http://rigijev.blog.hr
nedjelja, 21.12.2014.
Sve je važno
Jedan zen-majstor po imenu Lin Či je umirao. Hiljade učenika se okupilo da čuju poslednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao – veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu reč. Vidjevši da će on umrijeti a da neće izgovoriti nijednu reč, neko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, takođe majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: „Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoju posljednju riječ? Uvijek sam govorio da nemaš dobru memoriju. Ti umireš... nisi li zaboravio?“
Lin Či reče: „Samo oslušni.“ Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. „Kako je divno“, i potom izdahnu. Na trenutak, kada je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale... On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku:
Ne činite stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim. Sve je važno.
U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.
(U) životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje – da nema ništa što je više i ništa što je manje, sve zavisi o tebi: šta ćeš izvući iz toga.
Započni meditirati i stvari će početi rasti u tebi – tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima brže se razvija. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom, bez potrebe za ijednom suzom i tugom – možda suze radosti, ali ne tuge.
Ali ti treba da počneš sa bezazlenošću. Zato, prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi – zato što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela...
Život je veoma jednostavan: to je veseli ples. Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji ozbiljnošću stvaraju život bez smijeha, stvaraju ideju da je život grijeh, da je to iskupljenje za neke imaginarne grijehe. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja ukazuje da sve treba biti iskupljeno? – da ti treba da patiš jer si načinio loša djela, a to je sve neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi patio.
Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a ona je data onima koji to mogu oslušnuti, koji zaslužuju to. To je tvoje osnovno pravo da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. To bi bilo protiv egzistencije ako to ne bi uljepšao, ako bi sve ostavio onako kako si zatekao.
Ne, neka poslje tebe to ostane sretnije i ljepše.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, meditacija, mir, uživanje
Preobrazi male stvari u slavlje
Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija – jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.
Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.
Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu.
Čud(n)o, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, izađeš iz jednog stanja i počneš da plešeš.
Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan – oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.
Život će biti stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetati. Preobrazi male stvari u slavlje.
Naprimjer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen samostanu i svakom domu koji si to može priuštiti, postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva nešto uobičajeno, svakodnevno – oni to preobraze u slavlje.
A to što se priredilo sa čajem može se primjeniti sa svime – sa tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odeća neće biti samo od tkanine koja te pokriva – to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće.
Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti, imaće tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje.
Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš načiniti te trenutke ljepšim i veselim trenucima opuštenosti i odmora, trenucima meditacije, trenucima slušanja muzike ili poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer neko sprema čaj za tebe, samovar pjevuši svoju pesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju i da sviraju flautu za tebe... Te stvari su od većeg značaja no sva medicina.
Kada si bolestan pozovi ljekara, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolja medicina. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja.
Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i bivamo neraspoloženi i tužni – baš kao da nam nedostaje nekog veselja koje smo zaboravili u našoj kancelariji. U kancelariji ti samo imaš bijedu – samo jedan dan dopusta i ti ponovo zapadaš u bijedno stanje, ne možeš se opustiti.
Načini sve kreativnim, od lošeg načini najbolje – to je „umjetnost“. I ako čovek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života čini ljepim; ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh njeova života.
Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, djetinjstvo, meditacija, mir, društvo, Bolest, ozdravljenje, lijecenje, smrt, umiranje
ponedjeljak, 20.08.2012.
Oshov pogled na zivot i na odnose
Oshov pogled na zivot i na odnose
Vazno sazananje je da nam potraga za Srecom u spoljnom svijetu – izvan nas, kao sto je trka za novcem, karijerom, polozajem i statusom, i svim drugim ovozemaljskim ciljevima, predstavlja put u jos vecu patnju.
Oshov pogled na zivot ima korijene u Tantri, koja je jedina na istoku slavila zivot kao uzitak i radost, u svijetu bez potiskivanja kojima nas uce od dolaska na svijet. On dalje vidi zivot kao dar od Boga, koji treba iskoristiti do krajnjih granica. Treba cak prevazilaziti i rusiti te granice da bi se tako moglo okusiti rajsko stanje, stanje iza uma i tijela. Seksualnu energiju, jedinu energiju koju imamo, treba iskoristiti tako da putem njene transformacije, dodjemo do kozmicke svijesti. Tantra poziva na zivot bez dogma, pravila i zabrana. Tu su prisutni Bog, Zivot i covjek koji kroz zivot spoznaje Boga u sebi.
U zivotu imamo sansu za dostizanja blazenstva, koje se postize prestankom rada uma i tisinom koja se pomalja u Prostoru iza uma. Otkrice tajne se dogadja prestankom prikrivanja i pretvaranja da ste nesto drugo i suocejem sa prazninom u sebi i prazninom u drugom ljudskom Bicu. Skidanjem velova bespotrebnih informacije i suvisna znanja. Uz ljubav i podrsku. Bez ogranicenosti, ukalupljenosti i sputanosti sistematicnim sistemimima misli.
Ovdje se radi o slobodi i pobjedi nad svim stegama i lancima obicnosti i porosjecnosti. Radi se o svijetu u kom se izmice svakoj klasifikaciji. Cudesnom svijetu u kom se govori jezikom srca. Tu gdje se uz ljubav i predavanje moze zakoraciti u Prazninu.
Osho nam govori o Bijelom oblaku koji nema puta. On pluta, plovi i nista ne dostize ni postize. Nema odredista ni kraja. Gdje god stigao i sto god dosegnuo, to mu je i cilj. Plovi s njim gdje god da vjetar krene – on se ne opire niti se bori.
Jednom kad sebi postavimo cilj fiksirali smo svoju sudbinu. Ako je um opsjednut ciljem onda je ispunjen nervozom i frustracijama.
Um je uvijek u potrazi za odredjenim smislom. Za svrhom i svrsishodnoscu. Na taj nacin smo izdvojeni od cjelokupnosti zivota, cjeline u kojoj ne postoji ni svrha ni cilj. Postoji samo uzivanje u zivljenju, slavljenje trenutka, radost i ekstaza. Jer ako plovimo tamo gdje nas vjetar nosi, gdje god se zadesimo tu je cilj.
Jer cilj nije nesto zavrsno – kraj crte, nego je svaki trenutak cilj.
Nema nista sto bih jos trebao da ostvarim. Upravo u ovom trenutku mi je sve dostupno. Samo ako sam dovoljno Budan. No moj je um uvijek vec tamo negdje u buducnosti.
U trenutku kada se odreknem imena, identiteta odn forme; muskarac, bijelac … tada pocinje P L O V.
Zivot je tajna. Zivot ne mogu rijesiti nego zivotom mogu postati.
Prekinite s odnosima
Odnos postoji kad ste dva, podijeljeni. Tako odnos zapravo i nije odnos nego separacija, razdvojenost. Gdje god postoji odnos postoji i separacija. U odnosu uvijek ostajete razdvojeni, a u razdvojenosti je uvijek pristutna manipulacija.
Mi od ljubavi stvaramo odnos i tim je ljubav osudjena na smrt. U ljubavi ne smije biti odnosa. Vi trebate postati jedno s ljubljenim i dati mu priliku da bude jedno s vama. To treba biti stapanje – samo tako sukobljavanje prestaje. Inace je to odnos u kome su prisutni posjedovanje, gospodarenje, manipulacija i eksploatecija. Sve su to radnje ega.
Prekinite sa odnosima. Velik ste dio zivota proveli u odnosima, sad sa ovim sad sa onim. I dovoljno ste patili. I previse. Patili ste vise nego zasluzujete. Sve to zbog krive koncepcije odnosa.
Pogresan concept je; prvo moras biti svoj i tek nakon toga u odnosu. I odatle popticu sve napetosti, svi sukobi i sva nasilja.
Sartr je rekao; Pakao su drugi. Zapravo pakao nisu drugi nego vas ego. Kada u odnosu uspijete da nestanete, pakao nestaje. Tada ste preobrazeni i usli ste u raj.
Adam i Eva su izbaceni iz raja jer su jeli zabranjeno voce sa drveta znanja. Zasto je voce sa drveta znanja bilo zabranjeno? Zato sto sa znanjem dolazi ego.
Pokusajte ovo, sjedite ispod drveta i potpuno zaboravite na sebe. Neka samo drvo ostane. To se desilo Boedhi ispod Bodhi drveta. On nije Bio; u tom se casu sve dogodilo. Samo je Bodhi drvo ostalo.
Pronadjite trenutak kada Niste. Ti trenuci nepostojanja su trenuci kada cete po prvi put zaista Biti.
Sto god da ste, prihvatite to sa takvom potpunoscu da izvana ne ostane nista sto bi trebalo ostvariti.
Da sada ste od sebe odbijali mnoge stvari – zato vam se one i pojavljuju u snovima. Krecete se ulicom i u susret vam dolazi neka privlacna osoba; zelja se pojavljuje i vi je odbacujete rijecima; To je pogresno. A to cijela kultura, tradicija, drustvo, moral vriste u vama. Kada se pojavi neko lijepo lice vi ga, kao da nesto nije u redu, odbijate. I sada ce to lice postati vas novi san.
Odbijena zelja postaje san. Snovi i fantazije su proizvod potisnutih zelja.
Bas oni koji odbijaju uobicajen ljudski zivot su prave fabrike najprostijih snova.
Ne odbijajte snove jer cete postati opsjednuti tim istim snovima.
Sto god da vam se dogadja prihvatite i ne osudjujte.
Ne stvarajte podjele na prirodno i neprirodno. Cjelokupnost to je priroda. Ne samo drvece, oblaci, trava – sve. Nema nicega sto je neprirodno. Sve je prirodno.
Um zivi kroz razlike, kroz podjele. Prihvatite sto god da Jeste i prihvatite to bez analize.
Vi ste u jednoj te istoj prirodi, bilo da ste na pijaci ili negdje u brdima. Negdje je priroda postala planina i suma a negdje prodavnica i pijaca. I jednom kad shvatite Tajnu Prihvatanja tada cete i na pijaci uzivati. Pijaca ima svoju ljepotu, zivot i dah. A planine i sume ne bi bile tako ljepe da nema pijacne guzve i buke.
Jedna dobra pijaca uvijek daje dubinu tisine jedne dobre planine.
Um je ubijica
Um je ubojica i zlocinac. Ubojica svih tajni. Uciniti sve krajnje izvjesnim, to je najdublja potreba uma.
Raz – Um se boji zivota!
Objasnjenja umrtvljuju stvari oko nas. Teolozi su i od Boga nacinili mrtvu stvar – previse su ga objasnjavali. Zato je Bog danas mrtav. Ubili ga propovjednici. Toliko su ga objasnjavali da ni jedna tajna nije ostala.
Susret
Kada ste ispraznjeni, kada samo praznina postoji, susret se desava. Kada postanete budni i shvatite da je mogucnost da nekoga i promasite uvijek prisutna, iznenada susret postaje moguc.
I dok god se ne kockate potpuno – gubit cete!
Hazard ne smije biti djelimican. To je pravilo igre. Stoga ne igrajte oprezno, s rezervama. Ulozite u igru sve sto imate.
Biti uobicajen je vrlo neuobicajen kvalitet jer su oni koji nisu obicni u nekom svom ego – tripu; bogatstvo, moc, status. Pastir, ribar i stolar – ‘beznacajni’, obicni ljudi nezainteresirani za bilo kakva dostignuca – jedino su oni bili privuceni Isusom.
Biti uobicajen prava je rijetkost; biti apsulutno Obican je zaista neobicna stvar. Zen majstori kazu; postani prvo obican, pa tek onda, kroz to, neobican.
Vase je Bice je ovdje rijetko jer se raz – um boji smrti. U njemu uvijek postoji pohlepa za zivotom. On se za zivot kaci. Cak i ako bijedno zivi – lijepi se za zivot i to ne zbog zivota nego zbog straha od smrti. Straha od kraja.
Duhovno putovanje ima pocetak ali nema kraj. Zato ne jurite za dostignucima, ne tezite nekom cilju, samo zivite od trenutka do trenutka, plutajuci, ploveci.
Oznake: odnos, veza, ljubav, partner, život, karijera, Tantra, polozaj, status, uspjeh, sreca, uzitak, radost, bog, patnja, praznina, kolektivno znanje, dogma, seksualna energija, seks, transformacija
petak, 17.08.2012.
Stvarni neprijatelj ljubavi
Stvarni neprijatelj ljubavi
Umesto straha, živi ljubav; oni su krajnje suprotni. Ljudi obično misle da su ljubav i mržnja suprotni; to je pogrešno, oni nisu. Ljubav i mržnja su ista energija, ljubav/mržnja je jedna ista energija. Ljubav može postati mržnja, mržnja može postati ljubav: oni su promjenjivi. Stoga oni nisu suprotni, oni se dopunjuju.
Ustvari, mi volimo i mrzimo jednu istu osobu: to uvijek ide zajedno. Oni nisu neprijatelji, oni su prijatelji.
Stvarna suprotnost postoji između ljubavi i straha. Oni nisu nikada zajedno; ako si previše prožet strahom, ljubav nestaje. Strah ne može biti promijenjen u ljubav, ljubav ne može biti pretočena u strah: oni nisu dopunjivi.
Samo te ljubav može učiniti bogatim. Strah oduzima, paralizira, i što si više blokiran, više u strahu, to si više u začaranom krugu. Ljubav ti daje krila, to ti pomaže da se opustiš u životu, to ti daje hrabrost da iskusiš život na različite načine. Ona ti dopušta sirinu života, život je multidimenzionalan. To je čitava duga, sve boje života. Zato treba odbaciti strah i zamijeniti ga ljubavlju.
I razmišljaj o nebu, prostranstvu; misli o slobodi, beskraju. Ne razmišljaj o malim, trivijalnim stvarima. Ljubav nikad ne misli o malim stvarima, strah je uvek sa trivijalijama. Ljubav je spremna da žrtvuje sve; ljubav samo misli o prostranstvu. Ona je uvijek u traganju za nepoznatim.
RIZIKOVATI SVE
Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore, oni ne žive jer je njihov sav život obiljezen strahom, a takav život je gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti, također. Oni su zaplašeni hiljadu i jednom stvari koje su sami izmislili.
Treba naučiti kako biti hrabar. A zašto je hrabrost potrebna za život? – Stoga što je život nesiguran. Ako budeš inzistirao na sigurnosti, tada ćeš ostati zatočen u jednom malom kutu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. U tome neće biti avanture ni ekstatičnosti.
Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato, uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života – ništa nije vrijednije od toga. Nemoj da žrtvuješ svoj život zbog malih stvari – novca i sigurnosti. Svako treba da živi svoj život što je moguće potpunije, tako se rađa radost.
Oni koji stvarno žele da žive treba da preuzmu više rizika. Oni treba da nauče da ne postoji dom, da je život hodočašće – bez početka i bez kraja. Da, postoje mjesta gde se može odmarati, ali to su samo prenoćišta i ujutro nastavljamo dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne dospijeva do kraja – stoga je život vječan.
Najbolja životna hrana je rizik: što više rizikuješ to si životniji. A kada jednom shvatiš to, ne iz očaja, ne iz bespomoćnosti, iz nužde, već iz stanja osvještenosti – tada ces otkriti ljepotu koju ta mogućnost nudi.
Ljepota zivota je u tome sto nije predvidiv i sto je pun iznenađenja. Ako je sve sigurno, određeno, zagarantirano, tada neće biti prilike za uzbuđenje, za ples.
Isus je uvijek govorio svojim učenicima: „Veselite se, uživajte! Iznova i iznova vam kažem: uživajte!“
Nije bitan cilj, čak ni pravac. Kako nam kaze Alisa u zemlji cuda;
If you don’t know where you’re going, any road will take you there.
Allice in wonderland
Ili; It is about journey not about destination ili If you’re not enjoying the journey, you probably won’t enjoy the destination.
Kreni bez ikakvih predubjedjenja, bez želja, bez ideje kako bi to kretanje trebalo da izgleda. Samo se opusti i prepusti.
Ljudi o smrti imaju krivu predodžbu.
Naše su kuće nalik grobovima. Previše nas zaokuplja sigurnost. Niko ne može niusto u zivotu biti siguran. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena te voli danas – a sutra, ko zna? Zbog sigurnosti mi smo izmislili i brak. Zbog sigurnosti mi smo izmislili i društvo. Zbog takve sigurnosti mi se uvijek krećemo utabanim stazama.
Život je divalj, neobuzdan. Ljubav je neobuzdana. Bog nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu. I Bog je divalj.
Oznake: strah, rizik, hrabrost, život, osvještenost, smrt
Kako ziviti potpuno
Kako ziviti potpuno nas savjetuje Osho
Život je misterija i zato nije uvijek moguće naći objašnjenje tome šta se dogodilo s tobom i zašto se to dogodilo.
Zašto se ljubav iznenada rodi a da ti se ne pruži ni nagoveštaj? Ne postoji ni jednog racionalnog odgovora na ta pitanja.
Život treba iskusiti u potpunosti. Svi žele u svom srcu da žive potpuno, ali to prvo porodica pa onda ni društvo ne dopušta, kultura te od toga štiti, religija kontrolira. Oko tebe su ljudi čiji je interes da ti ne živiš život potpuno. Stvarno je iznenađujuće zbog čega oni imaju interes da ti ne živiš potpuno: sva eksploatacija čovječanstva počiva na tome.
Čovjek koji živi potpuno neće piti alkohol, ili koristiti neku drugu vrstu droge. Prirodno, ljudi koji ubiraju milione dolara iz alkohola neće ti dopustiti da živiš potpuno. Živiti potpuno je tako ugodno da ti to ne zelis uništavati pijući alkohol. Alkohol je potreban jadnim ljudima, ljudima koji su u nevolji, koji žele bilo kako da zaborave svoje probleme, svoju nevolju – pa makar i na nekoliko sati. Alkohol neće promjeniti ništa – ali kratki odmor od nekoliko sati biva nužnost za milione ljudi.
Ako čovjek živi potpuno, tada je njegov svaki trenutak ispunjenje, i redova pred kino-dvoranama neće biti. Ko želi da gleda drugog dok vodi ljubav? Zar je to potrebno kada ti sa svojim voljenim možeš voditi ljubav? Zašto je potrebno da ideš u kino kada tvoj život predstavlja misteriju po sebi koju treba razotkriti... Koga jos zanimaju trećerazredne filmske priče?
Čovjek koji živi potpuno, biva neambiciozan. On je sretan upravo sada i stoga nema nikakve potrebe da traži više. Uobičajeno ludilo ljudskog uma, da želi više i više – dolazi iz razloga što se ne živi potpuno. Uvijek u tebi postoji raskol – nešto uvek nedostaje. Ti znaš da stvari mogu biti bolje. Shodno takvom djelimičnom življenju, sve životne ambicije se rađaju i tako se pokreće sva društvena igra: ljudi žele da budu bogati, žele da budu poznati, žele da budu političari, ljudi žele da budu predsjednici i ministri vlade.
Veliki ljudi postoje samo zato što milioni ljudi nisu veliki – inače, ko bi pamtio jednog Gautam Budu? Ako bi bilo na milione Buda, Mahavira, Isusa – koga bi zanimali takvi pojedinci?
Ovih nekoliko ljudi su postali veliki jer se milionima drugih nije dopuštalo da žive potpuno. Čovjeku koji svaki trenutak prozivljava intenzivno, život tako postaje raj, život postaje Božanski.
Umjetnost življenja i meditacija
Umjetnost življenja
Sve je važno
Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostariti, može ići prema grobu – ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.
I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti takođe počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih, u okruženju smrti.
Zivoto treba da je rast i razvoj.
Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti – ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost – ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme – ništa ne umire, ništa n e m o ž e umreti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu koreni dublje prodiru. Ne postoji visoko drvo sa malim korijenjem. Ono ne može prehraniti tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni.
Po meni (Osho), prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači – približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju.
Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno.
Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je takođe stanje NE-ZNATI što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velikih razlika što je bilo previđeno od čitavog čovječanstva sve do sada.
Bezazlenost nije moguće naučiti – no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom – ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; samo leptir, njegove divne boje i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje – ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.
Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvatamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.
Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena – jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslje teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Šta se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorišćena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljato, lukavo, upoznato. Učimo ga da bude u kategoriji moći a ne u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem – njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.
Onda kada shvatiš da si promašio život trebas se vratiti natrag u bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično Biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju – koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Život treba biti tragalaštvo – ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsjednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš „ko sam ja.“
Veoma je čudno da ljudi koji ne znaju ko su pokušavaju da budu neko. Oni i ne znaju ko su ni sada, oni su neupoznati sa svojim Bićem, ali imaju cilj da postanu neko.
Postati neko je bolest duše. Biće si ti. A da bi otkrio svoje Biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasti u tebi – nova milost koju i nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje Božanskoga.
Ti si toliko senzitivan da čak i najmanja vlat trave izaziva veliku važnost kod tebe. Tvoja senzitivnost ti pojašnjava da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez male vlati trave egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenjiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva za tebe – prijateljstvo sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, sa rijekama, oceanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što prijateljstva rastu.
U životu sv. Franje bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Poslednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže sve iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni poverovati...
Sv. Franjo se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: „Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi. Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.“
Ovo su bile poslednje riječi sv. Franje.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava s tobom to se ne okončava uopce. Ova čitava egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica nećeš spoznati život u cjelini. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent povezan na milione načina. I ako naša srca nisu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je naš život siromašniji.
Meditacija će ti donjeti senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet – zvijezde su naše, mi nismo stranci ovde. Mi pripadamo istinski egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno.
Meditacija može donjeti mir – jer smetljište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji.
Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi saglasni u tome da se sva umjetnost – muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo – rađa iz meditacije. U trenutku tisine odnosno praznine. Lucidnom trenutku ne – misljenja. U stanjima slicnim snu.
Kad nekom sljedećom prilikom budeš ušao u hram Gautam Bude ili Mahavire, samo sjedi u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. To su statue meditacije. One podsjećaju na likove velikih ljudi; Gautam Bude ili Mahavire.
Spoljašnje je nevažno, unutarnje je ono sto zavrijedjuje našu pažnju. Neko je mlad, a neko je star, neko je crn, neko je bijel, neko je muškarac, a neko je žena – to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine. U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj.
Ti to možeš primjetiti samo ako si budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? – tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim – to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati. Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje. Čak najmanje stvari su duboko odražene na unutrašnjost.
Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osećati kako se nisi nikad do tada osećao. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namijenjeni za one koji tu mogu nešto da iskuse. Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korišćena vjekovima tako da bi nove generacije mogle doći u kontakt sa iskustvom starijih generacija – ne kroz knjige, ne kroz riječi, već nečim što prodire dublje – kroz tišinu, kroz meditaciju, kroz mir.
Kako tvoja tišina raste, raste tvoja ljubaznost, kako tvoja ljubav raste, ti počinješ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, djetinjstvo, meditacija, mir
utorak, 10.07.2012.
Zivot
Zivot
Malo je onih koji ulazu vrijeme i energiju da uzdignu svoje postojanje na visu razinu. Mozete umrijeti a da nikada niste ni zivjeli u pravom smislu rijeci. Ljudi misle da su zivi zato sto disu, jedu, govore, hodaju. Ima ljudi punih predrasuda, koji nisu ono sto jesu, samo su marionette. Oni nisu ni zivi ni mrtvi.
Sta znaci biti zaista ziv? Znaci tri stvari; Biti ono sto jesi, Biti ovdje i Biti sada.
Ajnstajn je rekao da je lakse razbiti atom nego predrasudu. Ljudi nisu ono sto su. Na odredjen nacin svi su kontrolirani. Sta je rezultat? Postaju marionette; ponasaju se, delaju i osjecaju na mehanicki nacin. Nemaju ziva osjecanja niti zivo ponasanje a nisu ni svjesni toga. Odgovaraju na glasove ljudi, na iskustva koja pripadaju proslosti. Dozivjeli su odredjene stvari koje su ih obiljezile za cijeli zivot. Ta ih iskustva drze pod kontrolom. Zato nisu slobodni. Nisu zivi. To je osnovna prepreka duhovnom zivotu.
Krist je rekao; Ako hocete da budete moji ucenici, morate zamrziti oca i majku. Otac i majka o kojima Isus govori su otac i majka koje nosimo ukorijenjene u svom umu i koji nas kontroliraju. Od njih se trebamo odvojiti. Njih se treba rijesiti.
Zivot nije sutra, zivot je sada. Ljubav nije sutra, ljubav je sada. Ako zivite u sada, prosvjetljni ste.
Zivjeti svaki trenutak zivim zivotom
Zivimo u kulturi buducnosti, kulturi sutrasnjice. Sutra cu biti sretan. Sutra cu ziviti. Zivit cu kad upisem studij, kad odsluzim vojsku, kad se ozenim. Kada se ozene i dobiju djecu onda govore; zivit cu kad djeca odrastu. Kada odrastu …
Ispitajte svoje misli i vidjet cete da su najcesce okrenute proslosti ili buducnosti. Postanite svijesni koliko malo zivite u sadasnjosti.
Buda; Kada udisete, budite svjesni cinjenice da udisete. A kada izdisete, budite svjesni cinjenice da izdisete.
Zivjeti ne znači raditi za vladu, ili postati veliki poduzetnik, ili činiti velika djela milosrđa. To nije život. Živjeti znači odbaciti sve prepreke i živjeti u svježini sadašnjeg trenutka. “Ptice nebeske… niti siju niti žanju” – to je život.
Sto nam o umetnost življenja kaze Osho; grijeh je ne uzivati u zivotu!
Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostariti, može ići prema grobu – ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.
I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti takođe počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih.
Zivot treba da je rast i razvoj.
Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti – ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost – ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme – ništa ne umire, ništa ne mo že umrijeti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu koreni dublje prodiru.
U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korjeni.
Prvi princip života je meditacija. Djetinstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači – približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju. Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno.
Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti.
Bezazlenost nije moguće naučiti – no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom – ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; leptir – njegove divne boje i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje – ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.
Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvacamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.
Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena – jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslje teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono vec dobijeno prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorišćena i zloupotrebljena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta,mi pokušavamo da učinimo svako dijete upoznatim, domišljatim, lukavim. Učimo ga da bude u kategoriji moći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem – njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.
Krisnamurti nas upozorava; Onoga dana kada dijete naucimo nazivu neke ptice, dijete vise ne vidi pticu. Dijete gleda ovu pernatu zivu pojavu, tajanstvenu i cudesnu, a mi mu kazemo; To je roda. Sada dijete ima ideju: roda. Poslje, svaki put kad vidi rodu, reci ce; Ma znam, to je roda. Rijec, pojam, mogu biti prepreka koja nam ne dozvoljava da vidimo konkretnu pticu.
Termin Amerikanac moze se ispostaviti kao prepreka koja nam ne dozvoljava da realno sagledamo covjeka pred nama.
Rijec Bog i sama ideja o Bogu mogu biti prepreka na putu ka vidjenju Boga.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
U filmu “8 ˝” kojeg je režirao Federico Fellini, u jednom prizoru neki časni brat odlazi na picnick s grupom dječaka između osam i deset godina. Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na začelju okružen s njih trojicom ili četvoricom. Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila uličarka i dječaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo.” Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka.” Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju. Jedan od dječaka koji je, čini se, znao malo više od drugih, reče: “Prostitutka je žena koja radi određene stvari ako joj platiš.” Ostali ga upitaše: “Hoće li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj. I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoćeš li sada učiniti te određene stvari pošto smo ti platili?” Ona odgovori: “Svakako, dečki. Što biste htjeli da uradim?” Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine. Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Nisu znali što bi drugo sada učinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?” Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajući i pljeskajući. Uličarka je njihala bokovima, a oni su se odlično zabavljali. U međuvremenu je došao brat i sve vidio. Dotrčao je i počeo vikati na ženu. Prinudio ju je da se obuče, i u tom trenutku pokvario je djecu. Do tada su bila nevina i (s)lijepa.
Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično Biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju – koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Drugi princip je hodočašće.
Život mora biti tragalaštvo – ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš „ko sam ja.“
Čudno je da ljudi koji ne znaju ko su pokušavaju da budu neko. Oni ni sada ne znaju ko su, oni su neupoznati sa svojim Bićem, ali imaju cilj da postanu neko.
Postati neko je bolest duše. Bîće si ti. A da bi otkrio svoje Biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasti u tebi – nova milost koju nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje Božanskoga.
Kineska izreka: Kada strijelac odapne strijelu van takmicenja on pokazuje svu svoju sposobnost. Kad je u izgledu medalja, postaje nervozan. Njegova je sposobnost uvijek ista, ali nagrada cini da vise misli o pobjedi umjesto o gadjanju. Napetost vezana za pobjedu cini ga slabim. Ambicija zamagljuje njegov pogled.
U životu sv. Francisa bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Poslednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže svo iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni povjerovati...
Sv. Franjo se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: „Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi. Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.“
Ovo su bile njegove poslednje riječi.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava s tobom. To se ne okončava uopce. To postaje tvoja porodica. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani na milione načina. Taj osjecaj pripadnosti i povezanosti naša srca ispunjena ljubavlju za sve i sva.
Meditacija će nam donijeti veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet – zvijezde su naše, mi nismo stranci ovde. Mi istinski pripadamo sveopcoj egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno. I imamo prvo ovdje Biti.
Meditacija može donjeti mir – jer smetljište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji. Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi saglasni u tome da se sva umetnost – muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo – rađa iz meditacije. U trenutku tisine odnosno praznine. Lucidnom trenutku ne – misljenja. U stanjima slicnim snu. To su znali i Ainstajn i Tesla i ostali geniji.
Ako nekom prilikom budeš ušao u hram Gautam Bude ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu.
Spoljašnje je nevažno, unutarnje je ono sto zavrijedjuje našu pažnju. Neko je mlad, a neko je star, neko je crn, neko je bijel, neko je muškarac, a neko je žena – to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine.
U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj. Ti to možeš primjetiti samo ako si budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? Tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim – to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati. Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje.
Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osjećati kako se nikad do tada osjećao nisi. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namenjeni za one koji tu mogu nešto da iskuse. Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korišćena vjekovima tako da bi nove generacije mogle doći u kontakt sa iskustvom starijih generacija – ne kroz knjige, ne kroz riječi, već nečim što prodire dublje – kroz tišinu, kroz meditaciju, kroz mir.
Kako tvoja tišina raste, kako tvoja ljubav raste, ti počinješ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje i tvoja ljubaznost raste.
Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija – jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.
Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.
Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu.
Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan – oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.
Čud(n)o, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, izađeš iz jadnog stanja i počneš da plešeš.
Ucini da tvoj Život bude stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetati. Preobrazi male stvari u slavlje.
Naprimer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen samostanu i svakom domu koji si to može priuštiti, postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva nešto uobičajeno, svakodnevno – oni to preobraze u slavlje.
A to što se priredilo sa čajem može se primjeniti sa svime – sa tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odjeća neće biti od tkanine koja te pokriva – to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće.
Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti, imaće tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje.
Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš od toa načiniti trenutke opuštenosti i odmora, meditacije, slušanja muzike ili citanja poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer neko sprema čaj za tebe, cajnik pjevuši svoju pesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju. Te stvari su od većeg značaja no sva medicina.
Kada si bolestan pozovi ljekara, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolji lijek. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja.
Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i bivamo neraspoloženi i tužni.
Od lošeg načini najbolje – to je kreativnost i umjetnost. I ako čovek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života učini lijepim; ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh njegova života. Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.
Niko nije tako slobodan i ziv kao onaj koji je prihvatio smrt.
Jedan zen-majstor po imenu Lin Či je umirao. Hiljade učenika se okupilo da čuju poslednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao – veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu riječ. Vidjevši da će on umrijeti a da neće izgovoriti nijednu riječ, neko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, takođe majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: „Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoju posljednju riječ?
Lin Či reče: „Samo oslušni.“ Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. „Kako je divno“, i potom izdahnu. Na trenutak, kada je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale... On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku: U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.
U životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje – da nema ništa što je više i ništa što je nize, sve zavisi o tebi: šta ćeš izvući iz toga.
Ne čini stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim. Sve je važno.
Započni meditirati i stvari će početi rasti u tebi – tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima brže se razvija. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom, bez potrebe za ijednom suzom i tugom – možda suze radosti, ali ne tuge.
Treba da počneš sa bezazlenošću.
Zato, prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi – zato što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela...
Život je veoma jednostavan: to je veseli ples.
Promatrac
Promatrajte bez prosudjivanja. Bez prihvacanja ili odbacivanja. Budite nepristran promatrac.
Promatrajuci samoga sebe dolazite do spoznaje o sebi kao unikatu. Biti unikat, original znaci biti ziv. Nikoga ne imitirati. Biti svoj. Osloboditi se glasova i daljinske kontrole.
Iskustvo – vracanje culima
Oslusnite sve zvuke koji dopiru do vas. Visoke, niske, glasove. Tada se dogadja iskustvo.
Kada jedem, jedem; kada gledam, gledam; kada slusam, slusam.
Biti ovdje je da izadjemo iz sopstvenog uma i vratimo se svojim culima. Ili da doslovno izadjemo iz sfere apstraktnog i prepustimo se neposrednom iskustvu.
Npr; DOK SE JEDE NE PRICA SE!
Kako pronaci srecu, mir i ljubav? Sa svojih pet cula odn osjetila. Kada si s nekim ili u nekoj situaciji; dok npr jedes, budi bas tu i otvori svoje oci – gledaj, slusaj, dodirni, njusi i probaj – kusaj.
Dakle potpunim promatranjem u datom trenutku cemo vremenom pronaci ono sto trazimo. Jer to je, najcesce, vec tu negdje blizu nas.
Promatrajta sebe. U onoj mjeri u kojoj budete promatrali sebe, ne samo mentalno, vec kao nepristran, odvojeni promatrac, u istoj mjeri cete odbaciti svoje mehanicko ponasanje, odbacit cete sve ono sto vas cini nesvjesnim – marioneteom.
