http://rigijev.blog.hr
subota, 14.02.2015.
Mi zivimo sa pogresnim idejama o ljubavi, odnosima, sreci, radosti …
Promatraj tjeskobu svuda oko sebe, promatraj usamljenost, strah, zbunjenost, unutarnji sukobe i medjusobne konflikte. Zamisli da te netko svega toga moze osloboditi. Da ti pokaze put. No vecini je ljudi korisniji business, nauka i politika. Psiholozi i psihoterapeuti mogu pomoci ljudima u psihozi i ostalim ozbiljnim poremecajima ljudske psihe. No, vecina ljudi odlazi po pomoc da bi si olaksali zivot, a ne da bi nasli izlaz iz situacije u kojoj se nalaze.
Mi ne zelimo da budemo sretni. Ili, ne zelimo da budemo bezuvjetno sretni. Spreman sam da budem sretan pod uvjetom da se dogodi ovo ili ono.
Vrlo je vazno shvatiti ovaj mehanizam. Mi ne mozemo zamisliti da budemo sretni bez da se ispune odredjeni uvjeti. Naucili smo da svoju srecu vezemo za druge odn za stvari i pojave.
Mi zivimo sa pogresnim idejama o ljubavi, odnosima, sreci, radosti … Postoji ona; kada se svi slazu s necim onda to mora da je pogresno. Svaka nova ideja, svaka velika ideja potekla je od manjine. Isus, Budha, Osho – manjina koju cini jedan covjek. Svi (masa) su govorili drukcije od onoga sto su oni govorili.
Svaka je velika ideja na pocetku svetogrdje. Evo nekih; Ne vezi se (za materijalno), nemaj cilja, nemaj nade, vrijeme - buducnost ne postoji, ne uzdaj se, ne uzdaj se u najbolje prijatelje, vrlo su lukavi i vjesti – veliki su glumci, nemaj ocekivanja (prema drugima), daji i ne ocekuj nista za uzvrat …
Reci ces; Ja se zrtvujem. To prija. Ali i dobijas nesto zauzvrat. Uvijek se ocekuje – dobija nesto zauzvrat, sve do trenutka budjenja odn osvjestenja.
Odricanje
Kad se odreknes necega, ostajes zauvijek vezan za to. Kad se boris protiv necega dajes mu moc. Dajes mu snagu jednaku onoj koju trosis u toj borbi.
Jedini izlaz je u tome da ne dozvolis da budes prevaren.
Nemoj se odricati vec ne dozvoli da budes zavaran. Pokusaj da shvatis pravu (bez)vrijednost necega i nece biti potrebe za odricanjem, jednostavno samo ce ti ispasti iz ruku.
Naravno, ako si toliko hipnotiziran da mislis kako ne mozes biti sretan bez nekoga ili neke stvari, onda si u klopci. Ovdje se ne radi o tzv duhovnosti koja bi trebalo da te natjera na zrtve, na odricanje od nekih stvari. To je uzaludno. To nece pomoci. Ono sto treba je da uvidis pravo stanje stvari. Kada bi shvatio, odjednom bi ti prestala zelja za konkretnim objektom o kom ovisi tvoja sreca.
Oznake: psihologija, duhovnost, tjeskoba, usamljenost, strah, osobna sreča, sreća, bezucjetna sreča, davanje, prosvjetljenje, odnos, veza, ljubav, patnja, Bol, ovisnost
ponedjeljak, 02.12.2013.
Kako pobijediti negativne misli - sedam koraka do promjene
Što nije u redu sa mnom? Što će se dogoditi ako...? Kako ću se izvući? Odakle mi novac?
Važna lekcija koju čovjek treba naučiti kako bi se oslobodio tjeskobe jest da je budućnost neizvjesna te da od razmišljanja o mogućim patnjama i problemima nema koristi.
Nitko ne voli neizvjesnost, no ako se prepustimo tjeskobi i strahu zbog onoga što bi se moglo dogoditi, to će blokirati ispravno odlučivanje te ćemo preuveličavati rizike.
Neizvjesnost, strah od gubitka i zdravstveni problemi samo su neki od okidača tjeskobe te ljudi lako upadaju u zamku samoosuđivanja, straha i nesigurnosti. U tom začaranom krugu lako podlegnu strahu od sebe ili imaginarnih opasnosti.
Prvo treba shvatiti što se događa, identificirati pravoga sebe te shvatiti kako unutarnji nemir samo stvara nove probleme i strahove. Iz tog kruga izlazi se ako čovjek počne objektivno promatrati probleme; prati što ga vodi anksioznosti te bilježi negativne stavove, koje ubuduće trebate izbjegavati.
Zabilježi negativna razmišljanja, pa nakon nekog vremena provjeri što je zaista pošlo po zlu, a što suprotno od očekivanja.
Stvari treba dočekati otvorena uma te shvatiti da se može dogoditi i nešto pozitivno.
Premjesti misli od problema prema rješenju.
Postavi si četiri pitanja i nauči kako pobijediti negativne misli.
Što ne valja sa mnom?
Pitanje proizlazi iz osobne nesigurnosti i sumnje u sebe. Zapitaj se zašto se bavis tim pitanjem. Razmisli o odgovoru “sve je u redu sa mnom”.
Što će se dogoditi?
Pitanje predstavlja strah od budućnosti, nepovjerenje, sumnju. Nikad ne znamo što će se dogoditi, no umjesto da se brinemo zbog toga, treba živjeti u sadašnjosti. Budućnost je svima nepoznata, a brigom i strahom samo ćemo stvoriti fantome, hipotetske mogućnosti i najgore scenarije. Oni nestaju čim preusmjerimo pozornost na sadašnjost.
Kako ću se izvući?
Ovo pitanje dolazi od osjećaja da smo zarobljeni. Sumnjama blokiramo kreativne tokove. Panika nas neće dovesti do rješenja. Čim se riješimo straha, otvorit će se kanali kojima putuju rješenja.
Odakle mi novac?
Na površini, riječ je o financijama. No pitanje dolazi iz osjećaja da nas novac štiti od gubitka kontrole. Umjesto da se bavimo novcem, vrijeme je da stvorite sigurno mjesto u sebi. Prvi je korak da shvatimo kako novac nije izvor sigurnosti (osim ako nemam za osnovne životne potrebe). Razumna količina novca nedvojbeno je jamstvo, ali osjećat ću se sigurno kad to osjetim u sebi.
Sedam koraka do promjene
1. Pretvori problem u skup racionalno posloženih zadataka.
Napravi plan. Zapiši korake koje možes poduzeti da se stvari okrenu na bolje. Odredi prioritete, odnosno redoslijed aktivnosti.
2. Pronađi zdravu vanjsku perspektivu
Treba nam provjera plana – obrati se nekome u koga imas povjerenje, po mogućnosti osobi koja ima osobine koje želis steći. Raspravi praktične stvari koje namjeravas učiniti, poslušaj savjete. Ne traži savjetnika koji će ti reći „učiniti to“, ili će te samo tješiti i pokazati razumijevanje za tvoje strahove. Traži nekoga tko istinski suosjeća i može potvrditi je li mu tvoj plan ok, ili bi dodao i neke izmjene.
3. Ne vraćaj se na staro
Svi ljudi imaju sklonost da nastave raditi ono na što su navikli. Teškoća je u tome što nam je trenutna situacija poznata i previše je lako prepustiti se navici. To može promijeniti samo stvaranje novih navika. Dakle, ako osjetis da se vraćas na staro, zastani i reci samome-moj sebi: „Tako sam i došao-la do problema, od toga nema koristi“. Sigurno će to trebati ponoviti više puta, ali je produktivno. S vremenom će sve više mentalne energije biti posvećeno novim taktikama.
4. Otpusti uvjerenja i stari način razmišljanja i budi otvorena uma.
5. Preuzmi punu odgovornost
Naši umovi stvaraju našu stvarnost. Nakon što se suočimo s ovom činjenicom, to može biti porazno. Svi potajno nastojimo pobjeći od odgovornost za stvaranje situacija u kojima se nalazimo i ne želimo se suočiti s bolnom istinom da je to rezultat našeg djelovanja. Naši umovi nam služe za projektiranje krivnje i osude drugih, umjesto da razmislimo o tome što sami sebi ponekad radimo. Moć da stvorim svoju stvarnost, koja počinje izgradnjom sebe kao zrele osobe, otvara mi put do najvećih životnih radosti.
6. Razvij višu viziju svog života
Ako imam viziju za dugoročno ispunjenje koju slijedim, postići ću više.
7. U potpunosti iskoristite svoje uspjehe
Ne treba samo preuzimati odgovornost za loše stvari u našem životu – odgovorni smo i za ono dobro.
Slavi svoje uspjehe družeći se s ljudima koji su dobri uzori.
Moguce je stvaranje osobne stvarnosti. Porebno je shvatiti i usvojiti cinjenicu kako uvijek postoji rješenje te da um, koji može stvoriti toliko patnje, ima beskonačan potencijal za stvaranje suprotnog efekta.
Oznake: navike, brige, tjeskoba, optimizam, novac, uspjeh, strahovi, negativne emocije, transformacija
utorak, 30.10.2012.
Istine i zablude o osobnoj sreci
Istine i zablude o osobnoj sreci
Promatraj tjeskobu koja caruje svuda oko nas, promatraj usamljenost, strah, izgubljenost, sukob u srcima. Zamisli da imas priliku da se svega toga oslobodis. Da ti netko da priliku da prekines to tracenje energije i zdravlja. Da uvidis da je moguce da stvarno volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prozeti ljubavlju …
Nemoj traziti od svijeta da se promjeni. Promjeni se ti. Tek tad ces biti u stanju da vidis svijet onakav kakav jest a potom i da mijenjas ono sto mislis da treba mijenjati.
Vazna je spremnost da naucimo nesto novo. Da stvari vidimo na drukciji nacin nego dosad. Da se probudimo. Osvjestimo. Evo nekih od uobicajenih nam zabluda;
Nikad nisi zaljubljen u nekog drugog. Zaljubljen si u ideju o odredjenoj osobi, unaprijed stvorenu ideju diktiranu nadom. A tako se i odljubljuje. Samo se ta ideja mijenja.
Kako si mogao da me razocaras kada sam tako vjerovao u tebe?
Jesi li stvarno toliko vjerovao u tu osobu? Ne, takvo je ubjedjenje rezultat pranja mozga kojem smo podvrgnuti od malena. Mi nikada ne vjerujemo u druge ljude. Ono u sto vjerujemo samo je nas osobni sud o drugoj osobi. Razocaran sam spoznajom da je moja procjena druge osobe bila pogresna.
Ti ne zelis biti sretan. Proba; treba ti samo jedan minut. Misli na nekog koga puno volis, netko tko ti je dragocjen. Pokusaj da mu u mislima kazes; Vise mi je stalo do moje srece nego do tebe. Kada bih birao uvijek bih odabrao srecu.
Onda se upitas; Kako mogu da budem takav egoist? No tko je tu zapravo egoist? Zamisli nekoga tko ti kaze; Kako si mogao da budes takav egoist da ti tvoja sreca bude vaznija od mene? Ti bi mu odgovorio; Sorry ali kako ti mozes da budes takav egoist da ocekujes da tebe stavim iznad svoje srece?
Ima i ona; Ne stavljem tebe ispred moje srece nego ti jesi moja sreca. Ili ti si razlog moje srece. Kada sam s tobom onda sam sretan. Tu se javlja opasnost da svoj dozivljaj srece vezujem za nesto izvan mene samoga odn za nekoga. Citajuci sve te filozofske i duhovne knjige nailazim na tako pametne stvari koje zvuce tako logicno, koje mi otvore oci. I sve je divno i krasno. I tako mudar ja se uvalim u novu (ljubavnu) avanturu i …
Sve; svo znanje i pamet padnu u vodu. Teorija padne na ispitu u praksi. Moze li mi netko od vas, koji citate moj blog, reci zasto je to tako? Prizivam li dramu i bol i razocaranja zato sto negdje u dubini duse vise vjerujem u tugu nego u veselje? Ili sam navikao na tugu. Pa mi ista fali?
Ili vjerujem da ucim samo kroz bol i patnju?
Na koncu bih ipak izabrao da budem sretan s nekim i ostanem u mraku neznanja nego obrnuto. Ili ipak ne bih? Koliko bi trajalo nakon bih svatio da s tom osobom ne rastem-ne raste ni ta osob pokraj mene?
A sto ce mi pamet ako ju ne mogu s nekim dijeliti? Ili je to sve samo put na kom cemo uz pomoc saznanja doci do prave osobe i pravog trajnog odnosa? Nadam se da je tako.
Nekad pomislim da su svi pametni ljudi i njihove pametne knjige plod razocaranja, patnje i bola i da im je cilj utjeha sebi i drugim nesretnicima. No sada se vratimo pameti.
Nekada je potrebno vrijeme da partneri shvate neke stvari, da se probude. Dvoje ljudi moraju dugo da pate u jednom odnosu prije nego se probude i kazu: Dosta mi je! Mora da postoji neki bolji zivot, zivot koji se ne bazira na ovisnosti o drugim ljudskim bicima.
Da bi ovo shvatili potreban je duhovni rad – rad ne sebi, samo-spoznaja. To vodi budjenju; svjesnosti i prosvjetljenju. Oslobodjenju od patnje i bola.
A onda, kao takav-oslobodjen, bi trebalo da budes sretan i zadovoljan, slobodan, pun ljubavi i spokojan. Vrijedi probati.
Oznake: sreća, psihologija, duhovnost, tjeskoba, strah, usamljenost, ljubav, zaljubljenost, transformacija, razocarenje, samo-spoznaja, odnos, veza, partner, rast, razvoj, prosvjetljenje
ponedjeljak, 29.10.2012.
Automati ne mogu da vole; utjecaj otudjene zapadne kulture uspjeha na ljubav
Ako je ljubav sposobnost zrelog, produktivnog karaktera, onda sposobnost da se voli, u bilo kojoj datoj kulturi, ovisi od utjecaja koji ova kultura vrsi na karakter prosjecnog covjeka.
Moderni kapitalizam sa svojom otudjenom kulturom uspjeha trazi ljude koji suradjuju glatko, koji zele da trose sve vise i vise i ciji su ukusi podlozni utjecajima, standardizirani, i lako predvidivi. On trazi ljude koji se osjecaju slobodni i neovisni, koji nisu podredjeni nikakvom autoritetu, principu ili savjesti – a ipak su voljni da se njima upravlja, da rade ono sto se od njih ocekuje, da se bez odmora uklope u drustvenu masinu i pritom imaju ciljeve; da se bude uspjesan, stalno u pokretu, da se funkcionira i napreduje.
Kakav je ishod. Moderni je covjek otudjen od sebe, od svog bliznjeg i od prirode. On je preobrazen u robu, svoje zivotne snage dozivljava kao investiciju koja mora da mu donese maksimalno moguci profit u postojecim uvjetima trzista. Ludski su odnosi u sustini odnosi automata koji svoju sigurnost zasnivaju na tome sto svako od njih ostaje blizak krdu i sto se ne razlikuje po mislima, osjecanjima ili djelovanjima. Mada pokusava da bude sto blize ostalima, svatko ostaje beznadezno sam, prozet dubokim osjecajem nesigurnosti, tjeskobe i krivice koji su uvijek rezultat nemogucnosti da se prevazidje ljudska odvojenost. Bijeg u rutinu birokratiziranog, mehanickog rada ljudima pomaze da ne dodju do svijesti o svojim temeljnim zeljama, o svojoj samoci i ceznji za jedinstvom. Ako ova rutina sama nije dovoljna, svoj nesvjesni ocaj covjek prevazilazi rutinskom zabavom, pasivnim gutanjem zvuka i slike koje nudi industrija zabave uz zadovoljstvo sto ga pruza kupovina uvijek novih stvari koje se ubrzo zamijenjuju drugima.
Moderni je covjek blizak slici koju Huxley opisuje u Vrlom novom svijetu; dobro uhranjen, dobro obucen, seksualno zadovoljen, a ipak bez svog pojedinstva, bez dodira sa bliznjim, osim najpovrsnijeg. On je vodjen parolama; ´Kada pojedinac osjeca zajednica posrce`, ´Nikad za sutra ne ostavljaj zabavu koju mozes imati danas´, ´Danas je svatko sretan`, `Covjekova sreca je u zabavi´.
Zabavljati se znaci biti zadovoljan zbog trosenja i `uzimanja´ roba, pejzaza, hrane, pica, cigareta, ljudi, predavanja, knjiga, filmova, sve se trosi i guta.
Sto se tice ljubavi, situacija – sto je nuzno – odgovara drustvenom karakteru modernog covjeka. Automati ne mogu da vole. Jedan od najznacajnijih izraza ljubavi, a narocito braka, je za ovakvu otudjenu strukturu ideja ´tima´. Najvise sto se moze postici ovakvom vrstom odnosa je dobro podmazana veza izmedju dvije osobe koje cijeloga zivota ostaju stranci, koje nikad ne stignu do odnosa centara, ali koje se jedna prema drugoj odnose pristojno i koje pokusavaju jedna drugoj da ugode.
Ovakvo shvacanje ljubav i brak tretira kao pribjeziste od inace nepodnosljivog osjecaja samoce. Ljubav je konacno pronadjeno utociste od samoce. Dvije osobe stvaraju savez protiv svijeta, a ovaj egoizam udvoje (a deux) se pogresno shvaca kao ljubav i prisnost. Opis egoizma 'a deux´ se odnosi na dozivljaj otudjene trzisne osobnosti modernog vremena. Tu dvoje ljudi ujedinjuju snage radi zajedniskih interesa i zajedno se suprotstavljaju neprijateljskoj i otudjenoj okolini – sredini.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: Huxley, kapitalizam, potosnja, kupovanje, zabava, identitet, partner, veza, odnos, brak, respekt, tjeskoba, uspjeh, vezanost, otudjenost, moderno drustvo, samoca, seks, usamljenost, ljubav
nedjelja, 28.10.2012.
Erotska ljubav, ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu
Erotska ljubav
Erotska ljubav je drukcija od dosad spomenutih oblika ljubavi; ona je zudnja za potpunim spajanjem, za sjedinjavanjem sa drugom osobom. Ujedno je u takve ljubavi prisutan pokusaj prevazilazenja sveprisutne odvojenosti medju partnerima. Prisnost se prvenstveno uspostavlja seksualnim kontaktom. Posto odvojenost odn ‘odsutnost’ druge osobe partneri dozivljavaju kao fizicku odvojenost, fizicko sjedinjenje predstavlja prevazilazenje te odvojenosti. Osim ovoga, postoje i drugi faktori koji su mnogima znak da je odvojenost prevazidjena. Pricati o zivotu, o sopstvenim nadama i brigama, pokazati svoje bezazlene i djetinjaste osobine, uspostaviti zajednicki interes u odnosu prema vanjskom svijetu, se sve smatra prevazilazenjem odvojenosti. Ako je zelja za seksualnim sjedinjavanjem izazvana ljubavlju onda u tom fizickom odnosu moze izostati pozuda, zelja da se osvaja ili da se bude osvojen a odnos je natopljen njeznoscu.
Ljubav po svojoj sustini treba da bude cin volje, odluke da svoj zivot potpuno posvetim zivotu jedne druge osobe. Kad bi ljubav bila samo osjecanje – obecanje da cemo jedno drugo voliti zauvijek, onda ono ne bi imalo smisla. Osjecanje nastaje a moze i da nestane. Kako mogu da procjenim da ce vjecno trajati, ako moj cin ne ukljucuje i odluku?
Temeljna afirmacija koju sadrzi ljubav usmjerena je na voljenu osobu kao otjelovljenje sustinskih ljudskih kvaliteta.
Ljubav prema sebi
Ja treba da budem objekat moje ljubavi jednako koliko i druga osoba. Afirmacija osobnog zivota, srece, rasta, slobode, ukorijenjena je u sopstvenoj sposobnosti za ljubav tj u brizi, postovanju, odgovornosti i znanju. Ako je netko sposoban da voli produktivno, on voli i sebe; ako moze samo da voli druge, ne moze uopce da voli.
Ako prihvatimo da su ljubav prema sebi i drugima povezane, kako objasniti sebicnost koja iskljucuje svaku isinsku brigu za druge. Sebicna je osoba zainteresirana samo za sebe, zeli sve za sebe, nikakvo zadovloljstvo ne osjeca u davanju, vec samo u primanju. Spoljasnji svijet gleda samo iz perspektive mogucnosti da iz njega nesto izvuce; njoj nedostaje interes za potrebe drugih i postovanje njihovog dostojanstva i integriteta. Ona ne moze da vidi nista osim sebe; svaku osobu i svaku stvar procjenjuje na racun toga koliko joj koriste; ona je sustinski nesposobna da voli.
Sebicna osoba ne voli sebe previse nego premalo. Ona je nuzno nesretna i tjeskobno zaokupljena time kako da od zivota ugrabi zadovoljstva u cijem postizanju zapravo sama sebe sprijecava. Frojd drzi da su sebicne osobe narcisoidne i nesposobne da vole druge kao sto nisu sposobne ni da vole sebe.
Meister Eckhart kaze; “Ako volis sebe, volis i druge oko sebe. Sve dok drugog volis manje nego sebe, neces uspjeti da stvarno volis sebe, no ako volis sve jednako, ukljucujuci i sebe, volit ces ih kao jednu osobu, a ta je osoba i Bog i covjek. Tako je velik i pravedan onaj koji, voleci sebe, jedanko voli i druge.
Ljubav prema Bogu
Patrijarhalni nacin je da volim Boga kao oca; predpostavljam da je on pravedan i strog, da kazanjava i nagradjuje, i na koncu, da ce me kao svog najdrazeg sina izabrati, kao sto je Bog izabrao Avrama – Izrael, kao sto je Isak izabrao Jakova, kao sto Bog bira svoj najdrazi narod.
Kod matrijarhalnog nacina Boga volim kao sveobuhvatnu majku. Vjerujem u njenu ljubav, u to da ce me ona voliti i da me nece predpostaviti ni jednom od svoje djece bez obzira da li sam siromasan, nemocan ili grijesan, ma sto da mi se dogodi, ona ce me izbaviti, ona ce me spasiti, ona ce mi oprostiti.
U pocetku razvoja patrijarhalne faze religije srecemo se sa despotskim, ljubomornim Bogom koji covjeka, koga je sam stvorio, tretira kao privatnu svojinu, s kojom ima pravo da cini stogod zeli. Potom se Bog razvije u oca punog ljubavi, koji je i sam vezan principima koje je sam postavio te identifikacije u pravcu preobrazaja Boga iz lika oca u simbol njegovih principa, principa pravde, istine i ljubavi.
Daljnjom evolucijom dolazimo do monoteistickog principa. Jedan njegov aspekt kritizira Frojd gdje je karakteristican infantilan pristup Bogu ocu; ako je Bog otac onda sam je njegovo dijete. Jos nisam stekao objektivnost da shvatim ogranicenost sebe kao ljudskog bica, svoje neznanje svoju bespomocnost. Jos uvijek, kao dijete, ocekujem da postoji otac koji me spasava, koji me nadgleda, koji me kaznjava, otac koji me voli kad sam poslusan, koji je ponosan zbog mog uspjeha i ljut zbog moje neposlusnosti. Vecina ljudi, u svom osobnom razvoju, ne uspije prevazici ovu infantilnu fazu, i zato je vjera vecine ljudi, kao vjerovanje u oca pomagaca – djetinja iluzija.
Drugi vid monoteisticke religije i njene istinske srzi, negira ovakvo shvacanje Boga. Pa istinski religiozna osoba, slijedeci monoteisticke ideje, nizasto ne moli i nista ne ocekuje od Boga te ga ne voli kao sto dijete voli oca ili majku. Ona je stekla skromnost shvacajuci svoja ogranicenja tako da zna da o Bogu nista ne zna. Za nju je Bog simbol onoga za cim tezi, carstvo duhovnog svijeta, ljubavi, istine i pravde. Ona vjeruje u principe koje predstavlja Bog, ona je istinoljubiva, zivi ispravno u ljubavi.
Korak dalje u evoluciji religije namece Ispravan nacin zivota kao znacajan a pritom je cijeli zivot; svaki mali ‘nevazan’ ko i veliki – vazan cin, posvecen samospoznaji i respektu prema sebi odn Bogu i spoznaji istog, kroz ispravno djelovanje. Tako je u Spinozinoj filozofiji naglasak sa ispravnog vjerovanja pomaknut na ispravno vodjenje zivota. Ovakva osoba zivot smatra vrijednim samo ako dobije priliku da razvija ljudske kvalitete odn strane osobne moci, kao jedinu stvarnost koja je vazna, kao jedini predmet krajnje svrhe. Radi se o ceznji da u sebi ostvarim ono sto predstavlja Bog; ceznji da postanem potpuno sposoban za ljubav.
Priroda covjekove ljubavi prema Bogu odgovara prirodi njegove ljubavi prema covjeku. Ljubav prema covjeku je odredjena strukturom drustva u kom zivi. Ako je drustvena struktura zasnovana na pokoravanju autoritetu, otvorenom autoritetu ili anonimnom autoritetu trzista ili javnog mnijenja, ili kao u slucaju sjeveroevropske – nizozemske kulture koja je obiljezena Kalvinizmom, covjekovo shvacanje Boga je infantilno i daleko od zrelog pogleda i takvo shvacanje treba traziti u povjesti monoteisticke religije.
Oznake: Frojd, Spinoza, religija, bog, monoteistički princip, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje, seks, erotika, narcisoidnost
petak, 26.10.2012.
Mogucnost davanja i primanja ljubavi; majčinska ljubav i ocinska ljubav
Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.
Ocinska vs majcinska ljubav
Dijete rastuci uci mnoge stvari pa i one kako da se ponasa prema drugim ljudima; ako jedem-majka mi se smjeska, ako placem-uzet ce me u narucje, pohvalit ce me ako kakim. Sva ova iskustva se sazimaju u dozivljaju; voljen sam. Voljen sam jer sam potreban majci odn voljen sam zbog onog sto jesam. Ovaj dozivljaj majcine ljubavi je pasivan. Nema niceg sto bi trebalo da radim da bih bio voljen – majcina ljubav je bezuvjetna. Sve sto treba je da postojim – da budem njeno dijete. Do desete godine dijete je voljeno, ono jos ne voli. Potom dolazi novi momenat; novi osjecaj da se ljubav moze izazvati osobnom djelatnoscu. Prvi put dijete pomislja da majci ili ocu nesto dâ, nesto proizvede; pjesmu, crtez, pusu … Ideja ljubavi se, u ovoj fazi, prvi put preobrazava iz ‘biti voljen’ u voliti, stvarati ljubav. Od ovog pocetaka do zrele ljubavi proci ce dugi niz godina. Najzad je dijete, sada vec adolescent, prevazislo svoju egocentricnost; druga osoba vise nije prvenstveno sredstvo za zadovoljenje osobnih potreba. Potrebe druge osobe su vazne kao i sopstvene, zapravo, postaju i vaznije. Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.
Infantilna ljubav slijedi princip; Voljen sam jer volim.
Nezrela ljubav kaze; Volim te jer si mi potreban.
Zrela ljubav kaze; Potreban si mi jer te volim.
Nije cudo sto nas ceznja za majcinskom ljubavi ne napusta ni kad odrastemo. Vecina djece ima srecu da dobije majcinsku ljubav. Kad odrastemo, ovu je ceznju puno teze zadovoljiti. U najoptimalnijem razvoju ona ostaje sastavni dio normalne erotske ljubavi.
Odnos prem ocu je drukciji. U prvim godina dijete ima malo dodira sa ocem, i vaznost oca, u ovom periodu, se ne moze porediti sa vaznoscu majke. Otac predstavlja drugi pol ljudske egzistencije; svijet misli, zakona i reda, discipline, putovanja i pustolovina. Otac poucava dijete, pokazuje mu put u svijet.
Ocinska ljubav je uvjetovana ljubav. Njen je princip “Volim te zato sto ispunjavas moja ocekivanja, vrsis svoju duznost, jer si mi slican”. I ocinska uvjetovana i majcinska bezuvjetna ljubav imaju pozitivnu i negativnu stranu. Negativna strana je sama cinjenica da se oceva ljubav treba zasluziti, da moze da se izgubi ako ne cinimo ono sto se od nas ocekuje. Podjednako je vazna i pozitivna strana; Posto je njegova ljubav uvjetovana, mogu nesto da ucinim da ju zadobijem, mogu za nju da radim; ona nije, kao majcinska, izvan moje kontrole. Djetetu je, poslje njegove seste godine, potrebna i oceva ljubav, njegov autoritet i vodstvo.
U idealnom slucaju, uloga majke da pruza osjecaj sigurnosti, uz ljubav ne bi trebalo sprecavati dijete da odraste. Majka treba da vjeruje u zivot, te ne treba na dijete prenositi svoju tjeskobu. Zelja za neovisnoscu djeteta i konacnog odvajanja od nje treba da bude dio njenog zivota. Obecana zemlja (zemlja je uvijek simbol majcinstva) opisuje se kao prepuna mlijeka i meda. Mlijeko je simbol prvog vida ljubavi, brige i afirmacije. Med simbolizira slast zivota, ljubav prema njemu i radost sto smo zivi. Vecina majki je sposobna da daje ‘mlijeko’ ali samo mali broj i ‘med’. Da bi bila sposobna za davanje meda, majka ne treba biti samo ‘dobra majka’ nego i sretna osoba, a ovaj cilj mnogi ne postizu. Nije potrebno ni govoriti koliko to utjece na dijete. Ljubav majke prema zivotu isto je tako prelazna kao i njena tjeskoba. Oba stava imaju u cjelosti veliki utjecaj na osobnost djeteta.
Oceva ljubav bi trebalo da se zasniva na strpljenu i toleranciji umjesto na zastrasivanju i autoritarnosti. Tako zrela osoba voli i majcinskom i ocevom savjescu uprkos cinjenici da one naizgled protivrijece jedna drugoj; ako bi zadrzala samo ocinsku savjest, postala bi gruba i nehumana. Ako bi zadrzala samo majcinsku savjest, osoba bi bila sklona gubljenju moci rasudjivanja kao i mogucem sprecavanju sebe i drugih u razvoju.
U ovom razvoju od vezanosti za majku ka vezanosti za oca i njihovoj konacnoj sintezi, lezi osnova mentalnog zdravlja i zrelosti. Osnovni uzrok neuroze je neuspjeh u ovom razvoju. Iako ova tema prevazilazi djelokrug ove knjige evo nekoliko kratkih napomena;
Jedan od uzroka neuroticnog razvoja moze da bude to sto djecak ima majku koja ga voli, ali je suvise popustljiva ili sklona dominaciji i slabog i/ili nezainteresiranog oca. U tom se slucaju moze dogoditi fiksacija na ranom stupnju vezanosti za majku, a djecak se razvija u osobu ovisnu o majci, osjeca se bespomocnim, ima teznje karakteristicne za primalacku osobu, tj da prima, bude zasticen, zbrinut, a nedostaju mu ocinski kvaliteti – disciplina, neovisnost, sposobnost da bude gospodar svog zivota. Javlja se pokusaj da nadje ‘majku’ u svakom, ponekad u zenama; a ponekad i u muskarcima od autoriteta i vlasti.
Ako je, s druge strane, majka hladna, ravnodusna i sklona dominaciji, potrebu za majcinskom zastitom djecak moze, ili da prenese na oca ili kaznije ocinske likove – u kom slucaju je konacan razultat slican prethodnom – ili da se razvije u jednostranu, ocinski orijentiranu osobu, potpuno odanu principima zakona, reda i autoriteta a bez sposobnosti da ocekuje ili primi bezuvjetnu ljubav.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: neuroza, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje
utorak, 02.10.2012.
From; ljubav vs ostali pokusaji prevazilazenja osjecaja usamljenosti
Kako biti voljen? Kako biti vrijedan ljubavi?
Ako je ljubav umijece onda to zahtijeva znanje i trud.
Teorija ljubavi
Jedan od nacina da se zadobije ljubav a koriste ga muski, je da se bude uspjesan, mocan i bogat. Imati utjecajne ljude za prijatelje pomaze pri tome.
Cesto se pod dostojnim ljubavi misli na miks ’biti popularan’ i ’biti seksepilan’.
Kod odabira partnera znacajnu ulogu, kao kod kupovine nekretnina, igraju skrivene mogucnosti koje mogu da se razviju. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjete da su na trzistu pronasle najbolji raspolozivi objekt pritom uzimajuci u obzir i ogranicenja osobnuh vrijednosti.
Kada dvoje ljudi dozvole da se zid izmedju njih srusi i osjete bliskost, osjete da su jedno onda je taj trenutak sjedinjenja jedan od najblazenijih osjecaja u zivotu. To cudo iznenadne intimnosti je cesto podstaknuto seksualnom privlacnoscu i zadovoljenjem.
Ovakva ljubav po svojoj prirodi nije trajna. Daljnim upoznavanjem njihova prisnost gubi cudesni karakter. Magija i kemija nestaju. Njihove suprotnosti i razocaranja i dosada ce ubiti ostatke pocetnig uzbudjenja. Intenzitet zanesenoti, sto je za njih dokaz jacine njihove ljubavi, zapravo svjedoci o stupnju njihove prethodne usamljenosti.
Skoro da nema niti jednog poduhvata ni djelatnosti koji kao ljubav, pocinju sa tako ogromnim entuzijazmon, nadama i ocekivanjima, a ipak se u pravilu zavrsavaju neuspjehom.
Da bi se izbjegao debakl potrebno je ljubav dobro prouciti i savladati umijeca ljubavi. Ucenje umijeca mozemo podijeliti u dva dijela; teorijski i prakticni.
Treci faktor koji je nuzan da se postane majstor je da nam ovo umijece bude najvisi cilj. Nista na svijetu nam ne smije biti vaznije od toga.
Teorija ljubavi
Covjekova svjesnost sama sebe, svijest o svojim bliznjim, svojoj proslosti, mogucnostima svoje buducnosti, svijest o kratkom zivotu, o cinjenici da je rodjen bez svoje volje i da ce protiv svoje volje umrijeti prije onih koje voli ili ce oni umrijeti prije njega, svijest o vlastitoj izdvojenosti i usamljenosti, o bespomocnosti pred silama prirode i drustva, sve to od njegove otudjene egzistencije cini nepodnosljivi zatvor.
Dozivljaj odvojenosti je izvor intenzivne tjeskobe. Stoga je najdublja covjekova potreba da prevazidje svoju odvojenost, da napusti zatvor svoje usamljenosti.
Pitanje koje se covjeku namece je kako da prevlada odvojenost, kako da dostigne jedinstvo i pronadje sklad? Odgovori su razni; to moze da bude obozavanje zivotinja, pozrtvovanost, ogrezlost u raskosi, asketsko odricanje, opsesivni rad, umjetnicko stvaralastvo, ljubav prema Bogu i ljubav prema covjeku.
Sve dok je majka prisutna, beba ne zadobija osjecaj usamljenosti odnosno odvojenosti. Prisustvo majke i njene koze moze, u pocetku, iscijeliti osjecaj usamljenosti kada se on javi.
Poslje se javlja potreba da se osjecaj odvojenosti prevazidje na druge nacine. Kaktkad uz pomoc droge. U prolaznom stanju egzaltacije – izvansebnosti, spoljasnji svijet nestaje a sa njim i osjecaj odvojenosti od njega. Druga forma koju covjek odabire je alkohol. Ovo su drustveno neprihvacena rjesenja i rezultiraju osjecajem krivice i griznje savjesti. Nakon uzivanja droge odn alkohola, osjecaj izdvojenosti je jos jaci sto tjera na cesce i intenzivnije uzivanje.
I nakon orgazma, kao drustveno prihvacene forme, covjek, na neko vrijeme, moze da se oslobodi osjecaja odvojenosti. Iako je ovo normalan i prirodan oblik prevazilazenja problema izolacije, oni koji problem ne rjesavaju na druge nacine, u jurnjavi za seksualnim orgazmom, se ne razlikuju puno od alkoholicara i narkomana. Ovaj ocajnicki pokusaj da se izbjegne tjeskoba izazvana odvojenoscu, rezultira sve jacim osjecajem izdvojenosti.
Seksualni cin bez ljubavi, osim na trenutak, nikad ne moze premostiti provaliju izmedju dva ljudska bica.
Svim nabrojanim oblicima zajednicko je da su intenzivni cak zestoki; odvijaju se u duhu i tijelu; prolazni su i privremeni.
Zastrasujuci osjecaj samoce
U suvremenom je drustvu teznja za pripadanjem grupi takodjer pokusaj prevladavanja odvojenosti. Ta teznja pripadanja gomili uzrokovana je idejom da ako sam kao svi ostali, ako nemam misli i osjecanja koja me cine razlicitim, ako obicaje, ideje, prilagodim modelu grupe; spasen sam od zastrasujuceg dozivljaja samoce.
Sjedinjavanje putem konformizma – prilagodjevanje grupi, njenim obicajima, postupcima i vjerovanjima je diktirano rutinom te zato cesto nedovoljno da smiri tjeskobu odvojenosti.
Ovdje imamo i primjer covjeka kao dijela birokratskog aparata, gdje on ima malo inicijative a njegovi su zadaci propisani organizacijom rada. Tu svi izvrsavaju zadatke propisanom brzinom na propisan nacin. Tako su i osjecanja propisana; ambicioznost, sposobnost da sa svakim kontaktiramo bez sukoba, vedrina i tolerancija. Ovakav nacin sjedinjavanja radom nije interpersonalan. Sjedinjenje koje se postize konformizmom, ono uz pomoc opijata ili ono vodjeno ocajnim pokusajem u promiskuitetnoj jurnjavi za orgazmom je samo pseudosjedinjenje.
Jedino pravo sjedinjavanje je ono koje se postize spajanjem sa drugom osobom u ljubavi. Ova je zelja za medjusobnim spajanjem najjaca teznja u covjeka. To je najizvornija strast koja povezuje ljudski rod. Neuspijeh da se ovo postigne dovodi do ludila ili unistenja sebe ili drugih.
Oznake: From, ljubav, veza, odnos, partner, magija, kemija, zaljubljenost, usamljenost, seks, svjesnost, tjeskoba, strah od samoće, samoća, droga, alkohol, osjecaj krivice, osjecaj griznje savjesti, orgazam, promiskuitet
