http://rigijev.blog.hr
nedjelja, 27.05.2018.
SMRT JE POČETAK NOVOG ŽIVOTA!
http://www.svettajni.com/paranormalne/smrt-je-pocetak-novog-zivota/
Ono što mi nazivamo smrću je, ironično, najveća misterija života. Da li postoji život nakon smrti? Gde mi to idemo? Kako je moguće da postoji život nakon što naše telo umre? Na sva ova pitanja možemo dati odgovore jednom kada razumemo razliku između računarskog tela i Neograničene svesti. Kao što sam već naglasio, Neograničena svest prima ovu realnost preko računarskog tela – slično nošenju genetičkog svemirskog odela. Naši niži nivoi svesti mogu, a uglavnom to i rade, da postanu zbunjeni i da se identifikuju sa računarom.
Kada računar prestane da radi – „umre“ – naša Svest se oslobađa iluzije i počinje proces prisećanja ko zapravo jeste. To može biti odmah kod onih koji su bili svesni svog pravog identiteta pre „računarske smrti“, dok je drugima protrebno više vremena ukoliko je njihova inkarnacijska Svest bila pod veoma velikom dominacijom njihovog računarskog identiteta.
Zbog toga postoji mnogo priča o „duhovima“ i „utvarama“ na lokacijama na kojima su oni živeli. Ono što mi zovemo „duhom“ je često vantelesno biće, aspekti Svesti, koje se još uvek identifikuje sa računarom u kojem je živelo i živi u nekoj limbo dimenziji, veoma blizu ovoj. Upravo zbog te blizine frenkvencija mi možemo da „vidimo duhove“. To pomalo liči na interferenciju radio stanica koje se nalaze blizu jedna drugoj. Na isti način, ljudi poznati pod nazivom „parapsiholozi“ – oni pravi – imaju sposobnost da nađu neku drugu frekvenciju i dimenziju i komuniciraju na njoj sa Svešću. To je način na koji se oni mogu povezati sa „pokojnicima“ i prenositi poruke našim preminulim dragim osobama.
Umesto da razumeju šta se dešava prilikom „smrti“ – kada se Neograničena svest oslobađa računarske realnosti – „duhovi“ i dalje veruju da su oni i dalje ono što su bili u ovozemaljskom svetu. Neki ih nazivaju „izgubljenim dušama“ ili „dušama povezanim sa ovozemaljskim“. Slična je i identifikacija sa bivšim računarskim „sobom“ koju oni manifestuju kao mentalnu projekciju onoga kako su izgledali u fizičkom obliku. To je ono što se u filmu Matriks nazivalo „rezidualna slika o sebi“. Kada ljudi vide duha, oni mogu videti malo dete ili starca i kasnije saznati da je neko takvog opisa ranje stvarno tu i živeo. Nasilne i traumatične smrti izgleda da najčešće dovode do tog fenomena, iako se to može desiti svakome ko je zbunjen sopstvenim identitetom. Postoje i drugi razlozi fenomena duhova, ali ovo je jedan od njih.
ODLAZAK MAJKE
Moja majka Barbara umrla je 2006. godine posle dugog i bolnog propadanja njenog mentalnog i fizičkog zdravlja koje je trajalo gotovo dvadeset godina. Zapravo, to nije propadala „ona“, već njeno računarsko telo. Ona se veoma snažno borila sa tim sve dok usložnjavanje problema nije značilo da je njen računar nesposoban da dalje funkcioniše.
To je bio trenutak koji mi nazivamo „smrt“, iskustvo kojeg se najviše plašimo tokom čitavog ljudskog postojanja. Istovremeno, to je najekstremniji od svih strahova koji nas pokorava – strah od nepoznatog. Zbog straha od smrti ljudi ćute onda kada treba da otkriju najveće tajne koje bi dovele do otkrivanja zavere o kojoj u ovoj knjizi pišem i postaju robovi medicinske profesije i sveštenstva, očajnički pokušavajući da ostanu živi i izbegnu neki večni „Pakao“.
Svaka vrsta straha je ograničavajuća, ali strah od smrti je spiritualni i emocionalni Alkatraz.
Plašio sam se smrti kada sam bio dete, a još više sam se plašio toga da će moji otac i majka nekada umreti. Loše zdravlje moje majke me je dovodilo do toga da se razbolim od brige kada bih je čuo kako je muči napad kašlja koji je trebalo doživeti da bi ste poverovali koliko je strašan.
Moj otac se sigurno bojao smrti zbog straha od nepoznatog. On je nekada bio i deo medicinskog vojnog osoblja koje je pratilo trupe kroz Italiju tokom Drugog svetskog rata. U Napulju, pre svega, video je beznadežnu sirotinju koja je živela usred fantastičnog bogatstva katoličke crkve. To ga je učinilo antireligioznim što je i ostao do kraja života. Nažalost, izjednačavao je ideju o životu nakon smrti sa religijom koju je toliko prezirao i propustio je da uvidi da ideja života posle smrti nije povezana ni sa jednom od religija. Ona jednostavno postoji, bez obzira na to da li nosite krst, molite se Isusu ili mislite da je religija besmislena. Nema potrebe da tragamo za večnim životom – već ga imamo. On nam je dat. Pitanje je samo kakav večni život, a odgovor je na nama, a ne na nakom ljutim, osvetoljubivom „Bogu“ koji će nam presuditi.
Bilo je trenutaka kada je smrt moje majke bila poražavajuća i za mene i za mog oca. Ali, ja sam se probudio pred realnošću života i ove iluzorne stvarnosti. Počeo sam da menjam svoju percepciju o tom vibracionom upokojavanju ili tranziciji koju nazivamo smrću. Prava priroda „smrti“ – u stvari tranzicija iz jednog u drugi život – je dobro opisana 1998. godine u filmu Robina Vilijamsa „Dok budan sanjam“.
To je samo povlačenje iz biološkog računara i, stoga, iz opsega frekvencija ili dimenzije u kom sistemu radi. Naša Svest tada nastavlja svoju spoljnu egzistgenciju u drugim oblastima realnosti. Prorodno, neša vezanost za ljude i uspomene nas podstiče da žalimo kada nas voljeni zauvek napuste i to je razumljivo. Meni je glava bila puna uspomena na moju majku kada je došlo vreme da nas ona napusti.
Setio sam se i kako mi je, kada sam bio mali, pevala pesmu „Mali dečak koje je Deda Mraz zaboravio“ dok bi prala podove. Uvek bih se raplakao i rekao joj da on može da uzme moje poklone. Setio sam se kako me je majka ponekad žurno zvala da se sakrijemo iza sofe kada bi neko pokuacao na vrata. Rekla bi mi da budem miran. Nakon nekog vremena, iz razloga koji u to vreme nisam razumeo, rekla bi da je sad u redu da se pomerimo.
Kasnije sam otkrio da je to kucao naš stanodavac koji bi dolazio po stanarinu i kojem, ponekad, ne bi smo imali da platimo. Kada ne bi začuo odgovor, on bi pogledao kroz prednji prozor – i otud potreba da se krijemo.
Sećam se kako sam udario školskog zubara u grudi i pobegao kada je pokušao da stavi gas-masku i kako sam otrčao kilometrima niz ulicu tragajući za svojom majkom, koja je, kao i obično, nosila ceger u ruci i vikala mi da stanem. Sećam se načina na koji bi izlazila iz autobusa, dok bi joj noge, očigledno bile nervozne, još pre nego što bi dotakla tlo, da što pre odjure u grad u kupovinu kao da je neko viknuo „požar!“.
Kad god bih išao u kupovinu sa svojom majkom, trčao bih za njom pokušavajući da je stignem. Sećam se kada sam zvao telefonom. Prisutnima u sobi bi rekla „to je naš Dejv“ i kako je zaista ovladala umetnošću ostavljanja poruka na telefonskoj sekretarici. Tri puta sam morao da pritisnem dugme kod kuće da bih čuo „piiiip, piiiip…Osi. Šta?“. Osi? Šta joj je to Osi?
Tek kasnije sam shvatio da je počela da govori pre nego što je snimanje počelo i da je zapravo htela da kaže: „Samo sam htela da čujem kako si?“.
Bilo je toliko uspomena dok sam se opraštao od fizičkog oblika moje majke, da sam shvatio da to nije „zbogom zauvek“, nego da to uopšte i nije bilo „zbogom“.
Sada znam da je ona tu, samo vibraciju udaljena od mene i da ćemo se ponovo sresti – Svest sa Svešću – kada budem završio svoj posao na ovom svetu. Znam da je ponovo sa mojim ocem i da joj je on rekao da život nije onakav kakvim ga je ona smatrala. Kladim se da su se opet onako slatko zajedno smejali. Kao što bi ona rekla: „Šta? Misliš da nije stvaran?“.
PREKID ENERGETSKE VEZE
Kada ode neko ko nam je drag, može nam se učiniti da je sa sobom odneo i deo nas, upravo zbog te energetske veze. Ostaje rupa u vašem životu koju je ta osoba popunjavala, samo saznanjem da postoji. Tako sam ja žalio zbog gubitka majke koju sam znao skoro tačno 54 godine, ali za čime sam ja žalio?
Za čim uopšte žalimo u takvim situacijama? Ukoliko razumemo prirodu večnog života ili večne Svesti kao što to više volim da kažem, osećamo samosažaljenje jer ta osoba nije više sa nama. Možemo znati da će oni nastaviti da žive, ali nismo više u istom vibracionom polju – jer njihov računar više ne sedi pored vas, niti je na drugom kraju telefonske žice. Samo kad ne razumemo prirodu života žalimo za onima koji su nas ostavili. Jer, oni su se spasili ograničenja telesne iluzije i ponovo se rodili u drugoj vrsti realnosti.
Istinu govoreći, oni nikada nisu nju ni napuštali, jer smo mi Neograničeno Sve i osećaj podele je deo iluzije ovog zbunjućeg sveta. Moja majka je bolovala od ozbiljnog artritisa, decenijama pre smrti i ja znam kako to izgleda. Patila je od mnogih zdravstvenih problema, posebno nakon što ju je kolima udario neki prebrzi vozač par godina pre nego što je umrla. Od tada, njeno telo je bilo u konstantnom slabljenju, a njen razum se na trenutke gubio. Zašto bi bilo ko žalio zbog toga što se ona spasila te patnje da bi vaskrsla u raju?
Bilo mi je lakše što se njena borba završila i što više ne pati, kao što mi je i nedostajalo njeno prisustvo. Nikada nisam ni sreo ni pročitao o nekome ko je imao iskustvo sa kliničkom smrću, a želeo da se vrati. Sada postoji fantastičan broj dokumentovanih svedočenja ljudi koji su napustili svoja tela prilikom „smrti“ i bili svedoci vantelesne realnosti, pre nego što su im oživeli telo. Holandski kardiolog Pim van Lomel napravio je jednu veliku studiju sa ljudima koji su imali ovakva iskustva, koja je podržala koncept života nakon smrti, a i otvorila neka nova pitanja DNK, kolektivnoj neosvešćenosti i ideji „karme“.
Njegovi rezultati su objavljeni u britanskom medicinskom časopisu „The Lancet“. Van Lomelovo interesovanje za ovu temu probudilo se pre 35 godina kada mu je pacijent ispričao o svom iskustvu nakon kliničke smrti, ali je započeo ozbiljnu studiju tek pošto je pročitao knjigu „Povratak iz budućnosti“ u kojoj je jedan američki doktor, Džordž Riči detaljno opisao svoje iskustvo nakon kliničke smrti.
Holandski stručnjak je počeo da ispituje sve svoje pacijente o njihovim iskustvima tokom srčanih napada. Ovde ćemo izneti samo neka od svedočenja.
ISKUSTVO POSLE…
Prema sećanjima prvog pacijenta, sve se odigralo ovako:
-Bio sam „odvojen“ od tela i lebdeo sam i u njemu i oko njega. Mogao sam da vidim i susednu sobu i svoje telo iako su mi oči bile zatvorene. Iznenada sam mogao da „razmišljam“ hiljade i hiljade puta brže, mnogo jasnije nego što je to tipično normalno za ljude.
U tom trenutku sam shvatio i prihvatio da sam umro. Bilo je vreme da se ide dalje. Bio je to trenutak potpunog mira – bez ikakvog straha ili bola i nije uključivao nikakve emocije.
(Obratite pažnju na ono što sam ranije rekao o emocijama i o tome da su one fenomen računarskog tela).
Iskustvo drugih bilo je slično. Tako je jedan drugi pacijent sa iskustvom kliničke smrti objasnio svoj doživljaj sledećim rečima:
-Gledao sam odozgo na sopstveno telo i video doktore i medicinsko osoblje kako se bore za moj život. Mogao sam da čujem šta su govorili. Tada sam osetio toplotu i našao sam se u nekom tunelu. Na kraju tog tunela bilo je jarko, toplo, belo, vibrirajuće svetlo. Bilo je predivno. Dalo mi je osećaj mira i sigurnosti. Plutao sam prema njemu. Osećaj topline je postajao sve jači i jači. Osetio sam se kao kod kuće, voljenim, skoro u ekstazi.
Video sam čitav svoj život koji mi je proleteo pred očima. Iznenada, opet sam osetio bol i vratio se u svoje telo. Bio sam besan što su me doktori vratili nazad. Ovo iskustvo je za mene blagoslov i sada zasigurno znam da se telo i duša razdvajaju i da postoji život nakon smrti. To me je ubedilo da svest nastavlja da živi i nakon sahrane. Smrt nije smrt, već drugi oblik života.
Treći pacijent imao je slikovita sećanja na ovaj događaj, ali na jedan drugačiji način:
-Video sam čoveka koji me je s naklonošću gledao, ali kojeg nisam poznavao. Kasnije, na samrti, moja majka mi je priznala da sam bio plod jedne njene vanbračne veze i da mi je biološki otac bio Jevrejin koji je bio deportovan i ubijen tokom Drugog svetskog rata. Majka mi je pokazala i sliku. Ispostavilo se da je taj nepoznati čovek, kojeg sam godinama pre toga video tokom mog iskustva sa kliničkom smrću zapravo bio moj biološki otac.
Tunel, blagoslov, susretanje sa davno preminulim voljenim osobama i razočaranje zbog povratka su lajt-motivi priča o susretu sa kliničkom smrću. Van Lomel kaže da svi „povratnici“ iz zagrobnog života često dobijaju osećaj da su ponovo zarobljeni, u poređenju sa slobodom koju su tom prilikom iskusili.
Drugi kažu da im je to promenilo živote i da su svi izgubili strah od smrti. Ako ovo razumemo, oslobodićemo se tog večnog straha, i zato je to saznanje sistematski gušeno – zbog razloga do kojih ću stići kasnije.
Skrivena ruka koju ću izneti na videlo, želi da se ljudi plaše smrti i da budu u strahu od svega. Kada ljudi imaju osećanje straha, njima se lakše upravlja i manipuliše.
MOZAK KAO TELEVIZOR
Odgovore možemo sažeti u jednoj rečenici: Oni su različita stanja Svesti, a ta Svest se nalazi svuda oko nas. Možete imati Telesnu svest ili Neograničenu svest ili nešto između te dve. Van Lomel naglašava da mozak ne proizvodi svest niti skladišti uspomene.
On kaže da su američki stručnjak za računarske nauke Sajmon Berković i holandski naučnik koji se bavi proučavanjem moždane aktivnosti Herms Romijn, nezavisno radeći, došli do otkrića da je nemoguće da mozak uskladišti čak i deo naših misli i iskustava. Van Lomelovi zaključci do kojih je došao nakon svog istraživanja poklapaju se sa ovim. Telo/mozak predstavljaju primaoce/transmitere informacije kao što su računar ili televizor.
On kaže:
-Dakle, ko smo mi? Možemo uporediti mozak sa televizorom koji je podešen da prima određene elektromagnetne talase i pretvara ih u sliku i zvuk. Naša probuđena svest, koju imamo tokom svojih svakodnevnih aktivnosti, redukuje sve informacije u jedinstvenu istinu koju imamo prilike da iskusimo kao „realnost“. Tokom iskustava sa kliničkom smrću, međutim, ljudi nisu ograničeni na svoja tela ili njihovu svest, što znači da imaj priliku da iskuse i mnoge druge „stvarnosti“.
A o svemu tom sam pisao u prethodnim knjigama i nastavljam u ovoj. Suština je da je DNK, izuzev najmanje 95 odsto takozvane neupotrebljive DNK o kojoj nauka ništa ne zna, u stvari primalac/transmiter informacija. Istina najzad izlazi na videlo. Mi nismo naša tela, mi smo svest, Svest – ono što se oslobađa nakon onoga što nazivamo „smrću“. Posle toga potencijalno doživljavamo neograničenu slobodu koja nas čeka van „zakona“ i ove izmanipulisane iluzije.
Van Lomelov pogled na život se promenio nakon ovog otkrića, a ovo znanje je sistematski potiskivano da bi onemogućilo sve ostale da dožive sličnu transformaciju. Iskustvo jednog pacijenta koji je prošao ovo stanje više je nego slikovito:
-Sada vidim da sve potiče iz svesti. Bolje razumem da stvarate svoju sopstvenu realnost koja se zasniva na svesti koju imate i nameri zbog koje živite. Razumem da je svest osnova života i da je život u vezi sa osećanjem, empatijom i ljubavlju.
I jeste. Neograničena ljubav, neograničena svest je jedina istina – sve ostalo je iluzija. Moja majka nije umrla. Moja majka ne može da umre. Njen biološki računar je prestao da radi i njena večna Svest je otišla tamo odakle je i došla. Kada računari njene porodice urade to isto, ponovo ćemo se sresti u zajedničkoj Svesti i prokleto dobro ćemo se smejati onome što smo radili, mislili i rekli dok smo bili uhvaćeni u ovu mrežu iluzorne nepovezanosti.
Oznake: smrt, Pim van Lomel The Lancet., svijest
petak, 06.03.2015.
Sattva, Rajas, Tamas; znanje i djelovanje
Tri vrste milosrđa – milodara:
Kad daruješ nešto kao milodar, potaknut pozitivnim osjećajem dužnosti, bez osjećaja obveze i ne očekujući ništa zauzvrat, ako to činiš u pravo vrijeme i na pravom mjestu prema osobi koja to zavređuje i koja ne može ničim uzvratiti, takvo je davanje izraz satvičke prirode.
Ako se milodar daje s osjećajem vezanosti, osjećat će se neugodno i onaj tko daje i onaj tko prima. Milosrđe učinjeno sa željom da se dobije nešto zauzvrat, sada i ovdje ili nekom drugom prilikom izraz je rajasičke prirode.
Milodari davani u pogrešno vrijeme i na krivom mjestu, upućeni onima koji ih nisu vrijedni, onima sumnjiva karaktera, koji potrate svoj novac i ne pomažu drugima, ili milodari predani bez osjećaja poštovanja ili popraćeni uvredom – takvo je milosrđe izraz tamasičke prirode.
Odricanje nije negativan proces, već pozitivan čin odustajanja od nečega. (npr. Sunce sve vrijeme odustaje od svoje topline i svjetlosti da bi darovalo život, plodovi voća koji dozrijevaju odbacuju stablo na kojem su izrasli, Duša se odriče svjetovnih veza kako bi se pridružila Bogu).
Kako sile prirode međusobno djeluju s aktivnostima –
Postoje tri opća sastavna djela: znanje, aktivnost i onaj koji obavlja aktivnost. Promatrajući ta tri elementa s gledišta svake od tri gune; Sattva, Rajas i Tamas, postoje tri vrste znanja, tri vrste djelovanja i tri vrste onih koji obavljaju neku aktivnost.
Čovjek cjelovitog znanja – sattva spoznao je božanskost Sebstva. On vidi Boga u svim bićima, zna za jednost svih bića u univerzumu i ne vidi odvojenost koju drugi vide.
Čovjek nepotpunog znanja – rajas primjećuje odvojenost posvuda i vidi svakog čovjeka drukčijim od ostalih. On vjeruje da postoji toliko odvojenih duša koliko i tijela.
Onaj koji ne zna – tamas zapravo ne posjeduje nikakvo znanje, već živi u neznanju i zabludi te se priklanja vjerovanju da je čovjek samo tijelo. Za takvoga gubitak tijela predstavlja gubitak svega. U tomu nema nikakve suptilnosti razumnog razmišljanja.
Djelovanje bez očekivanja rezultata – sattva je ona vrsta djelovanja koja se obavlja bez vezanosti. Onaj tko tako djeluje, čini to kao svetu dužnost zbog same dužnosti, a ne radi zadovoljstva ili osobne nagrade. U takvom djelovanju nema težine.
Djelovanje koje je izraz želje za rezultatima – rajas uvlači čovjeka u težnje koje su namijenjene tomu da ugađa sam sebi a to zahtijeva veliku količinu egističnog nastojanja. Ova vrsta djelovanja onemogućava duhovni razvoj i dovodi do patnje.
Djela koja se provode bez razmišljanja, slijepo – tamas, ne uzimaju u obzir posljedice. Nikakva se pažnja ne posvećuje cijeni ili dobrobiti takvog djelovanja, a onaj tko djeluje nema pojma o svojoj sposobnosti da tu aktivnost provede.
Satvički ljudi sve promatraju kao Božji posao, a sebe vide jedino kao Božje instrumente. Tako potpuno oslobođeni ega, oni su oslobođeni i želja i vezanosti. Oni samo žarko žele obaviti posao, a uspjeh ili neuspjeh tog posla na njih ne djeluje.
Oni koji obavljaju rajasička djela, potaknuti su željom za osobnim dobitkom, pohlepni su i destruktivni do okrutnosti te su radosni ili ogorčeni što ovisi o uspjehu ili neuspjehu njihovih djelovanja. Oni su pretjerano revni i skloni povrijediti druge koji im se nađu na putu. Duhovni uspjeh nije namijenjen takvim ljudima.
Oni čije je djelovanje pod utjecajem lijenosti i inertnosti – tamas nepažljivi su, nemarni, bezvoljni i lijeni. Neznanje i odgađanje su njihova najvažnija obilježja, uz podmuklost, pakost i nepoštenje.
Tako s gledišta triju guna promotrimo i dva dodatna obilježja: intelekt i staloženost uma. Intelekt se odnosi na sposobnost razlučivanja – buddhi, dok se staloženost uma – dhrti odnosi na snagu uvjerenja, odrješitost, moralnu čvrstoću i odvažnost na duhovnom putu.
Satvički intelekt razlučuje između onoga što je istina i što nije istina, onoga što je stvarno i što nije stvarno. On zna razliku između djelovanja i nedjelovanja. Zna što pomaže a što sprečava duhovno napredovanje. On uočava razliku između straha i neustrašivosti i razumije što oslobađa dušu a što je zarobljava. Satvički intelekt vodi čovjeka prema Bogu.
Intelekt koji je rajasički također razlučuje, ali pogrešno. On ima iskrivljeno poimanje o ispravnom i neispravnom djelu, smatrajući da cilj opravdava sredstvo neovisno o tome kako sebičan i poguban bio način njegova ostvarenja. Ova vrsta intelekta može pretvoriti istinu u neistinu i obrnuto. Pohlepa, strast, ljutnja i strah zamagljuju njegovu viziju. On ostaje zapleten u temelje svjetovnog života umjesto da povede čovjeka prema višem cilju.
Tamasički, tupi intelekt koji je ovijen neznanjem i zaogrnut tamom naprosto ne može razlučivati. Tom se intelektu božanskost čini lošom dok mu se ono što je loše čini dobrim. On shvaća život na iskrivljen način. Intelekt kojim prevladava neznanje vuče uvijek pojedinca prema dolje.
Satvička sreća predstavlja smirenost uma koji donosi meditacija, slatku radost koja dolazi zbog sebeostvarenja. Kao i sve ostale dobre stvari, u početku to predstavlja napor, ali kasnije dovodi do prave radosti. Izvor trajnog blaženstva teče iz atmana, istinskog Sebstva koje je u nama. To blaženstvo možeš pronaći u sebi uz pomoć vježbe.
Rajasička sreća predstavlja upravo suprotno: u početku je slatki nektar, a na kraju se pretvara u otrov. To je privremeno zadovoljstvo koje se ostvaruje putem vezanosti osjetila za predmete svjetovne prirode. Predaš li se ovakvoj vrsti sreće, prizvat ćeš i bol koja ju uvijek prati. Osloniš li se nagonski na svoja osjetila kako bi doživio zadovoljstvo, zarobit ćeš svoju snagu, ustrajnost i sposobnost za rast. Tvoja duhovna mudrost blijedi. Ugoda i njezina prirodna posljedica – bol, su napitak koji se pije u svijetu.
Pravo blaženstvo se u malim gutljajima pijucka iz nutrine.
Tamasička sreća nastala je iz tamne zablude, predstavlja postojanje koje nije razumljivo i slično je snu, gorko i na početku i na kraju. Jedino zadovoljstvo ovakvog oblika „sreće“ je slabašno zadovoljstvo spavanja ili izopačeno uživanje koje proizlazi iz ispraznih težnji ili zanemarivanja dužnosti.
Oznake: sreća, hrana, strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Sattva, Rajas, Tamas; znanje i djelovanje
Tri vrste milosrđa – milodara:
Kad daruješ nešto kao milodar, potaknut pozitivnim osjećajem dužnosti, bez osjećaja obveze i ne očekujući ništa zauzvrat, ako to činiš u pravo vrijeme i na pravom mjestu prema osobi koja to zavređuje i koja ne može ničim uzvratiti, takvo je davanje izraz satvičke prirode.
Ako se milodar daje s osjećajem vezanosti, osjećat će se neugodno i onaj tko daje i onaj tko prima. Milosrđe učinjeno sa željom da se dobije nešto zauzvrat, sada i ovdje ili nekom drugom prilikom izraz je rajasičke prirode.
Milodari davani u pogrešno vrijeme i na krivom mjestu, upućeni onima koji ih nisu vrijedni, onima sumnjiva karaktera, koji potrate svoj novac i ne pomažu drugima, ili milodari predani bez osjećaja poštovanja ili popraćeni uvredom – takvo je milosrđe izraz tamasičke prirode.
Odricanje nije negativan proces, već pozitivan čin odustajanja od nečega. (npr. Sunce sve vrijeme odustaje od svoje topline i svjetlosti da bi darovalo život, plodovi voća koji dozrijevaju odbacuju stablo na kojem su izrasli, Duša se odriče svjetovnih veza kako bi se pridružila Bogu).
Kako sile prirode međusobno djeluju s aktivnostima –
Postoje tri opća sastavna djela: znanje, aktivnost i onaj koji obavlja aktivnost. Promatrajući ta tri elementa s gledišta svake od tri gune; Sattva, Rajas i Tamas, postoje tri vrste znanja, tri vrste djelovanja i tri vrste onih koji obavljaju neku aktivnost.
Čovjek cjelovitog znanja – sattva spoznao je božanskost Sebstva. On vidi Boga u svim bićima, zna za jednost svih bića u univerzumu i ne vidi odvojenost koju drugi vide.
Čovjek nepotpunog znanja – rajas primjećuje odvojenost posvuda i vidi svakog čovjeka drukčijim od ostalih. On vjeruje da postoji toliko odvojenih duša koliko i tijela.
Onaj koji ne zna – tamas zapravo ne posjeduje nikakvo znanje, već živi u neznanju i zabludi te se priklanja vjerovanju da je čovjek samo tijelo. Za takvoga gubitak tijela predstavlja gubitak svega. U tomu nema nikakve suptilnosti razumnog razmišljanja.
Djelovanje bez očekivanja rezultata – sattva je ona vrsta djelovanja koja se obavlja bez vezanosti. Onaj tko tako djeluje, čini to kao svetu dužnost zbog same dužnosti, a ne radi zadovoljstva ili osobne nagrade. U takvom djelovanju nema težine.
Djelovanje koje je izraz želje za rezultatima – rajas uvlači čovjeka u težnje koje su namijenjene tomu da ugađa sam sebi a to zahtijeva veliku količinu egističnog nastojanja. Ova vrsta djelovanja onemogućava duhovni razvoj i dovodi do patnje.
Djela koja se provode bez razmišljanja, slijepo – tamas, ne uzimaju u obzir posljedice. Nikakva se pažnja ne posvećuje cijeni ili dobrobiti takvog djelovanja, a onaj tko djeluje nema pojma o svojoj sposobnosti da tu aktivnost provede.
Satvički ljudi sve promatraju kao Božji posao, a sebe vide jedino kao Božje instrumente. Tako potpuno oslobođeni ega, oni su oslobođeni i želja i vezanosti. Oni samo žarko žele obaviti posao, a uspjeh ili neuspjeh tog posla na njih ne djeluje.
Oni koji obavljaju rajasička djela, potaknuti su željom za osobnim dobitkom, pohlepni su i destruktivni do okrutnosti te su radosni ili ogorčeni što ovisi o uspjehu ili neuspjehu njihovih djelovanja. Oni su pretjerano revni i skloni povrijediti druge koji im se nađu na putu. Duhovni uspjeh nije namijenjen takvim ljudima.
Oni čije je djelovanje pod utjecajem lijenosti i inertnosti – tamas nepažljivi su, nemarni, bezvoljni i lijeni. Neznanje i odgađanje su njihova najvažnija obilježja, uz podmuklost, pakost i nepoštenje.
Tako s gledišta triju guna promotrimo i dva dodatna obilježja: intelekt i staloženost uma. Intelekt se odnosi na sposobnost razlučivanja – buddhi, dok se staloženost uma – dhrti odnosi na snagu uvjerenja, odrješitost, moralnu čvrstoću i odvažnost na duhovnom putu.
Satvički intelekt razlučuje između onoga što je istina i što nije istina, onoga što je stvarno i što nije stvarno. On zna razliku između djelovanja i nedjelovanja. Zna što pomaže a što sprečava duhovno napredovanje. On uočava razliku između straha i neustrašivosti i razumije što oslobađa dušu a što je zarobljava. Satvički intelekt vodi čovjeka prema Bogu.
Intelekt koji je rajasički također razlučuje, ali pogrešno. On ima iskrivljeno poimanje o ispravnom i neispravnom djelu, smatrajući da cilj opravdava sredstvo neovisno o tome kako sebičan i poguban bio način njegova ostvarenja. Ova vrsta intelekta može pretvoriti istinu u neistinu i obrnuto. Pohlepa, strast, ljutnja i strah zamagljuju njegovu viziju. On ostaje zapleten u temelje svjetovnog života umjesto da povede čovjeka prema višem cilju.
Tamasički, tupi intelekt koji je ovijen neznanjem i zaogrnut tamom naprosto ne može razlučivati. Tom se intelektu božanskost čini lošom dok mu se ono što je loše čini dobrim. On shvaća život na iskrivljen način. Intelekt kojim prevladava neznanje vuče uvijek pojedinca prema dolje.
Satvička sreća predstavlja smirenost uma koji donosi meditacija, slatku radost koja dolazi zbog sebeostvarenja. Kao i sve ostale dobre stvari, u početku to predstavlja napor, ali kasnije dovodi do prave radosti. Izvor trajnog blaženstva teče iz atmana, istinskog Sebstva koje je u nama. To blaženstvo možeš pronaći u sebi uz pomoć vježbe.
Rajasička sreća predstavlja upravo suprotno: u početku je slatki nektar, a na kraju se pretvara u otrov. To je privremeno zadovoljstvo koje se ostvaruje putem vezanosti osjetila za predmete svjetovne prirode. Predaš li se ovakvoj vrsti sreće, prizvat ćeš i bol koja ju uvijek prati. Osloniš li se nagonski na svoja osjetila kako bi doživio zadovoljstvo, zarobit ćeš svoju snagu, ustrajnost i sposobnost za rast. Tvoja duhovna mudrost blijedi. Ugoda i njezina prirodna posljedica – bol, su napitak koji se pije u svijetu.
Pravo blaženstvo se u malim gutljajima pijucka iz nutrine.
Tamasička sreća nastala je iz tamne zablude, predstavlja postojanje koje nije razumljivo i slično je snu, gorko i na početku i na kraju. Jedino zadovoljstvo ovakvog oblika „sreće“ je slabašno zadovoljstvo spavanja ili izopačeno uživanje koje proizlazi iz ispraznih težnji ili zanemarivanja dužnosti.
Oznake: sreća, hrana, strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Pročišćenje; značaj hrane i duhovnost
Svatko je rođen s jednom od tri gune: s uravnoteženošću (sattva), nemirom (rajas) ili inertnošću (tamas) što ovisi o njegovom temperamentu.
Duhovno značenje hrane –
Suptilni elementi u hrani u znatnoj mjeri utječu na um i zbog toga oblikuju mentalno ponašanje. Prije ili kasnije, ozbiljni duhovni tražitelji morat će se suočiti s pitanjem vrste hrane koju uzimaju.
Ljudi koji su po prirodi satvički uzimaju hranu koja je čista, blaga i hranjiva i koja ih tjelesno jača, donosi im čiste misli i mentalnu radost. Njihova je hrana svježa, sočna, umirujuća i ugodna probavnom sustavu tijela. Doručak je lagan, dnevni obrok je hranjiv onoliko koliko je potrebno i ništa više, dok je večera laganija kako bi se tjelesni organi mogli odmoriti tijekom noći. Jedino takav čovjek poznaje pravi okus hrane.
Rajasičke ljude koji su po prirodi nemirni i strastveni privlači začinjena, ljuta, gorka,slana, kisela i vruća hrana. Poput ljudi koji takvu hranu uzimaju, i ona u njima uzrokuje bol, patnju i bolest te sprečava njihov duhovni razvoj.
Tamasički ljudi koji su po prirodi inertni i lijeni uzimaju staru, prekuhanu, ustajalu, bezukusnu, nečistu, konzerviranu hranu bez ikakve hranjive vrijednosti. Takva hrana vraća onomu tko je uzima ista ta obilježja.
Vrste i djelotvornost duhovnog pročišćenja – tapas
Postoje tri temeljna načina pročišćavanja: oplemenjivanje misli, riječi i djela, odnosno pročišćavanje instrumenata uma, govora i tijela. Kad uspiješ preoblikovati to troje, automatski postaješ boljim.
Vježba: govoriti istinu, ne vrijeđati druge, ne ulagivati se
Uvijek govori istinu, i iznesi ju na najugodniji način. Ako to ne možeš učiniti, radije šuti. Ako je nešto neizostavno potrebno reći, moraš se pridržavati istine, ali pronađi nježan i obziran način. Nemoj vrijeđati druge grubim riječima. Riječi mogu biti bolnije nego fizičko nasilje a i nanesena povreda duže traje. Riječi kojima je svrha potaknuti negativnost predstavljaju čin nasilja, kloni se takvih riječi. Izuzetno je važno izbjegavati riječi koje vrijeđaju.
Pročišćavanje misli – važniji je nego pročišćenje riječi i djela, jer dobre riječi i djela nastaju spontano u umu koji je ispunjen dobrim mislima. Održavaj smireno i vedro stanje uma pa nećeš izgovarati nepotrebne riječi niti činiti neželjena djela. Da bi razvio staloženost uma, dopusti da se pojave samo dobre misli i plemeniti osjećaji.
Kad postojano, s čvrstom vjerom i bez očekivanja nagrade, provodiš u djelo ove načine pročišćavanja misli, riječi i djela, tvoja su djela izraz čistoće – sattva.
Kad provodiš ove načine pročišćenja zato da pobudiš divljenje ili poštovanje, tvoja djela izražavaju strast – rajas.
Kad provodiš ove tri vježbe pročišćenja, a ne razumiješ njihovo značenje ni zašto ih činiš, ili ako su one usmjerene na tijelo ili ako su vračarije pa štete tebi ili drugomu – tvoja su previše kruta nastojanja izraz inercije – tamas.
Oznake: hrana, strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Pročišćenje; značaj hrane i duhovnost
Svatko je rođen s jednom od tri gune: s uravnoteženošću (sattva), nemirom (rajas) ili inertnošću (tamas) što ovisi o njegovom temperamentu.
Duhovno značenje hrane –
Suptilni elementi u hrani u znatnoj mjeri utječu na um i zbog toga oblikuju mentalno ponašanje. Prije ili kasnije, ozbiljni duhovni tražitelji morat će se suočiti s pitanjem vrste hrane koju uzimaju.
Ljudi koji su po prirodi satvički uzimaju hranu koja je čista, blaga i hranjiva i koja ih tjelesno jača, donosi im čiste misli i mentalnu radost. Njihova je hrana svježa, sočna, umirujuća i ugodna probavnom sustavu tijela. Doručak je lagan, dnevni obrok je hranjiv onoliko koliko je potrebno i ništa više, dok je večera laganija kako bi se tjelesni organi mogli odmoriti tijekom noći. Jedino takav čovjek poznaje pravi okus hrane.
Rajasičke ljude koji su po prirodi nemirni i strastveni privlači začinjena, ljuta, gorka,slana, kisela i vruća hrana. Poput ljudi koji takvu hranu uzimaju, i ona u njima uzrokuje bol, patnju i bolest te sprečava njihov duhovni razvoj.
Tamasički ljudi koji su po prirodi inertni i lijeni uzimaju staru, prekuhanu, ustajalu, bezukusnu, nečistu, konzerviranu hranu bez ikakve hranjive vrijednosti. Takva hrana vraća onomu tko je uzima ista ta obilježja.
Vrste i djelotvornost duhovnog pročišćenja – tapas
Postoje tri temeljna načina pročišćavanja: oplemenjivanje misli, riječi i djela, odnosno pročišćavanje instrumenata uma, govora i tijela. Kad uspiješ preoblikovati to troje, automatski postaješ boljim.
Vježba: govoriti istinu, ne vrijeđati druge, ne ulagivati se
Uvijek govori istinu, i iznesi ju na najugodniji način. Ako to ne možeš učiniti, radije šuti. Ako je nešto neizostavno potrebno reći, moraš se pridržavati istine, ali pronađi nježan i obziran način. Nemoj vrijeđati druge grubim riječima. Riječi mogu biti bolnije nego fizičko nasilje a i nanesena povreda duže traje. Riječi kojima je svrha potaknuti negativnost predstavljaju čin nasilja, kloni se takvih riječi. Izuzetno je važno izbjegavati riječi koje vrijeđaju.
Pročišćavanje misli – važniji je nego pročišćenje riječi i djela, jer dobre riječi i djela nastaju spontano u umu koji je ispunjen dobrim mislima. Održavaj smireno i vedro stanje uma pa nećeš izgovarati nepotrebne riječi niti činiti neželjena djela. Da bi razvio staloženost uma, dopusti da se pojave samo dobre misli i plemeniti osjećaji.
Kad postojano, s čvrstom vjerom i bez očekivanja nagrade, provodiš u djelo ove načine pročišćavanja misli, riječi i djela, tvoja su djela izraz čistoće – sattva.
Kad provodiš ove načine pročišćenja zato da pobudiš divljenje ili poštovanje, tvoja djela izražavaju strast – rajas.
Kad provodiš ove tri vježbe pročišćenja, a ne razumiješ njihovo značenje ni zašto ih činiš, ili ako su one usmjerene na tijelo ili ako su vračarije pa štete tebi ili drugomu – tvoja su previše kruta nastojanja izraz inercije – tamas.
Oznake: hrana, strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Iz knige Bhagavatgita; Uzviseni -ljudi čista srca i oni zarobljeni u vlastite ovisnosti zadovoljavanja osjetila
Postoje dvije razine života na ovom svijetu. Na jednoj razini žive smrtna, privremena, prolazna bića, a na drugoj besmrtni, vječni, neuništiv Duh. Sva stvorenja su uništiva. Duh je neuništiv. Ali različit i iznad njih – viši čak i od smrtnika i Duha, viši i od najviših božanstava – postoji Bog kao vrhovni atman, nepromjenjiv, vječan, neuništiv Bog.
Dvije sudbine: božanska i demonska –
Božanska obilježja ljudskih bića: neustrašivost, čistoća srca i osjećaja, milosrđe – davanje milodara i nadzor nad osjetilima, poštenje – ispravnost, iskrenost, ne pozlijediti nikoga (ahimsa), ne povrijediti nikoga mentalno, tjelesno i duhovno. Na popisu božanskih osobina nalaze se i: istinoljubivost, odsutnost ljutnje, povlačenje, odricanje od svjetovnih privlačnosti, smirenost i neogovaranje. Biti suosjećajan, ne čeznuti za materijom, biti bez želja, biti ljubazan i skroman, postojan, neuznemirena uma i vitalan. Opraštati, biti odvažan, hrabar, ustrajan, podnositi teškoće, biti čista uma i tijela, ne mrziti nikoga, ne biti ohol.
S druge strane postoje obilježja izopačenosti, načini ponašanja i raspoloženja koja obilježavaju osobu nižu od čovjeka: to je oholost (razmetljivost, licemjerje), pompoznost (arogancija), taština (uobraženost), ljutnja, osornost (kruto prosuđivanje i nedostatak sposobnosti razlučivanja –između ispravnog i neispravnog, istine i neistine, stvarnog i nestvarnog).
Ta bića vjeruju da je zadovoljenje njihove pohote sve za što je vrijedno živjeti. Sa svih strana oni su vezani spletkama, pohlepom i ljutnjom, jer povređujući druge, oni privlače ljude koji i sami povređuju. Gomilaju i zgrću bogatstvo samo da bi zadovoljili svoja osjetila i hirove. Kako se obogatiti – to upravlja svakom njihovom mišlju i kretnjom. Ti su ljudi, izopačeni, izbezumljeni i zarobljeni u vlastite ovisnosti zadovoljavanja osjetila.
Oznake: strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Sattva Rajas i Tamas iz knjige BHAGAVADGITA
Temeljne komponente poredane redoslijedom od grube tvari, što su fizički i kemijski elementi, do suptilnijih i profinjenijih kao što su um, intelekt i ego koji predstavlja osnovni osjećaj da si ti fizičko tijelo. Sve komponente, čak i one najsuptilnije, pripadaju svijetu prirode. Iznad toga svijeta prirode postoji duhovno područje – životna snaga, izvor svijesti svih bića i pokretač cjelokupnog života. Ova tajanstvena sila podržava i održava sav univerzum. Zajedničko tim dvama područjima, to jest prirodi, koja predstavlja inertnu materiju, i duhu koji predstavlja životnu svijest, jest utroba svih bića. Sam život nastaje iz toga jedinstva prirode i duha.
Tri temeljna svojstva prirode koja nastaju iz niže prirode Boga: dobrota – sattva, strastvena aktivnost – rajas i tama, lijenost, inercija – tamas.
Čovjek mješavina svih triju promjenjivih svojstava prirode, ono svojstvo za koje je čovjek najviše vezan počinje prevladavati i on postaje određeni tip osobe, ponaša se različito, doživljava osjećaje i zablude svojstvene tom obilježju – postaje općenito uravnotežen – sattva, aktivan – rajas ili inertan – tamas. Kako je sada dio prirode, on se mora ponovno rađati i umirati, podložan je bolnoj sudbini svega materijalnoga.
Kako nadvladati tri sile prirode – Tri gune materijalne prirode - biti iznad vremena, prostora i okolnosti, stici do mjesta na kojem je um smiren a ego nestaje.
Svatko ima sve tri sile u sebi u različitim omjerima i odražavat će način ponašanja koji je u skladu s osobinom koja prevladava. Guna znači i isprepletenost (doslovno).
Cilj života je preoblikovati karakter pojedinca u traženju višeg ideala – promijeniti ga od neznanja i lijenosti (tamas) do strastvenog nastojanja (rajas), a nakon toga usmjeriti ga u smirenost i uravnoteženost (sattva). Tijekom dana sve tri osobine poput plime i oseke struje u svakom čovjeku. Čovjek bi trebao znati koja osobina u njemu prevladava.
Kada se pojavi uravnoteženost, čini se kao da svjetlost istinskog Sebstva zasvijetli kroz sva tvoja vrata, tj. osjetila. Tvoj vid postaje oštriji, sluh bolji, mišljenje i djelovanje odmjerenije, savjesnije.
Kad prevladava osobina nemira u tvojoj osobnosti, kao da nestrpljenje, pohlepa i težnja izviru na površinu, kao da te tvoj vlastiti nemir prisiljava na djelovanje.
Kad se tvoj um osjeti lijenim, zbunjenim i nezainteresiranim, znači da je inertnost preuzela prevlast.
Djelovanja uravnoteženosti imaju za posljedicu mudrost, čistoću i sreću. Strast uvijek donosi pohlepu, ljutnju i veliku bol. Inertno ponašanje vodi do neznanja i tupe tromosti.
Ljutnja, patnja (koja uvijek prati djelovanja potaknuta željama) i bol mogu biti dar s neba i pokrenuti čovjeka da ispravi način ponašanja. Patnja je vježbalište na kojem se oblikuje dobar karakter i ispravan način ponašanja (dharma). Život temeljen na Istini, uzdiže čovjeka do smirenosti što je obilježje uravnoteženog stanja. Oni koji nadvladaju osobine prirode u osnovi su promatrači, oni su iznad svjetovnog.
Oznake: strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Sattva Rajas i Tamas iz knjige BHAGAVADGITA
Temeljne komponente poredane redoslijedom od grube tvari, što su fizički i kemijski elementi, do suptilnijih i profinjenijih kao što su um, intelekt i ego koji predstavlja osnovni osjećaj da si ti fizičko tijelo. Sve komponente, čak i one najsuptilnije, pripadaju svijetu prirode. Iznad toga svijeta prirode postoji duhovno područje – životna snaga, izvor svijesti svih bića i pokretač cjelokupnog života. Ova tajanstvena sila podržava i održava sav univerzum. Zajedničko tim dvama područjima, to jest prirodi, koja predstavlja inertnu materiju, i duhu koji predstavlja životnu svijest, jest utroba svih bića. Sam život nastaje iz toga jedinstva prirode i duha.
Tri temeljna svojstva prirode koja nastaju iz niže prirode Boga: dobrota – sattva, strastvena aktivnost – rajas i tama, lijenost, inercija – tamas.
Čovjek mješavina svih triju promjenjivih svojstava prirode, ono svojstvo za koje je čovjek najviše vezan počinje prevladavati i on postaje određeni tip osobe, ponaša se različito, doživljava osjećaje i zablude svojstvene tom obilježju – postaje općenito uravnotežen – sattva, aktivan – rajas ili inertan – tamas. Kako je sada dio prirode, on se mora ponovno rađati i umirati, podložan je bolnoj sudbini svega materijalnoga.
Kako nadvladati tri sile prirode – Tri gune materijalne prirode - biti iznad vremena, prostora i okolnosti, stici do mjesta na kojem je um smiren a ego nestaje.
Svatko ima sve tri sile u sebi u različitim omjerima i odražavat će način ponašanja koji je u skladu s osobinom koja prevladava. Guna znači i isprepletenost (doslovno).
Cilj života je preoblikovati karakter pojedinca u traženju višeg ideala – promijeniti ga od neznanja i lijenosti (tamas) do strastvenog nastojanja (rajas), a nakon toga usmjeriti ga u smirenost i uravnoteženost (sattva). Tijekom dana sve tri osobine poput plime i oseke struje u svakom čovjeku. Čovjek bi trebao znati koja osobina u njemu prevladava.
Kada se pojavi uravnoteženost, čini se kao da svjetlost istinskog Sebstva zasvijetli kroz sva tvoja vrata, tj. osjetila. Tvoj vid postaje oštriji, sluh bolji, mišljenje i djelovanje odmjerenije, savjesnije.
Kad prevladava osobina nemira u tvojoj osobnosti, kao da nestrpljenje, pohlepa i težnja izviru na površinu, kao da te tvoj vlastiti nemir prisiljava na djelovanje.
Kad se tvoj um osjeti lijenim, zbunjenim i nezainteresiranim, znači da je inertnost preuzela prevlast.
Djelovanja uravnoteženosti imaju za posljedicu mudrost, čistoću i sreću. Strast uvijek donosi pohlepu, ljutnju i veliku bol. Inertno ponašanje vodi do neznanja i tupe tromosti.
Ljutnja, patnja (koja uvijek prati djelovanja potaknuta željama) i bol mogu biti dar s neba i pokrenuti čovjeka da ispravi način ponašanja. Patnja je vježbalište na kojem se oblikuje dobar karakter i ispravan način ponašanja (dharma). Život temeljen na Istini, uzdiže čovjeka do smirenosti što je obilježje uravnoteženog stanja. Oni koji nadvladaju osobine prirode u osnovi su promatrači, oni su iznad svjetovnog.
Oznake: strast, inertnost, nestrpljenje, pohlepa, težnja, smrt, gune, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Bog i vječnost - stanje besmrtnoti_ iz knjige BHAGAVADGITA
Postoje četiri vrste ljudi koji traže povezanost s Bogom: jedni, koji su izmoreni svijetom – ljudi koji štuju Boga radi ublažavanja svoje mentalne ili fizičke napetosti, ili da se oslobode straha i nesreće. Drugi, koji su u potrazi za srećom kroz svjetovne stvari – ljudi koji se mole Bogu da im osigura bogatstvo, obitelj, moć, ugled i sl. Treći, koji traže duhovno napredovanje – ljudi kojima je poticaj za povezivanje s Bogom stjecanje znanja i iskustva kako bi im pomoglo u sebeostvarenju. Četvrti su mudri – ljudi koji su istinski spoznali Sebstvo, atmana, koji znaju da postoji samo Bog, i čiji je jedini poticaj Bog i ništa drugo.
Neuništivi Bog –
...nije smisao u tome da se nadaš dobrom rođenju već da težiš dobroj smrti.
Zbroj svih misli i osjećaja tijekom cijeloga tvog života zgusnut će se u samo jedno stanje uma u trenutku kada budeš napuštao tijelo. Prihvatit ćeš određeni mentalni stav u trenutku smrti. Sve što je privlačilo tvoju pozornost tijekom života, neizbježno će biti u tvojoj svijesti u trenutku smrti – i na tu razinu svijesti ti ćeš prijeći. Nakon nekog vremena ista ta mentalna struktura vratit će se natrag u svijet. To se naziva ponovnim rođenjem. Tijekom života pripremaj se za trenutak smrti. Bilo koji trenutak može biti tvoj posljednji, zato se odnosi prema svakom trenutku kao da ti je posljednji, jer je tvoja misao u tom trenutku temelj na kojem će se graditi tvoje sljedeće rođenje. Živi u stanju stalne duhovne svijesti.
Oni koji ne napreduju dalje od predodžbe raja i pakla osuđuju sebe na među svjetove i na taj se način vežu uz smrt i ponovno rođenje. Jedini način da se dosegne vječnost, besmrtno stanje, je ljubav, nepokolebljiva odanost samo Bogu. Odvojena duša ne može opstati odvojena od Boga, univerzalne Duše.
„Onima koji mi potpuno predaju svoje srce ja dajem buddhi, intelekt koji je iznad svjetovnog intelekta, moć razlučivanja stvarnoga od nestvarnoga.“
...ja volim onoga tko je iznad osjećaja „ja“ i „moje“, kojega bol ne uznemiruje niti zadovoljstvo ushićuje.
Ako odbaciš očekivanja, to će te istog trenutka dovesti do mira.
Volim onoga tko ne gaji u duši nikakvo zlo prema bilo kojem živom biću, već s ljubavlju uzvraća na mržnju, koji se prijateljski i sa suosjećanjem odnosi prema svakomu, onoga koji se uzdigao iznad osjećaja „ja“ i „moje“, kojega ne dira bol niti ushićuje zadovoljstvo. Volim one koji su slobodni od straha, zavisti i drugih uznemirenosti što ih svijet sa sobom nosi, a udarce na koje nailaze prihvaćaju kao prikrivene blagoslove. Volim one koji ne očekuju apsolutno ništa. Oni koji su čisti iznutra i izvana također su mi vrlo dragi. Volim poklonike koji su spremni biti mojim instrumentima i ispunjavaju zahtjeve što ih pred njih postavljam, a od mene ne traže ništa. Ja volim one koji se niti raduju niti osjećaju odbojnosti, ne tuguju niti teže da nešto posjeduju, na koje ne utječe ništa što im se događa, bilo loše ili dobro i koji su mi unatoč svemu odani. Oni su ravnodušni prema počasti ili sramoti, toplini ili hladnoći, pohvali ili osudi – oni ne samo da nadziru svoj govor, već su tihi u sebi. Veoma su mi dragi i oni koji su općenito zadovoljni životom i nisu vezani za svjetovne stvari, čak niti za dom.
Oznake: smrt, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Bog i vječnost - stanje besmrtnoti_ iz knjige BHAGAVADGITA
Postoje četiri vrste ljudi koji traže povezanost s Bogom: jedni, koji su izmoreni svijetom – ljudi koji štuju Boga radi ublažavanja svoje mentalne ili fizičke napetosti, ili da se oslobode straha i nesreće. Drugi, koji su u potrazi za srećom kroz svjetovne stvari – ljudi koji se mole Bogu da im osigura bogatstvo, obitelj, moć, ugled i sl. Treći, koji traže duhovno napredovanje – ljudi kojima je poticaj za povezivanje s Bogom stjecanje znanja i iskustva kako bi im pomoglo u sebeostvarenju. Četvrti su mudri – ljudi koji su istinski spoznali Sebstvo, atmana, koji znaju da postoji samo Bog, i čiji je jedini poticaj Bog i ništa drugo.
Neuništivi Bog –
...nije smisao u tome da se nadaš dobrom rođenju već da težiš dobroj smrti.
Zbroj svih misli i osjećaja tijekom cijeloga tvog života zgusnut će se u samo jedno stanje uma u trenutku kada budeš napuštao tijelo. Prihvatit ćeš određeni mentalni stav u trenutku smrti. Sve što je privlačilo tvoju pozornost tijekom života, neizbježno će biti u tvojoj svijesti u trenutku smrti – i na tu razinu svijesti ti ćeš prijeći. Nakon nekog vremena ista ta mentalna struktura vratit će se natrag u svijet. To se naziva ponovnim rođenjem. Tijekom života pripremaj se za trenutak smrti. Bilo koji trenutak može biti tvoj posljednji, zato se odnosi prema svakom trenutku kao da ti je posljednji, jer je tvoja misao u tom trenutku temelj na kojem će se graditi tvoje sljedeće rođenje. Živi u stanju stalne duhovne svijesti.
Oni koji ne napreduju dalje od predodžbe raja i pakla osuđuju sebe na među svjetove i na taj se način vežu uz smrt i ponovno rođenje. Jedini način da se dosegne vječnost, besmrtno stanje, je ljubav, nepokolebljiva odanost samo Bogu. Odvojena duša ne može opstati odvojena od Boga, univerzalne Duše.
„Onima koji mi potpuno predaju svoje srce ja dajem buddhi, intelekt koji je iznad svjetovnog intelekta, moć razlučivanja stvarnoga od nestvarnoga.“
...ja volim onoga tko je iznad osjećaja „ja“ i „moje“, kojega bol ne uznemiruje niti zadovoljstvo ushićuje.
Ako odbaciš očekivanja, to će te istog trenutka dovesti do mira.
Volim onoga tko ne gaji u duši nikakvo zlo prema bilo kojem živom biću, već s ljubavlju uzvraća na mržnju, koji se prijateljski i sa suosjećanjem odnosi prema svakomu, onoga koji se uzdigao iznad osjećaja „ja“ i „moje“, kojega ne dira bol niti ushićuje zadovoljstvo. Volim one koji su slobodni od straha, zavisti i drugih uznemirenosti što ih svijet sa sobom nosi, a udarce na koje nailaze prihvaćaju kao prikrivene blagoslove. Volim one koji ne očekuju apsolutno ništa. Oni koji su čisti iznutra i izvana također su mi vrlo dragi. Volim poklonike koji su spremni biti mojim instrumentima i ispunjavaju zahtjeve što ih pred njih postavljam, a od mene ne traže ništa. Ja volim one koji se niti raduju niti osjećaju odbojnosti, ne tuguju niti teže da nešto posjeduju, na koje ne utječe ništa što im se događa, bilo loše ili dobro i koji su mi unatoč svemu odani. Oni su ravnodušni prema počasti ili sramoti, toplini ili hladnoći, pohvali ili osudi – oni ne samo da nadziru svoj govor, već su tihi u sebi. Veoma su mi dragi i oni koji su općenito zadovoljni životom i nisu vezani za svjetovne stvari, čak niti za dom.
Oznake: smrt, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Bhagavatgita, Karmayoga, obrasci, strah
Prolazna priroda svjetovnih zadovoljstava
Put Djelovanja – Karmayoga
...izvršavaj svoje svjetovne dužnosti, ali nemoj se za njih vezati ni težiti za njihovim plodovima. ... pusti da se to događa samo od sebe, poput disanja ili kucanja srca.
Sve je djelovanje – uzimanje hrane, spavanje, disanje, kucanje srca, čak i podsvjesne mentalne aktivnosti. Svatko je neminovno doveden u stanje djelovanja po svojoj prirodi i od strane same prirode. Upusti se u djelovanje, obavljaj svoj posao, ali strogo nadziri svoj um i osjetila. I budi svjestan da bi posao koji obavljaš trebao na neki način doprinjeti, izravno ili neizravno, većem boljitku čovječanstva.
Čovjekova je zadaća djelovati nesebično, ne razmišljati o vlastitoj dobrobiti. Kad se baviš nesebičnim služenjem koje je požrtvovnost, priroda ispunjava tvoje želje, ne trebaš ju za to ni moliti.
I put znanja ili promišljanja, i put djelovanja vode k istom cilju, a to je oslobođenje. Kad se oslobodiš ega, oslobađaš se i karme. Ne možeš se odreći djelovanja, prije nego ga izvršiš (spoznaja izravnim iskustvom).
Mudri prepoznaju prolaznu prirodu svjetovnih zadovoljstava pa stoga ne traže sreću na području osjetila. Osjetilna zadovoljstva izvor su patnje. Zemaljska zadovoljstva, iako izgledaju ugodna, prolazna su i zapravo su bolna. Mudri znaju da patnja neizbježno, bez iznimke ide ruku pod ruku sa svjetovnim zadovoljstvima. Želja i ljutnja dopunjuju jedna drugu. Ljutnja je odgovor na nezadovoljstvo zbog neispunjenih želja. Kad uspiješ nadzirati ili transcendirati želju i ljutnju, koje se javljaju u tijelu, ali ne u atmanu, moći ćeš pronaći istinsku, trajnu sreću. Oni koji pronalaze radost i mir samo u sebi, istinski su sretnici.
Postupak nadvladavanja uma i osjetila sastoji se u isključivanju vanjskog svijeta. Treba se usredotočiti na središte duhovne svijesti koje se nalazi između obrva i postupno uravnotežiti udah i izdah. Tada, nakon što su tijelo, um, osjetila i intelekt pod nadzorom, kada su oslobođeni želje, straha i ljutnje, dolazi do ostvarenja stalne slobode i blaženstva s Bogom.
Ukrotiti um i osjetila
Održavanje fizičke, mentalne i intelektualne ravnoteže, neovisno o tome kako su teški izazovi, dovodi do trajne radosti, što je pouzdano obilježje jednog jogina. Istinski jogin nije duhovni pustinjak, već je discipliniran, Bogu posvećeni čovjek koji potpuno živi u svijetu.
Znanje se stječe osjetilima i umom – to jest putem onoga što vidiš i misliš. Mudrost se stječe izravnim shvaćanjem, unutarnjim uvidom i intuicijom. Znanje nešto zna na intelektualnoj razini. Mudrost to u potpunosti „spoznaje“ i može to primjeniti u svakodnevnom životu.
Oznake: um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Sattva, Rajas, Tamas, Bhagavatgita, Karmayoga, smrt, obrasci, strah
Oslobađanje od nasilja parova suprotnosti - iz knjige BHAGAVADGITA
Ako odlučiš promatrati sebe kao svjetovno tijelo koje umire, zašto proživljavati tu tjeskobu? Tvoja malodušnost ti oduzima snagu. Smrt je neizbježna za sve što živi. Ti znaš da je smrt sigurna za sve što postoji u prirodi, zašto onda tugovati za nečim što je sasvim prirodno? Ništa – apsolutno ništa u prirodi nije trajno. Sva bića su prolazne prirode.
U životu/ratu izvojevati ćeš pobjedu ako ćeš se na isti način odnositi prema bolu i zadovoljstvu, dobitku ili gubitku, pobjedi ili porazu.
Biti vezan za stvari svjetovne prirode ni u kom slučaju nije svrha života. Bolje je usredotočiti se na ono vječno i na ono iznad svjetovnosti. Usredotoči se na oslobađanje od nasilja takozvanih parova suprotnosti. Oslobodi se pokušaja da uvijek sve vrednuješ i prosuđuješ. Oslobodi se obrazaca navike da stvari promatraš kao dobre i loše, kao nešto što voliš ili ne voliš, kao nešto što ti stvara ugodu ili ti nanosi bol.
Pobrini se da ne težiš za priznanjem ili gomilanjem zemaljskih dobara. Želja za plodovima djelovanja donosi brigu zbog mogućeg neuspjeha – um koji strepi. Kad si previše zaokupljen krajnjim rezultatima, povlačiš se iz stvarnosti u nestvarnu budućnost, obično ispunjenu strahom.
Prosvijetljen je onaj čiji je um neuznemiren tugom ili nesklonošću, koji ne žudi za ugodom i oslobođen je triju obilježja koja u najvećoj mjeri kaljaju um – vezanost, strah i ljutnja.
Oznake: vezanost, Bhagavatgita, smrt, obrasci, patnja, strah
nedjelja, 21.12.2014.
Preobrazi male stvari u slavlje
Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija – jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.
Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.
Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu.
Čud(n)o, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, izađeš iz jednog stanja i počneš da plešeš.
Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan – oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.
Život će biti stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetati. Preobrazi male stvari u slavlje.
Naprimjer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen samostanu i svakom domu koji si to može priuštiti, postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva nešto uobičajeno, svakodnevno – oni to preobraze u slavlje.
A to što se priredilo sa čajem može se primjeniti sa svime – sa tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odeća neće biti samo od tkanine koja te pokriva – to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće.
Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti, imaće tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje.
Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš načiniti te trenutke ljepšim i veselim trenucima opuštenosti i odmora, trenucima meditacije, trenucima slušanja muzike ili poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer neko sprema čaj za tebe, samovar pjevuši svoju pesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju i da sviraju flautu za tebe... Te stvari su od većeg značaja no sva medicina.
Kada si bolestan pozovi ljekara, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolja medicina. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja.
Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i bivamo neraspoloženi i tužni – baš kao da nam nedostaje nekog veselja koje smo zaboravili u našoj kancelariji. U kancelariji ti samo imaš bijedu – samo jedan dan dopusta i ti ponovo zapadaš u bijedno stanje, ne možeš se opustiti.
Načini sve kreativnim, od lošeg načini najbolje – to je „umjetnost“. I ako čovek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života čini ljepim; ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh njeova života.
Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, djetinjstvo, meditacija, mir, društvo, Bolest, ozdravljenje, lijecenje, smrt, umiranje
ponedjeljak, 01.07.2013.
Iz knjige Bhagavatgita; Kako čovjek postaje savršen
Njeguj čisti intelekt. Oslobodi svoj um i srce privida. Obuzdaj samoga sebe. Odbaci ego. Ukroti svoja osjetila uz pomoć čvrste volje. Okani se svih prizora, okusa i zvukova svijeta. Ostavi po strani bez žaljenja sve sklonosti i nesklonosti koje su tako veliki teret u životu. Traži samoću, jedi malo, živi skromno, oslanjaj se samo na sebe, obuzdaj svoje misli, govor i djela. Budi nevezan, a ne pod utjecajem vlastitih osjećaja. Odbaci od sebe svu zaokupljenost samim sobom, nasilje, drskost, želju, ljutnju i vezanost. Okreni leđa luksuzu i imetku. Posjeduj vrlo malo i odbaci svaki osjećaj za „moje“. Budi staložen, u miru sa sobom i svima drugima. Uđi u vrhovno stanje jedinstva samnom koji sam Istina, Svijest i Blaženstvo.
Ne teži i ne tuguj ni za kim i ni za čim.
Najlošije što možeš učiniti jest da ne slijediš svoju unutarnju istinu! Čovjek se ne razlikuje od svoje prirode, i mora djelovati u skladu s njom. Ti si sam stvorio sklonosti koje te sada vežu. Zakon karme je snažniji od tvog ega. Čak i kad u svojoj zabludi pomisliš da nešto ne želiš učiniti, tvoja će te priroda prisiliti da to učiniš. Slijediti svoju prirodu jedini je način da odradiš svoju karmu.
Oznake: sreća, pohlepa, težnja, bog, um, osjetila, zelja, zudnja, ceznja, tjelesni uzici, ljutnja, Atman, patnja, vezanost, karma, ego, oslobođenje, Bhagavatgita, Karmayoga, smrt, obrasci, strah
nedjelja, 31.03.2013.
Wisdom collection Video
Tolle - Smrt i vjecnost VIDEO
KLIKni ispod desno na CC za subtitle-prevod na hr
Oznake: Tolle, smrt, vjecnost, vjecni zivot, identitet, forma, bog
ponedjeljak, 20.08.2012.
Pronadjite majstora u sebi
Pasivna svjesnost i ne – napor
Ponekad ce vam se za setnje gradom Bozansko ukazati. Ili dok promatrate zalazak sunca, ne cineci nista. To je pasivna svjesnost. Nista osim promatranja ne cinite. Jer nista drugo ni nije potrebno.
Kroz napor do nenapornosti, kroz traganje do stanja u kom um prestaje sa traganjem, kroz um dolazite do neuma.
Mozete biti potpuno staticni izvana, no unutra se paklena aktivnost itekako moze nastaviti. Prvo, kroz napor, treba zaustaviti tu buku; trceci, skakuci, divljajuci …
Ove rijeci koje vam pisem sam cuo od drugih. Zelim da ih podijelim s vama. Ne zelim reci da su moje, zelim ih za vas odabrati. To su rijeci koje su mi dotakle srce i to iskustvo zelim s vama da podijelim. Onako prijateljski, ne kao neki guru, nego kao gest ljubavi, dijeljenja srece. Ili dijeljenje boli.
Kada je neko otvoren, ako ne stvara otpor, ako se predao, tada je sve gotovo dok trepnes okom – cak ni taj treptaj nije potreban. Tada se sve desava u bezvremenosti.
Kada ce se to, nakon dugog cekanja, dogoditi? Jedna godina je izgubljena, dvije, tri godine su prosle, a ja samo cekam i nista se nedogadja. Ako tako kalkulirate, tada gubite vrijeme. Ne treba se pitati o putu. Treba samo putovati. Put nije gotov, nije utaban. Put se stvara kroz putovanje. U trenutku kad pocne putovanje – pocinje i put. Postoji ona izreka; Ne radi se o odredistu nego o putu.
Ekstraverti vs introverti
Ljudi misle da su su sretni kada su sa prijateljima; i onda kad ostanu sami im je dosadno, osjecaju se bijedno – netko im je potreban. To je jedan tip ljudi – ekstraverti. Introverti su drugi tip – kad kod su sami oni su sretni. Sa ulaskom drugog u zivot introverta, sa tim drugim ulazi nezadovoljstvo. Oba su tipa ponaosob ogranicena.
Tip je prepreka i te se prepreke treba osloboditi. Ne trebate biti niti jedan odredjen tip ili mozete biti oba tipa istovremeno.
Sta da se radi? Ne treba u situacije ulaziti sa odredjenim i utvrdjenim stavom; treba se, sto je moguce vise, iz krajnosti u krajnost kretati noseci kvalitet. Ubrzo ce te biti u stanju kvalitet unjeti u svaku situciju.
Kada krenete iz tisine sa kvalitetom u sebi i u vidu, tada u aktivnost ulazite s kvalitetom u pozadini. Ako barem jednom uspijete do suprotnog pola stici iduci s kvalitetom koji cete do tamo uspjeti donjeti, onda ste naucili vjestinu.
Nakon tog postignuca vi odete u brda ili do mora. Brda su vrll lijepa. Zatim se vratite u svijet. I on je lijep. Zasto onda i ljudi nebi bili lijepi? Ponekad budite sami, ponekad sa ljudima. A ako budete budni krajnosti vam mogu i pomoci.
Ako svoj kvalitet srece mozete prenjeti iz samoce u drustvo, odjednom cete postati svjesni jedne nove pojave; drustvo vam pomaze da budete u samoci a samoca vam pomazete da budete u dubljem odnosu sa ljudima.
Covjek koji nikada nije zivio u samoci ne moze vidjeti ljepotu medjuljudskih odnosa. Kao sto ni onaj drugi ne moze znati ljepotu samoce. Osoba rodjena u nekoj zabiti nece uzivati u samoci. Ona ce tamo zatupiti.
Ljudi rodjeni gore u Himalajima ne mogu vidjeti svu ljepotu krajolika. Oni osjete groznicu Londona i Bombaja kao sto oni koji zive u Londonu dozive uzbudjenje Himalaja.
Krajnosti odn kontrasti su potrebni da bismo vise osjetili. Zivot je radost jer je smrt uvijek u blizini. Ljubav nas vodi do vrha jer moze biti izgubljena. Ovog trenutka postoji a vec je sljedeceg trenutka nema. Mogucnost njenog odsustva daje dubinu njenom prisustvu. Ne postoji nista na sta bismo se mogli osloniti.
Ako ste odista zivi, puni energije, onda mozete umrijeti blazeno, radosno. Samo slabici umiru nesretni – zato sto nikad i nisu zivjeli, niti okusili pice iz vrca zivota. Oni su se samo nadali i nadali i nadali i zivot im se niti jednom nije dogodio. Zato se takvi i boje smrti.
Onaj koji je stvarno zivio, spreman je da prihvati smrt u svakom trenutku.
Ako zelite vise zivota, budite spremni za smrt. Ako za zivota kvalitet – osjecaje zadovoljstva, blazenstva i radosti, naucimo prenositi u svaku situaciju onda nam smrt moze predstavljati vrata za ulazak u Bozansko; uskrsnuce ili ponovno rodjenje. Covjek koji zna, i umiruci nosi radost u sebi.
Prije ili kasnije stvari ce se srediti same od sebe. Nema potrebe da ih vi sredjujete. Vi samo sredite sebe. Jednom kad ste sredjeni, cijeli svijet je sredjen. Jednom kad ste sa sobom u harmoniji i svijet oko vas postaje harmonican.
Ako postanete ovisni o nekome taj drugi postaje destruktivan. Ako ono sto osjecate, kada ste sa tom osobom, znate ponjeti sa sobom onda cete doci do tocke kada cete se i sami moci osjecati onako kao da ste i s tim nekim. Kada ste od mene postali slobodni, i kada sam za vas SLOBODA, tek onda mogu za vas stvari u – ciniti.
Ako je odnos u obliku konstantne ovisnosti i ako niste slobodni, onda vam onaj drugi ne moze biti ni od kakve koristi. Onda je to samo odgadjanje stvari.
Ako su ptice sretne onda i vi mozete biti sretni, jer dostupan vam je isti izvor srece. No vi ste stvorili barijere, blokirali ste izvor. Ako je drvece tako bezbrizno zasto onda vi ne biste mogli biti takvi? Ista snaga tece kroz drvo i kroz vas.
Oznake: ljubav, smrt, kvalitet, put, svjesnost
petak, 17.08.2012.
RIZIKOVATI SVE
Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore, oni ne žive jer je njihov sav život obiljezen strahom, a takav život je gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti, također. Oni su zaplašeni hiljadu i jednom stvari koje su sami izmislili.
Treba naučiti kako biti hrabar. A zašto je hrabrost potrebna za život? – Stoga što je život nesiguran. Ako budeš inzistirao na sigurnosti, tada ćeš ostati zatočen u jednom malom kutu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. U tome neće biti avanture ni ekstatičnosti.
Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato, uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života – ništa nije vrijednije od toga. Nemoj da žrtvuješ svoj život zbog malih stvari – novca i sigurnosti. Svako treba da živi svoj život što je moguće potpunije, tako se rađa radost.
Oni koji stvarno žele da žive treba da preuzmu više rizika. Oni treba da nauče da ne postoji dom, da je život hodočašće – bez početka i bez kraja. Da, postoje mjesta gde se može odmarati, ali to su samo prenoćišta i ujutro nastavljamo dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne dospijeva do kraja – stoga je život vječan.
Najbolja životna hrana je rizik: što više rizikuješ to si životniji. A kada jednom shvatiš to, ne iz očaja, ne iz bespomoćnosti, iz nužde, već iz stanja osvještenosti – tada ces otkriti ljepotu koju ta mogućnost nudi.
Ljepota zivota je u tome sto nije predvidiv i sto je pun iznenađenja. Ako je sve sigurno, određeno, zagarantirano, tada neće biti prilike za uzbuđenje, za ples.
Isus je uvijek govorio svojim učenicima: „Veselite se, uživajte! Iznova i iznova vam kažem: uživajte!“
Nije bitan cilj, čak ni pravac. Kako nam kaze Alisa u zemlji cuda;
If you don’t know where you’re going, any road will take you there.
Allice in wonderland
Ili; It is about journey not about destination ili If you’re not enjoying the journey, you probably won’t enjoy the destination.
Kreni bez ikakvih predubjedjenja, bez želja, bez ideje kako bi to kretanje trebalo da izgleda. Samo se opusti i prepusti.
Ljudi o smrti imaju krivu predodžbu.
Naše su kuće nalik grobovima. Previše nas zaokuplja sigurnost. Niko ne može niusto u zivotu biti siguran. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena te voli danas – a sutra, ko zna? Zbog sigurnosti mi smo izmislili i brak. Zbog sigurnosti mi smo izmislili i društvo. Zbog takve sigurnosti mi se uvijek krećemo utabanim stazama.
Život je divalj, neobuzdan. Ljubav je neobuzdana. Bog nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu. I Bog je divalj.
Oznake: strah, rizik, hrabrost, život, osvještenost, smrt
