Ako odlučiš promatrati sebe kao svjetovno tijelo koje umire, zašto proživljavati tu tjeskobu? Tvoja malodušnost ti oduzima snagu. Smrt je neizbježna za sve što živi. Ti znaš da je smrt sigurna za sve što postoji u prirodi, zašto onda tugovati za nečim što je sasvim prirodno? Ništa – apsolutno ništa u prirodi nije trajno. Sva bića su prolazne prirode.
U životu/ratu izvojevati ćeš pobjedu ako ćeš se na isti način odnositi prema bolu i zadovoljstvu, dobitku ili gubitku, pobjedi ili porazu.
Biti vezan za stvari svjetovne prirode ni u kom slučaju nije svrha života. Bolje je usredotočiti se na ono vječno i na ono iznad svjetovnosti. Usredotoči se na oslobađanje od nasilja takozvanih parova suprotnosti. Oslobodi se pokušaja da uvijek sve vrednuješ i prosuđuješ. Oslobodi se obrazaca navike da stvari promatraš kao dobre i loše, kao nešto što voliš ili ne voliš, kao nešto što ti stvara ugodu ili ti nanosi bol.
Pobrini se da ne težiš za priznanjem ili gomilanjem zemaljskih dobara. Želja za plodovima djelovanja donosi brigu zbog mogućeg neuspjeha – um koji strepi. Kad si previše zaokupljen krajnjim rezultatima, povlačiš se iz stvarnosti u nestvarnu budućnost, obično ispunjenu strahom.
Prosvijetljen je onaj čiji je um neuznemiren tugom ili nesklonošću, koji ne žudi za ugodom i oslobođen je triju obilježja koja u najvećoj mjeri kaljaju um – vezanost, strah i ljutnja.
Post je objavljen 06.03.2015. u 14:54 sati.