Cvinja

Ephraima Kishona otkrila sam u knjižnici kao petnaestogodišnjakinja, u vrijeme dok sam gutala knjige. Strašno mi se sviđao njegov način pisanja, kratke priče kojima je svakodnevicu bojao smijehom.

Jedna od najdražih njegovih priča mi je "Gdje se psiću hoće", o psiću po imenu Cvinji koji je piškio jedino i isključivo na crvenom sagu. Kad je moj junior bio četvrti srednje, i on je čitao Kishona. Idući doma iz škole našao je u ruševini malenog bijelog mačića, sa crnim mrljama na glavici i crnim repom na vrhu kojeg je stajala bijela točka; neka djeca su ga maltretirala i on ga je donio kući. Bili smo ubijeđeni da je mužjak i junior mu je odabrao ime Cvinji, jer je nedugo prije toga završio sa čitanjem Kishona pa mu se ime svidjelo.
Kako to već biva, ispostavilo se da je mužjak zapravo ženka i navikla se na ime kojim smo je zvali, pa je ostala Cvinja. Moram priznati da je bilo puno onih koji su se čudom čudili otkud joj takvo ime. Pa onda objašnjavaj - znaš onog pisca Kishona, onog što piše one štosne priče ( pa nastavak o psu zvanom Cvinji ). Neki nisu ni čuli za Kishona; njima sam donosila njegove knjige koje sam u međuvremenu kupila, čisto da vide da zaista postoji ime Cvinji i da ih možda ponukam da pročitaju ono što je napisao.
Cvinja je izrasla u prekrasnu, vrlo inteligentnu mačku. Svakodnevno je pred vrata slagala svoju lovinu, barem po jednog miša i vrapca. Macila se uredno svake godine, barem tri mačića, i bila je fenomenalna mama. Njeni su mačići bili debeli i uhranjeni, sjajne dlake i vrlo odgojeni; ona kao da je pazila da se ne penju kojekuda i sprečavala je njihove istraživačke poduhvate po zavjesama i namještaju. Uvijek sam ih uspjela udomiti jer su uistinu bili prekrasni.
Kad je Cvinja imala pet ili šest godina, mačja je populacija u našem dvorištu narasla na brojku šest ( dva mačka - Đuro i Buco, Cvinja i njeno dvoje mačića i jedan doskitali tigrasti mačak ). Cvinja je samo jednog dana netragom nestala. Ujutro se nije pojavila na doručku; mislila sam da će doći, da lovi negdje u susjedstvu. Nakon dva-tri dana shvatila sam da neće više doći. Njene mačiće sam kao i uvijek udomila, i brojno stanje spalo je na tri mačka. Bilo mi je nekako pusto bez njenog sitnog glasića, a ni pred vratima više nije bilo svakodnevnog ulova; dečki baš i nisu bili vrući lovci.
A onda sam je, nakon sigurno pet godina, ugledala pred trgovinom u blizini naše kuće. Sjedila je i čekala da joj prodavač da hranu koju je nosio u malenoj posudici. Kad je otišao zazvala sam je, misleći da to možda i nije ona. Odmah mi je prišla, pustila da je malo pomazim i vratila se na doručak. Bilo mi je drago što je živa i što je uhranjena i sjajna. Izgleda da joj je dosadilo brojno stanje u rođenoj kući, pa je naprosto odselila par stotina metara dalje.

Ephraim Kishon preminuo je na današnji dan 2005. Cvinja je isto tako otišla iza duge. A ja se nadam da će barem netko zapamtiti neko ime iz mojih priča i nadjenuti ga nekom koga voli.
Priče tako zauvijek ostaju žive.