31
utorak
prosinac
2019
Ono kad bolestan ideš čitat gluposti
Ne znam kak je kod vas, al kod mene puca ko u Bejrutu. Baražna paljba sa svih strana, svim raspoloživim sredstvima - bubaju petarde, šljašte ispaljene svijetleće rakete, pa nešta šta kresne tak jako da se vrata i prozori zdrmaju.
Ja sjedim ko faraon, zamotana u dekicu i prehlađena da ne znam kak uopće dišem. Puna paracetamola, čaja, limuna i meda. Obzirom da ne daje neke rezultate, sad planiram prijeć na kuvano vino; ionak me boli glava pa možda ak se malo predoziram kuvanim vinom zaspim i probudim se u novoj godini. Ne zvuči loše, samo bi trebala prije početka vinskog tretmana obuć neku crvenu pidžamu, vele da crveno donosi sreću ( ne za prehladu, za novu godinu ).
Pa sam išla čitat neke novogodišnje odluke koje sam iznapisala prije dvije godine, i znate šta ću vam reć? Ništa baš puno od tih odluka nisam izrealizirala, a nisam si zadala nemoguće misije tipa - prestaću pušit i vježbaću svaki dan po pola sata. Pa kad već sjedim pod dekicom, reko ajde da vidim šta stručnjaci kažu, kak si olakšat pridržavanje odluka koje će promijenit moj život naglavce. Znači šta tu svašta ima napisano, da ne povjeruješ:
1. proslavite svoje uspjehe ( odma u glavu; čim se uspiješ malo pomaknut nabolje, udri slavit da se nagradiš za pomake, pa nećeš čekat da se baš sve zacrtano riješi pa da onda slaviš )
2. provedite cijeli dan bez korištenja interneta i društvenih mreža ( pa kak ne podijelit radost uspjeha sa prijateljima i ne obavijestit da si na najboljem putu, jer ak ne objaviš - ko da nije ni bilo; točno sam znala da ne trebam čitat članak )
3. razgovarajte sa sobom u ogledalu ( dakle tonemo sve dublje; po ovome bi trebala stajat pred špiglom i sama sebi drobit - ma ko se meni probudio, ko je meni zgodan, ko će se sad sredit ko milion novaca; ak vam se ovo i čini dobrom idejom, pazite da vas neko od vaših doma ne čuje, da ne završite na psihijatriji )
4. odaberite odjeću navečer, jutro će vam bit manje stresno ( majko mila...pa jel i to utječe na bolju realizaciju novogodišnjih odluka? )
5. suočite se sa svojim strahovima ( ko god da je piso članak, bojim se da je bio na težim drogama; kud se još suočavat sa onim šta te plaši...ja se recimo užasavam zmija pa bi valjda trebala provest ugodnih par sati među čegrtušama i udavima da uspješnije riješim novogodišnje odluke )
6. mijenjajte posteljinu češće nego što to inače činite ( e iza ovog sam prestala čitat; sve sam sklonija mišljenju da su zapravo izmiješali par članaka i nasto kiksmiks koji nema veze sa al baš ničim )
Zato ću vam reć samo ovo - budite svoji, takvi kakvi jeste, i uživajte u tome. Smijte se i uživajte u svakom trenutku kojeg provedete sa onima koje volite. Jedite ono šta vam se jede. Priuštite si sve ono što vas raduje; život je debelo prekratak za bilo šta drugo.
Sretna vam Nova 2020. ( ajme dobrog broja, sad bi mogla ić tražit numerološke analize...sve je to meni od prehlade, ništa drugo ).
( photo by pinterest )
komentiraj (28) * ispiši * #
30
ponedjeljak
prosinac
2019
Ravnoteža među zvijezdama?
Danas sam imala najozbiljniju namjeru pisati o Hedy Lamarr, ženi nezemaljske ljepote, koja je ostala najviše zapamćena po prvom integralnom aktu u povijesti umjetničke kinematografije. Još 1933., kao devetnaestogodišnjakinja, odvažila se sablazniti tadašnje čuvare ćudoređa, tako da sve one koje misle da izmišljaju toplu vodu svojim golim tijelima debelo kasne - Hedy je toplu vodu izmislila prije gotovo osamdeset i sedam godina. Vrlo malo ljudi zna da je Hedy, kao otvorena protivnica fašističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu 1942. prijavila patent upravljanja torpeda izmjenjivim frekvencijama koje bi tako bilo nemoguće predvidjeti i omesti. Rekli su joj, što je nevjerojatno, da radije iskoristi svoju ljepotu za podizanje morala vojnicima.Ta se tehnologija, bez koje bi bio nemoguć WiFi, i danas koristi za mobilne telefone i za upravljanje frekvencijama. Iako za života nije dobila niti zaradu niti zahvalu za svoj izum, smatraju je velikom inovatoricom, pa se i međunarodni Dan izumitelja slavi 9. studenoga, na njezin rođendan.
Dok sam tražila neku fotku na kojoj je najizraženija njena tjelesna ljepota, po tko zna koji put sjetila sam se tatine sestre. Bila je jedna od najljepših žena koje sam imala prilike vidjeti. Imala je lice stvoreno za filmska platna; bila je vrlo visoka i krhka poput najfinije porculanske figurice. Nikada se nije šminkala, osim možda nešto ruža za usne u posebnim prilikama, i imala sam uvijek osjećaj da uopće nije svjesna svoje nevjerojatne ljepote. Da je rođena negdje drugdje, tko zna kamo bi je život odveo i koliki bi joj se ljudi divili. Ovako je cijeli život provela u Petrinji, završila učiteljsku školu i radila prvo kao učiteljica u Dalmatinskoj Zagori i u Jelsi, a onda kao službenica u svom rodnom gradu. Sudbina je prema njoj bila poprilično nemilosrdna; imala je život ispunjen vrlo teškim trenucima i umrla je sa samo pedeset i dvije godine.
Što zapravo želim reći? Za početak, da ljepota ne znači puno - gotovo ništa ukoliko objektivne okolnosti ne daju prostora za njeno eksponiranje. Nadalje, divim se ženama koje su bile dovoljno hrabre, lijepe i pametne poput Hedy da iskorače tamo gdje nitko drugi nije imao hrabrosti iskoračiti. I osjećam svojevrsnu tugu zbog onih kojima život naprosto nije dao priliku da iskoriste svoju ljepotu i pamet.
A možda to naprosto tako mora biti, zbog ravnoteže među zvijezdama. Tko zna.
( Hedy Lamarr u punom sjaju )
( moja teta bez imalo šminke, u grmu ružmarina, na Hvaru )
komentiraj (6) * ispiši * #
29
nedjelja
prosinac
2019
Pamučnogaćna balada
Legenda kaže da su nekoć postojale ogromne, turboudobne pamučne gaće, koje su na pasu imale lastiku. Kad bi lastika pukla, iz kutije sa šivaćim priborom bi mama izvadila frišku lastiku i zihericom je uvukla na mjesto stare lastike koja je stradala u iskuhavanju bijelog veša.
Još su mi udobnije izgledale one zimske gaće veličine popluna koje je nosila moja baka, sjećate se toga? Zvale su se pumperice, bile su do koljena i na štrik su stala tri, eventualno četri komada zbog impresivnog volumena.
Nema toga više. Gaće su se s vremenom tolko smanjile da sad recimo ima modela veličine nekadašnje lastike koja se uvlačila u gaće normalne veličine. Da ne spominjem kolko fela gaća sad ima, to je da ne povjeruješ. Pa tak spominju:
- brazilke, dobile naziv po modelima kupaćih koji se nose na plažama Rio de Janeira; visoko rezane, slične boksama, al navodno najbolje pristaju supermodelima tak da ne vrijedi puno o tom trošit riječi ( a i stručnjaci tvrde da se znadu onak malo zavuć pa žuljat, koji bi vrag to duro, dajte molim vas )
. tange, šta manje to bolje jer se brzo peru i još brže suše; isto se preporučuju modelima i lasvegaskim plesačicama i ženicama koje glume u filmovima za odrasle, jer sve nabrojane imaju idealne gluteuse, za razliku od nas običnih smrtnica koje te trake samo žuljaju i jebu u zdrav mozak
- francuske bokserice, izrađene od svile il satena, a namijenjene pazi sad - veli stjuardesama i uniformiranim ženama iz fantazija; opet ništa za nas koje nismo najveći leteći sisavci il medicinsko osoblje, mi nek nosimo pamuk jer nam ne trebaju takvi rekviziti; al s druge strane možda i bolje, jer navodno ak se nose cijeli dan stvaraju statički elektricitet pa još ubiješ nekog nesretnika ak te nedajbože krene skidat, a kažu i da se jako skližu pa riskiraš rasut se ko lubenica kad prokližeš sa stolca
- stezne gaće, koje imaju čarobnu moć da sav onaj tehnički višak oko struka i na bokovima učine al potpuno nevidljivim; znači obuče ih žena sa nekim viškom i eto figure holivudske dive u par minuta dok ih nateže na sebe, problem je možda kad treba ić na vece jer treba to svuć sa sebe, naročito ak je jako priša na zahod, a nošenje ljeti neću uopće spominjat, ne znam ko bi riskiro toplotni udar da ima ispod haljine struk od šezdeset centimetara
- pamučne gaće veličine Brazila ( dobro, možda malo manje ) koje su tople i ne kolju i preudobne su, al nisu baš nešta izgledne; to bi bilo recimo za po doma, jer šta ak te ćapi recimo napad bubrežnih kamenaca i moraš na ultrazvuk, pa to trebaju tri tehničara i čistačica da ti spuste te gaćurine na stolu od ultrazvuka, a i ljepše je vidjet neke fine gaćićke kad se ide doktoru, jel tako
Ne znam kak druge, al ja biram pamuk. Doista nema više onih na lastiku, al udobnost prije svega. Ima se nekih par komada za ić doktoru il za ispod haljine onak nekih svetačnih modela; sve je drugo pamučnogaćna balada.
( photo by Thinkstock )
komentiraj (14) * ispiši * #
28
subota
prosinac
2019
Eldorado
Jel i vi vjerujete u predizborna obećanja? Ono, ko djeca u svetog Nikolu il Djeda Božićnjaka?
Ako je vjerovat tim obećanjima, i Petrinja će izmijenit u potpunosti svoj izgled, zajedno sa Pušćom Bistrom i Sesvetskim Kraljevcom i štajaznam kojim sve ne pitoresknim mjestima lijepe naše. Znači preko noći počinjemo svijetlit ko Dubai. Rastu neboderi, Burj Kalifa, razvaljene ceste dobivaju po još četri il pet traka, nadvožnjaka i podvožnjaka cijela šuma da ljudi neće znat izać iz rođenog dvorišta na cestu.
Dodatnih benefita ko u priči. Ko prvo, svako dvorište će imat svoju bušotinu. Pa kad ujutro ustaneš prvo provjeriš kolko se izvuklo crnog zlata i oćeš naručit i zlatne kvake za prozore il samo za vrata. Doručak ti nose u porculanu tak tankom da ne smiješ obrisat nos da ne popuca ( porculan, ne nos ), pozlaćeni beštek nećemo ni spominjat. Odeš malo obić poslovne partnere, da vidiš kolko se love zaradilo u zadnja dvadesetčetri sata i dogovorit izvoz tamo gdje je do jučer bilo nezamislivo poslovat jer si mogo izvozit samo svoju pamet il smisao za humor, a to nikog ne zanima.
Ko drugo, iznebuha će sve bit preplavljeno grbadevama i lavovima i svim tim divnim životinjskim carstvom. Pa jel može bit ljepše nego držat u dvorištu par grbadeva, koji se onda nakon nekog vremena ogrbadevi i eto slatke male prinove koja će nakon par godina razvažat turiste i pljuvat po onima koji budu neugodni. S lavovima bi možda mogo bit problem, znači moralo bi se pripazit da ne hodaju recimo po parku il po cesti; nezgodno je da svako malo nekog požderu, ko će stalno skupljat poderanu robu i nepojedene turističke ostatke kojekuda.
Ko treće, konačno će doć kraj bombardiranju goluždravim fotkama svih kvazizvijezda, koje nemaju pametnijeg posla neg po cijele dane presvlačit prnje i naslikavat se i objavljivat najfriškije uratke po društvenim mrežama. Bićete vi, sunčice, zamotane ko mumije i kuvat i napasat deve, jerbo ni po Dubaiju nema japarenja u haljini veličine pola kuhinjske krpe, pa ćete se izvolit normalizirat i selfije stavit na stendbaj u vijeke vjekova ( amen ).
Ko četvrto, neće više bit snijega, znači grtalice i sol i lopatarenje - zbogom zauvijek. A i ko može bacat snijeg lopatom na plus trideset, prevruće je naskroz. Zimska služba može se prekvalificirat u recimo poriktavače pješčanih dina, pa to je idealan poso. Fino toplo, nema sklizavoće i minus osamnajst ujutro u kabini. Malo progurmičaš kamionom po dinama, pokupiš ono par turista šta se kuražilo pa izgubilo u bespuću pijeska i ideš kući na ladan gemišt.
Jedino ne znam kak ću kiselit kupus na tim vrućinama, to me recimo jako sekira. Ja bez kiselog kupusa i češnjovki ne znam funkcionirat. Pa bi ovim putem zamolila da se prije instaliranja Dubaija provjeri jel mogu češnjovke i kiseli kupus normalno fermentirat na plus četrdeset? Ako ne mogu - zaboravite Dubai.
Važniji su mi kupus i češnjovke. Sorry.
( ajme zgradurina na fotki...)
komentiraj (18) * ispiši * #
27
petak
prosinac
2019
Da Barbi...
Barbi je valjda najpoznatija lutka ikad. Slatkica krasnog ovalnog lica, sićušne građe, dugih nogu, zapravo znate sve o toj lutki.
E sad...šta dođe curama diljem svijeta da si zabiju u glavu da bi trebale bit ko Barbi, pa onda ulupaju hiljade i hiljade novaca da bi pokušale izgledat ko Barbi? Te vade rebra, te povećavaju poprsje, te svaštanešta tumbaju po sebi, jedino je šteta šta noge ne mogu produžavat jer bi bilo zanimljivo vidjet do koje bi dužine nogu pojedine dvojnice Barbi stigle.
Pa je tak jedna vrlo mlada cura iz Bugarske nakon pomnog razmišljanja zaključila da oće bit Barbi, al po mogućnosti i da ima najveća usta od izuma kotača naovamo. I onda su joj punili medna usta hijaluronskom kiselinom, pa je došla do impresivnog rezultata. Ne da ima najveća usta, neg ima usta ko šest Micka Jaggera zajedno, ak ne i koji više.
Pa kak uopće jede s tim, jebote? Jel može pomicat te zračne jastuke na licu il je hrane infuzijom? Kak se može nasmiješit, i ako da - gdje joj završe usta kad se jako nasmije? Koliki je otisak tih usta kad nekog cmokne u obraz, ono - jel uspije obuhvatit čitav obraz od tog nekog koga ljubi?
I veli da neće odustat, ko nije to još dosta veliko. Pa kud će joj više ušpricavat hijaluronsku kiselinu, od ispod očiju do cicki, tak da donja usna završi taman na grudnjaku?
Ne znam jesam ja poblesavila, al čini mi se da se zemaljska kugla pretvara u svijet maski za koje su one iz Betmena il najcrnjih horora amaterski pokušaji da se nekog prestraši.
Ajde zamislite ovo osvijetlit baterijom u mraku; em se prestrašiš, em ti proguta bateriju u pokušaju da ti se nasmije onak izbliza.
Čisto da ti pokaže da je dobroćudna.
( Barbi )
( ne znam šta reći )
komentiraj (12) * ispiši * #
26
četvrtak
prosinac
2019
Modno onesviještena, pardon - neosviještena
Treba napravit pauzu od pisanja o jelu. Kud jedem uneznano, u neslućenim količinama, tud još svaki dan i pišem o ožderavanju. Pa ćemo stavit veto na sve vezano za prekrcavanje svim i svačim i posvetit se modi.
Šta mene raspali kad pročitam da šos sa potpisom košta devet hiljada kuna, pa nemrem to ni opisat. I to šos kakav ne bi obukla ni pod prisilom, sve nešta ćoškasto i sfafuljano i ispreklapano. Pa ajde recimo i da ostanem bez zdrave pameti pa kupim tu strahotu, šta onda trebam napravit? Ne skidat etiketu sa cijenom da oni neupućeni vide da sam iskeširala devet hiljada novaca za krpu koja izgleda gore od onih prnja iz Karitasa šta je slalo tokom rata, da se ima za prebrat ko hoće? Nosit šos naopako da se vidi etiketa, da oni upućeni znaju šta imam na sebi? Onim neupućenima objašnjavat da šos nosim naopako jer je to komad robe iz provikane fensišmensi modne marke, pa da znaju s kim imaju posla?
Naravno da postoje oni kojima se sve vrti oko love, pa onda kad je već imaju ajde da je ulupaju u ormare pune prnja sa potpisom, nek se vidi kad se krene nekud da ima se - meže se. Nama običnim smrtnicima, koji smo neupućeni u svijet visoke mode, nisu baš jasni takvi porivi; jebeš ormar ak u njemu nema šosova u protuvrijednosti sto hiljada novaca. Haljine nećemo ni spominjat, u njima ima puno više materijala pa onda i koštaju barem triput više od šosova.
Ja sam nedavno kupila karirani šos koji košta ko jedan potez škarama visokomodne kuće, il njihov ciferšlus, i ljepši mi je triput od ove markirane strave. Dobro, ja sam ipak provincijalka koja ne baulja po utjecajnim mjestima pa onda valjda ni nemrem shvatit taj poriv da bi na sebe trebala nataknut nešta šta mi se uopće ne sviđa samo zato da dokažem kak sam upućena u modni svijet.
Pa ću onda poć od pretpostavke da se nosilici sviđa ovaj conjak, i nek ga nosi kud i kad hoće.
Blažena ja ovakva modno neosviještena, da ne kažem onesviještena, i moj ormar koji sve skupa nema robe u vrijednosti jednog i pol šosa modno osviještenih ženica ( a tu je uračunato i sve ono šta ne nosim i ide u kategoriju "možda će nekad zatrebat" ).
komentiraj (15) * ispiši * #
25
srijeda
prosinac
2019
Njamnjam, pa još malo njam
Ajmo sračunat kolko smo danas kalorija nabacali u sebe ko lopatom. A i šta drugo preostaje nego jest, kad se već skuvalo onda treba i konzumirat, jel tako. Osim toga, nemreš ništa radit jer je žestok svetac za koji se danima čistilo pa i da hoćeš nemaš šta, i onda udri po svemu raspoloživom, malo slanom pa malo slatkom, pa tak jedno osam krugova.
Pa sam ja recimo jutros prvo čalabrcnula malo kruha i masti, ostalo taman za namazat dve šnite kruha. Onda sam cijedila juhu i usput pojela za pod zub kuhanog flama sa hrenom, al skroz malo da ne pokvarim ručak. Pa sam za vrlo rani ručak pojela tanjur goveđe juhe i malo odojka i francuske. E onda sam išla složit kolače za popodne kad djeca dođu, pa sam utrpala u sebe dva paprenjaka, jedan čupavac i medenu pitu, breskvicu sam jedva zgurala.
Pa su došla djeca i oko četri sam maznula još jednu sarmu sa pire krumpirom, par feferona i kukuruznim kruhom. Išla opet lickat po kolačima, mislim po dva toblerone trokutića i krancla i jedan japanski vjetar koji je osto u frižideru, da se ne baci ( i ko se uopće sjeti kolaču dat tak blesavo ime, unutra orasi i fila, japansko al baš ništa ). Pa maznula narandžu. Pa zalila Kokakole. A u želucu kemijska reakcija ko u Krškom. Kak da preradi svu tu žderačinu? S tim šta sam utrpala u sebe rudar kopa dva dana da se ne umori. I šta je još gore, gledala sam sad malo neki film a nisam mogla nać čips, znam da sam kupila al ne znam kud sam ga zgurala u sveopćoj euforiji. Ko bi ga išo tražit. Pa bi sad trebala bacit jednu lajt večeru, recimo grah salatu nisam ni probala a baš mi se jede. I opet ću trpat u sebe ko da nikad jela nisam. Čista diskofrazma, 6453 kalorije po obroku. I samo sve zalijevaš sa što više CO2 radi boljeg varenja. Pa kad negdje oko pol deset krene žgaravica, pa traži sodu i rigaj vatru ko Godzila obasjan lampicama od bora.
Daj mi recite jel to samo ja imam takve ispade s hranom u ove dane, il i vi imate takve epizode? Nije valjda da samo ja nonstop imam nos u frižideru. Još će mi se sinusi upalit.
( čestit vam Božić, dragi moji )
komentiraj (12) * ispiši * #
24
utorak
prosinac
2019
Zlatokosa, orade i bor
Šta sam ja ono jučer rekla, da ću smotat sarmu ujutro čim otvorim kapke i popijem kavu? E pa nisam je smotala jer sam neznatno prispala, pa sam jurišala po kruh i u deem i u cvjećarnu.
A jurišala sam jer sam se žurila da dočekam ispomoć u unošenju i kićenju bora u vidu dva najdraža frajera, u prikladnim majicama na sobove koji imaju lampice oko rogova. Jesu došli - jel nasto urnebes. Manji najdraži frajer treba imat u rukama baš ono šta uzme u ruke najdraži frajer, pa se stalno natežu i svađaju za svaku sitnicu. Njihov otac, a moj junior, odlazi riješit situaciju oko skidanja odojka sa ražnja i rasijecanja istog, pa najdraži frajer odlazi s njim a manji najdraži frajer ostaje sa mnom, sav sretan jer se ne mora više borit za ništa sa starijim bratom. Gleda crtiće, a ja koristim gužvu i stavljam peć orade. Eto njega k meni.
- Sta ladis?
- Stavljam peć meseko, pa ćemo papat sa krum...
- To nije meseko, to je fuj - konstatira on. - Daj mi keskiće.
- Jel mogu bit pereci?
- Nemas keskiće? Daj pelece.
Otvaram perece koje polako gricka i odlazim ogulit krumpir.
- Sta ladis? - evo ga punih usta pereca.
- Gulim krumpir. Hoćeš papat krumpira?
- Papam pelece. To je fuj ( pokazuje na koru ).
Odlazim pogledat orade i pada mi po petstoti put rešetka sa plehom na dno rola. Eto njega bliže.
- Sta to lupa? Je to Kampus?
- Nije Krampus, pale su ribe.
- To je sad fuj, neću papati. Daj mi keskiće.
Grabim ga u ruke i škakljam i nosim u sobu. On se smije i grli me, i kaže mi:
- Ti si moja Zlatokosa.
- Zašto Zlatokosa?
- Imas zlatnu kosu. Jepa si mi.
Daje mi veliku pusu i traži da ga još škakljam. Uto dolaze dečki sa operacije odojak; orade su taman pečene i najdraži frajer navaljuje na jelo. Ovaj manji neće ni pogledat.
Mi veliki pokušavamo raspetljat zapetljane lampice od bora, sporo ide pa uzimam stare. Srećom smo ih probali upalit jer su šta - crkle. Ipak nastavljamo raspetljavat ove zapetljane. U blagovaoni opet dvoboj frajera, manji je već i nervozan i pospan pa odlaze u stan, a ja ostajem zaleć sa najdražim frajerom i nastojim ne zaspat, da barem suđe operem.
Kad se najdraži frajer probudio okitili smo bor manirima svjetskih in-dizajnera, smotala sam sarme koje eno veselo kipe u loncu i razmišljam šta bi još trebala napravit, al eto neću.
Pa nemre Zlatokosa sve stić, mora pazit da ostane jepa svojim najdražim frajerima.
komentiraj (17) * ispiši * #
23
ponedjeljak
prosinac
2019
Nije za gospodu i pustolove...ili je?
Juha eno kipi, krasan komad flama i piletine sljubljeni u lončugi sa mrkvom, celerom, peršinom, komadićem priluka i kelja. Sarmu nisam stigla smotat to će bit red sutra ujutro čim se popije kava. Biće mi red i sad kad ovo završim namočit grah za salatu ( mislim, neće se sirov jest tak namočen, skuvaću ga i napravit sa ljubičastim lukom, njega najviše volim u grah salati ). Orade čekaju završni tač, punjenje češnjakom i peršinom i pečenje za sutrašnji ručak; sad sam se sjetila da nisam kupila blitvu za uz orade pa ne znam jel mi uopće pametno sutra surljat po placu il plodinama. Sve u svemu, opsadno stanje u kuhinji je djelomično počelo i djelomično se nastavlja sutra da se mogu pretrpavat narednih par dana sistemom jedi - lezi - vari, jedi - lezi - vari.
Al ono šta sam večerala nadilazi sve nabrojeno. Barem meni. Naime danas sam se za ručak uništila kiselim kupusom, restanim krumpirom i češnjovkama. Jela dok mi nije došlo slabo. Pa je ostala ona fina mašćoba iza pečenih domaćih kobasica, koja se onda namaže na kruh i pospe crvenim lukom i popraši crvenom paprikom i solju. E pa toga ja mogu pojest barem tri, četri, pet šnita bez da trepnem.
Ja sam mesarska kćer, i osim šta je radio najfinije kobasice moj je tata imao tu divnu osobinu da me spašava od recimo hladetine za večeru baš ovim obrokom. Mama bi znala inzistirat da šta neću probat; a šta imaš probat u onim cmuljavim papcima i kožicama koji se drmaju na žlici ko da je potres? Pa meni duša dođe u nos, a moj tata, moj superheroj, ustaje od stola i reže kruh, namaže mi tanko masti i nareže lukec, stavi paprike i posoli, pa dok oni glabsaju spomenutu hladetinu ja jedem i otvaraju mi se rajske dveri. Mama naravno nabraja da će me upropastit, da jel baš uvijek mora bit po mome, da kak za mene može gulit i rezat crveni luk a inače izrijekom tvrdi da mu nemre prić jer mu suze oči, a on svaki put ponavlja - pusti je da jede, vidi kak je sićušna ( a i bila sam, jedva me upisalo u prvi razred jer sam imala sedamnajst kila ).
Ovu sam ljepotu ugledala i na jednom štandu u Šenbrunu, kad smo pjevali u Beču prije mjesec dana, i došlo mi da prevrnem štand od sreće. Doista, oni na mast dodaju još i malo čvaraka i manje luka, Beč je to; kud ćeš smrdit dok hodaš po perivoju kojim je hodala Marija Terezija. A i prošla me volja kad sam vidjela kolko traže za šnitu kruha namazanu sa masti.
Al zato doma ovo jedem dok se ne zanesvijestim. Malo je zidarski obrok, al šta da radim kad volim.
Zrnje i pahuljice i sva ta zdrava sranja nek jedu oni šta zagovaraju zdrav život. Ja sam po ovom pitanju ful bolesna.
komentiraj (5) * ispiši * #
22
nedjelja
prosinac
2019
Zmijohvatač
Drage žene, zahvaljujte svim svecima šta ne živite u Australiji. To kad gledaš na teveu reko bi - raj na zemlji, klokani veselo skaču, one slatke koale i vombati te milo gledaju, vatrogasce neću ni spominjat ( znate one kalendare koji liječe i očni tlak i sve vrste očobolje ).
Al me danas skoro kap kresnula kad sam naletila na ovo čitajuć ko friške vijesti. Znate da je tamo ljeto i da će Australci Božić dočekat na plažama, pa kokteli i badekostimi i sve te divote? Al ima možda jedan manji problemčić. Naime strašne su vrućine, i zmije se zavlače kud stignu da se razlade.
Pa je tak jedna ženica otvorila tuškabinu i u njoj zatekla dva metra dugačkog pitona kak jaši po tušu. Ne piše jel porušio one puste flašice sa šamponima, regeneratorima i gelovima za tuširanje ( šta pune, šta prazne ) dok se plentro na tuš. Jedino znam da ja ne bi stigla ni nazvat zmijohvatače da ga izvade pa isfeniraju poslje boravka u mojoj tuškabini, utekla bi da me ne bi Interpol našo dvije godine.
Druga je ženica sjela na vece školjku a da nije pogledala unutra, ono - šta ćeš blejat u školjku pogotovo ak ti je baš jako sila, kad će osjetit da je nešta lupka iznutra. Ona se digla, kad ima šta i vidit - unutra neki omanji piton željan društva i debelog hlada pa se uvuko u keramički oltar. Jel ja opet trebam ponovit da bi utekla u tri vražje matere i nuždu vršila isključivo nasred livade, na žarkome suncu, jer zmije bježe od vrućine?
Treća je otvorila ladicu na kupaonskom ormariću i među andrljem ugledala manju zmiju, pa brže zatvorila i ladicu i vrata i nazvala te šta love zmije. Pita frajer - jel velika, kaže ona - ma nije, mala i tanka. Oni doć, a ono druga najotrovnija zmija svijeta. Neću sad opet po treći put pisat da me ne bi stigo ni gepard kad bi počela bježanija.
Al ne zavlače se one samo u kupaone; idu i pod frižidere, iza klima uređaja i ko zna kud sve ne. Pa ti izmakni frižider i kreni čistit, ponukana spoznajom da sve treba blistat za Božić. Odmakneš frižider, a ispod zmijuljak sa kapom od Djeda Mraza na glavi pjeva Jingle Bells. Jebeš više i čišćenje, i glancanje, i kuvanje u spomenutoj prostoriji.
Australke su znači oslobođene ovog sveopćeg ribanja po kući. Kud god se okrenu, sudare se sa zmijurdom. Pa sukladno tome valjda hodaju u gumenim visokim čizmama il pancirkama po kući. Telefon stalno na dohvat ruke. Tuširanje zaboravi dok ne prođe vrućoća, jer je tuškabina stalno zauzeta - jednog pitona iznesu, drugi dođe za četrnajst minuta.
Pa onda ajmo reć da nam je i dobro. Je da nam je koža oštećena od ribanja, al barem nema gmazova po stambenim objektima.
Mene bi već prvi susret natjero u bijeg. Al to sam već napisala na samom početku, pa evo pišem i po četvrti put. Svejedno pripazite kad otvarate šta ladice, šta vrata od tuškabine. Sve je to poludilo, majke mi moje.
( photo božemesačuvaj, stavio zmijohvatač Luke Huntley )
komentiraj (12) * ispiši * #
20
petak
prosinac
2019
Konačno doma
Naravno da me jutros probudio jebeni alarm za ustat se i ić radit, jer sam ga zaboravila ugasit. Šta se ja ne bi probudila prvi dan svog zasluženog zimskog dijela urlauba petnajst do šest, po mrkloj mrakači?
Pa ustala i ugasila alarm, zapalila i pristavila vodu za kavu, a onda je uslijedio breinstorm - sjetila se da ja zapravo ne moram ić radit, pa ugasila vodu za kavu i prevrtala se još jedno pol sata po krevetu, u nastojanju da zaspim. Na kraju se ustala i opet pristavila vodu za kavu. Naložila kamine i promišljala šta bi sve mogla napravit, sukladno spoznaji da sam doma i sukladno nadolazećim blagdanima. Strpala prvu mašinu veša prat i u naletu euforije oprala prozor na hodniku. Sjetila se da nisam platila račune, pa ih pripremila za ić u Finu.
Došla u Finu, reko plaćam karticom. Kaže - ne plaćate karticom, ne radi POS uređaj. Pa na bankomat po keš, jebemti POS, pa nazad u Finu. Platila račune i izvukla na nagradnoj igri privjesak za ključeve. Dok sam spremala privjesak, neki deda izvuko ruksak. Eto ti moje sreće; dobro da na papiriću nije pisalo - ma šalimo se, nema nagradne igre nego ćete sad oprat prozore na cijeloj zgradi.
Prošvrljala parkom, Tominje je pa ima puno štandova; kupila neke sitnice na štandu mog zbora i krasan zeleni vjenčić za na vrata. U paviljonu naš susjed iz Brezja pjeva "...na salašu ljuta zima" u kratkim rukavima, jer je vani toplo ko da će se farbat jaja a ne da dolazi Božić. Drmnula jednu medicu kod pčelara dok sam kupovala paprenjake, pa se otputila kući raskopčanog kaputa jer sam se sva preznojila baratajuć vjenčićem. Vratila se sa pola puta u mesnicu da kupim faširano za sarmu i meso za juhu, skoro zaboravila vjenčić na kištri sa puretinom.
Prostrla veš i strpala drugi da se pere. Neke dobe stigo je i dimnjačar sa četkama, partvišom, usisavačem, šefljom i ljestvama ( ovaj drugi kamin je okrugli i visok pa se mora plentrat na ljestve ). Nisam ni znala da sad ima i usisavač, pa usiše čađ u roku subito odmah. Obavio on šta je već trebalo, ostavio mi kalendar sa dva dimnjačara na slici ( znači biće duplo više sreće iduće godine, divno ) a meni ostalo oprat pod i žvajznut u kantu ono šta je povadio iz kape a nije mogo usisat jer se stvrdnulo.
I zapravo ništa nisam radila, a evo me umorna ko da sam kopala kanale. To je sigurno zato šta sam još u šoku od početka godišnjeg, dobiću se ja kroz par dana.
Možda već sutra. Bolje preksutra, nedjelja je pa onda nema smisla da se forsiram. Ipak sam na godišnjem.
komentiraj (18) * ispiši * #
19
četvrtak
prosinac
2019
Mladić koji je volio brodove
Kad netko napusti svijet sa samo šesnaest i pol godina, naziva li ga se dječakom ili mladićem? Usudila bih se ipak koristiti riječ mladić. Zasigurno je već prolazio sve ono što mladenaštvo nosi – poglede prema svojim lijepim vršnjakinjama i izlaske sa prijateljima. Morao je imati omiljenu vrstu glazbe. Možda je volio igrati nogomet ili košarku, možda je volio čitati. No iznad svega je volio more i brodove.
Njegova obitelj i danas govori o tome koliko je uživao u brodovima i plavetnilu mora. Uživao je čak i u silnim neverama na moru, kada more divljim bijesom baca brodove poput ljuski od oraha. Valjda je zato najviše volio brod „Lastovo“, veliki trajekt koji je isplovljavao i po najžešćim olujama. Kažu da je ovaj mladić i po najvećem nevremenu izlazio na palubu „Lastova“ i uživao u strašnoj borbi broda sa valovima i vjetrom.
Umro je prije godinu i pol dana, od karcinoma. Danas bi napunio osamnaest godina.
Danas je trajekt „Lastovo“, na ulasku u Vela Luku, gromoglasno zatrubio hrabrom mladiću u čast. Na mostu trajekta postavljena je njegova slika, a morem je uz brod plivalo osamnaest karanfila.
Kada god pomislite da vam je jako teško, da ne možete više, da je sve protiv vas – sjetite se priče ovog šesnaestogodišnjaka. On više ne ćuti ni udare bure, ni plavetne valove koje je toliko volio.
U vječnosti gleda neka druga plavetnila.
Budite svjesni ljepote svakoga dana u kojem se probudite i duše svakog čovjeka koji vam dolazi u susret.
Budite Ljudi jedni drugima.
komentiraj (11) * ispiši * #
18
srijeda
prosinac
2019
Drugi dio Kafetinske trilogije
Ja sam kafetinski ovisnik, to znate. A bome znate i da svaki put kad uđem u ljekarnu po Kafetine naletim na svaštanešta. Tak da do sada imam tri priče vezane za moj ulazak po Kafetin. Prva je "Nastavak za WC" koja je objavljena i u mojoj slatkoj knjižici, druga je napisana lani, a treća ove godine. Dakle svojevrsna trilogija, ko Gospodar prstenova al u kratkim crtama i bez orki ( dobro, orke bi mogli bit ovi šta su izmišljali toplu vodu dok sam ja cupkala u redu oza njih ).
Pa dajte da ponovim drugi dio kafetinske trilogije napisan na današnji dan 2018., za one koji nisu pročitali.
Svaki put kad uđem u ljekarnu po Kafetine ja naletim na neko vrhunaravno biće za koje je bostonski davitelj mala maca. Ne znam jel se to može povezat s lošom karmom, al sve sam sigurnija da nije slučajno.
Neko jutro ću ja prije posla svratit u ljekarnu po već spomenuti Kafetin, sedam i pet je ujutro, kad unutra ženica već kupuje medikamente sa širokim spektrom djelovanja na prehladu, kašalj, grlobolju i sve ostale simptome kojih se može sjetit a vezani su za prehladu. Na pultu je pred njom već manja hrpa onog šta je odabrala da bi izliječila šta sebe, šta obitelj.
- Sirup za kašalj ću isto trebat. Baš čudno svi kašljemo, nije onaj klasični suhi kašalj, ima i sekreta, pa sad nisam sigurna šta uzet.
Ajmo akcija sirupom protiv kašlja; ovaj ne djeluje, ovaj je jako gorak, ovaj djeca neće ni pod prisilom pit, ovaj ima čudan okus, pa negdje iza četrnajst pokazanih i objašnjenih djelovanja raznoraznih preparata na jedvite jade odabere jebeni sirup koji još nisu probali.
- Septolete za grlo će mi isto trebat, svi smo već promukli od tog kašlja, pa ću vas molit neke koje brzo djeluju.
Kako ne bi djelovale, ove sve nove septolete čim uzmeš kutiju u ruku momentalno počnu djelovat još dok su u pakiranju. Pa akcija septoletama protiv grlobolje; ove su slabe, ove muž ne voli cuclat, ove su preslatke, ove joj se ne sviđa kutija, pa negdje iz dvanajstog puta odabire one od kojih će im svima narast novi krajnici.
- Kapi za nos najradije ne bi, al zna nam se i nos pozačepljivat pa ću vas onda molit i kapi za nos.
Pa akcija kapima protiv čepova u nosu; opet prijedlozi šta uzet i argumentirano odbijanje svega ponuđenog dok konačno iz ne znam više kojeg puta nije odabrala kapi. Hrpa na pultu je sve veća, meni vrijeme curi ( a boli me i glava otkako sam oči otvorila ).
Ali to nije sve.
- Uzela sam baš tu kod vas neke testere kreme za lice, fantastični su, pa bi uzela kremu.
Koji proizvođač - ne zna, za šta je krema - ne zna, al zna da će se odma iza prvog nanošenja kreme probudit drugo jutro ko Hajdi Klum. Ajmo pretres testera, nije nijedan taj koji je uzela, pa kak sad više nema a baš joj je odgovaralo za kožu, pa jel ima još testera tamo negdje iza ( nije bilo, fala nebesima ).
- A onda ništa, naplatite mi ovo pa možda drugi put bude tih testera pa ću moć uzet kremu.
Dok magistra provlači lijekove ispod čitača ženica i dalje melje o simptomima koje će eto ubit čim pređe kućni prag sa kesom punom lijekova, i kak je silno razočarana jer nema tih testera a baš se odlučila proljepšat kad kupi kremu.
Pa nemre nać karticu za platit. Pa nemre nać karticu od ljekarne, znate onu za skupljanje bodova. Pa jedva plati i natovarena zdravljem konačno napušta pult.
Ja konačno dolazim na svoje, reko - meni jurišno Kafetin i molim vas i čašu vode da promptno deknem jedan, jer mi u glavi zvoni ko da neko hilticom štema pločice u kupaoni. Platim, bubnem Kafetin i jurišam još u dućan po sendvićak, sretna šta sam zdrava ko dren i imam bjuti kremu s trenutnim djelovanjem pa ne moram kopat po testerima do dana.
A možda da promijenim tablete; možda je to sve povezano s Kafetinom. Moram to uzet u razmatranje.
komentiraj (6) * ispiši * #
17
utorak
prosinac
2019
Na morskome plavom žalu...
Jel znate vi da je bikini 1946. osmislio čovjek koji je po struci bio automobilski inženjer?
Biće mu se nije radilo u struci, a ispaćena roditeljica od autoinženjera imala je dućan sa donjim vešom blizu jednog od najslavnijih pariških kabarea. I onda je on navodno skužio da žene na plaži prefrkuju i zafrkuju one glomazne padobran gaće, pa je odlučio napravit model badekostima u kojem žene mogu pocrnit do maksimuma.Prvi prototip bio je oslikan uzorkom novinskog papira, a bilo je malo i problema oko nošenja na modnoj reviji jer nijedna profesionalna manekenka nije htjela izać u tome čudu pred ljude, pa je na kraju u bikiniju osvanula erotska plesačica, koju je iza toga zatrpalo pedesetak hiljada pisama od obožavatelja. Kak je ne bi obožavali, pa obukla žena nešta najmanje šta se do tada na fotkama moglo vidjet.
Bikini je proslavila Brižitka, sa samo devetnajst godina. Obukla ga cura, išetala na plažu u Cannesu sa vjetrom u kosi i figurom kakvu ove današnje plastičarke mogu samo sanjat. Nit silikona, nit umetaka, nit dorade; a stoji na njoj ko da se rodila u badekostimu.
Danas se sve izvitoperilo. Da je kojim slučajem sad vrijeme za izmišljanje bikinija, pa onaj autoinženjer sa početka priče imo bi vraškog posla za odabrat koja će ga obuć, ona skroz prirodna ( gotovo nemoguća misija ), ona sa prednjom doradom il ona sa stražnjom doradom. Da ne govorimo o tome da je ovaj Brižitkin bikini turbovelik; danas je sveden na minimum minimuma, znači tkanine taman za jednu poštenu zakrpu i ostalo komadi špage. Osim naravno onih za normalne žene, kojima nije na kraj pameti njurlat po plaži u badekostimu veličine kutije šibica. Nit možeš normalno sjest, nit se sagnut, nit se otputit u vodu jer svaki zaron može rezultirat popuštanjem tih špagica i onda valjda preostaje ćubit u vodi dok ne dozoveš svoje sa ručnika, da ti donesu jedan da se zamotaš i izađeš iz vode jer je badekostim osto strgan u modrim dubinama.
Zbog svega navedenog, a sukladno mom veltanšaungu ( ajme šta volim tu riječ ) ja biram Brižitku. Sve je baš kak treba izgledat kad se poželiš sunca i izgleda morske sirene.
komentiraj (10) * ispiši * #
16
ponedjeljak
prosinac
2019
Moj Orašar
Legenda kaže da Orašar donosi sigurnost i sreću.
Ovo je moj Orašar. Dobila sam ga na poklon, jer sam iskoristila svoju igru riječima za pisanje programa, za godišnji koncert kojim je Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj obilježilo stotinu pedeset i pet godina neprekinutog djelovanja i postojanja. Slavulj nije tek četrdesetak pjevača amatera; Slavulj je kulturna baština Hrvatske i jedan od najstarijih zborova Evrope.
Jedna mala Petrinja, gradić za koji možda negdje nisu ni čuli i ne znaju ga naći na karti Hrvatske, ima nešto što je jedinstveno i vrijedno. Grupu pjevača - amatera, entuzijasta koje spaja ljubav prema glazbi i prema rodnom gradiću čije su ime pronijeli pjevajući u sedamdesetak gradova Hrvatske, ali i u Rimu, Beču, Grazu, Ljubljani, Prištini, Peći, Sarajevu,
Jedna mala Petrinja ima zborovođu koji već gotovo dvadeset i pet godina dolazi na probe; zahvaljujući njegovom radu i načinu na koji prezentira naš Slavulj zbor je proputovao i pronio petrinjsku pjesmu svim ovim gradovima, ali i snimio četrnaest nosača zvuka. On je zapravo u svome srcu postao Petrinjac, i to dobar. O našem gradu progovara sa puno poštovanja i ljubavi na svakoj pozornici na koju stanemo.
Bilo je sjajno pjevati večeras u Hrvatskom domu, svome zboru i gradu u čast, ali i svim onim divnim ljudima i pjevačima koji su Slavulju darovali svoje glasove a nisu više među nama. Bila je ovo lijepa, dobro ugođena večer koje ćemo se još dugo sjećati. Kada ostarim dovoljno da zaboravim repertoar koji se pjevao, imaću figuricu Orašara da me podsjeća koliko volim Slavulj i sve ljude koji ga čine jedinstvenim.
Neka nam svima donese radosti i još puno godina pjevanja. Ljubav prema glazbi i svom gradu i zboru nosimo u sebi, i bez Orašara.
komentiraj (7) * ispiši * #
14
subota
prosinac
2019
Utočište
Ovo je moje utočište. Moj bijeg od svega što boli, umara, donosi nemir.
Ona pamti moje prve korake, moje vožnje na biciklu i igranje kod stare barake u koju sam krenula u prvi razred, a stajala je baš na ovom zavoju na desnoj strani. Pamti sve prekrasne trenutke mog odrastanja i one mnogo bolnije. Nesigurnu, visoku djevojčicu koja je oduvijek smijehom kao najdražom maskom sakrivala i svoju nesigurnost i svoju bol. U svakom njenom dijelu moj je život; toliko sjećanja i uspomena utkano je u ovu ulicu. Uvijek sam se tu osjećala najsigurnije i najbolje. Gdje god da sam otišla, nigdje nisam imala takav osjećaj mira i ispunjenosti.
Upijala je moje radosti i moje tuge, dočekujući me u zagrljaj i onda kada sam padala i mislila da više neću ustati, umorna od života. Moja Taša je uistinu bila u pravu kada je govorila da joj Brezje daje neku nadljudsku snagu. Ponekad imam osjećaj da mogu dotaknuti silnu energiju koja isijava iz njenih vijugavih kutaka.
Silno sam umorna i vrlo tužna. Gledala sam danas jednog dječaka koji nosi ime mog oca kako pomaže raditi kobasice, čak je ponio i bijelu pregaču koju mu je pripremila njegova baka. Vjetar je studenio njegove obraze i ruke, ali on je gledao kako njegov otac i stric rade i s vremena na vrijeme pomagao. Preplavila su me sjećanja na mog oca, u istom dvorištu, i na sve one minijaturne parove kobasica koje je radio samo za mene. Pa sam mu u jednom trenutku pokazala staru mesarsku pregaču mog oca; stara je sigurno pedeset godina. Stoji u ormaru i čuva sjećanje na čovjeka kojeg nema trideset i dvije godine. I onda danas na mojoj terasi dječak njegovog imena, ljevak poput njega, stavi na sebe vrlo sličnu bijelu pregaču i radi ono što je moj otac toliko puta radio.
Samo Brezje može upiti takvu količinu tuge. Ono zna svaki moj udah.
komentiraj (12) * ispiši * #
13
petak
prosinac
2019
Koljenobolja
Nekad imam osjećaj da me ne bi dotuko ni direktan pogodak atomske bombe.
Evo recimo kratki opis zadnja dva dana. Jučer ujutro ustala u cik jutra, strpala prat veš i naložila kamine, otišla radit. Pred kraj radnog vremena se presvukla u crnu haljinu i neznatno našminkala pa produžila na božićni domjenak. To je bilo ok, dobro društvo i klopa i opuštajuća glazba uz koju se dalo sasvim fino skakat. Šta je rezultiralo dolaskom kući oko pol dvanajst. Popila šlaftablete i legla spavat. Ajmo reć da se nisam naspavala, obzirom da sam se probudila u pet ujutro i prevrtala se po krevetu do šest pa se digla. Bole koljena, dakle rezultat skakanja na već spomenutom domjenku. Popila kavu i krenula sa pripremama za sutrašnju kobasijadu.
Pa redom kako slijedi - okrčila terasu i pomela istu, oprala plastičnog suđa za pol prikolice onog malog tamića, oprala stol i smjestila ga na gotovs za sutrašnju kobasijadu. Namočila grah. Otišla u Lidl, više za vas po kojekakve potrepštine. Pomela garažu i štinge. Skuhala ručak. Pristavila grah sa koljenicom za sutra. Izvadila kiselo zelje da ga zdinstam za sutrašnju probu češnjovki. Prostrla dvije mašine veša koje su se danas prale. Bila na pošti po kutiju za paket. Sad evo dinstam zelje i još trebam oprat neke gluparije za sutra, eventualno usisat i pisat konferansu za koncert u ponedjeljak.
A upravo sam se sjetila da bi trebala eventualno bit ofarbana i nafrizirana za ponedjeljak, obzirom da bi trebala čitat onu istu konferansu koju sam već spomenula a tek je trebam napisat i usput pjevat kad prestanem čitat, naravno. To sutra nemrem stić jer me čeka pranje nepoznate metraže crijeva za kobasice, letanje van - unutra barem jedno šestodvadesetosam puta, dohvaćanje svega šta će trebat, pranje tone suđa i ne smijem ni mislit šta će se sve sutra izdešavat. Šta znači da nakon sutrašnjeg dana više neću imat koljena uopće, pa je dobro pitanje kako u ponedjeljak otić na posao i stić doma i otić na upjevavanje i koncert. Bojim se da će me morat nosit na rukama, ko relikviju.
Uglavnom nije mi dosadno, to sam htjela reć. I ne samo to, ja sam polupokretna a dan D sviće sutra ujutro.
( Srećom postoji Edo Maajka i Dubioza kolektiv, pa smanjujem duševne boli. )
komentiraj (7) * ispiši * #
10
utorak
prosinac
2019
Ko je izmislio peemes
Sad kad sam otkrila da sam i nepoznata autorica ( našla svoj pričuljak tak potpisan na jednoj divnoj stranici ) dajte da vas ko takva prosvijetlim spoznajama napisanom u jednom divnom članku o tome kak je peemes izmišljotina zapadne civilizacije.
Naime, tamo neki vrhunaravni eksperti izrijekom tvrde da su peemes izmislile šta Amerikanke, šta Britanke, a sve u nakani da nekako opravdaju svoje izljeve bijesa nad nedužnim ispaćenim supružnikom il zločestom djecom. Kaže - neke nisu ni znale da imaju peemes dok nisu preselile u spomenute države; tek kad su s koferima stigle u eldorado, isplivo peemes ko najgora moguća dijagnoza ikad.
Pa bi ja napisala jedan kraći ekspoze vezan za te gluparije. Dakle, već u dobi od jedanajst, dvanajst godina djevojčice počnu osjećat blagodati hormonalnog divljanja. Svaki jebeni mjesec, negdje na polovici, krene sa probadanjem po jajnicima ( ovulacija, šta ćeš, pa javlja jajnik da bi moglo bit svašta ne bude li se problemu ovuliranja seriozno pristupilo; mene je lijevi jajnik znao tak bolit da mi je dolazilo da ga iščupam i bacim prek terase, al nisam bila sigurna da sam u stanju uspješno sama izvršit zahvat ). E onda krenu bolit cicke; znači bole ko da će otpast, kad ih pogodi voda iz tuša dođe ti da vrištiš. Pa onda malo naotekne trbuh, i biva sve tvrđi dok ne dođe taj najradosniji dan da se perioda u punom sjaju pokrene. Pa se zlopatiš i boli te i svaštanešta se dešava, uglavnom nije baš najugodnije.
E sad dolazimo do onog najbitnijeg dijela. Kak nećeš mahnitat dok iz mjeseca u mjesec prolaziš jedno te isto? Naravno da moraš bit nadrndana i iznimno nervozna kak kataklizma ide prema vrhuncu. Jer hormoni luduju, tjeraju te da mahnito ribaš šparet, blejiš nad iznimno potresnim cvilojebima, jedeš dvadeset deka žele bombona na dnevnoj bazi i imaš osjećaj da ćeš eksplodirat dok se stvar ne pokrene. I to tak traje brat bratu barem četrdeset godina. Pa tu i normalan mora izludit načisto.
Pa sad kad sam konačno prestala zbavljat sve te mjesečne rituale, sad mi neko nađe pametovat da je peemes rezerviran za Amerikanke i Britanke, a i one to izmišljaju samo da se mogu po cijele dane izdrkavat na kolateralne žrtve.
E pa gospodo autori članka i istraživanja, nisam sigurna s koje ste planete pali, al nekako mislim da vas je rađalo nastojećki pa ste preko nekoliko puta ošinuli glavom od pločice. Za sve je kriva elastičnost pupčane vrpce.
komentiraj (13) * ispiši * #
09
ponedjeljak
prosinac
2019
Kalendarska
Jeste kupili već kalendar za iduću godinu? Ak jeste, nekakav sa divnim slikama prirode u svim godišnjim dobima il tak nešta, onda mi barem dozvolite da predložim eventualne opcije ukoliko se ipak predomislite, ovisno o afinitetima naravno.
Ajmo krenut sa mogućim odabirom ženske populacije. Znači ja ne znam otkud u Australiji ovakvi vatrogasci, al znam da svake godine izdaju kalendar i poruše sve rekorde prodaje. Pa to gledaš i ne vjeruješ. Ne znaš bil prije išla spaljivat suvo lišće il peć recimo palaćinke pa ko slučajno ostavila da gori tavica na šparetu. Pa brže nazoveš taj već neki broj i dok čekaš da dođu malo popraviš frizuru i obučeš neku ljepšu haljinu, eventualno preko nje prepetljaš pregaču ak gore palaćinke, za lišće malo teže prolazi priča da nosiš haljinu ko za doček Nove godine. Recimo ovaj šarmer je onak frajerski neobrijan, tu su i tetovaže ( ja ih uopće ne volim, al možda se može čitat šta sve piše po njemu dok gasi požar ) i vidljivo je jak u rukama dok ovoliku mačku drži na dlanu. Znači dalo bi ga se zamolit i za eventualno neko pomicanje namještaja il cijepanje drva, ono - eto ja tome ne mogu ništa pa ako bi mi molim vas malo pomogli kad ste već tu. Poznato je da muškarci vole nejake žene koje nisu u stanju same ni jogurt otvorit, a kamoli šta drugo. Pa postoji mogućnost da je uz dobar izgled ujedno i džentlmen, ne znaš ak ne pitaš. Ak se ispostavi drugačije, uvijek postoji opcija - okreni drugi list na kalendaru i probaj nekako izazvat požar kad radi onaj šta drži koalu.
Muškarci bi vjerojatno odabrali dvanajstomjesečna prikazanja baka mrazica. To mi nikad nije bilo jasno; Djed Mraz ima stopedeset kila i pamti seljačku bunu i utrpan je debelom robom, a bake mrazice su cure minimalistički modno dotjerane, pa je recimo njen šosić veličine džepa na kaputu od Djeda Mraza a grudnjak ko cof na Djedovoj kapi. Naravno da su im ruke i trbusi goli, jedino na nogama uvijek imaju štikletine u kojima bi prosječna žena slomila šta noge, šta vrat. Biće zato šta one samo čitaju pisma i pakiraju poklone i vode brigu da sobovi redovno jedu, a Djed Mraz tandrka u sanjkama i raznosi darove. Iako uopće ne sumnjam da bi devedeset posto muške populacije bez trunke razmišljanja radije ugledalo baku mrazicu kak se sagiba pod borom i ostavlja poklone neg premorenom djedici pomagalo da se popne na sanjke i nastavi put.
Pa ako ste kupili kalendare sa ljepotama prirode, smatrajte ovo sredstvom protiv očobolje. Za ovo su Prokulin kapi amaterski pokušaj liječenja vidnog polja.
komentiraj (20) * ispiši * #
08
nedjelja
prosinac
2019
Nedjelja u magli
Jutros me petnajst do šest probudio alarm koji jučer nisam ugasila, jer sam promišljala jel da čistim il da peglam. Pa sam skočila iz kreveta i kad sam došla ugasit dernjavu pročitam na zaslonu mobitela - nedjelja. Jel trebam možda posebno naglasit da sam bila bijesna ko ris; valjda ne trebam. Jedan jebeni dan kad ne moram ustat po mraku i meni alarm ostane uključen.
Pa sam takva bijesna stavila vodu za kavu, naložila kamine i malo nešta mrljala po kući, tek tolko da ne ispadne da baš ništa ne radim. Zove junior, kaže - ajmo jedan turbozimski ručak, dinstano kiselo zelje i pečene češnjovke. Ja izvadim glavičetinu kiselog kupusa, narežem je i bubnem dinstat po peesu ( crveni luk, lovorov list, malo crvene paprike i papra ), pa odem do katecea po neke sitnarije, između ostalog i poklončić za mog tetka kojem sam danas obećala doć. U kateceu naravno božićne pjesme, šta će drugo sad svirat. Pa između Zvončića i All I want for Christmas pobacam u košaru te gluparije po koje sam došla, i gledam kak žene prekapaju po božićnim stolnjacima i sjetim se da ja svoje moram pod hitno pregledat i oprat, da ne radim sve u zadnji tren. Nema kruha koji ja volim, pa ulazim u Lonijin dućan, tamo Chris Rea taman kreće vozit kući za Božić dok ja trpam prstiće ( pecivo, ne ljudske ) u torbu i plaćam. Vani magla gusta ko tijesto; ja imam viziju londonskog East Enda i onog manijaka šta se sit naubijo žena, pa mi drago šta je torba teška jer je unutra pronto za drvo i sredstvo za čišćenje kupaone i kutijica sa poklonom i mandarine i dvije limenke pive, sve skupa ima barem četri, pet kila. Računam - ak me ko i krene zaskočit u toj magluštini odbiću mu jetru i lijevi bubreg kad ga kresnem šta torbom, šta martom.
Dolazim doma, završavam zelje i slušam Gold FM, pa tu i tamo izleti i neka pjesma nevezana za sve ovo šta nam tek predstoji. Stiže junior, melje papar i ljutu papriku za kobasijadu koja nam predstoji u subotu, a kojoj će slučajno nazočit i dimnjačar jer treba očistit drugi dimnjak i kamin. A i dimnjačar je srećonoša, tu onda nema greške u manipulaciji mesom. Tak da između pranja tristo metara tankih crijeva očistim i tristo kila čađi. Odlazimo k junioru, ja nosim dinstano zelje i zaspim ko klada pred teveom dok su se pekle češnjovke. Probudili me za ručak, meni neugodno jer sam samo spustila glavu da pogledam Snjeguljicu i probudila se taman kad je princ dopjevo na bijelom konju. Nije pjevo All I want for Christmas, falim te Bože.
Najela se uneznano ( za one koji ne vladaju pojmom, to bi otprilike značilo da sam jela dok mi nije došlo slabo ) i otišla do tetka. Našla ga ko da sam se vratila trideset godina unazad, sjedi i sluša prijenos nogometa na radiju. Pa to nisam vidjela od djetinjstva, sjetila se odmah tate koji je to slušo na najjače i radio niko nije smio ni pogledat a kamoli prebacit stanicu dok ne završi "A sada sport i glazba". Popili kavu, malo porazgovarali i jedva pogodila u rođeno Brezje jer je magla bila gušća jedno šest puta od one jutrošnje gustoće.
Sad sam popila čaj od kamilice i bavim se mišlju da idem čistit tuškabinu. Al uz prigodne zvuke, znači u obzir dolazi samo disko muzika osamdesetih il kad krene žešće ribanje Azra.
Zvončići mi već izviruju iz ovog mog slomljenog nosa. Šta će tek bit kroz još petnajst dana, majko mila...
komentiraj (11) * ispiši * #
07
subota
prosinac
2019
Starom morskom vuku
Što nam preostaje u vremenski tako kratkom i tako prolaznom životu nego pokušati ostaviti svoj trag u beskraju, nešto što će dodirivati tako puno drugih ljudi bez obzira poznajemo li ih ili ne? Dodirnuti samo jednu dušu svojom pjesmom, svojom pisanom riječju i svime što činimo je vrlo moćno. Kada dodirnete tisuće i tisuće ljudi, onda to dovoljno govori o onome što činite.
Oliver je bio tako poseban i tako moćan u svom izričaju da će ga teško netko dostići. Njegov glas je bio sveprisutan, u trenucima najveće radosti i najvećeg bola. Imao je tu nevjerojatnu sposobnost milovanja duše glazbom; rijetki to mogu. Vrlo je teško i odabrati tek jednu skladbu, jer je svaka na svoj način bila vanserijska. Meni su "Stine"" vrlo posebne, koliko god bola nosili stihovi. Upakirane uz ovakve prekrasne slike mora, koje je Oliver toliko volio, zapljuskuju još snažnije.
U plavetnilu smiraja dana, tamo gdje se spajaju pučina i nebo, zauvijek će biti utkan njegov glas. Čuvaće galebe, brodove koji traže bonacu i ljudske duše koje traže mirnu luku, poput svjetionika koji i u najgoroj oluji rasvijetli bijes olujnog mora. Sigurna sam da njegova divna, skromna duša rasvjetljuje prostranstvo u koje je zakoračio napustivši ovu ljudsku dimenziju.
komentiraj (12) * ispiši * #
06
petak
prosinac
2019
Demonstracija intelekta
Kad navodno imaš dobru genetiku sa stražnje stranje, a ujedno i plastično podešenu prednju stranu uključujuć nos, zube, cicke i štajaznam šta sve ne, onda po cijele dane samo mijenjaš prnje i naslikavaš se od tuškabine preko lifta pa sve do stepenica. Nije lako bit starleta, treba to sve moć savladat, mislim to skidanje i oblačenje i nariktavanje i poriktavanje.
Pa ja sirota to sve tak gledam, taj gluteus veličine Brazila, i sjetim se onog članka o kojem sam već nekad pisala, a prema kojem su žene sa većim gluteusom inteligentnije. Jebote, po tome ova ženica ima kvocijent inteligencije ko Ajnštajn i Tesla i DaVinči zajedno. A ja sam glupa ko točak. Jer ak bolje pogledate moje fotke, nećete vidjet al baš ništa sa stražnje strane. Pa ja bi morala obuć desetero onih gaća sa umjetnom guzicom da dobijem ovaj efekt veličine Brazila il luftmadraca, zavisi jel mi do putovanja il do plutanja po plićaku.
Moj kvocijent inteligencije je prema tom članku ravan onome puža golaća, ak ne i niži. Ja ne znam na čemu uopće sjedim, lako za estetiku ( ak se ovo može nazvat estetikom ). Mislim ne znam - znam, sjedim na kostima jer nemam ovakve pripadajuće zračne jastuke koji mogu zaustavit nalet kamiona sa prikolicom bez da se zatresu.
I sad da se pitam šta je jela da je to tak naraslo, i jel vježbala, i jel to unutra samo ubačeni silikon - šta mi sve to vrijedi kad sam ravna ko daska s te tamo strane. Kak god se okrenem, ne vidim ništa. I šta je najgore, mene uopće ne smara ta pozamašna veličina; mene brine inteligencija, moja naravno. Pa kad me ljudi vide ovakvu zakinutu sa stražnje strane sigurno misle da ne znam ni tablicu množenja a kamoli šta drugo. Kak povjerovat da ja ovakva štrkljava imam u glavi išta, kad je istraživanjem dokazano da zbog veličine mog gluteusa mislim da se Kuala Lumpur šefljom grabi u tanjur.
Ak mislim da ljudi prepoznaju moju pamet, ja pod hitno moram kupit i počet nosit desetero gaća sa umecima. Sigurna sam da će to uvelike pridonijet mojoj intelektualnoj prezentaciji.
Možda progovorim i kineski i steknem znanje potrebno za izvođenje najsloženijih neurokirurških zahvata, a sve samo nošenjem jebenih gaća sa umecima, kad već ja nemam šta stavit u njih. Nadam se da djeluje i kad se koriste umjetni materijali, inače ništa od moje demonstracije intelekta.
( fotka by Instagram i 24 sata, blago meni )
komentiraj (12) * ispiši * #
05
četvrtak
prosinac
2019
Kampus
Moj manji najdraži frajer užasava se Krampusa. Vidio ga na slici i sav je u panici, prepričo mi je sve dok je jeo kinder pingui.
- Jako sam se pestašio.
- Čega? - pitam ja.
- Kampusa, on ima jogove i ovak je - pa spušta čokoladu na stol i radi male rogove na glavi i plazi jezik, sav zakeljen čokoladom.
- Ma ne može tebi Krampus ništa, sunce moje. Samo da ja čujem da ga više neko spomene ( pa krvnički gledam njegovog oca, tvorca ideje da manji najdraži frajer uopće vidi sliku tog grozomornog rogatog stvorenja ). Jesi bio dobar?
- Jecam, i u vutiću i u stanu.
- E pa onda se ništa ne boj. Ja ću njega potjerati.
- On nosi sibe.
- Ma ništa on neće nosit kad ga ja dohvatim, ne boj se.
Penje mi se na krilo, jede dalje i opet ponavlja priču o Kampusu koji ga je pestašio.
Ne zna moj manji najdraži frajer šta se mene isprestravljivalo Krampusom dok sam bila mala. Do te mjere da sam se bojala navečer otvorit vrata da rogato smeće ne ubaulja unutra i ne odnese me pod rukom u nepoznatom smjeru.
Pa ujutro, na svetog Nikolu, u mojoj uglancanoj čizmi osvane nešta slatkiša i koja narandža, i ne čak ni zlatna šiba neg ogranak od šljive il tak neka grančurina. Ispaćena roditeljica konstatira da najzločestijima ( a to je bila moja kategorija ) Krampus ostavi te crne šibe zato šta su tak zločesti da i šiba mora izgledat najgore moguće. Onda tata, moj superheroj, izvuče ogranak iz čizme i mrtav ladan ga strga na komadiće i zgura u šparet, uz konstataciju da bi se Krampus mogo malo i prisabrat i ne ostavljat takve gluparije u dječjim čizmama.
- Pa šta meni to govoriš, nisam ja Krampus - njen je argument. - Da malo više sluša, sigurno bi bila zlatna šiba i možda još malo više slatkiša.
Tata vadi iz džepa od kaputa papirnatu vrećicu punu grožđica uvaljanih u čokoladu ( to sam ne jela nego proždirala, i to u nenormalnim količinama ) i tvrdi da je to ispalo svetom Nikoli kod ulaznih vrata od dvorišta. Ja presretna jedem grožđice i pitam:
- Pa kak sveti Nikola zna da ja ovo najviše volim jest?
- Isto ko šta Krampus zna da ogranci u čizmama mogu loše završit. Jel tako, mama?
Ona ga u nevjerici gleda, pa odmahuje rukom i odlazi za poslom.
Dok si dijete neki te plaše rogatim klonovima, a neki bi bilo kakvom klonu koji bi ti poželio naudit bili u stanju polomit noge. Ja sam u ovoj drugoj grupi. Osmijeh i radost mojih najdražih frajera ne smije ni pomislit ugrozit neki tamo Kampus, jer bi mogo ostat bez rogova, zuba i isplaženog jezika. Ne zna Kampus s kim ima posla.
( photo by 24 sata )
komentiraj (16) * ispiši * #
04
srijeda
prosinac
2019
Čađava posla
Vi sigurno čistite dimnjake u nekom normalnom vremenu. Kad se ne loži, po vrućini, kad se dimnjačar ne mora sav ispeć dok loštra po dimnjaku.
Ja naravno ne čistim tad dimnjake. Jel nije ljepše dimnjak čistit usred adventa, recimo na današnju Barbaru? Dođem doma s posla, kamin još onak i ugrijan i krenem naložit vatru. Kadli kamin usred mog loženja otkazuje poslušnost. To je dima ko kad se zapali šezdesetosam bengalki. Otvaraj prozore i vrata, čačkaj, šta god da napravim on i dalje nemilosrdno dimi. Tu ću ja skinut vratašca na dimnjaku i ko sama krenut malo pročeprkat, a unutra čađi da bi se mogla kuća sazidat. Dimi kamin veselo, ja za telefon i zovi dimnjačara, šta drugo. Jednom rukom držim telefon, a drugom smičem dasku za peglanje punu veša šta sam mislila krenut peglat al eto nisam stigla jer rastjerujem dim iz kuće. Pa da ne smrdi još i veš po dimu, kad već ja mirišim ko šunka.
- Dobar dan, Rossovka je.
- Dobar dan, poznam glas.
- Slušaj, imam situaciju. Ti znaš da ja nisam normalna i da nikad ne čistim dimnjak kad treba. jelda? E pa sad treba čistit, i to hitno. Evo dima ko na Dinamovom stadionu.
- Imate sreće, taman sam završio. Eto me za par minuta.
Ja brže otključam vrata, priredim kante, vreće za smeće, metlu i to šta već ja imam od pomoćne aparature. Stiže on sa dijagnostičkim pomagalima, iščisti dvjesto kila čađi iz dimnjaka i kaže - moram čistit i kapu. Ja sva sretna šta nisam ni takla dnevni boravak, znači baš me briga šta će sad bit šouprogram u vidu još tristo kila prašine iza skidanja kape i komada gline kojekuda. U kući fino friško, jer moram luftat da izađe jebeni dim. Naš dimnjačar u roku par minuta očisti i kapu, donosi i neku veliku šeflju kojom rošta još tamo negdje iza da pročisti do kraja, a ja izvlačim čađ u dvjema plastičnim posudama, jednoj manjoj najlonkesi i jednoj dopola punoj crnoj vreći od smeća. Imam osjećaj da mi je nos pun čađi ( a možda i je, pa i ja sam kopala po dimnjaku prije njega ).
- Hoću onaj drugi kamin isto riješit?
- Nećeš ne. To ćemo onaj drugi vikend, bitno da je ovaj veliki osposobljen.
Odlazi on, ja brže zatvaram vrata i trpam u kamine. Jurišno brišem bolesnika zvanog očišćeni kamin i usisavam, jer moram stić na zbor. I ko i svaki put polažem svečanu zakletvu da ću od iduće godine čistit dimnjake na plus četrdeset, kad i sav normalan svijet. Sva sreća da nije počelo dimit na Badnjak, pa ja bi neprimjetno izvršila harakiri uz šljaštenje lampica sa bora.
komentiraj (6) * ispiši * #
03
utorak
prosinac
2019
Pa ko prepozna - prepozna
Kolko god bila spremna na preobrazbu koja se dešava korištenjem mejkapa, uvijek se štrecnem kad vidim kak neko izgleda sa i bez šminke.
Par vrlo spretnih ruku, manja putna torba kozmetike i za jedno pola sata do sat eto novog lica. I to kakvog. Rođena je ispaćena roditeljica ne bi prepoznala, a kamoli neko ko je vidi onak u prolazu. Ima tu vražjeg posla, ima slojeva ko u priči - podloga, predpuder, puder, korektor, nadpuder, obernadpuder, turbomaskare i olovke i štajaznam šta sve ne, al rezultat je zapanjujuć. Od ženice sa podočnjacima, blijede ko krpa, iza naleta inspirativnog šminkera eto žene za kojom bi se okreno i Bred Pit.
E sad...šta napravit kad dođe vrijeme za skidanje mejkapa, to je pitanje za milion novaca. Prvo pitanje glasi - čime poskidat sve te slojeve s lica? Pa to svaki dan treba jedna flašica onog sredstva za skidanje mejkapa, i dok skidaš moliš Svevišnjeg da ne dođe do kemijske reakcije jer ćeš za ubuduće izgledat ko Džoker iz Betmena. Drugo pitanje glasi - kak se pokazat nekome ko te nije vidio bez višeslojnog mejkapa? Jebote, ak je sklon naletima tjeskobe još će mislit da je neko provalio u stan i dok objasniš ko si i šta trebaš ubije te ko zeca. Treće pitanje - ak baš nećeš da te se vidi bez mejkapa, kak disat ispod najlonkese koju imaš na glavi, i šta reć zašto je imaš, eto da ti se noćna maska bolje upije u kožu? ( Dobro, ne zna on da si zapravo skinula masku na jedvite jade i začepila odvod na lavabou svim tim kemijskim drljobama, a i bolje da ne zna. ) Najsigurnije bi bilo imat papirnati škrnicl pa samo izrezat rupe za oči, da ne prevrneš stolić il nahtkasl dok bauljaš ko Zoro. Još je jednostavnije izrijekom zabranit paljenje svjetla, uz jedino moguće logično objašnjenje - da nikako ne podnosiš štedne žarulje jer su strašno nezdrave; ak ima obične žarulje e onda objašnjenje glasi da ti smeta jaka svjetlost jer da imaš oštećeno vidno polje. ( Dobro, ne zna on da bi njemu oštetilo vidno polje da ugleda pred sobom lice koje u životu nije vidio, a pogotovo šta je pol sata prije toga gledo to lice ko udav antilopu; iza umivanja bi možda mogo zatrebat i psihološku pomoć ).
Pa sukladno svim ovim dilemama, zapravo je najpametnije bit ono šta jesi. Poriktat fasadu onak...u manjoj mjeri, al ne baš do faze neprepoznatljivosti. Koga uopće može zanimat lice koje svakodnevno proživljava preobrazbu goru od one Gregora Samse, koji je osvano u rođenom krevetu ko jebeni kukac?
Pa ja samu sebe ne bi zanimala, a kamoli druge ljude. Proć kraj ogledala pa se zblanut svaki put jer ne znaš ko te odande gleda - ne bi, hvala ko da jesam.
( photo by infoblok )
komentiraj (26) * ispiši * #
02
ponedjeljak
prosinac
2019
Kao Petrarca, recimo
Mislim da je najteže živjeti sa spoznajom neprepoznate ljubavi.
Godinama prolazite pored nekog nemajući pojma kakav uragan bjesni u toj duši. Gledate u nekom drugom pravcu, očaravaju vas neke sasvim druge oči i ni ne slutite kolika se količina ljubavi slijeva na vas. Ne prepoznajete je, ne osjećate njenu silinu jer taj netko ničim ne odaje koliko je očaran i zaslijepljen i bespomoćan. Nosi je u sebi poput najvećeg blagoslova i najveće kazne istovremeno, jer osjeća nešto tako moćno i tako čisto a nema hrabrosti razgrnuti svoj kaput i otkriti vam kakva je ljepota skrivena ispod podstave, koliko silno želi da sami to prepoznate i da se desi čudo koje ne dolazi.
I onda hoda kroz život noseći je zauvijek zapretenu u najdubljim kutovima svoga srca, jer tamo nitko nema pristupa i nitko je ne može obezvrijediti ni umanjiti. Živi tek da bi je povremeno usporedio s nekim drugim osjećajima i uvijek ga iznova zaledi spoznaja da ništa nije ni blizu onom što godinama čuva poput najfinije, krhke porculanske šalice koja nikad nije ni bila postavljena na blagdanski stol, a toliko su blještave i prekrasne njene boje i ukrasi. Ona ostaje ispod kaputa, čista i nedodirnuta poput snijega koji zamete čitavu ulicu dok se prosipa cijelu noć nad gradom.
A onda vam se iznenada otvore oči, kao kad širom otvorite žaluzine u svitanje plavetnog ljetnog jutra, i ostanete zatečeni, zgromljeni spoznajom da niste bili u stanju prepoznati nešto tako snažno i očigledno. Pitate se kako je moguće da niste ispod tog kaputa ugledali ono što je tako brižno skrivao. Pitate se koliko se godišnjih doba rodilo i izdahnulo dok ste nesvjesno prolazili pored nečega što vas je moglo obavijati beskrajnom nježnošću i ljepotom i braniti vas od svakog zla. Odgovora nema, i to je ono najteže. Što god da pomislite ili kažete sami sebi neće vratiti vrijeme unatrag. Život će nastaviti teći svojim uobičajenim tokovima.
Ostaće gorka spoznaja da niste prepoznali nešto tako očigledno. A samo je trebalo pogledati u nečije oči i zaviriti ispod nečijeg kaputa.
Ljubav je nemoguće sakriti, ali je treba znati prepoznati.
komentiraj (8) * ispiši * #
01
nedjelja
prosinac
2019
Počelo je, počelo
Prohujala godina dana otkako je moja pričica kodnog naziva "Radujte se narodi" poharala tuđe fejsbuk profile; kad više nije bilo mjesta za preljepljivanje onda ju je preselilo na Messenger i Whatsapp pa su i neki moji prijatelji dobili spomenutu priču u poruci. E pa samo da znate vi koji ste je tako radosno keljili kojekuda - možete je pronać u mojoj knjižici, u poglavlju posvećenom blagdanskoj strci.
Ja sam inače pomalo krenula zbavljat sveopće glancanje, čisto da ne ostane sve za zadnji tren. Pa kad sam odmakla vešmašinu - ajme čudesa. Nije baš bilo artefakata tipa Tahijevih kućnih šlapa, al sam recimo našla jednu od onih nagloturbobust maskara, za koje tvrde da će od vaših trepavica napravit čudo neviđeno. Meni nije mogla napravit ništa jer je bubnula iz košare i pala iza vešmašine dok je ista centrifugirala; mogla sam je tražit do sudnjeg dana. Dalje, našla sam staru pincetu koju sam tražila i nisam je mogla nać, pa sam popizdila i kupila novu; jako sam se razveselila jer sam u međuvremenu zagubila novu pincetu i sad se ne moram više sekirat kud sam s novom jer sam našla staru. Ispostavilo se da su pod vešmašinom i flasteri za kojima sam prevrnula cijelu kuću naopako kad sam se posjekla, jedino nisam gledala pod vešmašinu; ono, nisam je mogla micat jer sam tak krvno stradala da sam mislila da ću iskrvarit. Pojavile su se i škare s kojima jedino znam rezat nokte, i turpija za pete koju sam platila ko svetog Petra kajganu. Jebote, pa to bi trebalo iza svake centrifuge micat vešmašinu da vidiš šta je popadalo dok je drndala.
Pa sam povadila one prazne flašice od gela za tuširanje i šampona iz tuškabine, čija je jedina svrha da popadaju kad otvoriš tuš. Sad je ovaj gel i šampon šta se koriste pri kraju pa će oni imat funkciju padanja po tuškabini, nezgodno je da padne recimo pet šest flašica, sapleteš se i sjebeš glavom vrata od tuš kabine u roku odmah. Očistila usput i odvod od dlaka, bilo ih je za napravit pol metra ekstenzija ( a očistila odvod pred mjesec dana ). Da je po količini dlaka i da ne znam ko se tušira, mislila bi da je dovelo barem četri medvjeda da obave osobnu higijenu dok sam bila na poslu.
Pa sam oprala vanjsku stranu tuškabine i vece školjke i toaletnog ormarića, i pobacala one prazne flaše od omekšivača i sredstava za čišćenje koje ko da navečer neko nabuba u kupaonu kad se pogase svjetla. Nastavak sljedi, nije mi se više dalo. Možda još da istresem čuvenu košaricu od morskih trava koja sadrži čuda neviđena - kojekakva eterična ulja, sasušene maskare, poklopce od krema kojima se al ništa ne može poklopit, britvice za bacit i britvice za koristit. Da je samo malo veća, možda bi unutra stao i blatobran od fapa.
A tek kad se sjetim pločica; popni se na stolac pa riljaj, pa siđi sa stolca i isperi krpu, pa se popni na stolac i isperi, pa siđi sa stolca i uzmi krpu za na suho, pa se popni na stolac i osuši preciznim pokretima. Koga sam ono spomenula, Tahija? Blaženo bilo njegovo vrijeme, nit je bilo pločica nit Domestosa nit Mister Muskola, zadnje kupanje prije neg šta skroz otpadne lišće i to u potoku, a školjku nije trebalo glancat jer se stvari rješavalo prek dana u grmlju a po noći u noćnu posudu i kulturno izlilo prek prozora kad svane.
Dobro, možda su malo zaudarali, al nije bilo ribačine keramike i sanitarija ko da dolazi švedski kralj u vizitu. A bili su bome i ekološki svjesni; čime ćeš zagadit tlo i vodu kad još nije ni izmislilo sva ta pusta sredstva za pranje, pa onda usput nisu morali skupljat ni flašice od koječega ko šta mi moramo.
I onda kaže - mračni srednji vijek. Malo morgen.
komentiraj (13) * ispiši * #
