http://rigijev.blog.hr
nedjelja, 21.12.2014.
Sve je važno
Jedan zen-majstor po imenu Lin Či je umirao. Hiljade učenika se okupilo da čuju poslednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao – veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu reč. Vidjevši da će on umrijeti a da neće izgovoriti nijednu reč, neko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, takođe majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: „Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoju posljednju riječ? Uvijek sam govorio da nemaš dobru memoriju. Ti umireš... nisi li zaboravio?“
Lin Či reče: „Samo oslušni.“ Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. „Kako je divno“, i potom izdahnu. Na trenutak, kada je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale... On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku:
Ne činite stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim. Sve je važno.
U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.
(U) životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje – da nema ništa što je više i ništa što je manje, sve zavisi o tebi: šta ćeš izvući iz toga.
Započni meditirati i stvari će početi rasti u tebi – tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima brže se razvija. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom, bez potrebe za ijednom suzom i tugom – možda suze radosti, ali ne tuge.
Ali ti treba da počneš sa bezazlenošću. Zato, prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi – zato što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela...
Život je veoma jednostavan: to je veseli ples. Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji ozbiljnošću stvaraju život bez smijeha, stvaraju ideju da je život grijeh, da je to iskupljenje za neke imaginarne grijehe. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja ukazuje da sve treba biti iskupljeno? – da ti treba da patiš jer si načinio loša djela, a to je sve neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi patio.
Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a ona je data onima koji to mogu oslušnuti, koji zaslužuju to. To je tvoje osnovno pravo da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. To bi bilo protiv egzistencije ako to ne bi uljepšao, ako bi sve ostavio onako kako si zatekao.
Ne, neka poslje tebe to ostane sretnije i ljepše.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, meditacija, mir, uživanje
Preobrazi male stvari u slavlje
Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija – jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.
Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.
Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu.
Čud(n)o, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, izađeš iz jednog stanja i počneš da plešeš.
Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan – oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.
Život će biti stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetati. Preobrazi male stvari u slavlje.
Naprimjer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen samostanu i svakom domu koji si to može priuštiti, postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva nešto uobičajeno, svakodnevno – oni to preobraze u slavlje.
A to što se priredilo sa čajem može se primjeniti sa svime – sa tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odeća neće biti samo od tkanine koja te pokriva – to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće.
Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti, imaće tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje.
Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš načiniti te trenutke ljepšim i veselim trenucima opuštenosti i odmora, trenucima meditacije, trenucima slušanja muzike ili poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer neko sprema čaj za tebe, samovar pjevuši svoju pesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju i da sviraju flautu za tebe... Te stvari su od većeg značaja no sva medicina.
Kada si bolestan pozovi ljekara, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolja medicina. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja.
Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i bivamo neraspoloženi i tužni – baš kao da nam nedostaje nekog veselja koje smo zaboravili u našoj kancelariji. U kancelariji ti samo imaš bijedu – samo jedan dan dopusta i ti ponovo zapadaš u bijedno stanje, ne možeš se opustiti.
Načini sve kreativnim, od lošeg načini najbolje – to je „umjetnost“. I ako čovek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života čini ljepim; ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh njeova života.
Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, djetinjstvo, meditacija, mir, društvo, Bolest, ozdravljenje, lijecenje, smrt, umiranje
utorak, 30.10.2012.
Istine i zablude o osobnoj sreci
Istine i zablude o osobnoj sreci
Promatraj tjeskobu koja caruje svuda oko nas, promatraj usamljenost, strah, izgubljenost, sukob u srcima. Zamisli da imas priliku da se svega toga oslobodis. Da ti netko da priliku da prekines to tracenje energije i zdravlja. Da uvidis da je moguce da stvarno volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prozeti ljubavlju …
Nemoj traziti od svijeta da se promjeni. Promjeni se ti. Tek tad ces biti u stanju da vidis svijet onakav kakav jest a potom i da mijenjas ono sto mislis da treba mijenjati.
Vazna je spremnost da naucimo nesto novo. Da stvari vidimo na drukciji nacin nego dosad. Da se probudimo. Osvjestimo. Evo nekih od uobicajenih nam zabluda;
Nikad nisi zaljubljen u nekog drugog. Zaljubljen si u ideju o odredjenoj osobi, unaprijed stvorenu ideju diktiranu nadom. A tako se i odljubljuje. Samo se ta ideja mijenja.
Kako si mogao da me razocaras kada sam tako vjerovao u tebe?
Jesi li stvarno toliko vjerovao u tu osobu? Ne, takvo je ubjedjenje rezultat pranja mozga kojem smo podvrgnuti od malena. Mi nikada ne vjerujemo u druge ljude. Ono u sto vjerujemo samo je nas osobni sud o drugoj osobi. Razocaran sam spoznajom da je moja procjena druge osobe bila pogresna.
Ti ne zelis biti sretan. Proba; treba ti samo jedan minut. Misli na nekog koga puno volis, netko tko ti je dragocjen. Pokusaj da mu u mislima kazes; Vise mi je stalo do moje srece nego do tebe. Kada bih birao uvijek bih odabrao srecu.
Onda se upitas; Kako mogu da budem takav egoist? No tko je tu zapravo egoist? Zamisli nekoga tko ti kaze; Kako si mogao da budes takav egoist da ti tvoja sreca bude vaznija od mene? Ti bi mu odgovorio; Sorry ali kako ti mozes da budes takav egoist da ocekujes da tebe stavim iznad svoje srece?
Ima i ona; Ne stavljem tebe ispred moje srece nego ti jesi moja sreca. Ili ti si razlog moje srece. Kada sam s tobom onda sam sretan. Tu se javlja opasnost da svoj dozivljaj srece vezujem za nesto izvan mene samoga odn za nekoga. Citajuci sve te filozofske i duhovne knjige nailazim na tako pametne stvari koje zvuce tako logicno, koje mi otvore oci. I sve je divno i krasno. I tako mudar ja se uvalim u novu (ljubavnu) avanturu i …
Sve; svo znanje i pamet padnu u vodu. Teorija padne na ispitu u praksi. Moze li mi netko od vas, koji citate moj blog, reci zasto je to tako? Prizivam li dramu i bol i razocaranja zato sto negdje u dubini duse vise vjerujem u tugu nego u veselje? Ili sam navikao na tugu. Pa mi ista fali?
Ili vjerujem da ucim samo kroz bol i patnju?
Na koncu bih ipak izabrao da budem sretan s nekim i ostanem u mraku neznanja nego obrnuto. Ili ipak ne bih? Koliko bi trajalo nakon bih svatio da s tom osobom ne rastem-ne raste ni ta osob pokraj mene?
A sto ce mi pamet ako ju ne mogu s nekim dijeliti? Ili je to sve samo put na kom cemo uz pomoc saznanja doci do prave osobe i pravog trajnog odnosa? Nadam se da je tako.
Nekad pomislim da su svi pametni ljudi i njihove pametne knjige plod razocaranja, patnje i bola i da im je cilj utjeha sebi i drugim nesretnicima. No sada se vratimo pameti.
Nekada je potrebno vrijeme da partneri shvate neke stvari, da se probude. Dvoje ljudi moraju dugo da pate u jednom odnosu prije nego se probude i kazu: Dosta mi je! Mora da postoji neki bolji zivot, zivot koji se ne bazira na ovisnosti o drugim ljudskim bicima.
Da bi ovo shvatili potreban je duhovni rad – rad ne sebi, samo-spoznaja. To vodi budjenju; svjesnosti i prosvjetljenju. Oslobodjenju od patnje i bola.
A onda, kao takav-oslobodjen, bi trebalo da budes sretan i zadovoljan, slobodan, pun ljubavi i spokojan. Vrijedi probati.
Oznake: sreća, psihologija, duhovnost, tjeskoba, strah, usamljenost, ljubav, zaljubljenost, transformacija, razocarenje, samo-spoznaja, odnos, veza, partner, rast, razvoj, prosvjetljenje
nedjelja, 28.10.2012.
Erotska ljubav, ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu
Erotska ljubav
Erotska ljubav je drukcija od dosad spomenutih oblika ljubavi; ona je zudnja za potpunim spajanjem, za sjedinjavanjem sa drugom osobom. Ujedno je u takve ljubavi prisutan pokusaj prevazilazenja sveprisutne odvojenosti medju partnerima. Prisnost se prvenstveno uspostavlja seksualnim kontaktom. Posto odvojenost odn ‘odsutnost’ druge osobe partneri dozivljavaju kao fizicku odvojenost, fizicko sjedinjenje predstavlja prevazilazenje te odvojenosti. Osim ovoga, postoje i drugi faktori koji su mnogima znak da je odvojenost prevazidjena. Pricati o zivotu, o sopstvenim nadama i brigama, pokazati svoje bezazlene i djetinjaste osobine, uspostaviti zajednicki interes u odnosu prema vanjskom svijetu, se sve smatra prevazilazenjem odvojenosti. Ako je zelja za seksualnim sjedinjavanjem izazvana ljubavlju onda u tom fizickom odnosu moze izostati pozuda, zelja da se osvaja ili da se bude osvojen a odnos je natopljen njeznoscu.
Ljubav po svojoj sustini treba da bude cin volje, odluke da svoj zivot potpuno posvetim zivotu jedne druge osobe. Kad bi ljubav bila samo osjecanje – obecanje da cemo jedno drugo voliti zauvijek, onda ono ne bi imalo smisla. Osjecanje nastaje a moze i da nestane. Kako mogu da procjenim da ce vjecno trajati, ako moj cin ne ukljucuje i odluku?
Temeljna afirmacija koju sadrzi ljubav usmjerena je na voljenu osobu kao otjelovljenje sustinskih ljudskih kvaliteta.
Ljubav prema sebi
Ja treba da budem objekat moje ljubavi jednako koliko i druga osoba. Afirmacija osobnog zivota, srece, rasta, slobode, ukorijenjena je u sopstvenoj sposobnosti za ljubav tj u brizi, postovanju, odgovornosti i znanju. Ako je netko sposoban da voli produktivno, on voli i sebe; ako moze samo da voli druge, ne moze uopce da voli.
Ako prihvatimo da su ljubav prema sebi i drugima povezane, kako objasniti sebicnost koja iskljucuje svaku isinsku brigu za druge. Sebicna je osoba zainteresirana samo za sebe, zeli sve za sebe, nikakvo zadovloljstvo ne osjeca u davanju, vec samo u primanju. Spoljasnji svijet gleda samo iz perspektive mogucnosti da iz njega nesto izvuce; njoj nedostaje interes za potrebe drugih i postovanje njihovog dostojanstva i integriteta. Ona ne moze da vidi nista osim sebe; svaku osobu i svaku stvar procjenjuje na racun toga koliko joj koriste; ona je sustinski nesposobna da voli.
Sebicna osoba ne voli sebe previse nego premalo. Ona je nuzno nesretna i tjeskobno zaokupljena time kako da od zivota ugrabi zadovoljstva u cijem postizanju zapravo sama sebe sprijecava. Frojd drzi da su sebicne osobe narcisoidne i nesposobne da vole druge kao sto nisu sposobne ni da vole sebe.
Meister Eckhart kaze; “Ako volis sebe, volis i druge oko sebe. Sve dok drugog volis manje nego sebe, neces uspjeti da stvarno volis sebe, no ako volis sve jednako, ukljucujuci i sebe, volit ces ih kao jednu osobu, a ta je osoba i Bog i covjek. Tako je velik i pravedan onaj koji, voleci sebe, jedanko voli i druge.
Ljubav prema Bogu
Patrijarhalni nacin je da volim Boga kao oca; predpostavljam da je on pravedan i strog, da kazanjava i nagradjuje, i na koncu, da ce me kao svog najdrazeg sina izabrati, kao sto je Bog izabrao Avrama – Izrael, kao sto je Isak izabrao Jakova, kao sto Bog bira svoj najdrazi narod.
Kod matrijarhalnog nacina Boga volim kao sveobuhvatnu majku. Vjerujem u njenu ljubav, u to da ce me ona voliti i da me nece predpostaviti ni jednom od svoje djece bez obzira da li sam siromasan, nemocan ili grijesan, ma sto da mi se dogodi, ona ce me izbaviti, ona ce me spasiti, ona ce mi oprostiti.
U pocetku razvoja patrijarhalne faze religije srecemo se sa despotskim, ljubomornim Bogom koji covjeka, koga je sam stvorio, tretira kao privatnu svojinu, s kojom ima pravo da cini stogod zeli. Potom se Bog razvije u oca punog ljubavi, koji je i sam vezan principima koje je sam postavio te identifikacije u pravcu preobrazaja Boga iz lika oca u simbol njegovih principa, principa pravde, istine i ljubavi.
Daljnjom evolucijom dolazimo do monoteistickog principa. Jedan njegov aspekt kritizira Frojd gdje je karakteristican infantilan pristup Bogu ocu; ako je Bog otac onda sam je njegovo dijete. Jos nisam stekao objektivnost da shvatim ogranicenost sebe kao ljudskog bica, svoje neznanje svoju bespomocnost. Jos uvijek, kao dijete, ocekujem da postoji otac koji me spasava, koji me nadgleda, koji me kaznjava, otac koji me voli kad sam poslusan, koji je ponosan zbog mog uspjeha i ljut zbog moje neposlusnosti. Vecina ljudi, u svom osobnom razvoju, ne uspije prevazici ovu infantilnu fazu, i zato je vjera vecine ljudi, kao vjerovanje u oca pomagaca – djetinja iluzija.
Drugi vid monoteisticke religije i njene istinske srzi, negira ovakvo shvacanje Boga. Pa istinski religiozna osoba, slijedeci monoteisticke ideje, nizasto ne moli i nista ne ocekuje od Boga te ga ne voli kao sto dijete voli oca ili majku. Ona je stekla skromnost shvacajuci svoja ogranicenja tako da zna da o Bogu nista ne zna. Za nju je Bog simbol onoga za cim tezi, carstvo duhovnog svijeta, ljubavi, istine i pravde. Ona vjeruje u principe koje predstavlja Bog, ona je istinoljubiva, zivi ispravno u ljubavi.
Korak dalje u evoluciji religije namece Ispravan nacin zivota kao znacajan a pritom je cijeli zivot; svaki mali ‘nevazan’ ko i veliki – vazan cin, posvecen samospoznaji i respektu prema sebi odn Bogu i spoznaji istog, kroz ispravno djelovanje. Tako je u Spinozinoj filozofiji naglasak sa ispravnog vjerovanja pomaknut na ispravno vodjenje zivota. Ovakva osoba zivot smatra vrijednim samo ako dobije priliku da razvija ljudske kvalitete odn strane osobne moci, kao jedinu stvarnost koja je vazna, kao jedini predmet krajnje svrhe. Radi se o ceznji da u sebi ostvarim ono sto predstavlja Bog; ceznji da postanem potpuno sposoban za ljubav.
Priroda covjekove ljubavi prema Bogu odgovara prirodi njegove ljubavi prema covjeku. Ljubav prema covjeku je odredjena strukturom drustva u kom zivi. Ako je drustvena struktura zasnovana na pokoravanju autoritetu, otvorenom autoritetu ili anonimnom autoritetu trzista ili javnog mnijenja, ili kao u slucaju sjeveroevropske – nizozemske kulture koja je obiljezena Kalvinizmom, covjekovo shvacanje Boga je infantilno i daleko od zrelog pogleda i takvo shvacanje treba traziti u povjesti monoteisticke religije.
Oznake: Frojd, Spinoza, religija, bog, monoteistički princip, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje, seks, erotika, narcisoidnost
petak, 26.10.2012.
Mogucnost davanja i primanja ljubavi; majčinska ljubav i ocinska ljubav
Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.
Ocinska vs majcinska ljubav
Dijete rastuci uci mnoge stvari pa i one kako da se ponasa prema drugim ljudima; ako jedem-majka mi se smjeska, ako placem-uzet ce me u narucje, pohvalit ce me ako kakim. Sva ova iskustva se sazimaju u dozivljaju; voljen sam. Voljen sam jer sam potreban majci odn voljen sam zbog onog sto jesam. Ovaj dozivljaj majcine ljubavi je pasivan. Nema niceg sto bi trebalo da radim da bih bio voljen – majcina ljubav je bezuvjetna. Sve sto treba je da postojim – da budem njeno dijete. Do desete godine dijete je voljeno, ono jos ne voli. Potom dolazi novi momenat; novi osjecaj da se ljubav moze izazvati osobnom djelatnoscu. Prvi put dijete pomislja da majci ili ocu nesto dâ, nesto proizvede; pjesmu, crtez, pusu … Ideja ljubavi se, u ovoj fazi, prvi put preobrazava iz ‘biti voljen’ u voliti, stvarati ljubav. Od ovog pocetaka do zrele ljubavi proci ce dugi niz godina. Najzad je dijete, sada vec adolescent, prevazislo svoju egocentricnost; druga osoba vise nije prvenstveno sredstvo za zadovoljenje osobnih potreba. Potrebe druge osobe su vazne kao i sopstvene, zapravo, postaju i vaznije. Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.
Infantilna ljubav slijedi princip; Voljen sam jer volim.
Nezrela ljubav kaze; Volim te jer si mi potreban.
Zrela ljubav kaze; Potreban si mi jer te volim.
Nije cudo sto nas ceznja za majcinskom ljubavi ne napusta ni kad odrastemo. Vecina djece ima srecu da dobije majcinsku ljubav. Kad odrastemo, ovu je ceznju puno teze zadovoljiti. U najoptimalnijem razvoju ona ostaje sastavni dio normalne erotske ljubavi.
Odnos prem ocu je drukciji. U prvim godina dijete ima malo dodira sa ocem, i vaznost oca, u ovom periodu, se ne moze porediti sa vaznoscu majke. Otac predstavlja drugi pol ljudske egzistencije; svijet misli, zakona i reda, discipline, putovanja i pustolovina. Otac poucava dijete, pokazuje mu put u svijet.
Ocinska ljubav je uvjetovana ljubav. Njen je princip “Volim te zato sto ispunjavas moja ocekivanja, vrsis svoju duznost, jer si mi slican”. I ocinska uvjetovana i majcinska bezuvjetna ljubav imaju pozitivnu i negativnu stranu. Negativna strana je sama cinjenica da se oceva ljubav treba zasluziti, da moze da se izgubi ako ne cinimo ono sto se od nas ocekuje. Podjednako je vazna i pozitivna strana; Posto je njegova ljubav uvjetovana, mogu nesto da ucinim da ju zadobijem, mogu za nju da radim; ona nije, kao majcinska, izvan moje kontrole. Djetetu je, poslje njegove seste godine, potrebna i oceva ljubav, njegov autoritet i vodstvo.
U idealnom slucaju, uloga majke da pruza osjecaj sigurnosti, uz ljubav ne bi trebalo sprecavati dijete da odraste. Majka treba da vjeruje u zivot, te ne treba na dijete prenositi svoju tjeskobu. Zelja za neovisnoscu djeteta i konacnog odvajanja od nje treba da bude dio njenog zivota. Obecana zemlja (zemlja je uvijek simbol majcinstva) opisuje se kao prepuna mlijeka i meda. Mlijeko je simbol prvog vida ljubavi, brige i afirmacije. Med simbolizira slast zivota, ljubav prema njemu i radost sto smo zivi. Vecina majki je sposobna da daje ‘mlijeko’ ali samo mali broj i ‘med’. Da bi bila sposobna za davanje meda, majka ne treba biti samo ‘dobra majka’ nego i sretna osoba, a ovaj cilj mnogi ne postizu. Nije potrebno ni govoriti koliko to utjece na dijete. Ljubav majke prema zivotu isto je tako prelazna kao i njena tjeskoba. Oba stava imaju u cjelosti veliki utjecaj na osobnost djeteta.
Oceva ljubav bi trebalo da se zasniva na strpljenu i toleranciji umjesto na zastrasivanju i autoritarnosti. Tako zrela osoba voli i majcinskom i ocevom savjescu uprkos cinjenici da one naizgled protivrijece jedna drugoj; ako bi zadrzala samo ocinsku savjest, postala bi gruba i nehumana. Ako bi zadrzala samo majcinsku savjest, osoba bi bila sklona gubljenju moci rasudjivanja kao i mogucem sprecavanju sebe i drugih u razvoju.
U ovom razvoju od vezanosti za majku ka vezanosti za oca i njihovoj konacnoj sintezi, lezi osnova mentalnog zdravlja i zrelosti. Osnovni uzrok neuroze je neuspjeh u ovom razvoju. Iako ova tema prevazilazi djelokrug ove knjige evo nekoliko kratkih napomena;
Jedan od uzroka neuroticnog razvoja moze da bude to sto djecak ima majku koja ga voli, ali je suvise popustljiva ili sklona dominaciji i slabog i/ili nezainteresiranog oca. U tom se slucaju moze dogoditi fiksacija na ranom stupnju vezanosti za majku, a djecak se razvija u osobu ovisnu o majci, osjeca se bespomocnim, ima teznje karakteristicne za primalacku osobu, tj da prima, bude zasticen, zbrinut, a nedostaju mu ocinski kvaliteti – disciplina, neovisnost, sposobnost da bude gospodar svog zivota. Javlja se pokusaj da nadje ‘majku’ u svakom, ponekad u zenama; a ponekad i u muskarcima od autoriteta i vlasti.
Ako je, s druge strane, majka hladna, ravnodusna i sklona dominaciji, potrebu za majcinskom zastitom djecak moze, ili da prenese na oca ili kaznije ocinske likove – u kom slucaju je konacan razultat slican prethodnom – ili da se razvije u jednostranu, ocinski orijentiranu osobu, potpuno odanu principima zakona, reda i autoriteta a bez sposobnosti da ocekuje ili primi bezuvjetnu ljubav.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: neuroza, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje
petak, 17.08.2012.
Umjetnost življenja i meditacija
Umjetnost življenja
Sve je važno
Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostariti, može ići prema grobu – ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.
I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti takođe počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih, u okruženju smrti.
Zivoto treba da je rast i razvoj.
Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti – ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost – ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme – ništa ne umire, ništa n e m o ž e umreti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu koreni dublje prodiru. Ne postoji visoko drvo sa malim korijenjem. Ono ne može prehraniti tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni.
Po meni (Osho), prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači – približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju.
Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno.
Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je takođe stanje NE-ZNATI što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velikih razlika što je bilo previđeno od čitavog čovječanstva sve do sada.
Bezazlenost nije moguće naučiti – no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom – ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; samo leptir, njegove divne boje i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje – ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.
Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvatamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.
Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena – jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslje teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Šta se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorišćena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljato, lukavo, upoznato. Učimo ga da bude u kategoriji moći a ne u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem – njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.
Onda kada shvatiš da si promašio život trebas se vratiti natrag u bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično Biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju – koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Život treba biti tragalaštvo – ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsjednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš „ko sam ja.“
Veoma je čudno da ljudi koji ne znaju ko su pokušavaju da budu neko. Oni i ne znaju ko su ni sada, oni su neupoznati sa svojim Bićem, ali imaju cilj da postanu neko.
Postati neko je bolest duše. Biće si ti. A da bi otkrio svoje Biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasti u tebi – nova milost koju i nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje Božanskoga.
Ti si toliko senzitivan da čak i najmanja vlat trave izaziva veliku važnost kod tebe. Tvoja senzitivnost ti pojašnjava da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez male vlati trave egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenjiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva za tebe – prijateljstvo sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, sa rijekama, oceanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što prijateljstva rastu.
U životu sv. Franje bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Poslednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže sve iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni poverovati...
Sv. Franjo se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: „Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi. Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.“
Ovo su bile poslednje riječi sv. Franje.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava s tobom to se ne okončava uopce. Ova čitava egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica nećeš spoznati život u cjelini. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent povezan na milione načina. I ako naša srca nisu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je naš život siromašniji.
Meditacija će ti donjeti senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet – zvijezde su naše, mi nismo stranci ovde. Mi pripadamo istinski egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno.
Meditacija može donjeti mir – jer smetljište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji.
Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi saglasni u tome da se sva umjetnost – muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo – rađa iz meditacije. U trenutku tisine odnosno praznine. Lucidnom trenutku ne – misljenja. U stanjima slicnim snu.
Kad nekom sljedećom prilikom budeš ušao u hram Gautam Bude ili Mahavire, samo sjedi u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. To su statue meditacije. One podsjećaju na likove velikih ljudi; Gautam Bude ili Mahavire.
Spoljašnje je nevažno, unutarnje je ono sto zavrijedjuje našu pažnju. Neko je mlad, a neko je star, neko je crn, neko je bijel, neko je muškarac, a neko je žena – to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine. U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj.
Ti to možeš primjetiti samo ako si budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? – tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim – to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati. Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje. Čak najmanje stvari su duboko odražene na unutrašnjost.
Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osećati kako se nisi nikad do tada osećao. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namijenjeni za one koji tu mogu nešto da iskuse. Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korišćena vjekovima tako da bi nove generacije mogle doći u kontakt sa iskustvom starijih generacija – ne kroz knjige, ne kroz riječi, već nečim što prodire dublje – kroz tišinu, kroz meditaciju, kroz mir.
Kako tvoja tišina raste, raste tvoja ljubaznost, kako tvoja ljubav raste, ti počinješ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, djetinjstvo, meditacija, mir
