenim frizerskim ekscesima na mojoj glavi. Srećom sam već onda bila fajn visoka, da sam bila niža vukla bi se pletenica za mnom koliku sam kosurinu imala. Sad sam tek primijetila da mi je lijeva obrva bila podignuta; to sigurno zato šta sam već onda trenirala dizanje obrva jer ih je i mama podizala kad god je prijetio šta verbalni, šta krvni delikt. A i taj šta je fotko mogo mi je baš reć da se onak spontano nasmiješim, a ne da na prvoj školskoj uspomeni imam usta stisnuta ko da mi neko gura žlicu ricinusa u ždrijelo.
Kad smo već kod kose, negdje do sedmog razreda sam imala kosu ko deku, znači Matovilka je za mene bila čisti amater. Dužina - negdje četri prsta ispod guzeluze, i to je bio spektakl šta oprat, šta raščešljat, šta osušit. Mogla sam komotno hodat zamotana u kosu, ništa se ne bi vidilo. E onda je usljed nepravilnog rukovanja, da ne kažem vezanja vrlo visoko, počela pucat i došlo je vrijeme da se šiša, prvo do pola ruke, pa do ramena, pa još malo i još samo malo i konačno sam se ošišala na kratko. Ajme olakšanja...ko da mi je neko skino s glave nakovanj. O pranju neću ni pričat; triput mahneš rukom i kratka kosa oprana, a s onom dužinom trebaš sto litara vode samo za smočit, plus još sto dok ispereš šampon puta dva, plus još sto iza regeneratora. Pa ja sam na mjesečnoj bazi trošila vode na pranje kose za potrebe manjeg afričkog plemena.
Kroz godine sam eksperimentirala s kosom, pa je puštala pa je šišala, pa opet puštala pa je šišala, pa se pretvorila u Zlatokosu, probala dobit svoju prirodnu boju nazad pa se snebivala kad god bi se pogledala u špigl i nabrzinu se opet vratila u plavušu.
Al svejedno...kad vidim tu pletenicu debljine ruke, sve mi dođe da pustim kosu da raste i onda slažem tornjeve na glavi ko Mardž Simpson. Srećom brzo me prođe kad se sjetim pranja i češljanja takve dugokose instalacije.
komentiraj (14) * ispiši * #
17
petak
siječanj
2020
Nema do bicikla
Dakle Džejlo je evo neki dan izjavila da bi ona najrađe se preselila recimo u Italiju. Jer bi htjela vodit, pa citiram, jednostavniji život u prirodi gdje se može vozit na biciklu, kupit kruh koji će stavit u košaru i onda ga doma pojest s pekmezom i samo jest, slikat il sjedit na stolici za ljuljanje.
Pa kud će u Italiju, ajde mi to objasnite?! Šta ne doseli recimo u moj kraj, to je biciklističkih puteljaka ko u priči, kroz čistu nedirnutu prirodu. Samo uzjaši na bajk i udri pedalirat dok joj duša ne dođe u nos, pa kad dođe kući smlavi odma pol kile kruha i pekmez samo takav. Po mogućnosti domaći. E sad...možda ona msli da pekmez raste u flašicama na grani? Malo morgen; treba se malo i oznojit za pekmez, srce slatko. Ak su šljive u igri, operi pa vadi koštice pa udri peć. Ak su marelice u igri operi, pa vadi koštice pa udri peć. Pekmez od šipka il dunja neću ni spominjat, to je procedura ko da je u tijeku krunidba i to višesatna. Pa ti sanjaj o mrljanju pekmeza na kruh nakon šta sjašiš sa bicikla, i onda nastavi slikat i zibat se na stolcu. Nećeš se valjda doselit pa kupovat pekmez, a voće gnjili na granama uz cestu dok japariš na biciklu.
Pa sam išla malo pogledat proporcije dotične ljepojke, nevezano za pekmez i bicikl. Piše izrijekom - struk 63,5 cm a bokovi 97 cm. Tu ću ja potražit krojački metar ( izgubila ko zna koliko vremena, zato i kasnim sa pisanjem, jer metar koristim otprilike nikad, nisam nasađena za šivanje ) pa da se premjerim, čisto da vidim gdje su moji gabariti u toj priči. Pa se premjerim. Znači kod mene je struk 69 cm, bokovi 97 cm. Šta znači da ja nemam šta tražit na biciklu i sa pekmezom. Trebam pritjerat strukovne mjere na zadane gabarite e da bi mogla uzjašit na bicikl i ić po kruh.
Znam ja gdje je problem. Ja žderem sarmu, mast namazanu na kruh, grah i ječmenu kašu il recimo češnjovke sa restanim krumpirom u nemjerljivim količinama. Da spomenuta Džejlo potrpa u sebe masti kolko ja, imala bi opseg bokova stošezdesetosam. A da otkrije ajvar i da zna kolko je to fino namazano na friški kruh...pa već bi mi se mobitel raspo od zvonjave, da joj pokažem kak se ta narandžasta divota kuva i da onda kad sjaši sa bicikla mazne cijeli kruh i teglicu ajvara, ultraljutog, pa kad se krene zibat na stolcu prolomi se pod njom drvenarija i od stolca za ljuljanje ostanu samo one ručke za naslon.
O tome šta bi bilo da proba sarmu i pire krumpir neću ni mislit. Ne bi je se riješili al doslovno nikad. A kak bi se penjala na bicikl nakon pojedene četri sarme i pola kile pire krumpira - tek o tom neću mislit. Barem vi znate koji toksični plinovi nastaju konzumacijom kiselog zelja i suhog mesa.
Gume na biciklu se same buše od miomirisa, a crnogoričnom raslinju otpadaju iglice gore neg kad se raskićuje bor.
komentiraj (15) * ispiši * #
16
četvrtak
siječanj
2020
Kazaljke
Negdje sam pročitala da je malo bed dočekat one rođendane koji sadrže brojeve veće od broja cipela koji nosiš. Po tome sam ja u priličnom problemu, naime moj broj cipela je tridesetosam, nije baš ko stopalo od gejše al nije baš ni preveliko. A po godinama sam ga debelo nadmašila.
Šta je - tu je. Godine su vrsta sata koji nemreš vratit unatrag, ni uz najbolju volju. Nutrina ti govori - ma daj, pa ti si još ko curica, a onda počnu škripat koljena, pa boli kičma, pa čučneš i moraš se dobrano zamislit kak ćeš se ustat...nema više ni c od curice, kamoli cijela riječ. U mislima možda, a i to sporadično, ko kad me u svatovima ponese plesanje pa onda trebam dva dana da noge prorade normalno. Hodam ko metiljava i molim sve svece da me niko ništa ne pita.
Al zato imam neke druge prednosti. Kad naime dočekaš te malo impozantnije brojke, onda skužiš bit svega. Naprimjer, da je život predragocjen i prekratak da bi ga trošio na bilo šta drugo osim na ono šta te istinski raduje. Da nečija titula il lova kojom barata zapravo ne vrijede al baš ništa. Da nečije lijepe riječi ne znače al baš ništa dok ih ne dokaže djelom. Da kondicionali tipa - da sam, kad bi, blabla uglavnom znače - zlatom piso, govnom zapečatio, kako je to divno sročila moja pokojna profesorica povijesti.
Da ne filozofiram baš previše. Za sve postoji vrijeme; za mladalačka snatrenja, naglo otrežnjenje od snatrenja kad te dohvati život, pa neka zrelija dob kad kreneš s kondicionalima, pa još zrelija dob kad odjebeš kondicionale jer shvatiš da možeš bit sretan šta si uopće živ, ko recimo ja poslje onog krvavog karambola od prometne prije dvije i pol godine. Pa možda malo počneš radit ono šta te veseli, jer si naglo posto svjestan da se kazaljke na satu ne mogu vraćat u rikverc nego samo potrgat.
Zato ja danas, na svoj rođendan, želim reć tek ovo - možda sam mogla puno toga napravit drugačije da sam ( eto kondicionala, o tome pričam ) više slušala razum. Al onda to ne bi bila ja. Mene je kroz život uvijek vodilo srce i možda malo tvrdoglavosti i dugačka jezičina ( ajde barem sam iskrena ). Pa ću si poželit još neko vrijeme navođeno istim raketnim sustavima. Ne znam drugačije i gotovo.
( Zašto sam stavila Helen Folasade Adu? Pa eto i ona se rodila na današnji dan, razlika je u godinama - starija je, da ne bi sad bilo nismo znali - i u tome šta je do sada namlatila prek pedeset miliona novaca. Za razliku od mene. )
komentiraj (19) * ispiši * #
15
srijeda
siječanj
2020
O lavandi
Koliko god se trudila, danas ne mogu iznaći razlog za smijeh, čak ni onaj najmanji. Danas skupljam krhotine same sebe. Prosula sam se u njih na današnji dan, i moram priznati da još uvijek nisam iznašla dovoljno moćan način da ih slijepim. Vjerojatno nikad ni neću.
Nekoliko godina prije svog odlaska, moja je mama u jednu kutiju na dnu ormara stavila crnu suknju, ljubičastu košulju, zapakirane čarape i donje rublje, sve novo; prekrila bijelim pak papirom i dodala ono sredstvo protiv moljaca sa mirisom lavande i rekla mi - ovo ćete mi obući kad za to dođe vrijeme. Ostala sam zgrožena, upitavši je zašto je uopće odlučila tu kutiju staviti u ormar i zašto mi uopće to govori. Pogledala me i odgovorila - doći će vrijeme. Neka bude spremno.
Dva puta godišnje vadila bi sredstvo protiv moljaca i stavljala novo. Brat i ja znali smo je zafrkavati - poješće moljci robu, daj makni to iz ormara. Ona nije odustajala, samo bi bolje zašuškala bijeli pak papir i ostavljala kutiju ispunjenu mirisom lavande na njeno mjesto.
Kada je došlo vrijeme, tad sam se prosula u krhotine. Spoznaja da ću je zauvijek ispratiti u vječnost samo dan prije onog datuma kada me je donijela na svijet nije mi dala ni disati, ni spavati, ni misliti. Imala sam osjećaj da moja tuga može potopiti svijet. Bila sam toliko izbezumljena da sam jedva pronašla kutiju u ormaru. Nisam je imala snage otvoriti, dala sam je drugima da pregledaju odjeću. Osjetila sam tek vonj lavande kada su maknuli pak papir i otišla sam iz sobe. Rekli su mi da je odjeća kao nova i pitali me hoće li se to obući.Naravno, odgovorila sam; to je ona htjela imati na sebi kada dođe vrijeme.
Možda je to razlog zašto ne volim lavandu; kad god osjetim njen miris, iz kutaka sjećanja krenu slike koje režu poput stakla.
Dugo mi je trebalo da profunkcioniram. Da se ponovo počnem smijati. Vrijeme je donijelo tek način kako živjeti s takvim bolom.
Uvijek kad mi je teško, sjetim se čija sam kćer, popravim krunu i idem dalje. Zamišljam da me vidi i govori - pa nisam drugo ni očekivala od tebe.
Posebno danas.
komentiraj (16) * ispiši * #
14
utorak
siječanj
2020
O osmijehu i čudu
"Nikada se ne prestaj smijati, čak ni kada si tužan. Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmijeh." Ove je riječi izrekao veliki Gabriel Garcia Marquez.
Ili recimo ova izreka, istog autora: "Nemoj si dozvoliti da umreš a da ne doživiš čudo buđenja pored onog koga voliš". Da je to napisala autorica petparačkih ljubića, moglo bi se možda i posumnjat u dubinu tih riječi. Marquez je bio vrlo ozbiljan tip.
Pa daj mi recite kak stojite sa spomenutim smijehom i buđenjem? Možete li smijehom odagnati sve ono ružno i loše što vas svakodnevno okružuje? Da barem na trenutak budete nasmijani, jer kako kaže senor Marquez nikad ne znaš ko može naići a ti natmurena ko kišni oblak i nabrijana za svađu čim neko otvori usta. I šta se desi? Ništa od zaljubljivanja, jer navedeni potencijalni kandidat umjesto očaravajućeg smiješka vidi šizoidnu, iz takta izbačenu ženu kojoj je smijeh trenutno zadnja opcija. Pa odleprša dalje tražeći smijeh da se u njega zaljubi, ne znajući da je tvoj osmijeh zapravo tvoje najjače oružje, samo je naišao u krivom trenutku.
Ovo drugo želite li uopće komentirat, barem sebi samima? Koliko se ljudi budi pored onog koga voli? Što iz navike, iz načina života, iz krivih pogleda na stvarnost ljudi se bude posvuda samo ne pored onog koga vole. Pritom ne mislim na povremene izlete kada se izađe iz učahurenosti nečeg što je odavno okončalo i nitko zapravo ne zna zašto još traje. Mislim na buđenje kraj nekog tko jest tvoj život i po svemu bi to čudo trebalo trajati, jer ljubav navodno uvijek pronađe put.
Desi se da putem zaboravljamo koliko ljubav može biti moćna, koliko može uzdići u neslućene visine i baciti u najdublje ponore. Ona je najmoćnija energija svemira, u to sam sigurna. Ona jest čudo kraj kojeg se vrijedno buditi.
Bez nje gotovo ništa nema smisla.
Pa kad legnete pod svoje dekice, zapitajte se na što trošite kratko vrijeme koje nam je dano ovdje i neumitno prolazi. Jeste li osmijehom uspjeli pronaći čudo buđenja kraj onog koga voliš?
Ako jeste, smatrajte se sretnicima. Ako niste, pred vama je još dugo putovanje.
Život je prekratak da bi ga trošili na izgubljene osmijehe i buđenja koja ne znače ama baš ništa.
( photo by pinterest )
komentiraj (9) * ispiši * #
13
ponedjeljak
siječanj
2020
Situacija oko paketa
Kad god imam posla s poštanskim pošiljkama il odlaskom na poštu ja uvijek imam granična vantjelesna iskustva.
Pa sam došla doma s posla, jurišno naložila kamine, izvadila glavicu kiselog kupusa za dinstat i sjetim se da u sandučiću nisam našla obavijest da mi je svaštanešta stiglo u paketu koji mi je poslala moja lipa sestra. Tu gore vatre, kupus iznijela na terasu da ne smrdi u kuhinji, a ja ću nazvat službu za korisnike da vidim u kojoj je fazi moja pošiljka. Znate kak to već ide - dobro došli, za više informacija o bla odaberite jedan, za blabla odaberite dva, za blablabla odaberite tri etcetera. Odaberem ja broj, ispušim jednu, a govorni automat svakih trideset sekundi ponavlja - svi operateri su zauzeti, pričekajte još nekoliko trenutaka. Pa tak jedno pedeset puta. Konačno se javi operater, da kak mi može pomoć. Istrtljam ja svoj problem, kaže on dajte mi broj pošiljke. Pa kak da vam dam broj pošiljke, ja sam primaoc a ne pošiljatelj. E onda nazovite pošiljatelja da nek vam da broj pa opet nazovite nas da nek mi pogledamo gdje je zapelo.
Nazovem ja moju lipu, pročita ona meni broj, ja ga zapišem i opet nazovem službu za korisnike. Opet - dobro došli, za više informacija o bla odaberite jedan i da ne pišem sve - odaberem broj. Ovaj put traje četrdesetosam puta duže, jebemti govorni automat datijebem. Konačno se javi operater, da kak mi može pomoć. Ja opet istrtljam svoj problem i dam mu broj pošiljke. Šuti, pa još malo šuti, pa kaže - nema tog broja pošiljke nigdje. Kako nema, sad mi žena pročitala sa cedulje, jebemti broj. Da nek ode ona na poštu provjerit šta je s tim navodno krivim brojem, nemre on meni pomoć jer ne vidi ništa.
Ja opet nazovem moju lipu, a muž od moje lipe se obuje i odmaršira na poštu da vidi ko je tu lud. Nas dvije lajemo, ja pečem šnicleke i režem kiseli kupus. Eto muža s pošte, poljubio vrata - radno vrijeme do osamnajst nula nula. Tu sad meni padnu klapne ko mužu od moje lipe prije desetak minuta, pa ja smaknem kuvanje ustranu i obučem se i udarim prečicom na poštu, a sve se obazirem da me ne dobavi kakav čagalj ( navodno ih ima tamo, oću još od čagljovitisa obolit ak me ugrize ). Stižem na poštu sa dušom u nosu deset minuta prije zatvaranja, znojna ko da sam boksala s Kličkom.
Istrtljam po treći put ženi na šalteru svoj problem, sad bez govornog automata, ona uzme papir sa brojem i ulupa ga tastaturno u komp i kaže - pa paket je kod nas, šta oni nisu vidjeli koju vražju mater? E sad je meni odmah lakše, jer ko prvo ušlo se u trag odmetnutom paketu, a ko drugo znam šta me čeka u kutiji.Pa s kutijom dosrljam kući, pristavljam kuvanje nazad i jedem smokve ravno iz kutije, i odmah sam manje ljuta na operatere koji nisu u stanju ulupat točan broj u komp.
Srećom ih nije dalo za kirurge, pa ti bi vadili bubrege umjesto krajnika.
komentiraj (19) * ispiši * #
12
nedjelja
siječanj
2020
Mjesec sija ko tepsija
Jel i vas zajebava ovo okruglo žuto govno koje već par dana ima divovske razmjere i svijetli ko da vodi tri maga do Betlehema?
Svi su nešto oduševljeni fotkama - ajme divan je, gle kak je to slatkičko kad tak visi ko šljašteča žuta kotlenka iznad recimo Dubrovnika il Velebita. A ja sam mahnita otkako se pojavilo to žuto čudovište, jer ionak loše spavam a sad je postalo neizdrživo. Pa sam recimo noćas prvo buđenje imala oko pola tri ( a legla u pola dvanajst, namjerno kasnije neg inače nebil uspjela odspavat barem do pola pet ujutro, recimo ). Prevrtala se jedno pol sata, pa se digla takva zrela za turu tableta protiv živaca jer duša u meni spava a nemrem spavat. Kad u hodniku ima svjetla da možeš radit Vilerove goblene i to bez naočala. Zapalim jednu, navirim se kroz prozor, a kolega Mjesec ne da je velik neg imam osjećaj da bi ga mogla taknut rukom da se malo zaskočim. Pa ga gledam i mislim si - jel bi imalo smisla da ga sad zamolim da se više makne, jer se pretvaram u zombija? Upalim teve i štračim nebil našla nešta uspavljujuće; moš mislit kak sam našla, samo se nasekirala još više. Taman se nekak ušuškala i umirila, reko - saću zaspat, kad eto neke paščadi kroz ulicu, uzjebali svu paščad iz ulice i ori ko da laju meni kraj glave. Tu sam ja od živčanoće postala i gladna. Dignem se i svečanim korakom odem u frižider, da me malo obasja i umjetna svjetlost, pa narežem kobasice i natrpam se lepinjom, zdenka sirom i češnjovkama. Zalijem pepsijem i pojedem bananu. Zapalim još jednu i počnem gledat neku trakavičetinu. Bacim pogled na sat - četri i deset. Vunderšen, budna samo sat i četrdeset minuta a trebala bi spavat ko zaklana. Hodnik još uvijek svijetli pa se pokrivam po glavi ( mislim nisam ležala u hodniku al dopire rasvjeta sa nebesa i u dnevni boravak ). Pa mi vruće. Pa se otkrijem pa mi ladno. Pa mislim bil otišla prošetat jedan krug, možda da promrznem bi zaspala, al se sjetim trenutno svih onih vampirološko - edukativnih filmova ( iako bi takva razdrndana i nenaspavana prije ja ugrizla Drakulu neg šta bi on bogac stigo usta otvorit ). Žmirila i zamišljala uspavljujuće prizore, tipa kuvanog vina u nekoj kolibi dok pucketa otvoreni kamin, pa ovčice kako pasu travu i zaspala sam ko zna kad, sve u tom zamišljanju uspavljujućih planinskih prizora.
I evo večeras on opet visi ko da će svaki čas past na Zemlju koliko je blizu, pa reko ajde da i ja okinem jednu fotku, da mogu svi ovi šta im je to divno i kod mene vidjet divotu. I gle šta se meni dešava - žuto govno izgleda na sve samo ne sam na sebe. To su neki odbljesci, krugovi, dijagonale, sve osim Mjeseca.
To on meni namjerno radi. Kud mi ne da spavat, tud me jebe s fotkama. Al neka...sad idem zaozbiljno skuvat vino, možda me zbetonira pa noćas budem spavala ko fosna.
komentiraj (18) * ispiši * #
11
subota
siječanj
2020
Mami, s ljubavlju
Ovo mi je jedna od najdražih majčinih fotografija. Crno bijela je, pa se ne vidi prekrasno zelenilo njenih očiju; ja ga vidim vrlo jasno kad god pomislim na nju. Uvijek sam nekako žalila što nisam na genetski dar dobila takve oči.
Bila je u svemu posebna, iznimna žena koja se glasno smijala, glasno pjevala i glasno plakala. Sve što je činila bilo je ravno iz srca, ona naprosto nije znala ni mogla drugačije. Sve što je govorila bilo je ravno iz duše. Ostavila mi je toliko prekrasnih uspomena, toliko trenutaka u kojima sam mogla prepoznati koliko je lijepa izvana i iznutra, bez obzira što ju je život toliko izranjavao. Nikada je nisam čula da se žali, da očajava, da govori da nešto ne može. Čak i u najtežim trenucima hodala je visoko podignute glave, kao da se smije udarcima sudbine, kao da joj želi reći - ja mogu sve podnijeti, ništa mi ne možeš.
Nikada na posao nije otišla u hlačama, uvijek u nekom zgodnom kostimu ili haljini, vrlo malo našminkana; bila mi je tako lijepa. Još se uvijek sjećam njenog smeđeg zimskog kaputa koji joj je prekrasno stajao. Hodala je uspravno, za razliku od mene, kratkim i lepršavim korakom ( doista, bila je i puno niža od mene, ja i da hoću ne mogu tako hodati ). Bila sam silno ponosna na nju, na sve ono što je postigla tijekom svog života samo zato jer je bila borac, jedan od najvećih koje sam ikada upoznala.
Pekla je najfiniju mađaricu koju možete zamisliti, mislim da je imala osam ili devet kora, i uvijek ju je rezala ukoso pa sam se mogla ogrebati za one fine slatke okrajke koji nisu išli na plavi stakleni tanjur za kolače. Nedjeljom je kuhala najfinije ručkove; i sada, kad god poham meso, sjetim se njenih pohanaca, restanog krumpira i krckave kristal salate i vidim je kako popravlja neposlušni pramen kose koji nikad nije htio stajati iza uha dok se užurbano kretala po kuhinji.
Bila je pravi šoumen, nikakvo slavlje ili obiteljsko okupljanje nije prošlo a da nije došla doma promuknuta i bosa, stopala naotečenih od plesanja. Bila je puna života i smijeha i radosti, unatoč i usprkos svemu.
Najteže mi pada što sam kroz godine izgubila boju njenog glasa i smijeha. Sutra će biti devetnaest godina kako je njen glas i smijeh utihnuo zauvijek. Nije utihnula ljubav koju i danas nosim u srcu za nju, nisu utihnula moja sjećanja, nije utihnulo sve dobro koje mi je pružala svakim svojim udahom. Sutra možda uspijem prizvati neku vedru priču s njom u glavnoj ulozi; danas sam preplavljena tugom jer je mogu susresti samo u sjećanjima i snovima, i zagrliti samo u mislima.
komentiraj (22) * ispiši * #
10
petak
siječanj
2020
O smijehu
Danas je svjetski dan smijeha. Pa ću vas malo informirat o benefitima smijanja ko takvog; ako se ne smijete previše, počnite trenutno jer će vam to donijet puno dobrih stvari.
Pa tak recimo kažu veleumovi da je par minuta smijanja isto ko petnajst minuta vožnje biciklom. Znači ne trebate vintat pedalama, pazit da vas ne dekne meko ko se baš ide parkirat ispred apoteke il dućana, znojit se i stalno mislit jeste ponijeli pumpu za bicikl il gumilezung, ak se napeljate na neko staklo il tak nešta. Zavalite se na trosjed, sjetite se nečeg smiješnog i smijete se par minuta; pa lakše je to neg jašit na biciklu.
Nadalje, osmijeh vas čini privlačnijima. Pa kome se može svidjet neko ko dopodne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet, dajte mi recite? Pa ja kad vidim nekog nadrndanog sedam dana sreće nemam. Nasmijano lice je čudotvorni lijek za hrpu toga, vjerujte mi. Ako ništa drugo, bolje ćete se osjećat sa smiješkom.
Smijeh je, kažu, zarazan. To ne znači da trebate non stop arlaukat od smijeha, čisto da vas ne pospreme na sigurno u neku ustanovu, al da ćete i sebi i drugima smijehom pomoć...oujea. I to puno. Nema goreg nego kad negdje sjedneš, a pola njih štrači po mobitelima dok druga polovica priča o svim mogućim dijagnozama koje je uspjelo izmislit od postanka svijeta. E zato ja za svaku sigurnost počnem gnojit još sa vrata, da spriječim navedeno.
Smijanje vas čini sretnima i mlađima; vele da mišići koje koristimo kod smijanja podižu lice zbog čega automatski izgledate mlađe, bez ikakvih čudotvornih krema i korekcijskih zahvata. Pa jel može bolje? Ne znam čemu sam uopće kupovala onaj serum za podmlađivanje koji me trebo preobrazit u Hajdi Klum, kad nasmijana izgledam ko da mi je šesnajst.
Kažu da smijanje snižava krvni tlak. To je fenomenalno otkriće, naročito ako imate nekog ko vam stalno diže tlak. Kad vas krene davit, idemo sa smjehoterapijom - smijat mu se u njušku dok se ne okrene i ne ode. Ako ne djeluje, uvijek dotičnu personu možete prvim šta vam je u ruci deknut po spomenutoj njuški. Imaćete tlak ko novorođenče.
Nadalje, mozak prilikom smijanja luči endorfin i serotonin, hormone koji djeluju na bol i osjećaj sreće. Šta se više budete smijali, mozak će više lučit da sad ne ponavljam šta i bićete ko novi.
Ako vam ni to nije dovoljno, e pa onda izvolte svaki dan malo pročitat šta ja imam za reć, pa se možete smijat il zato šta vam je smiješno, il zato šta ćete mislit - šta ova troši, bil joj poslat poruku u inboks da me prosvijetli pa da i ja potrošim taj prašak i pustim mozak na pašu?
Smijte se, uvijek i svemu usprkos. Bićete isti ko ja.
komentiraj (20) * ispiši * #
09
četvrtak
siječanj
2020
Princ i princeza i grtalica
I tak. Odoše Hari i Megan za Kanadu. Između ostalog, oni bi bili financijski neovisni, šta je i logično; pa nećeš baku tražit za sladoled il par limenki pive kad ti se možda otvore dizne uz neki film. Pa onda ona nemre nikak normalno obavljat majčinske dužnosti, a on se ne slaže s bratom, pa bi onda osnovali i neku novu dobrotvornu udrugu. Po mogućnosti par hiljada kilometara daleko od palače.
Kad se bolje pogleda, pa ko bi to sve mogo bavit. Evo samo nekih pravila koja se al nikako ne smiju prekršit. Žene moraju uvijek i isključivo sjedit spojenih nogu, blago nagnutih na jednu stranu. Nećeš ti majci prekrižit noge il sjest ko kaubojka Rajka u hlačama, jer hlače ni ne smiju nosit, isključivo suknje il haljine. Onda recimo kad se pije čaj mora se jako pazit na položaj malog prsta i palca, ima se i tečaj tijekom kojeg se valjda slupa četrdesetosam servisa šalica i iščaši ruka ,četrnajst puta dok se ne nauči jebenu šalicu kraljevski držat. Nema jest dok si gladna, trpat u sebe ko da si u rudniku kopala; čim kraljica spusti beštek gotovo je jelo. Pa kad kraljica nije gladna i spusti vilicu i nož za dvije minute, a ti taman kreneš pilit meso i moraš ga ostavit nedopiljeno. Znači red je trpat u džepove il gutat cijele komade da se uspiješ najest barem do idućeg obroka, plus stalno fektat za praške za veš koji skidaju masne mrlje sa svečanih oprava. Nema ni skidanja kaputa u javnosti, ni pod kojim okolnostima; da gori nebo i zemlja imaš kaput ostavit na sebi i jebat sve po spisku onom ko te nagovorio da obučeš kaput jer je najavilo kišu za popodne, Nosi kaput dok se ne zanesvijestiš. Nema držanja za ruke prinčevskog para; šta se imaju vodat ko da su bolesni na oči? Hodat jedno kraj drugog, i to ona nikad ne smije imat cipele na punu petu u kraljičinoj nazočnosti. Ne smije imat upadljiv lak za nokte; i to je bakina regula, nema majci naglocrvenih kandži na rukama ko da plešeš u Mulan Ružu. Flajbaj nokte onim sedefasto roza i budi sretna da dobiješ za aceton, da ne malaš sloj na sloj laka do besvijesti. Obligatan je i naklon starijim stanovnicima palače, i to lijeva noga ko da ćeš čučnut, ruke damski spojene naprvo i blagi naklon glave; sigurna sam da i za to ima barem tromjesečni kurs.
Jedino mi nije jasno kud su napeli za Kanadu? Pa jel oni nisu čuli pismo Muje iz Kanade? I on je isprva bio oduševljen gracioznim jelenima i divnim bojama lišća, al onda kad je krenulo bijelo govno trpat, pa skršio sedam lopata, pa imo problema sa vozačem grtalice koji je valjda samo čeko da Mujo razlopata pa da sastavi čistit cestu i nabaca bijelo govno nazad na trotoar. Pa kad je nakon dugo vremena konačno uspio rastrpat auto i otić po živežne namirnice, bubno autom jelena i napravio tri hiljade dolara štete na autu i jebo i jelene i lovce koji nisu rogate nemani pobili još tijekom jeseni. Na kraju odlučio odselit, mislim u Kaliforniju.
Pa ak neko ima kontakt s njima, nek im prevede Mujino pismo. Mladi su, oni se vesele grudanju i sanjkanju i gledanju snježne idile kroz prozor, a pojma nemaju koja kataklizma ih čeka. Sigurna sam da bi odustali čim bi preslušali nadasve poučne Mujine memoare okolo bijelog govna i grtalice.
komentiraj (20) * ispiši * #
08
srijeda
siječanj
2020
Gluteusno nedonošče
Nastavno na jučerašnji pričuljak o nasušnoj potrebi osnivanja barem povjerenstva, ako ne i ministarstva za kontrolu zapaljivanja društvenih mreža, ja naprosto moram objasnit neke činjenice koje govore u prilog tome da eto ja budem barem glavni povjerenik koji će odlučivat o sudbini svih onih koji namjerno pale društvene mreže.
Prilažem i dvije najfriškije fotke, nastale za potrebe pojašnjenja opravdanosti mojeg izbora za tak važnu funkciju. Na njima je više neg očigledno da ja nikad neću imat stotine hiljada šta pratitelja, šta komentatora na društvenim mrežama. Ja sam naime visoka 175 centimetara i teška navučenih 59 kila ( navučenih znači sa svim ključevima i mobitelom u džepu i obučena, da budemo jasniji ). Kad bi bila zlobna, rekla bi da sam oglodana al naskroz. Pogotovo na strateškom mjestu koje velike i moćne influenserice uporno turaju u fokus zbivanja. Ja sam bezgluteusna postklimakterična žena, koja zapravo ni ne treba nosit gaće jer nema u njih šta stavit. Srećom pa sam svjesna tog teškog i bolnog nedostatka, jer mi on daje privilegiju da budem ko šta sam rekla barem povjerenik za odabir onih koje su u stanju suvislo objasnit kome koristi zijevanje njihovih gluteusa na sve strane. Pa neće valjda uzet neku koja je obdarena otpozadi; mora se uzet neka ovakva štraklja koja ne da nema ništa sa stražnje strane, neg ni ne zna kak to treba izgledat jer iz principa ne otvara sve te puste fotke. Kud ću sama sebi trljat sol na ranu i ić gledat, jebote, ko da nije dosta šta na svim fotkama zaklanjam od pogleda stražnji kraj jer se al baš ništa nema za vidjet.
Pa sam na prvoj fotki čučnula, ko da pokažem kak sam šarmantnija na čučećke ( iako mi lijevo koljeno opasno štrči, al šta sad da radim, rekli smo bez filtera i dorade ). Glava je blago nagnuta, nebil izgledala manje zastrašujuće onima koje imaju stopedesetosamhiljada šta pratitelja, šta komentatora. Doista opasno se vidi da nemam gluteus, al ni tome nemrem ništa ko ni žaba lješnjaku, ni sa filterom ni bez.
Na drugoj stojim sa ležerno zataknutim palcima za hlače, tu se malo vidi moj možda najjači adut - ja naime imam noge dužine dostojne žirafe, pa kad nema gluteusa nek bar ima dugačkih nogu, daj šta daš jebiga. Sad sam tek skužila da se vidi i da imam mali podbradak sve takva mršava, al ni to me ne brine previše; pa nisam ja kandidatkinja neg mogući povjerenik koji će odlučivat o njihovoj sudbini.
I baj d vej znam šta je Altamira, i progutala sam u životu dva šlepera knjiga. Pa mi ne smeta kad me se objektivizira na temelju izgleda. Ionak pišem, ne ostavljam samoslikavajuće tragove kojekuda, osim kad ja to hoću, na rođenoj stranici il blogu.
komentiraj (14) * ispiši * #
07
utorak
siječanj
2020
Ministarstvo za kontrolu zapaljivanja
Mišljenja sam da je krajnje vrijeme osnovat ministarstvo za kontrolu zapaljivanja društvenih mreža.
Pa to više nemreš pročitat nigdje najfriškije vijesti, a da ne iskoči barem jedan naslov tipa - evo je zapalila društvene mreže. Te leže po krevetima, te natežu gaće, te naćubljene, te vakenake. A sve u cilju podizanja naglog pada popularnosti. Šta drugo poduzet nego se skinut barem do badekostima? Pa neće valjda ić šetat ćuku il peglat veš bolesnoj susjedi. i tamo se naslikavat dok suklja para iz pegle, još da se opeče il prepegla prste. Časom se malo podepilira, nategne neku krpicu na strateška mjesta i opali samoslikavajuće čudo koje onda zapali društvene mreže. Eto odma hejtera - pa jesi se ti to udebljala, ženo daj drugi put bolje obrij pazuhe, šta si napravila od sebe blabla. Eto i vojske obožavatelja - carice, kraljice, da mi je bit tvoj tabure blabla. Pa tako ko zna koliko puta, na dnevnoj bazi, bombardiranje svekolike javnosti od strane sve većeg broja zapaljivačica.
E ja bi, čisto da serveri društvenih mreža ne udišu toliki dim i garež od zapaljivanja svakih četrnajst minuta, uvela malo reda. Pa bi za početak sve zapaljivačice koje ne rade ko manekenke il Viktorijini anđeli morale predat u ministarstvo:
- rukom pisani zahtjev za odobrenje zapaljivanja društvenih mreža u svrhu promicanja svog djela i lika
- tri do četri fotografije bez filtera i fotošopa u svrhu odabira najboljih kandidatkinja
- tri do četri fotografije prije ugradnje silikona i umetaka, odnosno potvrdu od plastičnog doktora da ih nemaju - samo za one koje stalno drobe da nisu ništa dorađivale
- popis pročitanih lektira kroz cijelo školovanje
- domovnicu, rodni list i preslike svih važećih dokumenata koje posjeduju
- etikete od robe koju nose na fotkama, u svrhu podizanja svijesti o važnosti akcije "kupujmo hrvatsko"; svako predavanje na uvid stranih robnih marki automatski diskvalificira kandidatkinju
- izjave susjeda da ih neprekidno guzeljanje vamotamo sa mobitelom na gotovs za opaljenje, po dvorištu il na osvijetljenom prozoru, ne ometa u njihovoj svakodnevici
- potvrdu da se ne bavi ni manekenstvom ni bilo kojom drugom strukom koja zahtijeva neprekidno škljocanje selfija, plus tristo kuna biljega.
One koje prođu prvi krug, dakle pregled dokumentacije, izlaze na vrlo kratak i poučan intervju, sa pitanjima tipa šta je Altamira, pa ako krene objašnjavat da ne jede ništa namazano na kruh...zna se šta sljedi. One koje prođu i intervju trebale bi komisiju nadležnog ministarstva bit u stanju uvjerit da je to šta rade od bilo kakve koristi, bilo kome, al da nije vezano za povećanje broja pratitelja i zapaljivanje društvenih mreža.
Ja bi s apetitom sjedila i slušala argumente. Da se i ja jednom onak od srca nasmijem.
komentiraj (17) * ispiši * #
06
ponedjeljak
siječanj
2020
Djevojka je zelen bor nosila
Jeste raskitili bor? Ja sam moj bor ove godine ošišala škarama za ruže prije iznošenja, i to je skroz bezveze jer nemaš čime zapinjat za namještaj i štokove i ne spadnu sve iglice. Pa zato evo priče od lani, dok me škare i šišanje bora nisu preuzeli.
E sad iza krvavih predbožićnih i prednovogodišnjih šopinga, kuvanja ko da izbija treći svjetski rat pa treba napunit police u skloništu jelom za tri godine, prejedanja odojkom, sarmom, grah salatom, raznašanja kolača kojekuda ( eto baš su mi dobro ispali pa reko da probate ), skidanja fleka svih navedenih jela sa božićnih stolnjaka, sad slijedi nemoguća misija zvana iznošenje bora iz kuće uz minimum kolateralnih žrtava.
Za ovo je nužno bit na apaurinu il popit neku dobru krušku, da imaš kirurški rad ruku. Jer dok skineš kuglice, anđele, šljašteće girlande i otpetljaš lampice spadne 50% iglica. Unatoč poduzetoj predradnji sediranja ( apaurin il žera, dođe mi na isto ),ostalih 50% spadne dok zapneš za dvosjed, stol, štokove i vrata, a sve praćeno psovkama dostojnih najžešćih kočijaša. Na dvorištu završi golo golcato drvce plus stalak, koji jedva skineš jer je bor bio zakajlan koječime sa sve četri strane da stoji ravno. Da čovjeku nije žao parketa, bilo bi ga najbolje zapalit usred kuće, al to onda zahtijeva i krečenje i gašenje nedajbože zahvaćenog namještaja.
E onda skupljaj iglice rukama, partvišom, saugerom ( to tek mrzim jer imam usisavač kojem treba čistit vrećicu pa se nabadam na iglice sve do drugog Božića ). Pa nosi jebeni kostur od bora bliže kakvom kontejneru, sveudilj moleći svevišnjeg da se ne sapleteš i ne zasmoliš ko majmun. I tak svake godine svečano obećaš da nema više toga majci, od idućeg Božića ide umjetnjača, al onda dođe to blagdansko ludilo i opet kupiš živi bor jer eto on miriši. E pa kad oćeš miris šume jel nije lakše objesit dva tri ona borića za u auto da puštaju miris borovine ( a navodno se ima i sprej ko nekadašnji Pino Silvestre pa se može umjetnjača i pošpricat svako tolko ) neg brat iglice s poda idućih mjesec dana?
Pa ponukana spoznajom da bor treba ostat in da haus puno duže neg do Tri kralja ( idealno bi bilo barem do Uskrsa, al kak da to objasnim ak nedajbože neko neupućen grune k meni pa zatekne bor s kojeg je spao i nakit i iglice i duša mu je spala, a ja u božićnom duhu i zanosu eto baš još neću van s njim, nek zgnjili u mom dnevnom boravku pa usput i parket povadim kad bor krenem iznest van ) ja htjela ostavit krucijalni komad božićnog ugođaja da obitava još nepoznat broj dana u mojoj rezidenciji.
Al onda mi je zatrebala neka stara vindjakna, koja stoji u ormaru u sobi pored čijih vrata stoji bor. Reko malo ću ga samo pomaknut da mogu tamo...e viš, to je bio početak kraja. Nagno se ko Titanik pred potonućem, par češera i dvanajst kuglica i jedna girlanda spale taj čas a bor nakrenut ko da ima 4 promila. Čuju se iglice kak onak siktavo zapinju za kuglice i padaju po parketu. Brže miči stol, diži tepih, sklanjaj dvosjed, miči sve dok se ne slamazdra na već spomenuti dvosjed pa na tepih, jer mi onda ne gine skidat iglice do pred jutro ( dobro, loše spavam, al to ne znači da trebam ležat na podu i kupit iglice u dva sata u noći ). Zapela jedno triput - dvosjed, prvi štok, drugi štok ( bez psovki, valjda bila u šoku od nagnuća ), bubnula ga na dvorište, pobrala za manju kantu iglica, usisala i šibaj ka kontejneru.
Nigdje žive duše, fala nebesima. Kad na pola puta eto nekog pametnjakovića, ulazi u auto, veli:
- Izvinite, jel bor za prodaju?
- Dapače, ček samo da skoknem kući i po onu kantu iglica pa ti i nju istresem u auto, i da se vratim po vrećicu od usisavača, da i ti spoznaš šestopedesetosam nijansi sive, ničim izazvan. Kad već pitaš.
Nije htio čekat. Upalio auto i otišo, postalo mu jasno da sam neuračunljiva od kupljenja iglica i smole.
komentiraj (16) * ispiši * #
05
nedjelja
siječanj
2020
Za sve je kriva košulja
Lakše je protjerat devu kroz ušicu igle nego muškarca natjerat da sve protekne u redu kad se nekud zajedno krene.
Prvi verbalni delikt izbije još dok je u tijeku oblačenje. Jer on košulju nosi isključivo bijelu za u svatove, crnu za u sprovod, i da šta će oblačit košulju ak recimo ide na neku feštu? Onda mora pazit da je ne ufleka, pa mora pazit kak sjedi ( jebote, ko da treba vjenčanicu sa dvometarskim šlepom imat na sebi a ne običnu košulju ), pa ga dave gumbi, pa sto čuda izmišlja samo da od kuće ode u nekoj šlampastoj majici. Kad na jedvite jade i pod prisilom obuče košulju, onda kreće potraga za remenom od hlača koji je zadnji put nošen ne zna se točno kad i trebo bi metal detektor ko na aerodromu da ga locira po kopči. Naravno da ga nemre sam nać, pa moraš stavit rođeno oblačenje na čekanje dok pomogneš iščeprkat remen iz nekog ćoška ormara. Pa isprobava cipele koje navodno nijedne ne pašu uz košulju, a sve u cilju da ista završi na aufingeru u ormaru. Dok traje rasprava ko u saboru on je već u jakni, a ti imaš tek maskaru na jednom oku i trebaš se završit obuć, pa izbija drugi verbalni delikt jer da se tebe uvijek mora čekat ko kraljicu Elizabetu. Navrat nanos završavaš sa spremanjem i konačno se može krenut od kuće.
Vraća se nazad u kuću po ključeve od auta jer su oni u dnevnoj jakni, ne u onoj svetačnoj. Kad se krene ti se moraš vratit u kuću jer si usljed verbalnog delikta zaboravila uzet novčanik i sjajilo za usta, i nisu sigurna jesi ugasila peglu. Putem se ne razgovara previše jer ste obadvoje nasekirani, svak iz svojih razloga. Onda namjerno parkira auto pred nekakvu lokvu, po mogućnosti smrznutu ak je vani šljiva, tak da pri izlasku iz vozila radiš do tada neviđene piruete jer nisi gledala kud staješ, a i nisi računala da je u stanju tak nisko udarat.
Po dolasku na feštu uglavnom se muški dio društva distancira usljed rješavanja svih pitanja od krucijalnog značaja za sudbinu čovječanstva. Tematika je šarolika - svi su idealni nogometni treneri, razglabaju o majstorima za aute i svim tim gefufnama koje se nonstop kvare, pa onda stanje u državi i okolnim zemljama jer imaju rješenje za sve globalne probleme. Uglavnom izrijekom odbijaju hranu; jedan od glavnih argumenata je - evo saću kad završim ovu pivu / gemišt, ili evo saću dok završimo razgovor. Pa razgovor traje i traje, ko Olvejz uložak, i u toj verbalnoj napetosti otvori se i druga piva il se natoči gemišt i jelo nikak doć na red.
Plesat i pjevat krenu uglavnom u solo točkama, ko Travolta il Pavaroti, jer najbolje je svoj talent samostalno iskazat, i to onda kad se najmanje očekuje. Polazak kući se najavljuje isto ko na aerodromu, jer ga nikako odlijepit od društva, uz već poznati argument - evo saću kad završim ovu pivu / gemišt, šta si navalila ko da gori.
Jutro donosi uglavnom gluvu misu uz kavu, jer mu smeta svjetlo i miris kave i cigarete, a lavež susjedovog cucka izaziva pomicanje tektonskih ploča u njegovoj glavi. Traži Kafetine i kalcij i polaže svečanu zakletvu da više u životu u svim mogućim prigodama pije samo cedevitu i mineralnu, jer da je na samrti. I dalje za sve krivi košulju.
Ko da je košulja bila natopljena pripravcima za trenutno izazivanje osjećaja radosti.
komentiraj (14) * ispiši * #
03
petak
siječanj
2020
Mali slavljenik
Manji najdraži frajer danas navršava tri godine. Pa je uz dosta nagovaranja čak dao odrezati noktiće ( inače nerješiva jednadžba ), ali nagovaranje na šišanje nije prošlo jer on izrijekom tvrdi da to jako boli.
Obzirom da su roditelji imali puno toga za obaviti oko sutrašnje proslave rođendana, a ja sam poznati talent za dobro ispadanje torti - valjda se sjećate operacije Švarcvald torta koja je usljed cureža kreme završila u živoj ogradi i pojela ju je susjedova kuja - dakle nema neke velike koristi od mog slastičarskog umijeća, onda je mali slavljenik zajedno sa starijim bratom proveo neko vrijeme kod mene.
- Sta si mi kupila? - pita s vrata.
- Sutra ćeš dobiti poklon, sutra slaviš rođendan.
- Dolaze gosti. Sta si mi kupila?
Prebacujem lopticu na pjevanje pjesme "Sretan ti rođendan" i donosim mađaricu da jedu; doista on svoj komadić nagriza sa obje strane i onda mu pada na tepih, naravno čokoladni dio je na donjoj strani. Letim po vlažne maramice, dižem kolač i odlazim ga baciti u smeće.
- Boni papa tepih - pokazuje mi ručicom našu mezimicu koja njuška tamo gdje je pao kolač.
- Njuši, ne papa tepih.
- Papa papa, gedaj je. Ja bi kinder pingui ( ne izgovara pingui, ne može se ni ponoviti kako to istafrlja svaki put ).
Pa jede pingui i krećemo gledati "Sam u kući 2" na teveu. Gužvamo se svo troje na dvosjedu i držimo noge na tabureu.
- Ja bi cips.
- A da prvo pojedeš nešto drugo?
- Ne. Gedamo film. Ja bi cips.
Donesem čips, svakome njegovu zdjelicu, pa krckaju kao dvije vjeverice i obojica komentiraju scene koje su zapamtili jer su već gledali film. Marv postaje Mrav, najavljuje se klaun u tuškabini i ostajem začuđena koliko toga on tako malen može zapamtiti.
- Kad ce doci gosti? Ja bi tatu.
- Gosti dolaze sutra, a tata još malo.
Nagovaram ga da pjeva pjesmicu o svetom Nikoli, i on mi nakon završenog pjevanja priopći:
- Kampus je pojeo zeku i potocica.
- Ma nije, sunce. Sjećaš se što sam ti rekla za Krampusa?
- Da ces uzeti metlu i leci Kampusu da bjezi.
Najdraži frajer ulazi u debatu tvrdnjom da se kaže mekla, a ne metla. Malo se navlače i jedva spriječim eskalaciju sukoba. Uto zove junior da dolazi po njih, pa ih utrpavam i vodim van.
- Jesi spemila dekicu na tockice? - pita me ( bez nje naime ne ide nigdje, nikada ).
- Jesam, u ruksaku je,
- Ja sam spemio dudu.
Sjedaju u sjedalice i odlaze mašući ručicama.
Ostajem razmišljajući koliko su svjetlosti ta dva dječaka unijela u moj život, i koju poplavu ljubavi doživim svaki put kada ih ugledam.
komentiraj (16) * ispiši * #
02
četvrtak
siječanj
2020
O bolu
Vrlo je teško bespomoćno svjedočiti nečijem nezemaljski jakom bolu. Onom koji zauvijek iščupa srce, ali ono i dalje kuca jer mu nije vrijeme da stane. Onom koji zauvijek zaustavi nečiji korak i osmijeh, ostavljajući stravičnu prazninu koju više nikad nitko ne može popuniti. Onom koji zauvijek iz zagrljaja istrgne biće koje bezuvjetno voliš.
Pred takvim bolom ostaješ nijem i ponizan. Ćutiš krhotine svih života koji su bespovratno izmijenjeni, i pitaš se kako je moguće preživjeti tako nešto. Poželiš imati moć vratiti vrijeme unatrag, samo par dana unatrag, i nekom čarolijom postići da sve bude tek nečiji ružan san. Gledaš studeno, sunčano plavetnilo siječanjskog neba, svjestan da baš ništa ne možeš učiniti pred strašnom spoznajom odlaska u vječnost mladog života koji je odlepršao poput smrtno ranjene grlice. Ništa na ovom svijetu ne može se mjeriti s takvim bolom i takvom prazninom; ništa ne može popuniti prazninu i donijeti olakšanje onima koji su ostali iza njega, mrtvi od bola.
Njegovo je tijelo produžilo četiri druga života. Zahvaljujući njemu, netko drugi će moći gledati plavetnilo neba i ćutiti toplinu proljetnog sunca. On će možda tek poput lahora moći dodirnuti one koji su ostali natapati ovozemaljske dane svojim suzama i one koji će se moći nasmiješiti umjesto njega, jer im je on darovao novi život. Nema povratka duši koja ode onkraj duge, tamo gdje se svakodnevno susreću i miješaju noćna tama i prvi pramenovi svitanja.
Upravo zbog toga grlite one koje volite, izgovorite sve neizrečene riječi onima do kojih vam je stalo, zabljesnite svojom radošću svaki novi dan u kojem se probudite. Život je lomljiv poput najkrhkije porculanske figure. Sudbina se znade najokrutnije poigrati i odnijeti ga, kao da nikad nije ni postojao. Imajte uvijek na umu koliko je dragocjeno sve ono što želite dati drugima. Svijetlite poput svjetionika u oluji, i grlite svojom svjetlošću sve one koje volite.
Život je prekratak za bilo što drugo.
( photo by pinterest )
komentiraj (17) * ispiši * #
