http://rigijev.blog.hr

nedjelja, 27.05.2018.

SMRT JE POČETAK NOVOG ŽIVOTA!

http://www.svettajni.com/paranormalne/smrt-je-pocetak-novog-zivota/

Ono što mi nazivamo smrću je, ironično, najveća misterija života. Da li postoji život nakon smrti? Gde mi to idemo? Kako je moguće da postoji život nakon što naše telo umre? Na sva ova pitanja možemo dati odgovore jednom kada razumemo razliku između računarskog tela i Neograničene svesti. Kao što sam već naglasio, Neograničena svest prima ovu realnost preko računarskog tela – slično nošenju genetičkog svemirskog odela. Naši niži nivoi svesti mogu, a uglavnom to i rade, da postanu zbunjeni i da se identifikuju sa računarom.

Kada računar prestane da radi – „umre“ – naša Svest se oslobađa iluzije i počinje proces prisećanja ko zapravo jeste. To može biti odmah kod onih koji su bili svesni svog pravog identiteta pre „računarske smrti“, dok je drugima protrebno više vremena ukoliko je njihova inkarnacijska Svest bila pod veoma velikom dominacijom njihovog računarskog identiteta.

Zbog toga postoji mnogo priča o „duhovima“ i „utvarama“ na lokacijama na kojima su oni živeli. Ono što mi zovemo „duhom“ je često vantelesno biće, aspekti Svesti, koje se još uvek identifikuje sa računarom u kojem je živelo i živi u nekoj limbo dimenziji, veoma blizu ovoj. Upravo zbog te blizine frenkvencija mi možemo da „vidimo duhove“. To pomalo liči na interferenciju radio stanica koje se nalaze blizu jedna drugoj. Na isti način, ljudi poznati pod nazivom „parapsiholozi“ – oni pravi – imaju sposobnost da nađu neku drugu frekvenciju i dimenziju i komuniciraju na njoj sa Svešću. To je način na koji se oni mogu povezati sa „pokojnicima“ i prenositi poruke našim preminulim dragim osobama.

Umesto da razumeju šta se dešava prilikom „smrti“ – kada se Neograničena svest oslobađa računarske realnosti – „duhovi“ i dalje veruju da su oni i dalje ono što su bili u ovozemaljskom svetu. Neki ih nazivaju „izgubljenim dušama“ ili „dušama povezanim sa ovozemaljskim“. Slična je i identifikacija sa bivšim računarskim „sobom“ koju oni manifestuju kao mentalnu projekciju onoga kako su izgledali u fizičkom obliku. To je ono što se u filmu Matriks nazivalo „rezidualna slika o sebi“. Kada ljudi vide duha, oni mogu videti malo dete ili starca i kasnije saznati da je neko takvog opisa ranje stvarno tu i živeo. Nasilne i traumatične smrti izgleda da najčešće dovode do tog fenomena, iako se to može desiti svakome ko je zbunjen sopstvenim identitetom. Postoje i drugi razlozi fenomena duhova, ali ovo je jedan od njih.

ODLAZAK MAJKE

Moja majka Barbara umrla je 2006. godine posle dugog i bolnog propadanja njenog mentalnog i fizičkog zdravlja koje je trajalo gotovo dvadeset godina. Zapravo, to nije propadala „ona“, već njeno računarsko telo. Ona se veoma snažno borila sa tim sve dok usložnjavanje problema nije značilo da je njen računar nesposoban da dalje funkcioniše.

To je bio trenutak koji mi nazivamo „smrt“, iskustvo kojeg se najviše plašimo tokom čitavog ljudskog postojanja. Istovremeno, to je najekstremniji od svih strahova koji nas pokorava – strah od nepoznatog. Zbog straha od smrti ljudi ćute onda kada treba da otkriju najveće tajne koje bi dovele do otkrivanja zavere o kojoj u ovoj knjizi pišem i postaju robovi medicinske profesije i sveštenstva, očajnički pokušavajući da ostanu živi i izbegnu neki večni „Pakao“.
Svaka vrsta straha je ograničavajuća, ali strah od smrti je spiritualni i emocionalni Alkatraz.

Plašio sam se smrti kada sam bio dete, a još više sam se plašio toga da će moji otac i majka nekada umreti. Loše zdravlje moje majke me je dovodilo do toga da se razbolim od brige kada bih je čuo kako je muči napad kašlja koji je trebalo doživeti da bi ste poverovali koliko je strašan.

Moj otac se sigurno bojao smrti zbog straha od nepoznatog. On je nekada bio i deo medicinskog vojnog osoblja koje je pratilo trupe kroz Italiju tokom Drugog svetskog rata. U Napulju, pre svega, video je beznadežnu sirotinju koja je živela usred fantastičnog bogatstva katoličke crkve. To ga je učinilo antireligioznim što je i ostao do kraja života. Nažalost, izjednačavao je ideju o životu nakon smrti sa religijom koju je toliko prezirao i propustio je da uvidi da ideja života posle smrti nije povezana ni sa jednom od religija. Ona jednostavno postoji, bez obzira na to da li nosite krst, molite se Isusu ili mislite da je religija besmislena. Nema potrebe da tragamo za večnim životom – već ga imamo. On nam je dat. Pitanje je samo kakav večni život, a odgovor je na nama, a ne na nakom ljutim, osvetoljubivom „Bogu“ koji će nam presuditi.

Bilo je trenutaka kada je smrt moje majke bila poražavajuća i za mene i za mog oca. Ali, ja sam se probudio pred realnošću života i ove iluzorne stvarnosti. Počeo sam da menjam svoju percepciju o tom vibracionom upokojavanju ili tranziciji koju nazivamo smrću. Prava priroda „smrti“ – u stvari tranzicija iz jednog u drugi život – je dobro opisana 1998. godine u filmu Robina Vilijamsa „Dok budan sanjam“.

To je samo povlačenje iz biološkog računara i, stoga, iz opsega frekvencija ili dimenzije u kom sistemu radi. Naša Svest tada nastavlja svoju spoljnu egzistgenciju u drugim oblastima realnosti. Prorodno, neša vezanost za ljude i uspomene nas podstiče da žalimo kada nas voljeni zauvek napuste i to je razumljivo. Meni je glava bila puna uspomena na moju majku kada je došlo vreme da nas ona napusti.

Setio sam se i kako mi je, kada sam bio mali, pevala pesmu „Mali dečak koje je Deda Mraz zaboravio“ dok bi prala podove. Uvek bih se raplakao i rekao joj da on može da uzme moje poklone. Setio sam se kako me je majka ponekad žurno zvala da se sakrijemo iza sofe kada bi neko pokuacao na vrata. Rekla bi mi da budem miran. Nakon nekog vremena, iz razloga koji u to vreme nisam razumeo, rekla bi da je sad u redu da se pomerimo.

Kasnije sam otkrio da je to kucao naš stanodavac koji bi dolazio po stanarinu i kojem, ponekad, ne bi smo imali da platimo. Kada ne bi začuo odgovor, on bi pogledao kroz prednji prozor – i otud potreba da se krijemo.
Sećam se kako sam udario školskog zubara u grudi i pobegao kada je pokušao da stavi gas-masku i kako sam otrčao kilometrima niz ulicu tragajući za svojom majkom, koja je, kao i obično, nosila ceger u ruci i vikala mi da stanem. Sećam se načina na koji bi izlazila iz autobusa, dok bi joj noge, očigledno bile nervozne, još pre nego što bi dotakla tlo, da što pre odjure u grad u kupovinu kao da je neko viknuo „požar!“.

Kad god bih išao u kupovinu sa svojom majkom, trčao bih za njom pokušavajući da je stignem. Sećam se kada sam zvao telefonom. Prisutnima u sobi bi rekla „to je naš Dejv“ i kako je zaista ovladala umetnošću ostavljanja poruka na telefonskoj sekretarici. Tri puta sam morao da pritisnem dugme kod kuće da bih čuo „piiiip, piiiip…Osi. Šta?“. Osi? Šta joj je to Osi?

Tek kasnije sam shvatio da je počela da govori pre nego što je snimanje počelo i da je zapravo htela da kaže: „Samo sam htela da čujem kako si?“.

Bilo je toliko uspomena dok sam se opraštao od fizičkog oblika moje majke, da sam shvatio da to nije „zbogom zauvek“, nego da to uopšte i nije bilo „zbogom“.

Sada znam da je ona tu, samo vibraciju udaljena od mene i da ćemo se ponovo sresti – Svest sa Svešću – kada budem završio svoj posao na ovom svetu. Znam da je ponovo sa mojim ocem i da joj je on rekao da život nije onakav kakvim ga je ona smatrala. Kladim se da su se opet onako slatko zajedno smejali. Kao što bi ona rekla: „Šta? Misliš da nije stvaran?“.

PREKID ENERGETSKE VEZE

Kada ode neko ko nam je drag, može nam se učiniti da je sa sobom odneo i deo nas, upravo zbog te energetske veze. Ostaje rupa u vašem životu koju je ta osoba popunjavala, samo saznanjem da postoji. Tako sam ja žalio zbog gubitka majke koju sam znao skoro tačno 54 godine, ali za čime sam ja žalio?

Za čim uopšte žalimo u takvim situacijama? Ukoliko razumemo prirodu večnog života ili večne Svesti kao što to više volim da kažem, osećamo samosažaljenje jer ta osoba nije više sa nama. Možemo znati da će oni nastaviti da žive, ali nismo više u istom vibracionom polju – jer njihov računar više ne sedi pored vas, niti je na drugom kraju telefonske žice. Samo kad ne razumemo prirodu života žalimo za onima koji su nas ostavili. Jer, oni su se spasili ograničenja telesne iluzije i ponovo se rodili u drugoj vrsti realnosti.

Istinu govoreći, oni nikada nisu nju ni napuštali, jer smo mi Neograničeno Sve i osećaj podele je deo iluzije ovog zbunjućeg sveta. Moja majka je bolovala od ozbiljnog artritisa, decenijama pre smrti i ja znam kako to izgleda. Patila je od mnogih zdravstvenih problema, posebno nakon što ju je kolima udario neki prebrzi vozač par godina pre nego što je umrla. Od tada, njeno telo je bilo u konstantnom slabljenju, a njen razum se na trenutke gubio. Zašto bi bilo ko žalio zbog toga što se ona spasila te patnje da bi vaskrsla u raju?

Bilo mi je lakše što se njena borba završila i što više ne pati, kao što mi je i nedostajalo njeno prisustvo. Nikada nisam ni sreo ni pročitao o nekome ko je imao iskustvo sa kliničkom smrću, a želeo da se vrati. Sada postoji fantastičan broj dokumentovanih svedočenja ljudi koji su napustili svoja tela prilikom „smrti“ i bili svedoci vantelesne realnosti, pre nego što su im oživeli telo. Holandski kardiolog Pim van Lomel napravio je jednu veliku studiju sa ljudima koji su imali ovakva iskustva, koja je podržala koncept života nakon smrti, a i otvorila neka nova pitanja DNK, kolektivnoj neosvešćenosti i ideji „karme“.

Njegovi rezultati su objavljeni u britanskom medicinskom časopisu „The Lancet“. Van Lomelovo interesovanje za ovu temu probudilo se pre 35 godina kada mu je pacijent ispričao o svom iskustvu nakon kliničke smrti, ali je započeo ozbiljnu studiju tek pošto je pročitao knjigu „Povratak iz budućnosti“ u kojoj je jedan američki doktor, Džordž Riči detaljno opisao svoje iskustvo nakon kliničke smrti.

Holandski stručnjak je počeo da ispituje sve svoje pacijente o njihovim iskustvima tokom srčanih napada. Ovde ćemo izneti samo neka od svedočenja.

ISKUSTVO POSLE…
Prema sećanjima prvog pacijenta, sve se odigralo ovako:
-Bio sam „odvojen“ od tela i lebdeo sam i u njemu i oko njega. Mogao sam da vidim i susednu sobu i svoje telo iako su mi oči bile zatvorene. Iznenada sam mogao da „razmišljam“ hiljade i hiljade puta brže, mnogo jasnije nego što je to tipično normalno za ljude.

U tom trenutku sam shvatio i prihvatio da sam umro. Bilo je vreme da se ide dalje. Bio je to trenutak potpunog mira – bez ikakvog straha ili bola i nije uključivao nikakve emocije.

(Obratite pažnju na ono što sam ranije rekao o emocijama i o tome da su one fenomen računarskog tela).
Iskustvo drugih bilo je slično. Tako je jedan drugi pacijent sa iskustvom kliničke smrti objasnio svoj doživljaj sledećim rečima:

-Gledao sam odozgo na sopstveno telo i video doktore i medicinsko osoblje kako se bore za moj život. Mogao sam da čujem šta su govorili. Tada sam osetio toplotu i našao sam se u nekom tunelu. Na kraju tog tunela bilo je jarko, toplo, belo, vibrirajuće svetlo. Bilo je predivno. Dalo mi je osećaj mira i sigurnosti. Plutao sam prema njemu. Osećaj topline je postajao sve jači i jači. Osetio sam se kao kod kuće, voljenim, skoro u ekstazi.

Video sam čitav svoj život koji mi je proleteo pred očima. Iznenada, opet sam osetio bol i vratio se u svoje telo. Bio sam besan što su me doktori vratili nazad. Ovo iskustvo je za mene blagoslov i sada zasigurno znam da se telo i duša razdvajaju i da postoji život nakon smrti. To me je ubedilo da svest nastavlja da živi i nakon sahrane. Smrt nije smrt, već drugi oblik života.

Treći pacijent imao je slikovita sećanja na ovaj događaj, ali na jedan drugačiji način:
-Video sam čoveka koji me je s naklonošću gledao, ali kojeg nisam poznavao. Kasnije, na samrti, moja majka mi je priznala da sam bio plod jedne njene vanbračne veze i da mi je biološki otac bio Jevrejin koji je bio deportovan i ubijen tokom Drugog svetskog rata. Majka mi je pokazala i sliku. Ispostavilo se da je taj nepoznati čovek, kojeg sam godinama pre toga video tokom mog iskustva sa kliničkom smrću zapravo bio moj biološki otac.

Tunel, blagoslov, susretanje sa davno preminulim voljenim osobama i razočaranje zbog povratka su lajt-motivi priča o susretu sa kliničkom smrću. Van Lomel kaže da svi „povratnici“ iz zagrobnog života često dobijaju osećaj da su ponovo zarobljeni, u poređenju sa slobodom koju su tom prilikom iskusili.

Drugi kažu da im je to promenilo živote i da su svi izgubili strah od smrti. Ako ovo razumemo, oslobodićemo se tog večnog straha, i zato je to saznanje sistematski gušeno – zbog razloga do kojih ću stići kasnije.

Skrivena ruka koju ću izneti na videlo, želi da se ljudi plaše smrti i da budu u strahu od svega. Kada ljudi imaju osećanje straha, njima se lakše upravlja i manipuliše.

MOZAK KAO TELEVIZOR

Odgovore možemo sažeti u jednoj rečenici: Oni su različita stanja Svesti, a ta Svest se nalazi svuda oko nas. Možete imati Telesnu svest ili Neograničenu svest ili nešto između te dve. Van Lomel naglašava da mozak ne proizvodi svest niti skladišti uspomene.

On kaže da su američki stručnjak za računarske nauke Sajmon Berković i holandski naučnik koji se bavi proučavanjem moždane aktivnosti Herms Romijn, nezavisno radeći, došli do otkrića da je nemoguće da mozak uskladišti čak i deo naših misli i iskustava. Van Lomelovi zaključci do kojih je došao nakon svog istraživanja poklapaju se sa ovim. Telo/mozak predstavljaju primaoce/transmitere informacije kao što su računar ili televizor.

On kaže:

-Dakle, ko smo mi? Možemo uporediti mozak sa televizorom koji je podešen da prima određene elektromagnetne talase i pretvara ih u sliku i zvuk. Naša probuđena svest, koju imamo tokom svojih svakodnevnih aktivnosti, redukuje sve informacije u jedinstvenu istinu koju imamo prilike da iskusimo kao „realnost“. Tokom iskustava sa kliničkom smrću, međutim, ljudi nisu ograničeni na svoja tela ili njihovu svest, što znači da imaj priliku da iskuse i mnoge druge „stvarnosti“.

A o svemu tom sam pisao u prethodnim knjigama i nastavljam u ovoj. Suština je da je DNK, izuzev najmanje 95 odsto takozvane neupotrebljive DNK o kojoj nauka ništa ne zna, u stvari primalac/transmiter informacija. Istina najzad izlazi na videlo. Mi nismo naša tela, mi smo svest, Svest – ono što se oslobađa nakon onoga što nazivamo „smrću“. Posle toga potencijalno doživljavamo neograničenu slobodu koja nas čeka van „zakona“ i ove izmanipulisane iluzije.

Van Lomelov pogled na život se promenio nakon ovog otkrića, a ovo znanje je sistematski potiskivano da bi onemogućilo sve ostale da dožive sličnu transformaciju. Iskustvo jednog pacijenta koji je prošao ovo stanje više je nego slikovito:

-Sada vidim da sve potiče iz svesti. Bolje razumem da stvarate svoju sopstvenu realnost koja se zasniva na svesti koju imate i nameri zbog koje živite. Razumem da je svest osnova života i da je život u vezi sa osećanjem, empatijom i ljubavlju.

I jeste. Neograničena ljubav, neograničena svest je jedina istina – sve ostalo je iluzija. Moja majka nije umrla. Moja majka ne može da umre. Njen biološki računar je prestao da radi i njena večna Svest je otišla tamo odakle je i došla. Kada računari njene porodice urade to isto, ponovo ćemo se sresti u zajedničkoj Svesti i prokleto dobro ćemo se smejati onome što smo radili, mislili i rekli dok smo bili uhvaćeni u ovu mrežu iluzorne nepovezanosti.

Oznake: smrt, Pim van Lomel The Lancet., svijest

27.05.2018. u 19:05 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (16)
Svibanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (22)
Veljača 2015 (13)
Siječanj 2015 (11)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (5)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (21)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (8)
Kolovoz 2012 (14)
Srpanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)

Moj Pinterest

Visit Davor's profile on Pinterest.



View Davor Gasparac's profile on LinkedIn