http://rigijev.blog.hr
srijeda, 31.05.2017.
Više od polovine stanovništva BiH ne prihvata teoriju evolucije
Među europskim narodima koji su u prošlom stoljeću na vlasti imali komunističke režime, Bosna i Hercegovina spada među najreligioznije i istovremeno jedna je od najslabije naučno prosvijećenih zemalja, pokazalo je istraživanje koje je provela neprofitna, nestranačka američka organizacija Pew Research Center.
Bosna i Hercegovina s 94 posto stanovnika koji vjeruju u boga spada u gornju polovinu tabele najreligioznijih zemalja, koju predvodi Gruzija s 99 posto i Armenija s 95 posto stanovništva koje vjeruje u nadnaravno biće.
U gornju polovinu spadaju i Srbija s 87 posto i Hrvatska s 86 posto stanovnika koji vjeruju u boga, pokazalo je spomenuto istraživanje.
Zemlja s najmanjim udjelom vjernika je Češka u kojoj samo 29 posto ljudi vjeruje u boga. U Estoniji taj postotak iznosi 44, u Mađarskoj 59, u Latviji 71.
U svim bivšim komunističkim zemljama, osobito u pravoslavnim, vjerska pripadnost snažno se povezuje s nacionalnom. Naprimjer, 78 posto stanovnika Srbije smatra da je pravoslavlje važan dio nacionalnog identiteta. Srbi su po tom stavu treći, iza Armenaca i Gruzijaca.
Taj osjećaj povezanosti pripadnosti određenoj crkvi s nacionalnim identitetom nešto je slabiji u katoličkim zemljama. Naprimjer, oko 58 posto Hrvata smatra da je pripadnost katoličkoj vjeri važna da bi se netko mogao smatrati pravim Hrvatom. Po tome je Hrvatska druga u krugu katoličkih zemalja, odmah nakon Poljske sa 64 posto.
U prosjeku, nacionalni identitet s vjerskim povezuje oko 70 posto pravoslavaca te oko 57 posto katolika.
Međutim, iako je identifikacija nacionalne pripadnosti s vjerskom u postkomunističkim zemljama vrlo snažna, s druge strane njihovi stanovnici nisu naročito revni u duhovnoj praksi, što posebice vrijedi za pravoslavce.
Naprimjer, rezultati istraživanja pokazuju da samo 6 posto Srba odlazi u crkvu barem jednom sedmično. Po duhovnoj praksi Srbi su među pravoslavcima tek na desetom mjestu.
No, katolici iz BiH su u tome mnogo redovitiji - čak 54 posto ih sedmično posjećuje crkvu, što ih čini daleko najozbiljnijim praktičnim vjernicima postkomunističke središnje i istočne Evrope.
Poljaci su s 45 posto na drugom mjestu, dok su Ukrajinci s 43 posto treći. Četvrti su katolici iz Hrvatske u kojoj 27 posto katoličkih vjernika posjećuje crkvu na tjednoj bazi.
Također, većina ispitanika zemalja pokrivenih istraživanjem Pew Research Centra vjeruje u evoluciju, odnosno da su se ljudi i druga živa bića razvili kroz dugo vremensko razdoblje.
Među onima koji prihvaćaju teoriju evoluciju, većina ih smatra da je ona prirodan proces, a manjina da ju je vodio bog.
Listu predvode Česi kod kojih čak 83 posto prihvaća da su ljudi nastali evolucijom. Slijede ih Estonci sa 74 posto i Mađari sa 69 posto.
U Srbiji 61 posto stanovništva prihvaća teoriju evolucije, u Hrvatskoj 57 posto, dok je Bosna i Hercegovina s 37 posto pri dnu tabele.
Od Bosne i Hercegovine samo Armenija s 34 posto ima manji postotak stanovništva koje prihvaća teoriju evolucije.
Armenija i Bosna i Hercegovina ujedno su jedine dvije zemlje obuhvaćene istraživanjem u kojima više od polovica stanovništva smatra kako sva živa bića postoje u sadašnjem obliku od nastanka svijeta.
U Armeniji taj postotak je 56, a u Bosni i Hercegovini 52.
Podsjećamo, evolucija je shvatanje prema kojem se organizmi – biljke, bakterije i životinje – mijenjaju tokom vremena. Da bi se taj proces objasnio, potrebna je teorija, odnosno vrlo dobro objašnjenje.
Oznake: evolucija, religija, Bog Vjera
nedjelja, 28.10.2012.
Erotska ljubav, ljubav prema sebi i ljubav prema Bogu
Erotska ljubav
Erotska ljubav je drukcija od dosad spomenutih oblika ljubavi; ona je zudnja za potpunim spajanjem, za sjedinjavanjem sa drugom osobom. Ujedno je u takve ljubavi prisutan pokusaj prevazilazenja sveprisutne odvojenosti medju partnerima. Prisnost se prvenstveno uspostavlja seksualnim kontaktom. Posto odvojenost odn ‘odsutnost’ druge osobe partneri dozivljavaju kao fizicku odvojenost, fizicko sjedinjenje predstavlja prevazilazenje te odvojenosti. Osim ovoga, postoje i drugi faktori koji su mnogima znak da je odvojenost prevazidjena. Pricati o zivotu, o sopstvenim nadama i brigama, pokazati svoje bezazlene i djetinjaste osobine, uspostaviti zajednicki interes u odnosu prema vanjskom svijetu, se sve smatra prevazilazenjem odvojenosti. Ako je zelja za seksualnim sjedinjavanjem izazvana ljubavlju onda u tom fizickom odnosu moze izostati pozuda, zelja da se osvaja ili da se bude osvojen a odnos je natopljen njeznoscu.
Ljubav po svojoj sustini treba da bude cin volje, odluke da svoj zivot potpuno posvetim zivotu jedne druge osobe. Kad bi ljubav bila samo osjecanje – obecanje da cemo jedno drugo voliti zauvijek, onda ono ne bi imalo smisla. Osjecanje nastaje a moze i da nestane. Kako mogu da procjenim da ce vjecno trajati, ako moj cin ne ukljucuje i odluku?
Temeljna afirmacija koju sadrzi ljubav usmjerena je na voljenu osobu kao otjelovljenje sustinskih ljudskih kvaliteta.
Ljubav prema sebi
Ja treba da budem objekat moje ljubavi jednako koliko i druga osoba. Afirmacija osobnog zivota, srece, rasta, slobode, ukorijenjena je u sopstvenoj sposobnosti za ljubav tj u brizi, postovanju, odgovornosti i znanju. Ako je netko sposoban da voli produktivno, on voli i sebe; ako moze samo da voli druge, ne moze uopce da voli.
Ako prihvatimo da su ljubav prema sebi i drugima povezane, kako objasniti sebicnost koja iskljucuje svaku isinsku brigu za druge. Sebicna je osoba zainteresirana samo za sebe, zeli sve za sebe, nikakvo zadovloljstvo ne osjeca u davanju, vec samo u primanju. Spoljasnji svijet gleda samo iz perspektive mogucnosti da iz njega nesto izvuce; njoj nedostaje interes za potrebe drugih i postovanje njihovog dostojanstva i integriteta. Ona ne moze da vidi nista osim sebe; svaku osobu i svaku stvar procjenjuje na racun toga koliko joj koriste; ona je sustinski nesposobna da voli.
Sebicna osoba ne voli sebe previse nego premalo. Ona je nuzno nesretna i tjeskobno zaokupljena time kako da od zivota ugrabi zadovoljstva u cijem postizanju zapravo sama sebe sprijecava. Frojd drzi da su sebicne osobe narcisoidne i nesposobne da vole druge kao sto nisu sposobne ni da vole sebe.
Meister Eckhart kaze; “Ako volis sebe, volis i druge oko sebe. Sve dok drugog volis manje nego sebe, neces uspjeti da stvarno volis sebe, no ako volis sve jednako, ukljucujuci i sebe, volit ces ih kao jednu osobu, a ta je osoba i Bog i covjek. Tako je velik i pravedan onaj koji, voleci sebe, jedanko voli i druge.
Ljubav prema Bogu
Patrijarhalni nacin je da volim Boga kao oca; predpostavljam da je on pravedan i strog, da kazanjava i nagradjuje, i na koncu, da ce me kao svog najdrazeg sina izabrati, kao sto je Bog izabrao Avrama – Izrael, kao sto je Isak izabrao Jakova, kao sto Bog bira svoj najdrazi narod.
Kod matrijarhalnog nacina Boga volim kao sveobuhvatnu majku. Vjerujem u njenu ljubav, u to da ce me ona voliti i da me nece predpostaviti ni jednom od svoje djece bez obzira da li sam siromasan, nemocan ili grijesan, ma sto da mi se dogodi, ona ce me izbaviti, ona ce me spasiti, ona ce mi oprostiti.
U pocetku razvoja patrijarhalne faze religije srecemo se sa despotskim, ljubomornim Bogom koji covjeka, koga je sam stvorio, tretira kao privatnu svojinu, s kojom ima pravo da cini stogod zeli. Potom se Bog razvije u oca punog ljubavi, koji je i sam vezan principima koje je sam postavio te identifikacije u pravcu preobrazaja Boga iz lika oca u simbol njegovih principa, principa pravde, istine i ljubavi.
Daljnjom evolucijom dolazimo do monoteistickog principa. Jedan njegov aspekt kritizira Frojd gdje je karakteristican infantilan pristup Bogu ocu; ako je Bog otac onda sam je njegovo dijete. Jos nisam stekao objektivnost da shvatim ogranicenost sebe kao ljudskog bica, svoje neznanje svoju bespomocnost. Jos uvijek, kao dijete, ocekujem da postoji otac koji me spasava, koji me nadgleda, koji me kaznjava, otac koji me voli kad sam poslusan, koji je ponosan zbog mog uspjeha i ljut zbog moje neposlusnosti. Vecina ljudi, u svom osobnom razvoju, ne uspije prevazici ovu infantilnu fazu, i zato je vjera vecine ljudi, kao vjerovanje u oca pomagaca – djetinja iluzija.
Drugi vid monoteisticke religije i njene istinske srzi, negira ovakvo shvacanje Boga. Pa istinski religiozna osoba, slijedeci monoteisticke ideje, nizasto ne moli i nista ne ocekuje od Boga te ga ne voli kao sto dijete voli oca ili majku. Ona je stekla skromnost shvacajuci svoja ogranicenja tako da zna da o Bogu nista ne zna. Za nju je Bog simbol onoga za cim tezi, carstvo duhovnog svijeta, ljubavi, istine i pravde. Ona vjeruje u principe koje predstavlja Bog, ona je istinoljubiva, zivi ispravno u ljubavi.
Korak dalje u evoluciji religije namece Ispravan nacin zivota kao znacajan a pritom je cijeli zivot; svaki mali ‘nevazan’ ko i veliki – vazan cin, posvecen samospoznaji i respektu prema sebi odn Bogu i spoznaji istog, kroz ispravno djelovanje. Tako je u Spinozinoj filozofiji naglasak sa ispravnog vjerovanja pomaknut na ispravno vodjenje zivota. Ovakva osoba zivot smatra vrijednim samo ako dobije priliku da razvija ljudske kvalitete odn strane osobne moci, kao jedinu stvarnost koja je vazna, kao jedini predmet krajnje svrhe. Radi se o ceznji da u sebi ostvarim ono sto predstavlja Bog; ceznji da postanem potpuno sposoban za ljubav.
Priroda covjekove ljubavi prema Bogu odgovara prirodi njegove ljubavi prema covjeku. Ljubav prema covjeku je odredjena strukturom drustva u kom zivi. Ako je drustvena struktura zasnovana na pokoravanju autoritetu, otvorenom autoritetu ili anonimnom autoritetu trzista ili javnog mnijenja, ili kao u slucaju sjeveroevropske – nizozemske kulture koja je obiljezena Kalvinizmom, covjekovo shvacanje Boga je infantilno i daleko od zrelog pogleda i takvo shvacanje treba traziti u povjesti monoteisticke religije.
Oznake: Frojd, Spinoza, religija, bog, monoteistički princip, partner, veza, identitet, From, respekt, majčinska ljubav, neverbalna komunikacija, djetinjstvo, pshologija, bezuvjetna ljubav, tjeskoba, razvoj, zrelost, neovisnost, odgoj, vezanost, mentalno zdravlje, seks, erotika, narcisoidnost
