http://rigijev.blog.hr

nedjelja, 27.05.2018.

SMRT JE POČETAK NOVOG ŽIVOTA!

http://www.svettajni.com/paranormalne/smrt-je-pocetak-novog-zivota/

Ono što mi nazivamo smrću je, ironično, najveća misterija života. Da li postoji život nakon smrti? Gde mi to idemo? Kako je moguće da postoji život nakon što naše telo umre? Na sva ova pitanja možemo dati odgovore jednom kada razumemo razliku između računarskog tela i Neograničene svesti. Kao što sam već naglasio, Neograničena svest prima ovu realnost preko računarskog tela – slično nošenju genetičkog svemirskog odela. Naši niži nivoi svesti mogu, a uglavnom to i rade, da postanu zbunjeni i da se identifikuju sa računarom.

Kada računar prestane da radi – „umre“ – naša Svest se oslobađa iluzije i počinje proces prisećanja ko zapravo jeste. To može biti odmah kod onih koji su bili svesni svog pravog identiteta pre „računarske smrti“, dok je drugima protrebno više vremena ukoliko je njihova inkarnacijska Svest bila pod veoma velikom dominacijom njihovog računarskog identiteta.

Zbog toga postoji mnogo priča o „duhovima“ i „utvarama“ na lokacijama na kojima su oni živeli. Ono što mi zovemo „duhom“ je često vantelesno biće, aspekti Svesti, koje se još uvek identifikuje sa računarom u kojem je živelo i živi u nekoj limbo dimenziji, veoma blizu ovoj. Upravo zbog te blizine frenkvencija mi možemo da „vidimo duhove“. To pomalo liči na interferenciju radio stanica koje se nalaze blizu jedna drugoj. Na isti način, ljudi poznati pod nazivom „parapsiholozi“ – oni pravi – imaju sposobnost da nađu neku drugu frekvenciju i dimenziju i komuniciraju na njoj sa Svešću. To je način na koji se oni mogu povezati sa „pokojnicima“ i prenositi poruke našim preminulim dragim osobama.

Umesto da razumeju šta se dešava prilikom „smrti“ – kada se Neograničena svest oslobađa računarske realnosti – „duhovi“ i dalje veruju da su oni i dalje ono što su bili u ovozemaljskom svetu. Neki ih nazivaju „izgubljenim dušama“ ili „dušama povezanim sa ovozemaljskim“. Slična je i identifikacija sa bivšim računarskim „sobom“ koju oni manifestuju kao mentalnu projekciju onoga kako su izgledali u fizičkom obliku. To je ono što se u filmu Matriks nazivalo „rezidualna slika o sebi“. Kada ljudi vide duha, oni mogu videti malo dete ili starca i kasnije saznati da je neko takvog opisa ranje stvarno tu i živeo. Nasilne i traumatične smrti izgleda da najčešće dovode do tog fenomena, iako se to može desiti svakome ko je zbunjen sopstvenim identitetom. Postoje i drugi razlozi fenomena duhova, ali ovo je jedan od njih.

ODLAZAK MAJKE

Moja majka Barbara umrla je 2006. godine posle dugog i bolnog propadanja njenog mentalnog i fizičkog zdravlja koje je trajalo gotovo dvadeset godina. Zapravo, to nije propadala „ona“, već njeno računarsko telo. Ona se veoma snažno borila sa tim sve dok usložnjavanje problema nije značilo da je njen računar nesposoban da dalje funkcioniše.

To je bio trenutak koji mi nazivamo „smrt“, iskustvo kojeg se najviše plašimo tokom čitavog ljudskog postojanja. Istovremeno, to je najekstremniji od svih strahova koji nas pokorava – strah od nepoznatog. Zbog straha od smrti ljudi ćute onda kada treba da otkriju najveće tajne koje bi dovele do otkrivanja zavere o kojoj u ovoj knjizi pišem i postaju robovi medicinske profesije i sveštenstva, očajnički pokušavajući da ostanu živi i izbegnu neki večni „Pakao“.
Svaka vrsta straha je ograničavajuća, ali strah od smrti je spiritualni i emocionalni Alkatraz.

Plašio sam se smrti kada sam bio dete, a još više sam se plašio toga da će moji otac i majka nekada umreti. Loše zdravlje moje majke me je dovodilo do toga da se razbolim od brige kada bih je čuo kako je muči napad kašlja koji je trebalo doživeti da bi ste poverovali koliko je strašan.

Moj otac se sigurno bojao smrti zbog straha od nepoznatog. On je nekada bio i deo medicinskog vojnog osoblja koje je pratilo trupe kroz Italiju tokom Drugog svetskog rata. U Napulju, pre svega, video je beznadežnu sirotinju koja je živela usred fantastičnog bogatstva katoličke crkve. To ga je učinilo antireligioznim što je i ostao do kraja života. Nažalost, izjednačavao je ideju o životu nakon smrti sa religijom koju je toliko prezirao i propustio je da uvidi da ideja života posle smrti nije povezana ni sa jednom od religija. Ona jednostavno postoji, bez obzira na to da li nosite krst, molite se Isusu ili mislite da je religija besmislena. Nema potrebe da tragamo za večnim životom – već ga imamo. On nam je dat. Pitanje je samo kakav večni život, a odgovor je na nama, a ne na nakom ljutim, osvetoljubivom „Bogu“ koji će nam presuditi.

Bilo je trenutaka kada je smrt moje majke bila poražavajuća i za mene i za mog oca. Ali, ja sam se probudio pred realnošću života i ove iluzorne stvarnosti. Počeo sam da menjam svoju percepciju o tom vibracionom upokojavanju ili tranziciji koju nazivamo smrću. Prava priroda „smrti“ – u stvari tranzicija iz jednog u drugi život – je dobro opisana 1998. godine u filmu Robina Vilijamsa „Dok budan sanjam“.

To je samo povlačenje iz biološkog računara i, stoga, iz opsega frekvencija ili dimenzije u kom sistemu radi. Naša Svest tada nastavlja svoju spoljnu egzistgenciju u drugim oblastima realnosti. Prorodno, neša vezanost za ljude i uspomene nas podstiče da žalimo kada nas voljeni zauvek napuste i to je razumljivo. Meni je glava bila puna uspomena na moju majku kada je došlo vreme da nas ona napusti.

Setio sam se i kako mi je, kada sam bio mali, pevala pesmu „Mali dečak koje je Deda Mraz zaboravio“ dok bi prala podove. Uvek bih se raplakao i rekao joj da on može da uzme moje poklone. Setio sam se kako me je majka ponekad žurno zvala da se sakrijemo iza sofe kada bi neko pokuacao na vrata. Rekla bi mi da budem miran. Nakon nekog vremena, iz razloga koji u to vreme nisam razumeo, rekla bi da je sad u redu da se pomerimo.

Kasnije sam otkrio da je to kucao naš stanodavac koji bi dolazio po stanarinu i kojem, ponekad, ne bi smo imali da platimo. Kada ne bi začuo odgovor, on bi pogledao kroz prednji prozor – i otud potreba da se krijemo.
Sećam se kako sam udario školskog zubara u grudi i pobegao kada je pokušao da stavi gas-masku i kako sam otrčao kilometrima niz ulicu tragajući za svojom majkom, koja je, kao i obično, nosila ceger u ruci i vikala mi da stanem. Sećam se načina na koji bi izlazila iz autobusa, dok bi joj noge, očigledno bile nervozne, još pre nego što bi dotakla tlo, da što pre odjure u grad u kupovinu kao da je neko viknuo „požar!“.

Kad god bih išao u kupovinu sa svojom majkom, trčao bih za njom pokušavajući da je stignem. Sećam se kada sam zvao telefonom. Prisutnima u sobi bi rekla „to je naš Dejv“ i kako je zaista ovladala umetnošću ostavljanja poruka na telefonskoj sekretarici. Tri puta sam morao da pritisnem dugme kod kuće da bih čuo „piiiip, piiiip…Osi. Šta?“. Osi? Šta joj je to Osi?

Tek kasnije sam shvatio da je počela da govori pre nego što je snimanje počelo i da je zapravo htela da kaže: „Samo sam htela da čujem kako si?“.

Bilo je toliko uspomena dok sam se opraštao od fizičkog oblika moje majke, da sam shvatio da to nije „zbogom zauvek“, nego da to uopšte i nije bilo „zbogom“.

Sada znam da je ona tu, samo vibraciju udaljena od mene i da ćemo se ponovo sresti – Svest sa Svešću – kada budem završio svoj posao na ovom svetu. Znam da je ponovo sa mojim ocem i da joj je on rekao da život nije onakav kakvim ga je ona smatrala. Kladim se da su se opet onako slatko zajedno smejali. Kao što bi ona rekla: „Šta? Misliš da nije stvaran?“.

PREKID ENERGETSKE VEZE

Kada ode neko ko nam je drag, može nam se učiniti da je sa sobom odneo i deo nas, upravo zbog te energetske veze. Ostaje rupa u vašem životu koju je ta osoba popunjavala, samo saznanjem da postoji. Tako sam ja žalio zbog gubitka majke koju sam znao skoro tačno 54 godine, ali za čime sam ja žalio?

Za čim uopšte žalimo u takvim situacijama? Ukoliko razumemo prirodu večnog života ili večne Svesti kao što to više volim da kažem, osećamo samosažaljenje jer ta osoba nije više sa nama. Možemo znati da će oni nastaviti da žive, ali nismo više u istom vibracionom polju – jer njihov računar više ne sedi pored vas, niti je na drugom kraju telefonske žice. Samo kad ne razumemo prirodu života žalimo za onima koji su nas ostavili. Jer, oni su se spasili ograničenja telesne iluzije i ponovo se rodili u drugoj vrsti realnosti.

Istinu govoreći, oni nikada nisu nju ni napuštali, jer smo mi Neograničeno Sve i osećaj podele je deo iluzije ovog zbunjućeg sveta. Moja majka je bolovala od ozbiljnog artritisa, decenijama pre smrti i ja znam kako to izgleda. Patila je od mnogih zdravstvenih problema, posebno nakon što ju je kolima udario neki prebrzi vozač par godina pre nego što je umrla. Od tada, njeno telo je bilo u konstantnom slabljenju, a njen razum se na trenutke gubio. Zašto bi bilo ko žalio zbog toga što se ona spasila te patnje da bi vaskrsla u raju?

Bilo mi je lakše što se njena borba završila i što više ne pati, kao što mi je i nedostajalo njeno prisustvo. Nikada nisam ni sreo ni pročitao o nekome ko je imao iskustvo sa kliničkom smrću, a želeo da se vrati. Sada postoji fantastičan broj dokumentovanih svedočenja ljudi koji su napustili svoja tela prilikom „smrti“ i bili svedoci vantelesne realnosti, pre nego što su im oživeli telo. Holandski kardiolog Pim van Lomel napravio je jednu veliku studiju sa ljudima koji su imali ovakva iskustva, koja je podržala koncept života nakon smrti, a i otvorila neka nova pitanja DNK, kolektivnoj neosvešćenosti i ideji „karme“.

Njegovi rezultati su objavljeni u britanskom medicinskom časopisu „The Lancet“. Van Lomelovo interesovanje za ovu temu probudilo se pre 35 godina kada mu je pacijent ispričao o svom iskustvu nakon kliničke smrti, ali je započeo ozbiljnu studiju tek pošto je pročitao knjigu „Povratak iz budućnosti“ u kojoj je jedan američki doktor, Džordž Riči detaljno opisao svoje iskustvo nakon kliničke smrti.

Holandski stručnjak je počeo da ispituje sve svoje pacijente o njihovim iskustvima tokom srčanih napada. Ovde ćemo izneti samo neka od svedočenja.

ISKUSTVO POSLE…
Prema sećanjima prvog pacijenta, sve se odigralo ovako:
-Bio sam „odvojen“ od tela i lebdeo sam i u njemu i oko njega. Mogao sam da vidim i susednu sobu i svoje telo iako su mi oči bile zatvorene. Iznenada sam mogao da „razmišljam“ hiljade i hiljade puta brže, mnogo jasnije nego što je to tipično normalno za ljude.

U tom trenutku sam shvatio i prihvatio da sam umro. Bilo je vreme da se ide dalje. Bio je to trenutak potpunog mira – bez ikakvog straha ili bola i nije uključivao nikakve emocije.

(Obratite pažnju na ono što sam ranije rekao o emocijama i o tome da su one fenomen računarskog tela).
Iskustvo drugih bilo je slično. Tako je jedan drugi pacijent sa iskustvom kliničke smrti objasnio svoj doživljaj sledećim rečima:

-Gledao sam odozgo na sopstveno telo i video doktore i medicinsko osoblje kako se bore za moj život. Mogao sam da čujem šta su govorili. Tada sam osetio toplotu i našao sam se u nekom tunelu. Na kraju tog tunela bilo je jarko, toplo, belo, vibrirajuće svetlo. Bilo je predivno. Dalo mi je osećaj mira i sigurnosti. Plutao sam prema njemu. Osećaj topline je postajao sve jači i jači. Osetio sam se kao kod kuće, voljenim, skoro u ekstazi.

Video sam čitav svoj život koji mi je proleteo pred očima. Iznenada, opet sam osetio bol i vratio se u svoje telo. Bio sam besan što su me doktori vratili nazad. Ovo iskustvo je za mene blagoslov i sada zasigurno znam da se telo i duša razdvajaju i da postoji život nakon smrti. To me je ubedilo da svest nastavlja da živi i nakon sahrane. Smrt nije smrt, već drugi oblik života.

Treći pacijent imao je slikovita sećanja na ovaj događaj, ali na jedan drugačiji način:
-Video sam čoveka koji me je s naklonošću gledao, ali kojeg nisam poznavao. Kasnije, na samrti, moja majka mi je priznala da sam bio plod jedne njene vanbračne veze i da mi je biološki otac bio Jevrejin koji je bio deportovan i ubijen tokom Drugog svetskog rata. Majka mi je pokazala i sliku. Ispostavilo se da je taj nepoznati čovek, kojeg sam godinama pre toga video tokom mog iskustva sa kliničkom smrću zapravo bio moj biološki otac.

Tunel, blagoslov, susretanje sa davno preminulim voljenim osobama i razočaranje zbog povratka su lajt-motivi priča o susretu sa kliničkom smrću. Van Lomel kaže da svi „povratnici“ iz zagrobnog života često dobijaju osećaj da su ponovo zarobljeni, u poređenju sa slobodom koju su tom prilikom iskusili.

Drugi kažu da im je to promenilo živote i da su svi izgubili strah od smrti. Ako ovo razumemo, oslobodićemo se tog večnog straha, i zato je to saznanje sistematski gušeno – zbog razloga do kojih ću stići kasnije.

Skrivena ruka koju ću izneti na videlo, želi da se ljudi plaše smrti i da budu u strahu od svega. Kada ljudi imaju osećanje straha, njima se lakše upravlja i manipuliše.

MOZAK KAO TELEVIZOR

Odgovore možemo sažeti u jednoj rečenici: Oni su različita stanja Svesti, a ta Svest se nalazi svuda oko nas. Možete imati Telesnu svest ili Neograničenu svest ili nešto između te dve. Van Lomel naglašava da mozak ne proizvodi svest niti skladišti uspomene.

On kaže da su američki stručnjak za računarske nauke Sajmon Berković i holandski naučnik koji se bavi proučavanjem moždane aktivnosti Herms Romijn, nezavisno radeći, došli do otkrića da je nemoguće da mozak uskladišti čak i deo naših misli i iskustava. Van Lomelovi zaključci do kojih je došao nakon svog istraživanja poklapaju se sa ovim. Telo/mozak predstavljaju primaoce/transmitere informacije kao što su računar ili televizor.

On kaže:

-Dakle, ko smo mi? Možemo uporediti mozak sa televizorom koji je podešen da prima određene elektromagnetne talase i pretvara ih u sliku i zvuk. Naša probuđena svest, koju imamo tokom svojih svakodnevnih aktivnosti, redukuje sve informacije u jedinstvenu istinu koju imamo prilike da iskusimo kao „realnost“. Tokom iskustava sa kliničkom smrću, međutim, ljudi nisu ograničeni na svoja tela ili njihovu svest, što znači da imaj priliku da iskuse i mnoge druge „stvarnosti“.

A o svemu tom sam pisao u prethodnim knjigama i nastavljam u ovoj. Suština je da je DNK, izuzev najmanje 95 odsto takozvane neupotrebljive DNK o kojoj nauka ništa ne zna, u stvari primalac/transmiter informacija. Istina najzad izlazi na videlo. Mi nismo naša tela, mi smo svest, Svest – ono što se oslobađa nakon onoga što nazivamo „smrću“. Posle toga potencijalno doživljavamo neograničenu slobodu koja nas čeka van „zakona“ i ove izmanipulisane iluzije.

Van Lomelov pogled na život se promenio nakon ovog otkrića, a ovo znanje je sistematski potiskivano da bi onemogućilo sve ostale da dožive sličnu transformaciju. Iskustvo jednog pacijenta koji je prošao ovo stanje više je nego slikovito:

-Sada vidim da sve potiče iz svesti. Bolje razumem da stvarate svoju sopstvenu realnost koja se zasniva na svesti koju imate i nameri zbog koje živite. Razumem da je svest osnova života i da je život u vezi sa osećanjem, empatijom i ljubavlju.

I jeste. Neograničena ljubav, neograničena svest je jedina istina – sve ostalo je iluzija. Moja majka nije umrla. Moja majka ne može da umre. Njen biološki računar je prestao da radi i njena večna Svest je otišla tamo odakle je i došla. Kada računari njene porodice urade to isto, ponovo ćemo se sresti u zajedničkoj Svesti i prokleto dobro ćemo se smejati onome što smo radili, mislili i rekli dok smo bili uhvaćeni u ovu mrežu iluzorne nepovezanosti.

Oznake: smrt, Pim van Lomel The Lancet., svijest

27.05.2018. u 19:05 • 0 KomentaraPrint#

petak, 21.08.2015.

Antoni de Melo - RASKIDANJE OKOVA

Lijecenje patnje koju sami sebi stvaramo

Kako pronaci srecu, mir i ljubav? Sa svojih pet cula odn osjetila. Kada si s nekim ili u nekoj situaciji otvori svoje oci – gledaj, slusaj, dodirni, njusi i probaj – kusaj. Dakle potpunim promatranjem u datom trenutku cemo vremenom pronaci ono sto trazimo. Jer to je, najcesce, vec tu negdje blizu nas.

Patnja nas sprecava da cjelovito volimo, svim svojim bicem. Kada ne bismo patili, volili bismo. I obrnuto.

Sta je uzrok patnje? Mentalna aktivnost. Patnja je proizvod misli. To su nas naucili. Uvijek sam se pitao sto je nastalo prvo? Srcedrapajuce pjesme ili slomljena srca. Neko, slomljena srca, je tako dozivio i potom opisao svoje iskustvo da smo i mi povjerovali da se i nama treba dogadjati isto. Romantizirani sentimenti koji su rezultirali patnjom? I tako smo odlucili da, kada nam se odredjene stvari dogadjaju, patimo.

Mi ne vjerujemo u objektivne stvari nego u nase ideje o njima

Um sudi, procjenjuje, isvodi zakljucke o stvarima, ljudima i dogadjanjima.
Kada um ne prosudjuje, nema patnje jer nema ni emocija. Postoji samo cista radost. Svi smo mi u odredjenim trenucima svog zivota osjetili ovu radast.
Oslanjajuci se na mentalne konstrukcija ostajemo robovi rezona.

Filteri uma

Strahovi, zelje, odnosi, uvjeranja, navike i uslovljenosti vrse selekciju onoga sto opazamo nasim culima. Mi “vidimo” stvari, dogadjaje i ljude oko sebe pod utjecajem nasih pred-ubjedjenja. Tako umjesto nekoga vidimo nasu sliku o njemu. Ljudi neprestano propustaju stvarnost kroz svoje filtere, svoja vrednovanje i zelje. Uporno se drze toga kako su neke stvari pozeljne a neke nepozeljne, ispravne ili pogresne. No one su onakve kakve su.

Svijest

Sto je svijest? To je sposobnost da promatramo nacin na koji filtriramo stvarnost, umjesto da se ogranicimo na sliku koju pravimo od iste stvarnosti.
Zato je potrebno sljedece:
- Biti svjestan postojanja filtera
- Spoznati kako umjesto na stvarnost reagiramo na sliku stvorenu u umu
- Shvatiti da je sve pohranjeno u nasem umu privremeno - filteri se mijenjaju
- Da to sto gleda kroz filter nastao na mentalnim konstrukcijama nismo mi
- Biti promatrac koji, svjestan ove iskrivljene percepcije, putem koristenja cula vidi ono sto stvarno jeste ovdje is sad

Sloboda pokazivanja osjecanja

Korijen svih psiholoskih problema je u inhibiciji, u zabrani. U cemu se razlikuje ‘normalna’ osoba od zdrave? Normalna osoba zivi po drustveno priznatim normama. Zdrava osoba je kao divljak; ako je sretna, to pokazuje na takav nacin da to svi vide i cuju. Zdrava je, ali nije drustveno prilagodjena. Kako sacuvati svoje bazicno emocionalno zdravlje, a istovremeno se prilagoditi zahtijevima drustva?
Osnova zivota je emocija. U djungli prezivljavaju oni oblici koji znaju da se krecu i ubijaju. Uctiva i inhibirana osoba se krije iza drveta i ceka svoju smrt. Ona zatvara u sebe svoje strahove. Ljudski rod ne bi prezivio da je bio inhibiran. Njegovi preci pripadaju hrabroj vrsti.

Jaka osoba se formira po parametrima logike i konformizma. Ona zna izraziti osjecanja i komunicirati s njima. Suprotno njima neke su osobe neprozirne kao mutna voda. Sposobnost da izrazite svoje emocije odredjuje da li ste zdravi ili inhibirani. Djeca su autenticna jer ostavljaju slobodan protok emocija. Iskreno djetinjstvo je sretno djetinjstvo. Ako su neko dijete ili adolescent onemoguceni u tome, posljedica je da se u kasnim godinama, kao vec odrasli ljudi, ponasaju kao djeca. Novorodjence dolazi slobodno na svijet. Sputavati ga – vezivati pocinju roditelji i okolina. I cesto se dijete vise nikada ne oslobodi.

Jasu li vasi lanci cvrsto vezani?

Oznake: Antoni de Melo, ljubav, veza, osjecanja, emocije, um, svijest, psihologija, life coaching

21.08.2015. u 15:00 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.03.2015.

Dzubran; Besjeda ljubavi


Gdje si brate moj? Ti si sveprisutan i Bogomdan, ti si svevremen jer si mocniji od vremena. Pamtis li noci kada smo zajedno bili? Pamtis li dan kada smo sjedili u sjenci granja sto nas je okruzivalo od ljudi nas zaklanjajuci, kao sto grudi svete tajne srca zaklanjaju? Pamtis li kada smo glavu na glavu naslanjali. Pamtis li trenutak kad ti dodjoh da se oprostimo, a ti me zagrli i poljubi poljupcem koji mi kaza da sa usana dolaze nebeske tajne ljudskim jezikom neizrecive, poljupcem koji mi uzdahe izmami. Ti su uzdasi prije nas u carstvo dusa odletjeli objavljujuci uzvisenost nasih dusa, i tamo ce ostati dok se ne spojimo u vjecnosti.

Tijela imaju sitne ciljeve, ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze se zbog ovozemnih zelja. Dotle su spokojne duse u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.

Idi, dragi. Zivot je za tebe odlucio i pokoran mu budi. Ja sam za tebe neodvojivo vezan ljubavlju i sjecanje na te je za mene trajna blagoslovljena svetkovina. Sjecas li se kad smo jedno drugom lice gledali? Znas li da su mi tvoji pogledi govorili da mi nisi dosao iz samilosti?

Gje li si sada druze moj. Da li cujes za morem moj plac i ridanje, da li vidis moju nemoc i ponizenje, da li su ti znani moja postojanost i strpljenje? Ceznja mi je osusila usne koje bjehu tvojim poljupcima osvjezene. Zar se zrakom ne moze prenjeti dahtanje bolnog samrtnika? Zar medju dusama nema tajne veze da bi prenosila jadanje klonulog ljubavnika.
Gje si zivote moj? Mene je, evo, tama prigrlila i tuga me savladala. Osmjehni se u eter – ja cu ozivjeti. Izdisi u eter – ja cu uskrsnuti. O, kako je ljubav velicanstvena i koliko sam ja nistavan.

Ljubav postaje velika samo poslje rastanka. Covjek uziva plodove ljubavi poslje mucnog rastanka, gorkog cekanja i pustog ocajanja.

Gje si, dragi, gdje si?

Uzvisene i prevashodne istine ne saopstavaju se rijecima, vec se one odlucuju da u tisini medju dusama kolaju. Ja znam da rastanak ne moze duse razdvojiti.

Zelio bih, dragi moj, da zivot sto je predamnom bude velicanstven i lijep. Zivot u kome cu se brinuti o ljudima, postivati ih i voljeti. Takav je zivot vec poceo kada sam tebe sreo. Vjerujem da ti mozes pokrenuti snagu koju je gospod u meni stvorio, a koja ce velika djela ciniti. Mi smo saucesnici u tugovanju i radovanju. Pamtim te u vrijeme odsustva i radosno docekujem u povratku.

Naucite da budete sami

Zelite li stvarno da osjetite okus zivljenja? Izostrite svoja cula. Cijenite svoj posao, volite prirodu, idite na planinu ili na more, neka vas osvoji drvece i zvjezdano nebo. Naucite da budete potpuno sami.

Iz samoce ce se roditi ljubav.

I shvatit cete da vas je vase srce dovelo u beskrajnu pustinju. U pocetku cete patiti od usamljenosti. Niste navikli da ne volite druge, da ne zavisite od njih.
Na kraju, vidjet cete druge. Odjednom cete primjetiti da se pustinja pretvata u ljubav.

Nazovite stvari pravim imenom i budite strpljivi.

Oznake: ljubav, sreca, svijest, duša, patnja, osjecanja, inhibicija, norme, emocije, želja, žudnja, rastanak

23.03.2015. u 09:17 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.12.2014.

Patnja Tuga Bol Radost i Sreca

Prije prosvjetljenja cesto sam osjecao tugu; nakon prosvjetljenja i dalje osjecam tugu.

Treba, kako nas savjetuje Dalaj Lama, znati praviti razliku izmedju uzitaka i iskustava koji nas cine sretnim. Odn, pomisli prije nego uradis nesto, sto je za tebe cisti uzitak, da li ces se nakon toga osjecati sretnim?
On nam takodjer kaze da je bol sastavni dio zivota. I da s tom cinjenicom treba zivjeti. Kljuc je bezpogovornom prihvacanju, svih zivotnih situacija onakvima kave one jesu.

Sadasnji trenutak nije nepodnosljiv. Nepodnosljivo je ono sto ce se dogoditi narednih sati. Imati tijelo ovdje u osam navecer a duh u pola jedanaest; eto uzroka problema. Kada vam je tijelo u jednom gradu a duh u drugome; eto uzroka patnje.

Lijecenje patnje koju sami sebi stvaramo

Patnja nas sprecava da cjelovito volimo, svim svojim bicem. Kada ne bismo patili, volili bismo. I obrnuto.

Sta je uzrok patnje? Mentalna aktivnost. Patnja je proizvod misli.

Patnji su nas naucili.


Uvijek sam se pitao sto je nastalo prvo? Srcedrapajuce pjesme ili slomljena srca. Neko, slomljena srca, je tako dozivio i potom opisao svoje iskustvo da smo i mi povjerovali da se i nama treba dogadjati isto iskustvo. Romantizirani sentimenti koji su rezultirali patnjom?
I tako smo odlucili da, kada nam se odredjene stvari dogadjaju, patimo. Slazete li se s ovim redosljedom? Ili imate drugo misljenje o ovome?

Nasa sreca nikada nije posljedica necega. Istinska sreca nema uzroka, nije nicim uvjetovana. Ako vas neko ucini sretnim ili ste zadovoljni svojim poslom, to nije prava sreca, vec ostvarenje odredjene zelje.

Negdje sam procitao da se osjecamo sretnim iliti zadovoljnim onda kada postignemo neki cilj. Kada zavrsimo neki zadatak ili rijesimo neki problem.

Kada vam nista ne moze naskoditi, nijedan osoba, nikakav dogadjaj, nista, tek tada ste sretni.

Sto treba ucinit da bismo bili sretni? Nista! Nista ne treba ciniti. Potrebno se samo distancirati od iluzija.

Pograsno je vjerovanje da se sreca nalazi izvan nas. U spoljnom svijetu, drugim ljudima; “promijenit cu posao pa cu biti sretniji, promijenit cu grad – zemlju, brak” … Ljudi misle da ce ih novac, moc, ugled uciniti sretnima. Radost i sreca se ne nalaze u spoljnom svijetu.

Mnogi nisu sretni zato sto postavljaju uslove sopstvenoj sreci. Ako ne dobijem, ne ostvarim ovo ili ono, odbijam bilo kakvu srecu. Ako ne dobijem onog, ili se ne dogodi ono, sreca mi nije vazna.

Oslobodimo se ove iluzije i to ce nam promijeniti zivot.

Kako sam sretan!
Kako sam zahvalan za sve ovo! Sve je u redu!

Nemoguce je biti istinski zahvalan a ne biti sretan.

Oznake: ljubav, sreca, svijest, duša, patnja, osjecanja, norme, emocije, želja, žudnja, ovisnost, čuvstva., sloboda, samoca, tuga, Bol, radost, bog, vezanost

21.12.2014. u 16:41 • 0 KomentaraPrint#

Zemlja ljubavi

Staza koja vodi ka zemlji ljubavi prolazi kroz zemlju smrti.

Obacimo iluzije zbog onog što one u biti jesu, onoga što nam mogu dati ili onoga čega nas mogu lišiti.

Ako nismo na oprezu gubimo svoju sposobnost da volimo. Ako želite voljeti, trebate ponovno naučiti kako vidjeti. Osloboditi se svoje ovisnosti. Strgnite sa sebe krake društva koji su se obavili oko vas i ugušili vaše bivstvovanje. Morate ih se osloboditi. Izvana će sve biti kao i prije, ali iako ćete nastaviti živjeti u svijetu, više nećete biti od svijeta.

U svom srcu bit ćete slobodni, iako potpuno sami.


Vaša ovisnost će nestati. Ne morate ići u pustinju; ostanite među ljudima i maksimalno uživajte u njihovom društvu.

Međutim, drugi više neće imati moć učiniti vas sretnima ili nesretnima. To je samotnost. U toj samoći vaša će ovisnost nestati i rodit će se sposobnost da volite. Na druge više ne gledate kao na sredstva za zadovoljenje svojih ovisnosti.

Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to užasno teško. To je kao da od sebe zahtijevate da umrete. To je kao da od jadnog ovisnika zahtijevate da se odrekne jedine sreće koju poznaje. Da, dok se bori sa simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeća sada kada droge više nema, da tu drogu može zamijeniti za okus kruha, voća, čistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka?

Možete li zamisliti život u kojem biste odbili uživati ili prihvatiti makar i jednu jedinu riječ odobravanja, ili da bilo kome naslonite glavu na rame tražeći podršku?
Zamislite život u kojem ni o kome ne biste čuvstveno ovisili, tako da više nitko nema moć da vas učini sretnima ili nesretnima.

Odbijate potrebu za bilo kojom određenom osobom, ili da vi sami budete nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga nazivate svojim.

Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali vi nećete imati gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život. Ako ikad postignete takvo stanje, konačno ćete saznati što znači imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Tada ćete vagati svaku riječ. Saznat ćete što znači voljeti.

Ali da biste mogli stići u zemlju ljubavi - voljeti ljude, morate proći kroz muke umiranja, znači da u vama umre potreba za njima i da budete potpuno sami.

Kako uopće stići tamo? Neprekidnom svjesnošću, neizmjernom strpljivošću i suosjećanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim ćete se suprotstaviti žudnji za drogom.

Kojim dobrim stvarima? Ljubav prema radu kojim se bavite zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje se ne lijepite i o kojima ne ovisite čuvstveno već uživate u njihovom društvu.

Također će pomoći ako se počnete baviti aktivnostima kojim se bavite cijelim svojim bićem, aktivnostima kojima se toliko volite baviti da, dok ste njima zaokupljeni, uspjeh, priznanje i odobravanje vam jednostavno ništa ne znače. Pomoći će također ako se vratite prirodi.

Otpustite ljude, otiđite u planine i u tišini općite s drvećem, cvijećem, životinjama, pticama, morem, oblacima, nebom i zvijezdama.

Hranite se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom. Ne govorim o stvarnoj hrani, govorim o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživate, o dobrom društvu. Tako ćete se, nadajmo se, osloboditi ovisnosti o onim drugim osjećajima.

Stupiti u dodir s prirodom. To je lijek za usamljenost. Usamljenost obično pokušavamo izliječiti čuvstvenom ovisnošću o ljudima, druženjem i bukom. To nije nikakav lijek. Vratite se prirodi, idite u planine. U goleme pustinje samoće – gdje nitko neće biti uz vas, apsolutno nitko.
U početku će vam to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što ste niste navikli na samoću. Ako uspijete neko vrijeme ostati tamo, pustinja će odjednom procvjetati u ljubav. Vaše će se srce raspjevati i bit će uvijek proljeće. Oslobodit ćete se droge i bit ćete slobodni.


Tada ćete shvatiti što je sloboda, što je ljubav, što je sreća, što je stvarnost, što je istina i što je Bog.


Stići ćete do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i uvjetovanosti, ovisnosti i vezanosti.

Gdje je ljubav? Gdje je sloboda? Upravo time se bavi duhovnost. Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obično shvaćamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara svjesnošću i nikako drugačije.

Shvatite li koje zapreke sebi postavljate na putu do ljubavi, slobode, i sreće zapreke će nestati. Uključite svjetlost svjesnosti i tama će nestati. Sreća nije nešto što se može postići; ljubav nije nešto što možete proizvesti; ljubav je nešto što vas ima. Vi nemate vjetar, zvijezde i kišu. Ne posjedujete te stvari; predajete im se.

Psihološki uvid je od velike pomoći, ali ne analiza – analiza je paraliza. Uvid nije nužno isto što i analiza. Jedan američki terapeut jako je to dobro postavio: “Ono što je važno je ‘Aha’ iskustvo.” Sama analiza ne pomaže – daje nam jedino informacije. Ali kad biste mogli postići “Aha” iskustvo, to bi bio uvid. To je promjena.

Važno je razumijevanje vaših ovisnosti. Treba vam vremena za shvaćanje samoga sebe. Razumijevanje unutarnjih sukoba koji se javljaju zbog naših strahova i žudnji.

Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi

Oznake: ljubav, sreca, svijest, duša, patnja, osjecanja, norme, emocije, želja, žudnja, ovisnost, čuvstva., sloboda, samoca, tuga, Bol, radost, bog, vezanost

21.12.2014. u 16:14 • 0 KomentaraPrint#

subota, 20.12.2014.

LJUBAV JE PUT

Ljubav te prati od samog rođenja, pocevsi od bezuvjetne ljubavi majke odn ljubavi roditelja. To je posebno stanje kada doživljavaš Božanstvo, kroz posebno blaženstvo i milost. Ljubav spada u osobno iskustvo. U tijelu se manifestira u astralnom polju na liniji srca-na granici između fizičkog i duhovnog; između tri fizičke i tri duhovne čakre.

Od onih koji su iskusili ljubav nije svatko to iskustvo ljubavi zadržao odrastanjem, već je kod nekih pažnja uma bila usmjerena na neke, za život duše nebitne životne stvari. Kod takvih je ljubav potisnuta i trebaju je ponovo oživljavati.
Svi oni koji duboko osjećaju ljubav, na pravom su Putu života duše, jer je u prirodi ljubavi da čovjeku daje jasnoću, budi duh i sigurno vodi ka istini, svijesti i slobodi. Zato kažemo da je ljubav preduvjet duhovnosti svakog pojedinca.

Neki smatraju da je ljubav seksualna želja ili obično voljenje. To ne može biti ljubav, jer se vezanost za Božanstvo tako ne manifestira.

Sama ljubav nije, niti može biti duhovna stvarnost, jer joj je uloga posredovanje između fizičkog i duhovnog aspekta, između osjećanja i mira, između nagona i svijesti. U svjesne su osobe prisutni svi aspekti života ukljucujuci i ljubav. U svijesti je sve sadržano, pa i ljubav.

Čarolija ljubavi je moćna i od pojedinca ne pravi ovisnika, kao što je slučaj sa nagonom. Ne možeš se ničemu tako predati kao ljubavi, jer te ona direktno uvodi u blaženstvo i milost Božanstva. Ljubav se predaje duhu, a iz blaženstva se duha uplovi u čistu svijest.

Dobio si na poklon dušu. Predstavljaš sjeme ljudske vrste i jedinstven si na svijetu. Božanstven si u svemu, iako još nisi svjestan. Rodio si se u ovoj materijalnoj prirodi. Uz bezuvjetnu ljubav roditelja počeo si sisati, jesti hranu. Progovorio si. Počeo hodati. Tijelo i dalje raste.
Možeš opažati, misliti, aktivira ti se um. Učiš od roditelja, sredine, društva.
Iz dana u dan imaš sve više navika.
Postajes podložan i ovisan, nešto ti godi, sa nečim se ne slažeš, lagano se dijeliš u sebi, između tijela i intelekta.
Kako si zreliji sve je više želja.
Znanje ne prati tvoje potrebe i mogućnosti. Nedostaje ti mir.
Imaš svega u izobilju, ali ti ipak nedostaje život.
Postaješ nemoćan, bez volje, bez ljubavi, bez smisla kako dalje.
Okrenut si prema van, ne vidiš vlastitu dubinu.
Osjećaš nepravilan rad srca. Kao da ne dišeš, nema nigdje tvog daha.

Počeo si tražiti PUT.
Počeo si učiti i odmah ti je lakše, vidiš smisla u tome. Nisi više zbunjen. Nekako ti je sve jasnije. Mijenjaš se, na pravom si putu. Držis se novih znanja. Nisi više napor sebi i drugima. I ljubav se vratila.
Povratio ti se mir. Osjećaš snagu svog daha. Vidiš smisao života.

Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi

Oznake: ljubav, svijest, duša, smisao života, transformacija

20.12.2014. u 17:00 • 0 KomentaraPrint#

subota, 30.03.2013.

Wisdom collection Video

Tolle Tisina

Oznake: Eckhart Tolle, Nova zemlja), svijest

30.03.2013. u 21:31 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 10.07.2012.

Metanoja, filteri uma, svijest, duhovnost, ljubav

Ovdje i sada

Zamislite da sjedite u nekoj sali i slusate koncert. Sjetite se da niste zakljucali auto. Pocinjete se zivcirati. Nezgodno vam je da ustanete i odete do auta, ali ne mozete vise da se usredsredite na muziku. Ovo je primjer nacina na koji zivi vecina ljudi.

Jos jedan primjer; Jedna grupa turista putuje kroz carobne pejzaze. Zastori na vagonu su spusteni, tako da nitko od njih nema nikakvu predstavu kakva je ljepota napolju. Unutra, svi se medjusobno takmice tko je ljepsi, talentiraniji, tko vise zna, itd, itd. I tako sve do kraja putovanja.

Metanoja = obraćenje, pokajanje, jer je carstvo bozje ovdje i sada.

Pokajanje ne znaci oplakivanje sopstvenih grijeha; pokajanje znaci vidjenje svega na potpuno nov nacin, znaci promjenu ideja, preobrazaj srca.
Potrebna je dobra volja da bismo vidjeli nesto novo. Trebamo ostati otvoreni, uvijek spremni da pitamo. U suprotnom se tone u mentalne predrasude.

Mi ne vjerujemo u objektivne stvari nego u nase ideje o njima.

Um sudi, procjenjuje, isvodi zakljucke o stvarima, ljudima i dogadjanjima.
Kada um ne prosudjuje, nema patnje jer nema ni emocija. Postoji samo cista radost. Svi smo mi u odredjenim trenucima svog zivota osjetili ovu radast.
Oslanjajuci se na mentalne konstrukcija ostajemo robovi rezona.

Filteri uma;
Strahovi, zelje, odnosi, uvjeranja, navike i uslovljenosti vrse selekciju onoga sto opazamo nasim culima. Mi “vidimo” stvari, dogadjaje i ljude oko sebe pod utjecajem nasih predubjedjenja. Tako umjesto nekoga vidimo nasu sliku o njemu. Ljudi neprestano propustaju stvarnost kroz svoje filtere, svoja vrednovanje i zelje. Uporno se drze toga kako su neke stvari pozeljne a neke nepozeljne, ispravne ili pogresne. No one su onakve kakve su.

Svijest

Sto je svijest? To je sposobnost da promatramo nacin na koji filtriramo stvarnost, umjesto da se ogranicimo na sliku koju pravimo od iste stvarnosti.
Zato je potrebno sljedece:
- Biti svjestan postojanja filtera
- Spoznati kako umjesto na stvarnost reagiramo na sliku stvorenu u umu
- Shvatiti da je sve pohranjeno u nasem umu privremeno – filteri se mijenjaju
- Da to sto gleda kroz filter nastao na mentalnim konstrukcijama nismo mi
- Biti promatrac koji, svjestan ove iskrivljene percepcije, putem koristenja cula vidi ono sto stvarno jeste ovdje is sad

Duhovnost
Duhovnost je kada smo budni, kada postanemo svjesni iluzija i odbacimo ih. Kada nismo ovisni o bilo kom dogadjaju, stvari ili osobi.

Osjecanja duhovne i svjetovne prirode

Sto vrijedi da osvojis svijet ako pritom dusu svoju izgubis?

Razmislite sto osjecate kada ste u dodiru s prirodom, pri pogledu na sunce koje zalazi u more, ili na mjesec koji se uzdize iznad drveca? Kada citate neku knjigu ili ste uronjeni u posao koji volite? Kada uzivate u drustvu vama bliskih ljudi?
Ili kada razgovarate s nekim u čijem društvu zaista uživate u otvorenosti i bliskosti bez vezivanja. Kakvi vam se osjećaji javljaju? Uporedite to sa onim sto osjecate kada vas hvale, laskaju, kada ste uspjesni, kada vam se dive, kada pobijedite u nekoj raspravi, ili kada pobijedite u nekoj utrci, ili kada postanete popularni, ili kada vam svi plješću. Potonje osjećaje nazivamo svjetovnim osjećajima, a one prve nazivamo duhovnima.

Svjetovna osjecanja nisu prirodna, njih je drustvo izmislilo da bi nas drzalo pod kontrolom. Ona nam ne donose srecu, vec samo uzbudjenje, prazninu i napetost.
Mnogi ljudi osvajaju svijet i gube svoju dušu. Mnogi žive prazne živote, živote bez duše, zato što se hrane popularnošću, hvalama, time što su šefovi, time što imaju moć, pobjeđivanjem na utrci.

Mislite o svom zivotu. Postoji li jedan jedini dan u kome se svjesno ili nesjesno, niste ponasali na osnovu onoga sto drugi misle, osjecaju ili govore o vama? Vasi koraci su kontrolirani; krecete se kao marionete. Pogledajte oko sebe. Nalazite li nekoga tko je slobodan od ovih svjetovnih osjecanja? Ili nalazite osobe okovane takvim osjecanjima, koje vode potpuno isprazan zivot, bez duse. Osvojile su svijet ali su izgubile dusu.

LJubav

Hocete da volite druge? Neka umre vasa potreba za njima!

Patnja nas sprecava da cjelovito volimo, svim svojim bicem. Kada ne bismo patili, volili bismo. I obrnuto.

Sloboda pokazivanja osjecanja

Korijen svih psiholoskih problema je u inhibiciji, u zabrani. U cemu se razlikuje ‘normalna’ osoba od zdrave? Normalna osoba zivi po drustveno priznatim normama. Zdrava osoba je kao ‘divljak’; ako je sretna, to pokazuje na takav nacin da to svi vide i cuju. Zdrava je, ali nije drustveno prilagodjena. Kako sacuvati svoje bazicno emocionalno zdravlje, a istovremeno se prilagoditi zahtijevima drustva?
Osnova zivota je emocija. U djungli prezivljavaju oni oblici koji znaju da se krecu i ubijaju. Uctiva i inhibirana osoba se krije iza drveta i ceka svoju smrt. Ona zatvara u sebe svoje strahove. Ljudski rod ne bi prezivio da je bio inhibiran. Njegovi preci pripadaju hrabrijoj vrsti.

Jaka osoba se formira po parametrima logike i konformizma. Ona zna izraziti osjecanja i komunicirati s istima. Suprotno ovome neke su osobe neprozirne kao mutna voda.

Sposobnost da izrazite svoje emocije odredjuje da li ste zdravi ili inhibirani.

Djeca su autenticna jer ostavljaju slobodan protok emocija. Iskreno djetinjstvo je sretno djetinjstvo. Ako su neko dijete ili adolescent onemoguceni u tome, posljedica je da se u kasnijim godinama, kao vec odrasli ljudi, ponasaju kao djeca. Novorodjence dolazi slobodno na svijet. Sputavati ga – vezivati pocinju roditelji i okolina. I cesto se dijete vise nikada ne oslobodi.

Sto jeste i sto nije ljubav?

Prava ljubav

Mislíte na nekoga cije vam je prihvacanje neophodno u zivotu, nekoga od koga trazite podrsku. Nekoga ko vam je potreban da umanji patnju usamljenosti.

Pokusajte da shvatite kako ste u dodiru s tom osobom izgubili slobodu. Vi niste slobodni. Ne usudjujete se da budete ono sto jeste.

No ako ste potpuno slobodni; ne morate nikoga okrivljavati, ne trazite vise nista ni od koga. Neuzvracenost vas ne zalosti.

Kada vise ne morate da se branite od nekog, ne postoji ni potreba da se izvinjavate. Niti da dajete objasnjenja. Ne morate vise ni na koga da ostavljete utisak. Sto god da se prica o vama, vas ne uznemirava. Ne bavite se time.

Tada se radja ljubav.


Sto nije ljubav?

Privlacnost je slijepa. Osjecate da vas privlaci netko ili nesto. Ako se prepustite privlacnosti, usljedit ce uzitak. Potom umor ili strepnja; Nadam se da ce ostati ovako! Vezivanje, posesivnost, ljubomora, strah da ne izgubimo osobu koja nas je privukla. To nije ljubav.

Kad zavisimo jedni od drugih da bismo bili sretni je lose.

Cesto mozemo vidjeti dvije osobe koje zavise jedna od druge, dvije nedovrsene osobnosti koje se uzajamno podupiru. Ako se jedna izmakne, druga pada. Zar je to ljubav? Ne mozemo govoriti o ljubavi ako ona sluzi da usamljenost ucini podnosljivom.

Kada se osjecamo prazno, odmah hrlimo da tu prazninu popunimo nekim. To nije ljubav. Da bismo utekli od usamljenosti i praznine, upustamo se u bilo kakvu aktivnost, bacamo se na neki posao ili u neciji zagrljaj.

Usamljenost ne moze biti izlijecena kontaktom sa drugim bicima, vec samo kontaktom sa stvarnoscu odn sa svojim unutarnjim Bicem-sa samim sobom.


Kada se suocimo sa usamljenoscu, otkrivamo da ona ne postoji. U stvarnosti ne postoji nikakva praznina. Zapamtite dobro ovo za u buduce: Ono sto trazite vec je u vama. Ako ozbiljno pristupite svemu sto se nalazi u vasoj dusi, nestat ce sve ono od cega bjezite a izronit ce ono sto trazite.

Zelja i patnja

Ljubav nije zelja. Zelja je korijen i porijeklo patnje. Kada ukinemo zelju, ukidamo patnju.

Svijet je prepun patnje. Brakovi zasnovani na ocekivanjima, ubjedjivanju i potrebama ne traju dugo; Puno ocekujem od tebe. Bolje nemoj da me razocaras. I obrnuto; Ti puno ocekujes od mene. Ne zelim da te razocaram. Potreban sam ti. Potreban si mi. Potrebno mi je da nadjem svoju srecu u tebi. Potrebno je da nadjes svoju srecu u meni. Tu pocinje pretenzija za posjedovanjem druge osobe.

Tamo gdje je prisutna ova vrsta zelje, krije se ucjena. A tamo gdje se krije ucjana, javlja se S T R A H. A tu gdje je strah, nema ljubavi, jer uvijek mrzimo ono cega se bojimo.

Prava ljubav uvijek eliminira strah.

Kada je to samo zelja kamuflirana ljubavlju, cesto se ispolji strah.

Ljubav nije opsesija. Ili emocija koja cini da svoje potrebe projiciram na drugoga.

Ljubav znaci bistrinu pogleda i preciznost odgovora. Vidjeti drugoga jasno, onakvog kakav je. To je neki minimum koji ocekujemo od ljubavi. Kako mogu da te volim ako te dobro ne vidim?

Mi u drugom trazimo odredjenu, unaprijed stvorenu, sliku. Je li tu u pitanju odnos sa partnerom ili slikom? Slikom o odnosu kao takvom? Zapravo nam se svidja sama ideja o vezi. Taj osjecaj da sam s nekim. Mi smo u vezi. Kada izadjemo van onda nas dozivljavaju kao par. Kako je dobro imati nekoga. To je ujedno i potvrda da vrijedim, da sam drustveno priznat, i da sam nekome potreban … Sve je to koncept razmisljanje koje vodi vezi ali ne i ljubavnoj vezi. Sustinskoj cemo se razlici vratiti poslje.

Kada mi nakon svadje kazes; Zao mi je zbog one rasprave. Bilo bi sjajno kada se ja nicega ne bih sjecao. To mistici zovu prociscenjem memorije. Oni pod tim ne misle da sve treba zaboraviti, vec se treba rijesiti svih emocija. Izlijeciti se od patnje.

Odbaciti sentimente. Za sta su nam oni potrebni? Za kreiranje drame u umu i odnosima. Kreiranje patnje.


Ljubav nije odnos. Ljubav je stanje.

Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi

Oznake: ljubav, sreca, ovdje i sada, duhovnost, Metanoja, obraćenje, um, filteri uma, svijest, duša, patnja. osjecanja, inhibicija, norme, emocije, vezivanje, posesivnost, ljubomora, strah, opsesija, želja, žudnja, patnja

10.07.2012. u 12:05 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.05.2012.

Um, tijelo, duh i dusa

Bez znanja i istine ništa jasno ne možemo spoznati, pa ni vlastiti život odn život duše na koju je okačeno fizičko tijelo. Čovjek je duhovno bice, kao Bog-život, za koga se veže duša, a za dušu tijelo. To je JEDNO. Obzirom da ništa nije slučajno, ni naša slijepost o životu nije slučajna. Sve što postoji (apsolutno, metafizički ili relativno), ima svrhu, tako i prolazno vrijeme, u kome sve stari, oksidira, raspada se -entropija i prelazi u višu stvarnost. Upravo je svaki čovjek mikrokozmos, sa svim aspektima stvarnosti, materijalne, duševne i duhovne.

Koliko vam je stalo do tijela, plavog neba, mora, zelene vegetacije i šarene prirode, odlučujete sami, jer je to kozmička pravda, apsolutno savršena, bez ostatka. Svijest o životu je osobni mir zbog apsolutne vječnosti,i Boga u svakoj stanici tijela.

Život treba kroz znanje razumijeti, preko uma i duha potvrditi i osvijetliti u istini i preko svijesti duboko doživjeti u sebi.

Obzirom da svijest izvire iz apsolutne inteligencije, jedino je moguća jasnim uvidom; potrebno je napraviti nekoliko faznih pomaka u frekfentnom opsegu duše, od opažanja, misli uma i duha, do svjetlosti istine, kada se svijest javlja. To znači, svijest je uvijek prisutna u tjelesnim stanicama, u onom dijelu apsolutnog vakuuma (što predstavlja Bog-život), ali je potrebno spiritualno, duhom doći do toga. Od same reakcije uma i znanja, ovisi da li će doći do fokusiranja duha na istinu i pojavu jasnog uvida. Svijest nije ovisna ni od čega, pa ni od razmišljanja. Svijest je uvijek prisutna, samo ako imate iskustvo takvog uvida.

Vaše tijelo, do posljednje stanice, reagira baš kao i vaš um. Sve ono što umislite, bude realizirano preko uma, jer je on jedini vodič duše kroz tijelo. Zato ne umišljajte ništa, oslobodite sebe i um i živite bezbrižno u miru.

Umom upravlja inteligencija života, ona univerzalna i apsolutna koju nazivamo Bog. Znači Bog si TI i nikada nemoj biti tužan, nikada nemoj imati želju, jer želja je samo priznanje da ne umiješ voditi svoj um. To rade samo nezrela djeca i zbog neostvarenih želja obično plaču,

Naravno, um ima beskrajno mnogo reagiranja, baš onoliko koliko je moguće igrati se svjetlom. Temeljem stanja uma govorimo o nesvjesnom umu, usmjerenom umu, svjesnom umu, osjećanju, opažanju, mislima, emocijima, sjećanju, budnom stanju, snu, transu, bolesti, ljubavi, radosti, duši, duhu, egu, imaš volju, nemaš volju, mrzi te, kreativan si, znaš, nemaš pojma, vruće ti, smrzavaš se, imaš energiju, osjećaš se prazno, strah te, ništa ti ne treba, ne voliš nikoga, patiš zbog nečega, bijesan si, miran si, a uvijek iza tih pojmova stoji um. Bog-život, kao apsolutna inteligencija u tebi je na jednoj strani, tijelo je na drugoj strani, a između je UM. Život nezna za um, niti tijelo zna za um, ali zato UM zna za život i tijelo. Um je neumoran.

Kada um spustiš nisko u ravan nagona, onda imaš snagu životinje. Ako taj isti um podigneš na najvišu razinu božanske ljubavi, onda si milostiv.

Moramo biti jasni do kraja. Nije stvar u iluziji ili mašti, ili prevari uma, nego u dokazivanju samom sebi kako je ŽIVOT božanstven, kako je neovisan od bilo čega materijalnog, kako je to najljepša čarolija svijeta. Temeljem takvog znanja, spoznaje i dubokog doživljaja života u sebi, postaješ MIR, a kada je mir sve je na svom mjestu.

Po pitanju svijesti i uma, stvar je u pravom znanju, temeljem koga ti nešto može biti jasno.

Usmjeriti um, savladati branu ega, izgraditi duh i na kraju biti svjestan i slobodan, ovisi od znanja, od umijeća življenja.

I tako život, koga si bio zapostavio zbog želja, strasti i nebitnih stvari, ponovo poprima božansku notu, a ti zračiš, samo ovoga puta znaš zašto.

Princip života je uvijek jednostavan i sastoji se od DAVANJA i to najjednostavnijeg prirodnog davanja onoga što možeš imati u izobilju, a to je ljubav prema Božanstvu. Obzirom da je Božanstvo vezano za dušu, ljubav se odnosi na cjeli svijet, jer sve ima dušu, pa i ono zrno pijeska.

Svi oni koji nisu na liniji ljubavi, zaista nemaju što dati, jer zbog neznanja, ograničenosti uma, zbog pohlepe, želje za posjedovanjem, nikada nisu u prilici nešto odvojiti radi davanja. Njima je sve malo. Oči su im ovolike, uprte prema vani, kada uopće ne doživljavaju sebe.

Kada sebi prilaziš sa negiranjem da nešto ne možeš napraviti, onda zaista postaješ bespomoćan. Na drugoj strani kada koncentracijom daš sebi sugestiju kako sve možeš napraviti, onda se u tebi budi kreativnost. Jednako tako i drugima možeš pomagati. Zbog Božanstva, u tebi je beskrajna moć, samo je pitanje da li to znaš iskoristiti.

Dovodeći sebe u stanje bilo kakve ovisnosti, jednostavno gubiš moć. Oslanjajući se na nešto drugo iz vana, zapostavljaš sve božanske moći koje su već u tebi.

Kako povratiti mir, osloboditi se želja, misli i patnji?
Tvoj duhovni život treba u svemu biti jednostavan i praktičan, bez obzira što je na prvi pogled nevidljiv.

Praktična strana duhovnog života se sastoji u tome da proširivanjem znanja širiš prostor svoga bića izvan sebe. Umjesto da cjelog života imaš želju prigrabiti više materijalnih stvari iz vana, ti znanjem proširuješ vidike.

Umijeće življenja se sastoji od moći prosuđivanja, od načina kako se postavljaš prema svemu, kako uređuješ odnose prema ljudima i stvarima, i širiš prijateljstva. Tako se njeguju vrline čovjeka, ljubav, Božanstvo, kreativnost, zahvalnost, pažnja i odgovornost.

Kroz znanja mijenjaš sebe; tvoj feng shui prostora dobiva pravo usmjerenje, ti si na Putu života, koji postaje osvjetljen i sve jasniji. Na jednak način pomažeš drugima , jer i oni primjećuju da zračiš iznutra.

Početnik će pitati gdje počinje životni Put, a odgovor je krajnje jednostavan - u svakom pojedincu, u svakoj duši i biću, u svakom srcu. Postavljanjem sebe u prostoru i vremenu na najbolji mogući način, kada te ne šibaju vjetrovi utjecaja iz vana, znači da si na putu. Put života jednostavno osjetiš kroz dubok i miran dah. Svaka tvoja reakcija na vanjske podražaje označava skretanje s puta, jer svijest čovjeka je uvijek brža od reakcije uma u tijelu. Kada si prema svim utjecajima određen i miran, znači da ti je sve već jasno. To ne znači da ne smiješ imati emociju ili da postaneš gluh i slijep prema onome što opažaš, naprotiv, trebaš svoja osjetila zamijeniti duhovnim osjetilom - sviješću.

Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi...




Oznake: um, tijelo, duh, duša, svijest, bog

20.05.2012. u 11:45 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (16)
Svibanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (22)
Veljača 2015 (13)
Siječanj 2015 (11)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (5)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (21)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (8)
Kolovoz 2012 (14)
Srpanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)

Moj Pinterest

Visit Davor's profile on Pinterest.



View Davor Gasparac's profile on LinkedIn