Utočište

Ovo je moje utočište. Moj bijeg od svega što boli, umara, donosi nemir.

Ona pamti moje prve korake, moje vožnje na biciklu i igranje kod stare barake u koju sam krenula u prvi razred, a stajala je baš na ovom zavoju na desnoj strani. Pamti sve prekrasne trenutke mog odrastanja i one mnogo bolnije. Nesigurnu, visoku djevojčicu koja je oduvijek smijehom kao najdražom maskom sakrivala i svoju nesigurnost i svoju bol. U svakom njenom dijelu moj je život; toliko sjećanja i uspomena utkano je u ovu ulicu. Uvijek sam se tu osjećala najsigurnije i najbolje. Gdje god da sam otišla, nigdje nisam imala takav osjećaj mira i ispunjenosti.
Upijala je moje radosti i moje tuge, dočekujući me u zagrljaj i onda kada sam padala i mislila da više neću ustati, umorna od života. Moja Taša je uistinu bila u pravu kada je govorila da joj Brezje daje neku nadljudsku snagu. Ponekad imam osjećaj da mogu dotaknuti silnu energiju koja isijava iz njenih vijugavih kutaka.

Silno sam umorna i vrlo tužna. Gledala sam danas jednog dječaka koji nosi ime mog oca kako pomaže raditi kobasice, čak je ponio i bijelu pregaču koju mu je pripremila njegova baka. Vjetar je studenio njegove obraze i ruke, ali on je gledao kako njegov otac i stric rade i s vremena na vrijeme pomagao. Preplavila su me sjećanja na mog oca, u istom dvorištu, i na sve one minijaturne parove kobasica koje je radio samo za mene. Pa sam mu u jednom trenutku pokazala staru mesarsku pregaču mog oca; stara je sigurno pedeset godina. Stoji u ormaru i čuva sjećanje na čovjeka kojeg nema trideset i dvije godine. I onda danas na mojoj terasi dječak njegovog imena, ljevak poput njega, stavi na sebe vrlo sličnu bijelu pregaču i radi ono što je moj otac toliko puta radio.

Samo Brezje može upiti takvu količinu tuge. Ono zna svaki moj udah.