Kismet

Ponekad ljubav nije dovoljna.

Izgovara se riječima punim čežnje, izgovara se šutnjom, izgovara se bijegom i uzaludnom nadom da će se desiti čudo koje ne dolazi niotkuda. Dani, mjeseci i godine otkidaju se od svakodnevice poput listova kalendara i požutjelih listova starih spomenara, a ona živi u najskrivenijem kutku srca, tamo gdje je nitko ne može pronaći. Nijema jer je ne čuje onaj tko je treba čuti i usplahirena poput grlice koja bježi pred ljetnom olujom. Čovjek tek diše i hoda sivilom uobičajene rutine, pokušavajući je smrviti u prah i pepeo, da je nikad više ne osjeti i da potone u vječni zaborav, kao da je nikad nije bilo, kao da se nikad nije desila. Razum govori jedno, a srce se prezrivo smije jer svakim otkucajem zna koliko je ona prisutna i koliko je teško potisnuti njeno prisustvo.

I u tome prođe život, iscuri poput pješčanog sata i prsne u tisuće komadića poput razbijene čaše. Ona nažalost umre sa zadnjim čovjekovim udahom. Sve one misli - proći će, prestaće, nestati će jednog dana - tek su loš pokušaj ispiranja gorčine i utjehe.
Kismet je to. Sudbina koja se ne može izbjeći. Ljubav koja nije dovoljna je strašan, vrlo bolan kismet.

( photo by Ugly Hedgehog )