http://rigijev.blog.hr

ponedjeljak, 09.02.2015.

Projekcija vezanost za jednog od roditelja na vezu i partnera

Strah je taj koji osobu sprecava da se potpuno preda, da djeluje spontano, da u neposrednsti i fizickoj bliskosti vjeruje seksualnom partneru. Ako seksualno inhibirana osoba uspije da se oslobodi straha i tako postane sposobna za ljubav, njeni su seksualni problemi rijeseni.

Kada govorimo o ljubavi i prisnosti onda je prisnost ona vrsta situacije u kojoj se nalazi dvoje ljudi, koja dopusta procjenu svih osobnih vrijednosti. Procjenjivanje osobnih vrijednsoti zahtijeva suradnju kao vrstu odnosa. Pod ovim podrazumijevamo jasno formulirana prilagodjavanja necijeg ponasanja na izrazene potrebe druge osobe, u potrazi za sve istovjetnijim, odn sve blizim uzajamnim zadovoljenjem, kao i uhodavanjem sve slozenijih radnji koje su izvor sigurnosti.
Ljubav kao uzajamno seksualno zadovoljenje, ljubav kao timski rad i skoloniste od samoce, dva su ´normalna´ oblika dezintegracije ljubavi u modernom zapadnom drustvu. Obrazac za ovakvu patologiju ljubavi daje drustvo. Postoje mnogi individualizirani oblici patologije ljubavi, ciji je ishod svijesna patnja i koje psihijatri smatraju neuroticnim. Pojava neuroticne ljubavi lezi u cinjenici da jedan ili oba ´ljubavnika´ ostaju vezani za lik roditelja. Kad odrastu oni prenose strahove, ocekivanja i osjecanja, koje su jednom imali prema ocu ili majci, na voljenu osobu. Osobe o kojim je rijec se nikad nisu oslobodile infantilne vezanosti i kad odrastu, u svojim afektivnim zahtijevima traze ovaj obrazac. U ozbiljnim slucajevima ova emocionalna nezrelost vodi poremecajima u drustvenom ponasanju; u laksim je sukob ogranicen na sferu intimnih osobnih odnosa.

Muskarcima koji su u svom emocionalnom razvoju zaostali na infantilnoj vezanosti za majku cilj nije da vole nego da budu voljeni.

Drukciji oblik neuroticne patologije nalazimo kad je osoba prejako vezana za oca. Tako ce, u kasnijem zivotu, takav muskarac pokusati da nadje lik oca za koga ce se vezati na slican nacin. Takvi su muskarci cesto uspjesni u svojim drustvenim karijerama. Oni su savjesni, pouzdani, revnosni, pod uvjetom da osoba koju su izabrali zna s njima adekvatno da postupa. U svojim odnosima prema zenama oni ostaju suzdrzani i hladni. U pocetku oni na zenu mogu da ostave dojam svojom muzevnoscu, ali zena, kojom su se ozenili, sve se vise razocarava kada otkrije da joj je odredjena drugorazredna uloga u odnosu na primarnu vezanost za lik oca koji je nadmocan. Jos slozenija vrsta neuroticnog poremecaja u ljubavi se bazira na roditeljskoj situaciji kada se roditelji ne vole ali su suzdrzani da bi se svadjali ili pokazivali na van znake nezadovoljstva. Istovremeno ih udaljenost cini nespontanim u odnosu prema svojoj djeci.

Ljudi obicno vjeruju da bol i tugu treba izbjegavati u svim prilikama kao sto vjeruju da ljubav podrazumijeva potpuno odsustvo sukoba. Stvarni sukobi izmedju dvoje ljudi koji jedno drugo dozivljavaju na dubljem unutarnjem nivou, nisu razorni. Oni vode razrjesenju, oni proizvode katarzu iz koje oboje izranjaju obogaceni znanjem i snagom. Tako je ljubav moguca samo ako dvije osobe komuniciraju iz centra. Samo se u ovom ´sredisnjem dozivljaju´ manifestira ljudska stvarnost, zivotnost, samo je ovdje temelj ljubavi. Dozivljena ovako, ljubav je stalni izazov; ona nije mjesto odmora, vec kretanje, rast, zajednicki rad. Ako su pritom jedno sa sobom umjesto da od sebe bjeze, sporedno je da li medju njima vlada harmonija ili sukob, radost ili tuga. Ima samo jedan dokaz prisustva ljubavi; dubina odnosa i zivotnost i snaga svake od osoba koje se vole; to je plod po kome se prepoznaje ljubav.

Oznake: strah, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, djetinjstvo, patologija, ljubav, odnos, roditelj

09.02.2015. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.02.2015.

Psihologija i ljubav

Nacini upoznavanja druge osobe
Ne mozemo da postujemo neku osobu ako ju ne poznajemo.
Postoje mnogi slojevi saznanja; saznanje kao vid ljubavi ne ostaje na periferiji, vec prodire do srzi. Ono je moguce samo ako uspijem da prevazidjem zaokupljenost sobom i drugu osobu vidim na njen sopstveni nacin. Mogu npr da znam da je druga osoba ljuta cak iako to ne pokazuje; mogu da je poznajem i jos dublje; tada znam da je uznemirena i zabrinuta, da se osjeca usamljena, da osjeca krivicu. Tada znam da je njena ljutnja samo ispoljavanje neceg dubljeg i vidim je kao tjeskobnu i zbunjenu, tj kao osobu koja pati, a ne kao ljutu osobu.

Zelja za prodiranjem u najunutrasnjije jezgro – tajnu ljudske duse je jaka. Tako ovakve pokusaje saznanja nalazimo u krajnostima sadizma, sposobnosti da ljudskom bicu nanosimo bol; da ga mucimo, da ga prinudimo kroz patnju da oda svoju tajnu. Ovaj se put do saznanja srece kod djece; dijete npr surovo cupa krila leptiru da bi ga upoznao.

Drugi put saznavanja ‘tajne’ je ljubav. U cinu ljubavi, davanju sebe, cinu prodiranja u drugu osobu, ja pronalazim sebe, otkrivam nas oboje, otkrivam covjeka. Ceznja za upoznavanjem sebe i svog bljiznjeg je glavni podsticaj cijele danasnje psihologije.
Ako zelimo da saznamo sve o covjeku, njegovu najunutrasnjiju tajnu, to se ne moze postici saznjanjem obicne vrste, saznanjem samo putem misljenja. Cak i ako bismo tisucu puta znali vise o sebi, nikad ne bismo stigli do dna. I dalje bismo samima sebi ostali zagonetka, kao sto bi nam i nas bliznji ostao zagonetka. Jedini nacin potpunog saznanja je cin ljubavi; ovaj cin prevazilazi misljenje, ne moze se izraziti rijecima. Ovo je odvazno uranjenje u iskustvo jedinstva. Pritom je saznjanje kroz misljenje, psiholosko saznanje, nuzan uslov potpunog saznavanja u cinu ljubavi.

Drugu osobu i sebe treba da promatram objektivno, da bih mogao da vidim kakva je zapravo, ili bolje, da prevazidjem iluzije, iracionalno iskrivljenu sliku koju imam o njoj. Samo ako ljudsko bice poznajem objektivno, mogu u cinu ljubavi da saznam njegovu krajnju sustinu.
Ovo nam otkriva ulogu psihologije u suvremenoj zapadnoj kulturi i njene velike popularnosti zbog interesa za znanjem o covjeku. Psihologija nam danas otkriva temeljni nedostatak ljubavi u medjuljudskim odnosima. Psiholosko saznanje tako postaje zamjena za potpuno saznanje u cinu ljubavi, umjesto da je samo korak ka njemu.

Oznake: partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, spoznaja, pshologija, ljubav

05.02.2015. u 15:52 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.10.2012.

Erotska ljubav, ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu

Erotska ljubav
Erotska ljubav je drukcija od dosad spomenutih oblika ljubavi; ona je zudnja za potpunim spajanjem, za sjedinjavanjem sa drugom osobom. Ujedno je u takve ljubavi prisutan pokusaj prevazilazenja sveprisutne odvojenosti medju partnerima. Prisnost se prvenstveno uspostavlja seksualnim kontaktom. Posto odvojenost odn ‘odsutnost’ druge osobe partneri dozivljavaju kao fizicku odvojenost, fizicko sjedinjenje predstavlja prevazilazenje te odvojenosti. Osim ovoga, postoje i drugi faktori koji su mnogima znak da je odvojenost prevazidjena. Pricati o zivotu, o sopstvenim nadama i brigama, pokazati svoje bezazlene i djetinjaste osobine, uspostaviti zajednicki interes u odnosu prema vanjskom svijetu, se sve smatra prevazilazenjem odvojenosti. Ako je zelja za seksualnim sjedinjavanjem izazvana ljubavlju onda u tom fizickom odnosu moze izostati pozuda, zelja da se osvaja ili da se bude osvojen a odnos je natopljen njeznoscu.

Ljubav po svojoj sustini treba da bude cin volje, odluke da svoj zivot potpuno posvetim zivotu jedne druge osobe. Kad bi ljubav bila samo osjecanje – obecanje da cemo jedno drugo voliti zauvijek, onda ono ne bi imalo smisla. Osjecanje nastaje a moze i da nestane. Kako mogu da procjenim da ce vjecno trajati, ako moj cin ne ukljucuje i odluku?
Temeljna afirmacija koju sadrzi ljubav usmjerena je na voljenu osobu kao otjelovljenje sustinskih ljudskih kvaliteta.

Ljubav prema sebi
Ja treba da budem objekat moje ljubavi jednako koliko i druga osoba. Afirmacija osobnog zivota, srece, rasta, slobode, ukorijenjena je u sopstvenoj sposobnosti za ljubav tj u brizi, postovanju, odgovornosti i znanju. Ako je netko sposoban da voli produktivno, on voli i sebe; ako moze samo da voli druge, ne moze uopce da voli.
Ako prihvatimo da su ljubav prema sebi i drugima povezane, kako objasniti sebicnost koja iskljucuje svaku isinsku brigu za druge. Sebicna je osoba zainteresirana samo za sebe, zeli sve za sebe, nikakvo zadovloljstvo ne osjeca u davanju, vec samo u primanju. Spoljasnji svijet gleda samo iz perspektive mogucnosti da iz njega nesto izvuce; njoj nedostaje interes za potrebe drugih i postovanje njihovog dostojanstva i integriteta. Ona ne moze da vidi nista osim sebe; svaku osobu i svaku stvar procjenjuje na racun toga koliko joj koriste; ona je sustinski nesposobna da voli.
Sebicna osoba ne voli sebe previse nego premalo. Ona je nuzno nesretna i tjeskobno zaokupljena time kako da od zivota ugrabi zadovoljstva u cijem postizanju zapravo sama sebe sprijecava. Frojd drzi da su sebicne osobe narcisoidne i nesposobne da vole druge kao sto nisu sposobne ni da vole sebe.
Meister Eckhart kaze; “Ako volis sebe, volis i druge oko sebe. Sve dok drugog volis manje nego sebe, neces uspjeti da stvarno volis sebe, no ako volis sve jednako, ukljucujuci i sebe, volit ces ih kao jednu osobu, a ta je osoba i Bog i covjek. Tako je velik i pravedan onaj koji, voleci sebe, jedanko voli i druge.

Ljubav prema Bogu
Patrijarhalni nacin je da volim Boga kao oca; predpostavljam da je on pravedan i strog, da kazanjava i nagradjuje, i na koncu, da ce me kao svog najdrazeg sina izabrati, kao sto je Bog izabrao Avrama – Izrael, kao sto je Isak izabrao Jakova, kao sto Bog bira svoj najdrazi narod.
Kod matrijarhalnog nacina Boga volim kao sveobuhvatnu majku. Vjerujem u njenu ljubav, u to da ce me ona voliti i da me nece predpostaviti ni jednom od svoje djece bez obzira da li sam siromasan, nemocan ili grijesan, ma sto da mi se dogodi, ona ce me izbaviti, ona ce me spasiti, ona ce mi oprostiti.
U pocetku razvoja patrijarhalne faze religije srecemo se sa despotskim, ljubomornim Bogom koji covjeka, koga je sam stvorio, tretira kao privatnu svojinu, s kojom ima pravo da cini stogod zeli. Potom se Bog razvije u oca punog ljubavi, koji je i sam vezan principima koje je sam postavio te identifikacije u pravcu preobrazaja Boga iz lika oca u simbol njegovih principa, principa pravde, istine i ljubavi.

Daljnjom evolucijom dolazimo do monoteistickog principa. Jedan njegov aspekt kritizira Frojd gdje je karakteristican infantilan pristup Bogu ocu; ako je Bog otac onda sam je njegovo dijete. Jos nisam stekao objektivnost da shvatim ogranicenost sebe kao ljudskog bica, svoje neznanje svoju bespomocnost. Jos uvijek, kao dijete, ocekujem da postoji otac koji me spasava, koji me nadgleda, koji me kaznjava, otac koji me voli kad sam poslusan, koji je ponosan zbog mog uspjeha i ljut zbog moje neposlusnosti. Vecina ljudi, u svom osobnom razvoju, ne uspije prevazici ovu infantilnu fazu, i zato je vjera vecine ljudi, kao vjerovanje u oca pomagaca – djetinja iluzija.

Drugi vid monoteisticke religije i njene istinske srzi, negira ovakvo shvacanje Boga. Pa istinski religiozna osoba, slijedeci monoteisticke ideje, nizasto ne moli i nista ne ocekuje od Boga te ga ne voli kao sto dijete voli oca ili majku. Ona je stekla skromnost shvacajuci svoja ogranicenja tako da zna da o Bogu nista ne zna. Za nju je Bog simbol onoga za cim tezi, carstvo duhovnog svijeta, ljubavi, istine i pravde. Ona vjeruje u principe koje predstavlja Bog, ona je istinoljubiva, zivi ispravno u ljubavi.

Korak dalje u evoluciji religije namece Ispravan nacin zivota kao znacajan a pritom je cijeli zivot; svaki mali ‘nevazan’ ko i veliki – vazan cin, posvecen samospoznaji i respektu prema sebi odn Bogu i spoznaji istog, kroz ispravno djelovanje. Tako je u Spinozinoj filozofiji naglasak sa ispravnog vjerovanja pomaknut na ispravno vodjenje zivota. Ovakva osoba zivot smatra vrijednim samo ako dobije priliku da razvija ljudske kvalitete odn strane osobne moci, kao jedinu stvarnost koja je vazna, kao jedini predmet krajnje svrhe. Radi se o ceznji da u sebi ostvarim ono sto predstavlja Bog; ceznji da postanem potpuno sposoban za ljubav.

Priroda covjekove ljubavi prema Bogu odgovara prirodi njegove ljubavi prema covjeku. Ljubav prema covjeku je odredjena strukturom drustva u kom zivi. Ako je drustvena struktura zasnovana na pokoravanju autoritetu, otvorenom autoritetu ili anonimnom autoritetu trzista ili javnog mnijenja, ili kao u slucaju sjeveroevropske – nizozemske kulture koja je obiljezena Kalvinizmom, covjekovo shvacanje Boga je infantilno i daleko od zrelog pogleda i takvo shvacanje treba traziti u povjesti monoteisticke religije.

Oznake: Frojd, Spinoza, religija, bog, monoteistički princip, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje, seks, erotika, narcisoidnost

28.10.2012. u 18:03 • 0 KomentaraPrint#

petak, 26.10.2012.

Mogucnost davanja i primanja ljubavi; majčinska ljubav i ocinska ljubav

Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.

Ocinska vs majcinska ljubav
Dijete rastuci uci mnoge stvari pa i one kako da se ponasa prema drugim ljudima; ako jedem-majka mi se smjeska, ako placem-uzet ce me u narucje, pohvalit ce me ako kakim. Sva ova iskustva se sazimaju u dozivljaju; voljen sam. Voljen sam jer sam potreban majci odn voljen sam zbog onog sto jesam. Ovaj dozivljaj majcine ljubavi je pasivan. Nema niceg sto bi trebalo da radim da bih bio voljen – majcina ljubav je bezuvjetna. Sve sto treba je da postojim – da budem njeno dijete. Do desete godine dijete je voljeno, ono jos ne voli. Potom dolazi novi momenat; novi osjecaj da se ljubav moze izazvati osobnom djelatnoscu. Prvi put dijete pomislja da majci ili ocu nesto dâ, nesto proizvede; pjesmu, crtez, pusu … Ideja ljubavi se, u ovoj fazi, prvi put preobrazava iz ‘biti voljen’ u voliti, stvarati ljubav. Od ovog pocetaka do zrele ljubavi proci ce dugi niz godina. Najzad je dijete, sada vec adolescent, prevazislo svoju egocentricnost; druga osoba vise nije prvenstveno sredstvo za zadovoljenje osobnih potreba. Potrebe druge osobe su vazne kao i sopstvene, zapravo, postaju i vaznije. Dati, pruza vecu radost i zadovoljstvo nego primati; voliti je cak vaznije nego biti voljen.

Infantilna ljubav slijedi princip; Voljen sam jer volim.
Nezrela ljubav kaze; Volim te jer si mi potreban.
Zrela ljubav kaze; Potreban si mi jer te volim.

Nije cudo sto nas ceznja za majcinskom ljubavi ne napusta ni kad odrastemo. Vecina djece ima srecu da dobije majcinsku ljubav. Kad odrastemo, ovu je ceznju puno teze zadovoljiti. U najoptimalnijem razvoju ona ostaje sastavni dio normalne erotske ljubavi.

Odnos prem ocu je drukciji. U prvim godina dijete ima malo dodira sa ocem, i vaznost oca, u ovom periodu, se ne moze porediti sa vaznoscu majke. Otac predstavlja drugi pol ljudske egzistencije; svijet misli, zakona i reda, discipline, putovanja i pustolovina. Otac poucava dijete, pokazuje mu put u svijet.

Ocinska ljubav je uvjetovana ljubav. Njen je princip “Volim te zato sto ispunjavas moja ocekivanja, vrsis svoju duznost, jer si mi slican”. I ocinska uvjetovana i majcinska bezuvjetna ljubav imaju pozitivnu i negativnu stranu. Negativna strana je sama cinjenica da se oceva ljubav treba zasluziti, da moze da se izgubi ako ne cinimo ono sto se od nas ocekuje. Podjednako je vazna i pozitivna strana; Posto je njegova ljubav uvjetovana, mogu nesto da ucinim da ju zadobijem, mogu za nju da radim; ona nije, kao majcinska, izvan moje kontrole. Djetetu je, poslje njegove seste godine, potrebna i oceva ljubav, njegov autoritet i vodstvo.

U idealnom slucaju, uloga majke da pruza osjecaj sigurnosti, uz ljubav ne bi trebalo sprecavati dijete da odraste. Majka treba da vjeruje u zivot, te ne treba na dijete prenositi svoju tjeskobu. Zelja za neovisnoscu djeteta i konacnog odvajanja od nje treba da bude dio njenog zivota. Obecana zemlja (zemlja je uvijek simbol majcinstva) opisuje se kao prepuna mlijeka i meda. Mlijeko je simbol prvog vida ljubavi, brige i afirmacije. Med simbolizira slast zivota, ljubav prema njemu i radost sto smo zivi. Vecina majki je sposobna da daje ‘mlijeko’ ali samo mali broj i ‘med’. Da bi bila sposobna za davanje meda, majka ne treba biti samo ‘dobra majka’ nego i sretna osoba, a ovaj cilj mnogi ne postizu. Nije potrebno ni govoriti koliko to utjece na dijete. Ljubav majke prema zivotu isto je tako prelazna kao i njena tjeskoba. Oba stava imaju u cjelosti veliki utjecaj na osobnost djeteta.

Oceva ljubav bi trebalo da se zasniva na strpljenu i toleranciji umjesto na zastrasivanju i autoritarnosti. Tako zrela osoba voli i majcinskom i ocevom savjescu uprkos cinjenici da one naizgled protivrijece jedna drugoj; ako bi zadrzala samo ocinsku savjest, postala bi gruba i nehumana. Ako bi zadrzala samo majcinsku savjest, osoba bi bila sklona gubljenju moci rasudjivanja kao i mogucem sprecavanju sebe i drugih u razvoju.

U ovom razvoju od vezanosti za majku ka vezanosti za oca i njihovoj konacnoj sintezi, lezi osnova mentalnog zdravlja i zrelosti. Osnovni uzrok neuroze je neuspjeh u ovom razvoju. Iako ova tema prevazilazi djelokrug ove knjige evo nekoliko kratkih napomena;
Jedan od uzroka neuroticnog razvoja moze da bude to sto djecak ima majku koja ga voli, ali je suvise popustljiva ili sklona dominaciji i slabog i/ili nezainteresiranog oca. U tom se slucaju moze dogoditi fiksacija na ranom stupnju vezanosti za majku, a djecak se razvija u osobu ovisnu o majci, osjeca se bespomocnim, ima teznje karakteristicne za primalacku osobu, tj da prima, bude zasticen, zbrinut, a nedostaju mu ocinski kvaliteti – disciplina, neovisnost, sposobnost da bude gospodar svog zivota. Javlja se pokusaj da nadje ‘majku’ u svakom, ponekad u zenama; a ponekad i u muskarcima od autoriteta i vlasti.

Ako je, s druge strane, majka hladna, ravnodusna i sklona dominaciji, potrebu za majcinskom zastitom djecak moze, ili da prenese na oca ili kaznije ocinske likove – u kom slucaju je konacan razultat slican prethodnom – ili da se razvije u jednostranu, ocinski orijentiranu osobu, potpuno odanu principima zakona, reda i autoriteta a bez sposobnosti da ocekuje ili primi bezuvjetnu ljubav.

Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi

Oznake: neuroza, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje

26.10.2012. u 19:17 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (16)
Svibanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (22)
Veljača 2015 (13)
Siječanj 2015 (11)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (5)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (21)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (8)
Kolovoz 2012 (14)
Srpanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)

Moj Pinterest

Visit Davor's profile on Pinterest.



View Davor Gasparac's profile on LinkedIn