18

subota

siječanj

2020

Dugokosa instalacija

Čak i u pradavnim vremenima djecu se slikavalo za uspomenu na školske dane. Kad ostare da mogu kopat po tim volšebnim vizualnim skazanjima i čudit se ko začuđeni svatovi šta im je obuklo il napravilo s kosom za tu svečanu prigodu.

Kad me trebalo slikat u prvom razredu, mama je odlučila da moju dugačku kosurinu splete nadesno ( ne znam zašto, valjda joj se to činilo fensi ) i natrtrlji bijelu mašnu na gornji dio pletenice. Dotično je pletenje dovelo do toga da mi desno uho izgleda možda malo klempavo na fotki, a nema blagog pojma o tom da je inače klempavo, a sve zahvaljujući njenim frizerskim ekscesima na mojoj glavi. Srećom sam već onda bila fajn visoka, da sam bila niža vukla bi se pletenica za mnom koliku sam kosurinu imala. Sad sam tek primijetila da mi je lijeva obrva bila podignuta; to sigurno zato šta sam već onda trenirala dizanje obrva jer ih je i mama podizala kad god je prijetio šta verbalni, šta krvni delikt. A i taj šta je fotko mogo mi je baš reć da se onak spontano nasmiješim, a ne da na prvoj školskoj uspomeni imam usta stisnuta ko da mi neko gura žlicu ricinusa u ždrijelo.
Kad smo već kod kose, negdje do sedmog razreda sam imala kosu ko deku, znači Matovilka je za mene bila čisti amater. Dužina - negdje četri prsta ispod guzeluze, i to je bio spektakl šta oprat, šta raščešljat, šta osušit. Mogla sam komotno hodat zamotana u kosu, ništa se ne bi vidilo. E onda je usljed nepravilnog rukovanja, da ne kažem vezanja vrlo visoko, počela pucat i došlo je vrijeme da se šiša, prvo do pola ruke, pa do ramena, pa još malo i još samo malo i konačno sam se ošišala na kratko. Ajme olakšanja...ko da mi je neko skino s glave nakovanj. O pranju neću ni pričat; triput mahneš rukom i kratka kosa oprana, a s onom dužinom trebaš sto litara vode samo za smočit, plus još sto dok ispereš šampon puta dva, plus još sto iza regeneratora. Pa ja sam na mjesečnoj bazi trošila vode na pranje kose za potrebe manjeg afričkog plemena.

Kroz godine sam eksperimentirala s kosom, pa je puštala pa je šišala, pa opet puštala pa je šišala, pa se pretvorila u Zlatokosu, probala dobit svoju prirodnu boju nazad pa se snebivala kad god bi se pogledala u špigl i nabrzinu se opet vratila u plavušu.
Al svejedno...kad vidim tu pletenicu debljine ruke, sve mi dođe da pustim kosu da raste i onda slažem tornjeve na glavi ko Mardž Simpson. Srećom brzo me prođe kad se sjetim pranja i češljanja takve dugokose instalacije.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.