Strah je taj koji osobu sprecava da se potpuno preda, da djeluje spontano, da u neposrednsti i fizickoj bliskosti vjeruje seksualnom partneru. Ako seksualno inhibirana osoba uspije da se oslobodi straha i tako postane sposobna za ljubav, njeni su seksualni problemi rijeseni.
Kada govorimo o ljubavi i prisnosti onda je prisnost ona vrsta situacije u kojoj se nalazi dvoje ljudi, koja dopusta procjenu svih osobnih vrijednosti. Procjenjivanje osobnih vrijednsoti zahtijeva suradnju kao vrstu odnosa. Pod ovim podrazumijevamo jasno formulirana prilagodjavanja necijeg ponasanja na izrazene potrebe druge osobe, u potrazi za sve istovjetnijim, odn sve blizim uzajamnim zadovoljenjem, kao i uhodavanjem sve slozenijih radnji koje su izvor sigurnosti.
Ljubav kao uzajamno seksualno zadovoljenje, ljubav kao timski rad i skoloniste od samoce, dva su ´normalna´ oblika dezintegracije ljubavi u modernom zapadnom drustvu. Obrazac za ovakvu patologiju ljubavi daje drustvo. Postoje mnogi individualizirani oblici patologije ljubavi, ciji je ishod svijesna patnja i koje psihijatri smatraju neuroticnim. Pojava neuroticne ljubavi lezi u cinjenici da jedan ili oba ´ljubavnika´ ostaju vezani za lik roditelja. Kad odrastu oni prenose strahove, ocekivanja i osjecanja, koje su jednom imali prema ocu ili majci, na voljenu osobu. Osobe o kojim je rijec se nikad nisu oslobodile infantilne vezanosti i kad odrastu, u svojim afektivnim zahtijevima traze ovaj obrazac. U ozbiljnim slucajevima ova emocionalna nezrelost vodi poremecajima u drustvenom ponasanju; u laksim je sukob ogranicen na sferu intimnih osobnih odnosa.
Muskarcima koji su u svom emocionalnom razvoju zaostali na infantilnoj vezanosti za majku cilj nije da vole nego da budu voljeni.
Drukciji oblik neuroticne patologije nalazimo kad je osoba prejako vezana za oca. Tako ce, u kasnijem zivotu, takav muskarac pokusati da nadje lik oca za koga ce se vezati na slican nacin. Takvi su muskarci cesto uspjesni u svojim drustvenim karijerama. Oni su savjesni, pouzdani, revnosni, pod uvjetom da osoba koju su izabrali zna s njima adekvatno da postupa. U svojim odnosima prema zenama oni ostaju suzdrzani i hladni. U pocetku oni na zenu mogu da ostave dojam svojom muzevnoscu, ali zena, kojom su se ozenili, sve se vise razocarava kada otkrije da joj je odredjena drugorazredna uloga u odnosu na primarnu vezanost za lik oca koji je nadmocan. Jos slozenija vrsta neuroticnog poremecaja u ljubavi se bazira na roditeljskoj situaciji kada se roditelji ne vole ali su suzdrzani da bi se svadjali ili pokazivali na van znake nezadovoljstva. Istovremeno ih udaljenost cini nespontanim u odnosu prema svojoj djeci.
Ljudi obicno vjeruju da bol i tugu treba izbjegavati u svim prilikama kao sto vjeruju da ljubav podrazumijeva potpuno odsustvo sukoba. Stvarni sukobi izmedju dvoje ljudi koji jedno drugo dozivljavaju na dubljem unutarnjem nivou, nisu razorni. Oni vode razrjesenju, oni proizvode katarzu iz koje oboje izranjaju obogaceni znanjem i snagom. Tako je ljubav moguca samo ako dvije osobe komuniciraju iz centra. Samo se u ovom ´sredisnjem dozivljaju´ manifestira ljudska stvarnost, zivotnost, samo je ovdje temelj ljubavi. Dozivljena ovako, ljubav je stalni izazov; ona nije mjesto odmora, vec kretanje, rast, zajednicki rad. Ako su pritom jedno sa sobom umjesto da od sebe bjeze, sporedno je da li medju njima vlada harmonija ili sukob, radost ili tuga. Ima samo jedan dokaz prisustva ljubavi; dubina odnosa i zivotnost i snaga svake od osoba koje se vole; to je plod po kome se prepoznaje ljubav.
Post je objavljen 09.02.2015. u 15:08 sati.