GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Prank gone wrong dogodio se nad mladom osobom u srednjoj školi, nakon čega mu se od posljedica požara izdeformiralo lice. Nakon toga, osmero osoba pozvano je u njihovu napuštenu srednju školu povodom 10. obljetnice maturiranja, gdje se istovremeno nalazi i njihov kolega koji se sprema za osvetu...



Poželio sam se nekog old school slashera iz najboljeg perioda osamdesetih godina, pa sam shvatio da mi je pri gledanju promakao Slaughter High iz 1986. godine. Prvotno imenovan April Fool's Day, pošto se radnja samog pranka odvija na taj famozan 1. travanj, film je promijenio naziv pošto su saznali kako iste godine izlazi Paramountov slasher April Fool's Day (o kojemu će isto biti riječi uskoro). Slaughter High tipičan je 80's slasher s jednom od zanimljivijih premisa osvete nad školskim kolegama, iako znamo da se slasheri uglavnom baziraju na osvetničkim potezima serijskoga ubojice (The Burning, Friday the 13th, My Bloody Valentine itd. itd.). Ekipa od tri anonimna redatelja radila je na ovom filmu, a pokušavalo ga se i marketinški uguravati kao djelo na kojem su radili tvorci Friday the 13th filma (makar je to samo u vidu jednog producenta točno). Što se ima za reći o klasičnom slasher filmu, osim da je standardiziran, pomalo tradicionalan u svojem naumu i prilično zabavan kao takav? S obzirom da ovdje nema nekih većih iznenađenja, spomenut ćemo neke interesantne i neke lošije stavke koje su me okupirale tijekom filma.



Sve počinje sa zanimljivim uvodom u likove, prank koji se događa nad Martyjem i nagovještaj kako će, kad se radnja prebaci na sadašnjost, za sudionike pranka sve poći ukrivo. Reunion se odvija u zatvorenoj školi s prepoznatljivim interijerom kojeg smo mogli vidjeti na početku filma - sve počinje s cuganjem, drogiranjem, klasičnim partijanjem, da bi nezgode krenule kada se otkrije prvo tijelo - razapinjanje bivšeg domara jedno je od dodataka kojima se ubojica poslužio dok namjerava počiniti i primarna ubojstva osmero "osuđenika". Valja spomenuti da Marty kao ubojica nema skrupula, ubija svime i svačime, ne skriva se previše kako radnja odmiče, a njegova maska Jockera iz kartaroških igara prilično je dojmljiva i creepy. Film konstantno posjeduje tu atmosferu klasičnog hororca drugog dijela osamdesetih, osjetite tu neku blaaagu napetost u napuštenoj školi znajući da je oko vas ubojica, no istovremeno film posjeduje blagu notu s povremenim zbijanjima šala, lošim forama likova i njihovim prepotentnim radnjama. Oružja kojima se ubojica koristi zadovoljavajuće su raznolika: od drobljenja autom, do struje, noža, kiseline, vješanja, razapinjanja...svega se tu može vidjeti. Valja pohvaliti i ok šminku te posebno splatter scene s vađenjem želuca i kiseline. Kako film odmiče, tako mi se nažalost spušta dojam i hype oko viđenog, taman kad sam mislio da ću mu dati čvrstu četvorku, ubojica se pretjerano počeo otkrivati i teleportirati se s mjesta na mjesto, likovi su postali preopušteni sa saznanjem da je oko njih krvoločni ubojica i da su oko njih ubijeni prijatelji i sva su kola nekako nažalost ošla nizbrdo. Drugi dio slabiji je od prvog, makar dinamičniji i zabavniji, no nikako ne i kvalitetniji.



Slaughter High imao je potencijal biti nešto puno bolje, no valja gledati iz perspektive prosječnosti ostalih filmova toga razdoblja, gdje bi ovaj slasher stavili u nekakvu zlatnu sredinu simpatičnih i prilično pamtljivih uradaka. Ima više manjih nedostataka, ali i priličan broj vrlina, što mi je bilo sasvim dovoljno da ga pozitivno upamtim.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U potpuno uvrnutom društvenom eksperimentu, 80 Amerikanaca zatvoreno je u korporativnoj zgradi u Kolumbiji, gdje im je naređeno od strane nepoznatog glasa na spikerfonu da sudjeluju u smrtonosnoj igri gdje moraju ubijati ili će biti ubijeni...



Belko Experiment djelo je Grega McLeana (The Rogue, Wolf Creek 2, Darkness iste godine) i scenarista Jamesa Gunna (Slithers, Thir13en Ghosts), a kao što je navedeno, riječ je o akcijskom triler hororcu sa zanimljivom premisom i hrpom likova (inicijalno 80 no 10-ak najreprezentativnijih), koji sasvim običan dan na poslu u korporativnoj zgradi neželjeno pretvaraju u masakr, nakon što im se javi misteriozan glas sa spikerfona koji im naređuje postepeno uklanjanje vlastitih kolega. Vjerojatno vas ova priča asocira na neke naslove poput Battle Royale, Killing Room, Exam ili Cube, a tematika ubojitog socijalnog eksperimenta uvijek može biti interesantna i kvalitetna ako se dobro odradi. Na početku se upoznajemo s nekoliko likova, a ubrzo kreće blindiranje zgrade i javljanje spikera koji naređuje postepeno ubijanje, počevši od ubojstva dvoje kolega unutar pola sata. Naravno da se na sve načine pokušavaju izvući i odbijati zadatak, a zatim shvatite da su doslovno "prisiljeni" odraditi sve zadatke, inače će i sami klikom jednog gumba biti ubijeni (detaljnije neću spoilati). Vjerojatno ćete se nakon gledanja filma pitati zašto su ljudi uopće i pristajali na takve oblike poslova, no stanje u Americi je takvo da raditi bilo kakav posao za zdravstveno osiguranje uopće nije neobično, pa tako i ovdje to poprima određeni realitet. Kako je izveden Belko Experiment? Na pola puta zadovoljavajuće, nekako kako sam i očekivao.



Kaos nastaje kada se broj leševa po naredbi mora povećati, a tenzije između likova rastu - dobivamo podjelu ljudi po karakterima, snazi, ludosti te se počinju dijeliti u grupice, moralisti i oni koji pod svaku cijenu planiraju preživjeti itd. Dobra akcija koja u nekim trenutcima je totalno nelogična, suluda i blesava, što se moglo i očekivati, kao i nemali broj glupih odluka pojedinih likova, makar se nalazili u nezavidnoj situaciji. Ovo po svojoj vokaciji zapravo i nije horor film, iako posjeduje brojne krvave scene i ubojstva, no kad bismo gledali suštinski, nije to nešto čega ćete se uplašiti, već više uznemiriti, no isto tako se možete uznemirite na brojne borilačke, kriminalističke filmove i serije, tako da je prefiks horor žanra ovdje stavljen čisto u funkciju same radnje i ideje da su to radili drugi ljudi ostalim ljudima. Film ovakve radnje ima bezbroj opcija da ne potone u nekakvu monotoniju, a to se ovdje uspješno i prenijelo - film je konsntatno zabavan i dinamičan te su ubojstva i neke scene ganjanja i skrivanja odrađene bez ikakve doze dosade ili manjka interesa, no isto tako hoda po klizavom terenu kada se kraj neke akcije, dijela priče ili zapleta događaja mora na adekvatan način uokviriti, tu nastaje problem koncepta i manjka ideja i kreativnosti te stoga film odlazi u prekomjernu nebulozu. Likovi i glumci su dobri te je sasvim ok odrađen taj dio, osim što Johnu Gallagheru Jr. nimalo ne pristaje uloga glavnog lika. Nažalost, film je i neslavno završio s blesavim krajem, no pohvaljujem premisu same završne scene koja može otkrivati i mogućnost nastavka, makar o tome još uvijek nema nikakve riječi.



Da sumiramo, Belko Experiment je dobar i zabavan akcijski film, s naglaskom na triler puno više nego na horor, tako da zapravo nisam ni bio siguran koliko da ga komentiram ovdje (što zbog i manjka vremena), no riječ je o, ako ništa drugo, dobrom i pomalo blesavom te mindless mayhem filmu.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Policajka koja je nedavno doživjela traumatični događaj preuzima posao noćnog čuvara u bolničkoj mrtvačnici, gdje odmah pri prvoj smjeni kreću neobične, bizarne i zle okolnosti najvjerojatnije uzrokovane dolaskom leša mlade djevojke...



U posljednje vrijeme zbilja rijetko imamo priliku naići na kvalitetan podžanr koji se slobodnim prijevodom zove 'bolnički horori'. To su, dakako, horori pretežito s radnjama u velikim bolnicama ili mentalnim institucijama, gdje se počinju događati nevolje u raznoraznim oblicima. Redatelj Diederik van Rooijen uz scenarista Briana Sievea (napisao Scream seriju i Boogeyman 2/3) odlučio se spojiti uvijek popularnu i gledanu temu egzorcizma, demona i duševnih boli s motivima bolnice, mrtvačnice i night-shifta. Tu se, naravno, na pameti pojavljuju brojni stariji i recentni filmovi koji su moguće poslužili kao povod za pisanje ovakve priče, a ono što je najprijemčljivije svakako je vrlo dobar horor "The Autopsy of Jane Doe" iz 2016. godine, s kojim se mnogo paralela ovdje može povući. Istraumatizirana policajka (Shay Mitchell iz Pretty Little Liars) proživljava klasičnu amerikaniziranu priču trauma-tablete-potencijalno smirivanje traume na način da se okuša u jednom sasvim drugačijem obliku posla, kao noćna čuvarica mrtvačnice. Nevolje počinju kada u mrtvačnicu dolazi leš mlade djevojke s čijom se kratkom pričom upoznajemo u samom uvodu filma tijekom vršenja obreda egzorcizma. Radnja se prebacuje tri mjeseca kasnije i tu počinjemo slagati dijelove priče, kakve god da je, a iskreno, prilično je razočaravajuća.



Ne mogu se nikako oteti dojmu da moderni horor filmovi moraju naći način da pobjegnu od standardnih klišejiziranih i neinventivnih poteza koji vam, ako ste imali upućeni u horor filmove, otkrivaju cijelog sebe već prije sredine filma, a kada nastupi predvidljivost, automatski vam se spusti dojam o pogledanom, ako u nekim slučajevima i uspijete doći do kraja. Primjerice, na prve znakove paranormalnih, neobičnih događaja, logično je da ćete, bilo da ste murjak, predsjednik države ili Chuck Norris, automatski pobjeći glavom bez obzira, no u horor filmovima uvijek postoji ta manija glavnih likova/žrtava da svoju hrabrost podignu za deset razina i kreću u potencijalni sukob s antagonistom. Razumijem da je to sve u koncepciji filma i fikcije te da ništa ne bi bilo dojmljivo kada bi se akteri razbježali, no onda se trebaju napraviti metode koje automatski likovima sprječavaju bijeg u vrlo kratkom roku, a ne kada zlo potpuno eskalira. Ubojstva kreću odmah na početku, nelogičnosti također, pa mi se dojam oko filma vrlo brzo narušio, a naročito su me smetale njegova očekivanost, hrpa već viđenih stvari i manjak inspiracije kako film ide prema kraju. Ona pozitivna strana gledišta - gluma, neke creepy scene ali ništa prezapaženo, no puno je napetiji već navedeni "The Autopsy of Jane Doe", upravo zato što je uspješno izbjegao većinu boljki ovog uratka. Također, moram pohvaliti odličnu šminku i dobre efekte, a očekivan kraj je - očekivaniji nego što sam očekivao



The Possession of Hannah Grace još je jedan primjer klasičnog horora s predvidljivim početkom, sredinom i krajem, što ga svrstava u more (ispod)prosječnih naslova. Izvlače ga dobra maska i šminka te gluma i inicijalna radnja, sve ostalo je, nažalost, potpuni zaborav.

Sve u svemu: 5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Dosta godina nakon dva ubojstva koja su se dogodila u kampu Crystal Lake nakon čega se zatvorio, mladi ljudi nastoje ga oživjeti i ponovno otvoriti za djecu i školarce. Međutim, na petak 13., leševi će se ponovno početi skupljati i nestajati jedan po jedan...



Došlo je vrijeme da revidiram recenziju kultnog hororca i da nakon 11 godina preuredim recenziju te naravno, iz velike želje nakon toliko vremena ponovno pogledam film, a možda i cijeli serijal. Friday the 13th apsolutni je klasik za kojeg zna populacija od 8 do 88 godina, neprikosnoveni car podžanra slashera i jedan od najutjecajnijih žanrovskih filmova uopće. Naravno da ne moram puno duljiti o činjenicama oko filma, dobro je poznato da je serijal od 10 nastavaka, jednog remakea i jednog spinoffa te brojnih dokumentaraca, video igara pa čak i serije iznjedrio jednog od trojice najpoznatijih predstavnika fiktivnih serijskih ubojica, Jasona Voorheesa. S obzirom da svi koji čitate ovaj blog vjerojatno znate otprilike timeline kako je ovaj serijal napredovao/nazadovao te ste sigurno upoznati s konceptom prvog filma. Dakle, ubojičin nagon za ubijanjem (u prvom dijelu je ubojica misteriozan do samog kraja filma) nikako nije bezrazložan ili bez povoda, no tijekom cijele radnje ne uspijevate dokučiti je li riječ o nekom od likova koji se tijekom filma prikazuju (a ima ih nekoliko sumnjivih) ili je riječ o sasvim desetom liku. Ovom filmu to je dalo određenu who-done-it napetost koju većina slashera zapravo i nema, pogotovo iz toga razdoblja, što je uvelike učinilo priču zanimljivijom i intrigantnijom. Ne vjerujem da vam moram puno duljiti što ja mislim o ovome filmu, dovoljno će vam reći sama ocjena i moja dječja zaluđenost serijalom, kada sam kao klinjo snimao sve nastavke s TV-a na VHS i ispregledao ih mali milijun puta.



Koncept ovog slashera, iako naravno sadrži brojne dobro poznate karakteristike filma sa serijskim ubojicom, ipak se znatno razlikuje od svega što smo vidjeli prije i svega što ćemo vidjeti nakon njega. Njegova atmosfera, napetost, manjak ambijentalne glazbe i misterioznost stvaraju fantastičnu platformu punu neke blage, ali konstantne jeze, neizvjesnosti i pravog horor štiha s početka osamdesetih godina. Insipiracija za film poslužila je od strane talijanskog poznatog giallo filma "Ecologia del delitto" iliti Bay of Blood iz 1971. pod režijom Maria Bave, tako da u Petku 13. možemo vidjeti nemali broj značajki pravog talijanskog slashera, prije nego li ga je Amerika popularizirala ovim filmom. Tu su čak i ruke Toma Savinija (glavnog čovjeka za make-up u brojnim hororcima, pa tako i u ovom), što može implicirati na talijanske slashere Daria Argenta, gdje on također koristi svoje ruke kao ubojičine. Nadalje, moram pohvaliti odabir glumaca (koji su kasnije postali svjetske zvijezde poput Kevina Bacona) i razradu likova; za razliku od brojnih slashera i ostalih horor filmova iz tog razdoblja, likovi su zanimljivi, nenametljivi te im se nije dalo prostora da rade previše loših odluka tijekom sukobljavanja s ubojicom što je dodatno dalo radnji na ozbiljnosti, a nisu ni isforsirani, iritantni niti, da prostite, izdrkavaju s glupostima i nelogičnim potezima. Film je vrlo zabavan te jako brzo prođe jer se sve odvija koncizno, precizno i vješto snimljeno, bez ikakvih suvišnih zadržavanja, pretjeranog zaplitanja priče i konfuznih momenata. Uz brojne pamtljive scene, nikako se ne smije zaboraviti ona čuvena na samom kraju filma, koja nagovještava kako će se Friday the 13th otisnuti u nove filmove, sa sada već dobro poznatim antagonistom.



Vjerujem da takav čitatelj ovdje ne postoji, no ako slučajno da, pogledajte Friday the 13th, cijeli serijal naravno, ali obavezno barem prva tri dijela, čisto da vidite razvoj jednog od najvažnijih horor filmova uopće, a konkurencija mu baš i nije tako mala. Vjerujem da ću u svakom razdoblju života jednako uživati u ovom (za mene) ingenioznom projektu.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Tijekom Drugog svjetskog rata i povodom takozvanog Dana D u sklopu iskrcavanja u Normandiji, grupa američkih vojnika kriomice nabasava na tajnu operativnu nacističku bazu te se upoznaju sa svim užasima koji se unutra nalaze...



Pratimo nekoliko američkih vojnika famozne 1944. godine kako se nađu u krivo vrijeme na krivom mjestu i osim kontekstualizacije Drugog svjetskog rata, gledamo jedan ratni akcijski horor film kakvoga već neko vrijeme nismo imali prilike gledati, barem ne u nekom ozbiljnom tonu. Redatelj Julius Avery odnedavno je u redateljskom svijetu, a za screenplay i priču zaslužan je Billy Ray, dok je producent bio poznati J.J. Abrams. Vjerojatno je nekolicina ljudi očekivala potpuno drugačiji tijek radnje počevši s gledanjem filma, no sve se kasnije pretvara u "something completely different" - hrpa nazi vojnika nakon što umre oživljavana je posebnim serumom koji ih pretvara u nadljudske stvorove/zombije koji su izrazito opasni, budući da je tretman još pod istraživanjem i pun rizika. Za tajne podrume i bazu i njihovo otkrivanje zaslužan je glavni lik, vojnik Boyce aka glumac Jovan Adepo, nakon što se slučajno nađe u prostorijama s eksperimentima. Grabi uzorak i iznosi ga van, vješto izbjegavajući neprijateljsku frontu. S obzirom da je riječ o najvećem ratu zadnjih nekoliko stoljeća, pretpostavljate kako je riječ o nabrijanoj akciji prepunoj eksploziva, aviona, mina i pucačina te naravno da nećete biti daleko od istine. Overlord je pametno posložen i akcijom nabijen ratni horor film koji zapravo ima interesantnu premisu za koju se čak ne bih ni iznenadio da je vrlo vjerojatno moguće da se na takvim eksperimentima i radilo.



Sranja i žešće akcije te poveći horor elementi kreću nakon pola sata filma te se nakon toga suočavamo s konstantnom dinamikom i tempom koji je usporavan točno u trenutcima u kojima to treba biti. Supervojnici su zanimljiv motiv i svakako jedan od očekivanih outcomeova ovakvih tipova filma, no ne smijem vam ići u prevelike detalje kako se točno taj serum manifestira na korisnike ili vojnike. Sve što želim reći je da je film za puno manje novaca nego neki blockbuster stvorio odlične efekte, od početka pa do kraja, odličnu šminku, zabavne efektne scene i dobar sound editing, ne smijem zaboraviti ni većinski dobru akciju, tako da je svakako to jedna ultra pozitivna stvar za koju su se, kako vidim, uhvatili veći brojevi publike, pa čak i ne samo horor ljubitelji. No, moram napomenuti da je film unatoč svim tim dobrim stavkama ipak (u mom pogledu) u nekim stvarima prećerao. Prvenstveno mislim na manjak inovativnosti jednom kad se lagano krene prema raspletu radnje i finalnim akcijskim borbama te na nespretnosti glavnog lika Boycea u trenutcima kada se nađe potpuno sam u bazi okupiranoj nacističkim vojnicima, njegovoj konstantnoj potrebi da upada u nevolje, radi greške i time automatski rupe u scenariju. Prevelika jednostavnost oko (ne)predstavljanja svih protagonista također utječe na manjak interesa ili empatije prema razvoju događaja, tako da se lako može dobiti dojam da se sve fokusiralo na ponekad mindless akcijske scene, samo da se što više makeupa, efekata i supervojnika prikaže. Therefore, smatram da je film u određenim trenutcima znatno bolje mogao balansirati ozbiljnost u fikciji te fikciju u ozbiljnosti relevantnih događaja.



Usprskos svemu tome, vjerujem da će se mlađim generacijama više svidjeti film nego long-time ljubiteljima žanrovskog filma, no u moru loše odrađenih i pretežito sličnih stereotipnih filmova, Overlord je isplivao kao predstavnik nečeg drugačijeg, intrigantnijeg i kvalitetnijeg. Mene je zabavio, što je današnjem gledateljstvu možda i najvažnija stvar, a sad, bavljenje detaljima i ostalim aspektima koje bi ozbiljan žanrovski film trebao posjedovati - mogli bi ovoga puta staviti sa strane. Zabavan i prohodan akcijski horor, ništa više, ništa manje.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o seriji: Imdb.com

Povratak misteriozne dječje emisije "Candle Cove" na televiziju nanovo će ugroziti stanovništvo omanjeg mjesta Iron Hill, nakon vraćanja dječjeg psihologa Mikea Paintera u rodno mjesto i revidiranja ubojstava petero djece 1988. godine...



"Candle Cove" prva je sezona od šest epizoda horor serije Channel Zero te jedna od najpopularnijih Creepypasta internetskih horor priča. Napisao ju je Kris Straub 2009. godine, a od tada je doživjela brojne fan-webizode i fikcije. SyFy je kreirao Channel Zero koji je u nekoliko stavki izmijenio originalnu kratku priču, no suština ostaje ista: dječja emisija Candle Cove koja se bazira na lutkama piratima koji ulaze u opasni zaljev gdje ih čeka zloglasni "SkinTaker", dostupna je samo djeci te ju jedino djeca na televizoru mogu vidjeti. 1988. godine dogodilo se ubojstvo petoro djece, od kojih jedno nikad nije pronađeno, a riječ je o bratu Mikea Paintera, dječjeg psihologa koji se nakon 28 godina vraća u rodno mjesto gdje će pokušati rasvijetliti nemile događaje. Po startu serije stvara se dosta upitnika nad glavom, sve dok se narativno ne poslože i dok se potpuno ne uživite u tijek događaja. Prilično neobičan uvod kroz prvu epizodu brzo zainteresira gledatelja, no sve ovisi o osobnim preferencijama hoće li vas sa svojim daljnjim tijekom natjerati da je pogledate do kraja i o njoj stvorite pozitivno mišljenje. Osobno, privukla me ta misteriozna zavrzlama oko pojavljivanja neobičnih bića, creepy TV emisije koja se stalno ponavlja te isto tako creepy likova koji su, moram reći, odlično odglumljeni kroz cijelu radnju. Iako sam pomiješanih osjećaja nakon odgledanog, mogu reći da sam zadovoljan viđenim i zaintrigiran autentičnošću samog sadržaja i razrade priče.



Mističnost je svojim tijekom mogla otići u puno zanimljiviju verziju, no i ovo što vidimo napravljeno je prilično kvalitetno i, u najmanju ruku, interesantno. Children show gdje su dobar dio vremena djeca nositelji priče može otići na dvije strane, onu dobru (IT, Stranger Things) i onu lošu, a zamjetno je kako su se žestoko popularizirala tijekom ovog desetljeća. Koliko god djeca ustvari i nisu scary te se većinski drže kolektiva, opet se toliko toga na temelju njih i njihove potencijalne psihosocijalne ugroženosti može kreirati. Radnja serije konstantno miješa događaje iz prošlosti i sadašnjosti te povremeno zna odlaziti u potpunu apstrakciju, koja je nekad sasvim korektna, a nekad je banalizirana i too much. Ono što mi je najzanimljivije bilo svakako su misteriozna stvorenja poput Toothboya iliti Dječaka prekrivenog zubima koji se uzgred hrani tuđim zubima, Jawbone, SkinTaker te ostali likovi koji se realiziraju iz ozloglašene TV emisije koji su interesantno realizirani i nose najvažnije horor elemente. Koliko god je to odlična stvar, toliko mi se nije svidio manjak horor elemenata pri sredini sezone, kada se stvari razrađuju i kada je potrebno možda najviše jezivih i uznemirujućih trenutaka. Nevertheless, djeca u zapletu kreću u rampage i tu se događaju i nova ubojstva, kasapljenja, rituali, zaluđenosti, psihološke manijakalnosti i ostale slične stvari te se misterija oko porijekla zla i TV emisije polako počinje razotkrivati - na dobar ili loš ishod gledano scenaristički, prosudite sami. Ekranizacija creepypasta priča i općenito kratkih horor priča u format mini-serije ili serije uopće nije zahvalan zadatak te se redatelj svih šest epizoda Craig William Macneill morao dobrano pomučiti kako bi zadržao pozornost gledatelja kroz cijelo trajanje sezone, a da se ne izgubi touch i atmosfera koju je prenio na početku, stoga je nekako moj zaključak da se uspješno s time izborio kroz prva četiri sata serije, da bi kasnije zabrazdio u borbu s tajmingom i nemogućnost ispoljavanja objašnjenja i zaokruživanja priče kroz neku razumnu minutažu.



Candle Cove će ostati u marginama slabije prepoznatljivosti upravo zato što nudi neki drugačiji pogled na razvitak i koncept horor priče nego neke komercijalnije žanrovske uspješnice, no mogu reći da sam u globalu zadovoljan intrigantnom atmosferom, misterijom, sporom gradacijom događaja i likovima, no ne toliko i finalnom realizacijom, raspletom događaja te nekim prekonfuznim momentima tijekom trajanja. Sve u svemu - preporuka za long-time fanove žanra.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Grupa prijatelja odlazi za vikend u izoliranu kolibu u šumi, da bi se miran party vikend na kraju pretvorio u susret s bićima koja nisu s ovog svijeta...



Rekoh ajde da pogledam još jedan alien film nakon 90's poslastice Body Snatchers, a još nisam davao prilike dos' razvikanom filmu Extraterrestrial iz 2014. godine. Colin Milihan, redatelj, dio je Vicious Brothers ekipe koja je zaslužna za filmove poput Grave Encounters te novi What Keeps You Alive, kojemu još moram dati priliku. Tematika izvanzemaljaca u horor filmu privlači me još od kultnih Dosjea X te me uvijek interesirala mistika oko bića iz svemira (koja je u praksi istinita), a kada se sve to pretoči u horor elemente, može se izvući mnogo toga dobroga, no nažalost, svjedoci smo kako horori alien tematike novijeg doba ne uspijevaju pronalaziti formulu za adekvatno strašenje gledatelja, proizvodnju intrige kakvu su izvanzemaljci i zaslužili (izdvojit ću Dark Skies kao solidan primjer ok novog horora) te se često banalizira sva ta fama oko dosad neviđenih stvorenja. Extraterrestrial, nažalost kako sam i očekivao, još je jedan u nizu neuspjeha na tim poljima.



Nisam zapravo siguran jesam li pronašao u filmu išta pozitivno osim možda pojave Michaela Ironsidea kao totalno otkačenog lika koji sadi travu i aktivno se sukobljava s alienima - priceless. No u tome leži možda onaj najveći problem filma - toliko je neozbiljan i "šašav" da nekad izgleda da to radi apsolutno namjerno, jer ako ne radi, tada imamo još veći problem. Nekaka spoj slabog horora, humora, drame na kraju...jesam očekivao neki bezveznjak, ali nisam baš očekivao tako cheesy i nimalo scary atmosferu. Od samog starta, preobičnog uvoda koji nas uvodi u likove (iritantne i blesave do kraja) i trashy glumu njihovih utjelovitelja, pa sve do tako izlizane premise o kolibi u šumi i (prisilnom) slijetanju aliena, vidno je kako je previše toga pokazanog, prokazanog i s mnoštvom slabih i bedastih premisa. Izgled aliena je korektan i ajmo reći prihvatljiv, no taman se iskoristilo dovoljno nepojavljivanja njih u prvom planu da je budžet to mogao suptilno pretrpjeti. Found footage stil snimanja kreće nakon pola sata, otprilike kad i kreću sranja, no na sreću, ima ga u zanemarivim količinama te mi je drago da se nije apsolutno film oslanjao na njega. Ono što krasi ovaj glupav film su tolike rupe i nelogičnosti da se stvarno nekad iskreno nasmijete i/ili facepalmate: što biste vi napravili kad biste vidjeli srušeni NLO oliti UFO kako ogroman ispred vas leži usred šume? Naravno, pobjegli biste brzinom dok vam srce ne stane, a ne biste li, možda slučajno, stali i bacili foru: "This is definetly not an airplane?" Ma daj ajde, čudo što nisam ugasio nakon te rečenice, koja je nažalost izrečena prije zapleta.



Užasan kraj također nimalo ne pomaže ovoj nepotrebnoj i besmislenoj jurnjavi, pogotovo kada saznate neke tehnike oko izbjegavanja aliena i slične stvari. Nema što, očekivao sam da će biti ispod prosjeka, ali ovaj ga je brate zakucao pošteno. Šteta što nema pomaka na planu tematike izvanzemaljaca u tom obliku, nadam se da će uskoro biti bolje, ne govorivši o remakeovima, rebootovima i nastavcima starih hitova. E i da, Dosjei X referenca na samom kraju...druga pozitivna stvar uz Michaela Ironsidea, druga i posljednja.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Djevojka i njen otac otkrivaju kako su lokalne ljude zamijenili izvanzemaljski klonovi, negdje na izoliranoj američkoj vojnoj bazi u Alabami...



Neki dan sam nešto proučavao dosadašnje tekstove i primijetio kako se još nisam dotakao nijedne verzije poznate novele Jacka Finneya pod nazivom Body Snatchers, iz koje su se izrodili legendarni hororci Invasion of the Body Snatchers iz 1956. i 1978. godine, popraćeni i ovim iz 1993. godine u režiji Abela Ferrare i u screenplay realizaciji Stuarta Gordona, Nicholasa St. Johna i Nennisa Paolija. Body Snatchers je poznati i priznati SF horor, (reboot, remake, ekranizacija, kako hoćete) alien tematike, u kojemu se pojavljuju neke poznate face poput Gabrielle Anwar, Foresta Whitakera, Terryja Kinneya...riječ je o filmu čijeg se trailera sjećam sa stare, stare VHS-ice Swamp Thing (1982.), naravno da mi je tada to sve jezivo izgledalo, a danas kada promatramo ovaj film, ne mogu reći da ćemo doživjeti više horora nego SF karakteristika, za razliku od, primjerice, filma Void iz 2016. godine. Tu ima svega onoga što klasični alien parazitski film nosi - dobro i zanimljivo, no pomalo rutinirano kreirane parazite, ujednačene klonove i nekoliko krvavih scena.



Vidno je kako Stuart Gordon (Re-Animator, From Beyond, Dagon) ima prste u vizualnom oblikovanju filma, budući da se u filmu nerijetko prikazuju krvavi efekti izvedeni u splatter/gore maniri, a vrlo zanimljivi efekti i dobar editing svakako su dodatno pridonijeli finalnom izgledu filma. Paraziti k'o paraziti, nikad mi u filmovima nisu bili pretjerano zanimljivi, iako ih ima u svim mogućim oblicima, no suština im je ista - nastanjivanje domaćina kojega će kasnije preuzeti i činiti, da prostite, sranja "po susjedstvu". Gluma je više nego dobra, a neki od likova adekvatno prenose pokušaje uznemirujuće atmosfere, dobrim načinima snimanja i ispresijecanjima kadrova, naglašavajući dinamiku koja svojim tempom uglavnom uspješno prenese jeziviju atmosferu. S druge strane, koliko god da film brzo prođe i većinski je zabavan, nedostaje mu određenog šarma kojega sam uspio ili previdjeti ili uopće ne doživjeti, za razliku od nekoliko sličnih filmova snimljenih +/- pet godina. Možda ulogu igra nejednako probavljanje i percipiranje filma nakon prvog gledanja kao klinjo i sadašnjeg, no svakako da sada primjećujem određene manjkavosti, nelogičnosti i blagu sterilnost koja u ponekim trenutcima uništava koherentnost motiva i usporava filmsku naraciju. Ne gledamo li na segment ponekih banalnosti, pošto je ipak riječ o čistoj fikciji, može se reći kako film sadrži zadovoljavajuć zaplet i rasplet događaja, interesantne scene popraćene dobrim efektima i više kvalitativno nego kvantitativno pamtljive scene.



Smatram kako su starije verzije ove priče bile još prihvaćenije i ozibljnije shvaćene no ovaj film, budući da je prije ovoga slijedila era osamdesetih gdje su se na svakojake načine parodirali filmovi s izvanzemaljcima, u manjem broju slučajeva odlično realizirani, tako da je Body Snatchers iz 1993. godine doživio potencijalnu dozu veće neozbiljnosti te većem okretanju SF elementima. Nevertheless, riječ je o dobrom i zabavnom filmu kojega sigurno imate u dobrom sjećanju, a ako ga dosad niste gledali i niste preveliki ljubitelj starijih horor filmova, mislim da nemate što konkretnoga tražiti.