Zivot
Malo je onih koji ulazu vrijeme i energiju da uzdignu svoje postojanje na visu razinu. Mozete umrijeti a da nikada niste ni zivjeli u pravom smislu rijeci. Ljudi misle da su zivi zato sto disu, jedu, govore, hodaju. Ima ljudi punih predrasuda, koji nisu ono sto jesu, samo su marionette. Oni nisu ni zivi ni mrtvi.
Sta znaci biti zaista ziv? Znaci tri stvari; Biti ono sto jesi, Biti ovdje i Biti sada.
Ajnstajn je rekao da je lakse razbiti atom nego predrasudu. Ljudi nisu ono sto su. Na odredjen nacin svi su kontrolirani. Sta je rezultat? Postaju marionette; ponasaju se, delaju i osjecaju na mehanicki nacin. Nemaju ziva osjecanja niti zivo ponasanje a nisu ni svjesni toga. Odgovaraju na glasove ljudi, na iskustva koja pripadaju proslosti. Dozivjeli su odredjene stvari koje su ih obiljezile za cijeli zivot. Ta ih iskustva drze pod kontrolom. Zato nisu slobodni. Nisu zivi. To je osnovna prepreka duhovnom zivotu.
Krist je rekao; Ako hocete da budete moji ucenici, morate zamrziti oca i majku. Otac i majka o kojima Isus govori su otac i majka koje nosimo ukorijenjene u svom umu i koji nas kontroliraju. Od njih se trebamo odvojiti. Njih se treba rijesiti.
Zivot nije sutra, zivot je sada. Ljubav nije sutra, ljubav je sada. Ako zivite u sada, prosvjetljni ste.
Zivjeti svaki trenutak zivim zivotom
Zivimo u kulturi buducnosti, kulturi sutrasnjice. Sutra cu biti sretan. Sutra cu ziviti. Zivit cu kad upisem studij, kad odsluzim vojsku, kad se ozenim. Kada se ozene i dobiju djecu onda govore; zivit cu kad djeca odrastu. Kada odrastu …
Ispitajte svoje misli i vidjet cete da su najcesce okrenute proslosti ili buducnosti. Postanite svijesni koliko malo zivite u sadasnjosti.
Buda; Kada udisete, budite svjesni cinjenice da udisete. A kada izdisete, budite svjesni cinjenice da izdisete.
Zivjeti ne znači raditi za vladu, ili postati veliki poduzetnik, ili činiti velika djela milosrđa. To nije život. Živjeti znači odbaciti sve prepreke i živjeti u svježini sadašnjeg trenutka. “Ptice nebeske… niti siju niti žanju” – to je život.
Sto nam o umetnost življenja kaze Osho; grijeh je ne uzivati u zivotu!
Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostariti, može ići prema grobu – ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.
I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti takođe počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih.
Zivot treba da je rast i razvoj.
Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti – ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost – ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme – ništa ne umire, ništa ne mo že umrijeti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu koreni dublje prodiru.
U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korjeni.
Prvi princip života je meditacija. Djetinstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači – približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju. Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno.
Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti.
Bezazlenost nije moguće naučiti – no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom – ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; leptir – njegove divne boje i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje – ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.
Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvacamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.
Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena – jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslje teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono vec dobijeno prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorišćena i zloupotrebljena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta,mi pokušavamo da učinimo svako dijete upoznatim, domišljatim, lukavim. Učimo ga da bude u kategoriji moći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem – njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.
Krisnamurti nas upozorava; Onoga dana kada dijete naucimo nazivu neke ptice, dijete vise ne vidi pticu. Dijete gleda ovu pernatu zivu pojavu, tajanstvenu i cudesnu, a mi mu kazemo; To je roda. Sada dijete ima ideju: roda. Poslje, svaki put kad vidi rodu, reci ce; Ma znam, to je roda. Rijec, pojam, mogu biti prepreka koja nam ne dozvoljava da vidimo konkretnu pticu.
Termin Amerikanac moze se ispostaviti kao prepreka koja nam ne dozvoljava da realno sagledamo covjeka pred nama.
Rijec Bog i sama ideja o Bogu mogu biti prepreka na putu ka vidjenju Boga.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
U filmu “8 ˝” kojeg je režirao Federico Fellini, u jednom prizoru neki časni brat odlazi na picnick s grupom dječaka između osam i deset godina. Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na začelju okružen s njih trojicom ili četvoricom. Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila uličarka i dječaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo.” Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka.” Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju. Jedan od dječaka koji je, čini se, znao malo više od drugih, reče: “Prostitutka je žena koja radi određene stvari ako joj platiš.” Ostali ga upitaše: “Hoće li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj. I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoćeš li sada učiniti te određene stvari pošto smo ti platili?” Ona odgovori: “Svakako, dečki. Što biste htjeli da uradim?” Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine. Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Nisu znali što bi drugo sada učinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?” Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajući i pljeskajući. Uličarka je njihala bokovima, a oni su se odlično zabavljali. U međuvremenu je došao brat i sve vidio. Dotrčao je i počeo vikati na ženu. Prinudio ju je da se obuče, i u tom trenutku pokvario je djecu. Do tada su bila nevina i (s)lijepa.
Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično Biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju – koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Drugi princip je hodočašće.
Život mora biti tragalaštvo – ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš „ko sam ja.“
Čudno je da ljudi koji ne znaju ko su pokušavaju da budu neko. Oni ni sada ne znaju ko su, oni su neupoznati sa svojim Bićem, ali imaju cilj da postanu neko.
Postati neko je bolest duše. Bîće si ti. A da bi otkrio svoje Biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasti u tebi – nova milost koju nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje Božanskoga.
Kineska izreka: Kada strijelac odapne strijelu van takmicenja on pokazuje svu svoju sposobnost. Kad je u izgledu medalja, postaje nervozan. Njegova je sposobnost uvijek ista, ali nagrada cini da vise misli o pobjedi umjesto o gadjanju. Napetost vezana za pobjedu cini ga slabim. Ambicija zamagljuje njegov pogled.
U životu sv. Francisa bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Poslednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže svo iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni povjerovati...
Sv. Franjo se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: „Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi. Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.“
Ovo su bile njegove poslednje riječi.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava s tobom. To se ne okončava uopce. To postaje tvoja porodica. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani na milione načina. Taj osjecaj pripadnosti i povezanosti naša srca ispunjena ljubavlju za sve i sva.
Meditacija će nam donijeti veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet – zvijezde su naše, mi nismo stranci ovde. Mi istinski pripadamo sveopcoj egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno. I imamo prvo ovdje Biti.
Meditacija može donjeti mir – jer smetljište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji. Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi saglasni u tome da se sva umetnost – muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo – rađa iz meditacije. U trenutku tisine odnosno praznine. Lucidnom trenutku ne – misljenja. U stanjima slicnim snu. To su znali i Ainstajn i Tesla i ostali geniji.
Ako nekom prilikom budeš ušao u hram Gautam Bude ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu.
Spoljašnje je nevažno, unutarnje je ono sto zavrijedjuje našu pažnju. Neko je mlad, a neko je star, neko je crn, neko je bijel, neko je muškarac, a neko je žena – to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine.
U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj. Ti to možeš primjetiti samo ako si budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? Tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim – to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati. Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje.
Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osjećati kako se nikad do tada osjećao nisi. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namenjeni za one koji tu mogu nešto da iskuse. Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korišćena vjekovima tako da bi nove generacije mogle doći u kontakt sa iskustvom starijih generacija – ne kroz knjige, ne kroz riječi, već nečim što prodire dublje – kroz tišinu, kroz meditaciju, kroz mir.
Kako tvoja tišina raste, kako tvoja ljubav raste, ti počinješ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje i tvoja ljubaznost raste.
Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje ostavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija – jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti opasan za tu kulturu.
Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi osjećao sasvim izgubljen i bijedan, tužan. No, ta kompenzacija je lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je samo za djecu. Ali, u tvom unutarnjem svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.
Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime kompenzacije kada osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život. Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu.
Ili je lažno tvoje stanje ili je laž taj određeni dan – oboje ne mogu biti istina. I kada taj određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.
Čud(n)o, čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana, izađeš iz jadnog stanja i počneš da plešeš.
Ucini da tvoj Život bude stalno slavlje, festival svjetla tokom čitave godine. Samo tada ti možeš rasti, cvjetati. Preobrazi male stvari u slavlje.
Naprimer, u Japanu imaju ceremoniju ispijanja čaja. U svakom zen samostanu i svakom domu koji si to može priuštiti, postoji mali hram za ispijanje čaja. Tako čaj ne biva nešto uobičajeno, svakodnevno – oni to preobraze u slavlje.
A to što se priredilo sa čajem može se primjeniti sa svime – sa tvojim oblačenjem, sa tvojom hranom. Ljudi žive skoro kao u snu i ne vide da svaki proizvod, svaka odjeća ima vlastitu ljepotu, vlastiti dojam. Ukoliko si ti osjećajan, tada tvoja odjeća neće biti od tkanine koja te pokriva – to treba da izrazi tvoju individualnost, tvoj ukus, kulturu, tvoje biće.
Sve što ti radiš biće ispoljavanje tvoje biti, imaće tvoj pečat na tome. Tada život može biti stalno slavlje.
Čak i ako se razboliš i ležiš u krevetu, ti možeš od toa načiniti trenutke opuštenosti i odmora, meditacije, slušanja muzike ili citanja poezije. Nema potrebe da budeš tužan zato što si bolestan. Trebalo bi da si sretan što su svi u kancelarijama, a ti si odmarajući se u svom krevetu, nalik kralju jer neko sprema čaj za tebe, cajnik pjevuši svoju pesmu, prijatelji običavaju da te posjećuju. Te stvari su od većeg značaja no sva medicina.
Kada si bolestan pozovi ljekara, ali ono što je važnije jeste da pozoveš one koji te vole jer je ljubav najbolji lijek. Pozovi one koji mogu stvoriti ljepotu, muziku, poeziju oko tebe jer nema bolje metode za ozdravljenje do stvoriti raspoloženje slavlja.
Medicina je niži način tretmana. No, često izgleda da smo mi zaboravili sve i oslanjamo se samo na lijekove i bivamo neraspoloženi i tužni.
Od lošeg načini najbolje – to je kreativnost i umjetnost. I ako čovek živi svoj čitavi život tako da svaki trenutak i svaku fazu svog života učini lijepim; ljubavnim veseljem, prirodno je da će njegova smrt biti najviši vrh njegova života. Posljednji trzaji... njegova smrt neće biti tako ružna kako to obično biva u životu sa, bezmalo, svakim. Ako je smrt ružna značilo bi da ti je sav život bio protraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim prijateljima i starom svijetu. U tome nema nikakve tragedije.
Niko nije tako slobodan i ziv kao onaj koji je prihvatio smrt.
Jedan zen-majstor po imenu Lin Či je umirao. Hiljade učenika se okupilo da čuju poslednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao – veseo, nasmijan, ne izgovarajući ni jednu riječ. Vidjevši da će on umrijeti a da neće izgovoriti nijednu riječ, neko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, takođe majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: „Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoju posljednju riječ?
Lin Či reče: „Samo oslušni.“ Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. „Kako je divno“, i potom izdahnu. Na trenutak, kada je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale... On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku: U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.
U životu je to sve isto. To je bila sva njegova filozofija, njegovo sveukupno životno učenje – da nema ništa što je više i ništa što je nize, sve zavisi o tebi: šta ćeš izvući iz toga.
Ne čini stvari malim i velikim, trivijalnim i važnim. Sve je važno.
Započni meditirati i stvari će početi rasti u tebi – tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima brže se razvija. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći – zbogom, bez potrebe za ijednom suzom i tugom – možda suze radosti, ali ne tuge.
Treba da počneš sa bezazlenošću.
Zato, prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi – zato što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela...
Život je veoma jednostavan: to je veseli ples.
Promatrac
Promatrajte bez prosudjivanja. Bez prihvacanja ili odbacivanja. Budite nepristran promatrac.
Promatrajuci samoga sebe dolazite do spoznaje o sebi kao unikatu. Biti unikat, original znaci biti ziv. Nikoga ne imitirati. Biti svoj. Osloboditi se glasova i daljinske kontrole.
Iskustvo – vracanje culima
Oslusnite sve zvuke koji dopiru do vas. Visoke, niske, glasove. Tada se dogadja iskustvo.
Kada jedem, jedem; kada gledam, gledam; kada slusam, slusam.
Biti ovdje je da izadjemo iz sopstvenog uma i vratimo se svojim culima. Ili da doslovno izadjemo iz sfere apstraktnog i prepustimo se neposrednom iskustvu.
Npr; DOK SE JEDE NE PRICA SE!
Kako pronaci srecu, mir i ljubav? Sa svojih pet cula odn osjetila. Kada si s nekim ili u nekoj situaciji; dok npr jedes, budi bas tu i otvori svoje oci – gledaj, slusaj, dodirni, njusi i probaj – kusaj.
Dakle potpunim promatranjem u datom trenutku cemo vremenom pronaci ono sto trazimo. Jer to je, najcesce, vec tu negdje blizu nas.
Promatrajta sebe. U onoj mjeri u kojoj budete promatrali sebe, ne samo mentalno, vec kao nepristran, odvojeni promatrac, u istoj mjeri cete odbaciti svoje mehanicko ponasanje, odbacit cete sve ono sto vas cini nesvjesnim – marioneteom.
Post je objavljen 10.07.2012. u 12:02 sati.