GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Novi vlasnik misteriozne kuće ulazi u koštac sa sličnim problemima kao i prethodni vlasnik, no ovoga puta vidjet ćemo leševe iz westerna i ostale prastare nemani i čudovišta koji se bore za mističnu astečku lubanju...



Ethan Wiley, scenarist prvog filma, donosi nam scenarij i za drugu instalaciju ove humoristične horor franšize. House je i u svom originalu nastojao spriječiti horor atmosferu povremenim trashy smiješnim trenutcima, no u drugom nastavku to nastojanje potpuno je eskaliralo - drugi dio je puno humorističniji od prvog i veoma lagan za probaviti, nešto kao Army of Darkness u Evil Dead trilogiji, samo dakako, mnogo manje kvalitetom usporediv. Nekome će više odgovarati ovakav koncept snimanja i atmosfere, nekome će više odgovarati atmosfera prvog dijela, no sigurno je kako je House serijal imao potencijala krenuti u pravom smjeru miksanjem dva dijametralno suprotna žanra, no, od drugog nastavka nadalje situacija se promijenila nagore. Nebitno to sad, vratimo se na House drugi dio...ponovno imamo svakojake kreature ovdje prisutne, nekoliko glavnih likova koji su toliko blesavi ali simpatični da im jednostavno moraš progledati kroz prste (sve je s namjerom napravljeno), različitih mjesta radnji, a ono što je najvažije za spomenuti, za razliku od prvog dijela, ovdje se spajamo s jednim od mrtvaca koji je predstavljen kao protagonist i koji je nevjerojatno simpatičan (pijani deda kauboj - opis sve govori). Glavni antagonist također je zombi ispao s Divljeg Zapada, a svi su u potrazi za kristalnom lubanjom (bio je i Indiana Jones u potrazi za njom 2007. godine) koja ima određene moći. Okosnica radnje je jednostavna kao i cijeli film, ali simpatičnost je prevladala te se ovom filmu jednostavno mora dati ocjena iznad trojke koliko je poseban u svom trashu i u svojim scenarističkim ludorijama i glupostima.



Odlična šminka prisutna je i u ovom dijelu te su te stvari ustvari suština ovog serijala - odlični i kreativni monstrumi koji vas ili mogu nasmijati (u 80% slučajeva) ili na prvu uplašiti. Pterodaktil, pas gusjenica, div iz kamenog doma, kauboji zombiji...savršenstvo B produkcije. S druge strane, zamjeram filmu što je u potpunosti izgubio na svojoj hororičnosti i tako se izbacila sva krv koja je ovdje čak bila i potrebita, neke stvari su ispale humoristične, a možda bi bolje pasale da su drugačije tematike, tako da se ljubitelji prvog dijela možda i neće previše zadovoljiti ovim nastavkom, iako situacija može biti i obrnuta. Međutim, humoristične scene su većinski dobre i kvalitetne, ima naravno i gluposti od kojih se zijeva, no ima i istinski smiješnih scena, kojima je poglavito nositelj zombi deda, koje čine ovaj film potpuno neozbiljnim hororcem. Kvalitetom snimanja, bojama, glumom i vizualnim efektima film ne odmiče puno od prethodnika, naglašen je taj fantasy svijet te je potpuno solidno razmišljanje da nastavak prati original po načinu snimanja i ostalim aspektima. Vidjet ćemo kako se na to izvukao treći dio.



Da ne duljim puno, House II potpuni je zaokret serijala na humorističnu notu, zadovoljan sam viđenim utoliko koliko sam se nasmijao i zabavio i pustio mozak na pašu, no nemojte od ovoga očekivati ikakav horor film, naglašavam da se pripremite na potpuni trash koji obiluje urnebesnim scenama s raznim kreaturama, no od horora, nažalost, ni H. Ljubitelji osamdesetih, dobru zabavu želim!

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Pisac s manjkom inspiracije za svoju novu horor priču odlazi u naslijeđenu staru kuću od svoje preminule rođakinje kako bi u miru mogao raditi i stvarati. Nevolje počinju kada shvati kako u kući nije sam...




Ovaj neodoljivo simpatičan horor film, jedna od uzdanica filmova osamdesetih, djelo je redatelja Stevea Minera, koji je svojim hororcima i nastavcima poznatih slashera ipak obilježio određeno horor razdoblje i stil snimanja. Ukleta kuća koja ne obiluje duhovima, već potpuno drugačijim demonima i nemanima prava je poslastica za ljubitelje hororaca osamdesetih, a meni je na drugo gledanje ostao i dalje besprijekoran predstavnik određene ere i jedan od standardnih zabavnih polu-splatter i polu-humorističnih horor filmova. Iako, valja naglasiti kako u ovoj prvoj instalaciji serijala od čak četiri filma ni nema nešto previše humora, više se možete nasmijati na kreature koje možemo vidjeti, nego na dijaloge i na pojedine scene, kao što to možemo doživjeti u potpunoj komediji House II: The Second Story. Što je možda i bolje, ovo je nekako usporedivo s Evil Dead trilogijom, gdje se ustvari sve više ide prema urnebesu kako nastavci napreduju, no, Evil Dead je po svemu ostalom neusporediv, osim po detaljčićima iz ovog filma koji mogu upućivati na njega sa svojim fantasy elementima i gruesome scenama. Dakle, pisac kojemu fali lova i inspiracija dolazi u kuću pri čemu ga odmah počinju opsjedati halucinacije i sjećanja, kao i vrlo skora pojava demona koji će ga opsjedati kroz cijeli film. Ujna mu se objesila, a on unatoč svim nevoljama ipak nastavlja boraviti u kući, iako bi svaka normalna osoba već napustila ne taj prostor, nego kontinent. No, te sitnice nisu uopće bitne, kada pogledate kako je film snimljen i kakvog je stila, neke rupe u scenariju postat će vam najmanje važne. House je klasik osamdesetih koji je trebao i puno ranije biti spomenut na ovom blogu, no nikada nije kasno.



Najsvjetlija točka cijelog filma definitivno su monstrumi koji izgledaju - brutalno. I ne, ne mislim na odlične specijalne efekte i na odlične praktične efekte, nego na simpliciranost oko izrade kostima, šminke i sprava pomoću kojih se neki monstrumi kreću. Potpuni horor fantasy ovdje možemo vidjeti, s onim klasičnim genijalno loše odrađenim maskama i kreaturama, no to je upravo ono što dodaje taj trashy element cijelom konceptu. Kreature kao što su debela monstruozna žena, riba pribijena uza zid, čudovište iza vrata, mrtvi narednik, samo su neki od urnebesnih prikaza s kojima se pisac, inače opsjednut Vijetnamskim ratom u svojim halucinacijama, mora suočavati. Film je jako dobro zaradio, što je i omogućilo izradu nastavaka, a i tematika drugog dijela ponešto je bogatija i raznovrsnija nego u ovom dijelu, no ono što je poanta prvijenca jest da se gotovo cijela radnja odvija u ukletoj kući, tako da je trebalo puno scenarističkih kreativnih stavki kako bi se uspjela zadržati pozornost gledatelja i konstanta u dinamičnosti.



Ljudi koji čitaju blog vjerojatno znaju za ovaj film, a za vas koji ne znate, pogledajte House definitivno ako ste ljubitelj tog razdoblja horor filma, njegova jednostavnost i efektnost neće vas ostaviti ravnodušnima. Teški dah osamdesetih ovdje je prisutan, bez ikakvog odmaka od stvaranja još jednog kvalitetnog žanrovskog predstavnika.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Neuki i netalentirani konobar Walter u umjetničkom baru postaje prepoznati umjetnik nakon što je svima pokazao voštanu mačku, gdje ljudi nisu ni slutili da je riječ o pravoj mrtvoj mački ispod površine. Želja za sve većim priznanjem naginje Waltera da pređe i na veće skulpture, ovoga puta ljudskog oblika...



Roger Corman, legendarni redatelj i producent horor komedija baziranih na parodiji žanra i određenog povijesno-kulturološkog razdoblja, redatelj je i filma Bucket of Blood, prvog od tri u suradnji sa scenaristom Charlesom Griffithom (ostala dva su Little Shop of Horrors i Creature from the Haunted Sea). Ovaj film, nastao krajem pedesetih, na britak i satiričan način opisuje beatnik kulturu pedesetih, a osim toga, reference koje sadrži jako vuku na filmove Mystery of the Wax Museum i House of Wax, a neki potezi napravljeni su točno po tim smjernicama, kao i referencirani u samome filmu. Jednostavnost priče i low-budget atmosfera stvorili su prilično simpatičan film koji može sa svojim crnim humorom pokriti brojne gluposti koje ovdje možemo vidjeti, a osim toga, film traje svega sat vremena, a dosta se toga može vidjeti, različitih scena, malo zahtjevnijih prizora i onih lakših, a sve se to snimilo u samo pet dana. Jednostavnost radnje očituje se u ekspresivnosti dolaženja do zapleta, gdje se glavni protagonist i osoba za žaljenje ubrzo pretvara u čak i iritirajućeg antagonistu, koji je od neuglednog potrčka u Bohemian Cafeu postaje ugledni umjetnik kojemu svi počinju pridavati pažnju. Bucket of Blood je nesumnjivo simpatičan, na trenutke komičan horor film koji ne bježi od svoje jeftinije atmosfere i povremeno lošeg pristupanja određenim stavkama, ovo je film kojega možete pogledati jednom i dobro će vam se urezati u pamćenje, ne toliko zbog radnje, koliko zbog interesantnih scena za ono vrijeme viđenih na filmskom platnu (primjerice pušenje marihuane).



Dick Miller dobro je utjelovio autističnog konobara, a sami dijalozi u scenariju su neprihvatljivi u nekoliko slučajeva, u nekima su savršeno prikladni. Pretjerivajućih scena ima podosta, no ponavljam, valja uzeti u obzir namjeru filmske ekipe i konačni motiv, a to je da se publika paralelno podsjeti da gleda horor film i da tu publiku konačno i nasmije. Naravno, kontekst vremena bitna je stvar, stoga niti humor niti ''strašne'' scene neće biti ni do koljena današnjim filmskim stremljenjima, no za ono vrijeme, moram priznati da sam se ugodno iznenadio na rješenja nekih kadrova, scena, a i bilo je potrebno napraviti dostojan jednosatni film sa samo 50 000 dolara budžeta. Žrtve su pomno odabrane i stavljene na listu otpisanih, a skoro pa savršeni (pretjerano pretjerano savršeni) voštani prikazi silueta žrtava počinju odavati svoju tajnu jednom kada se dio voska počne skidati. Poznat je i remake ovog filma, iz 1995. godine, gdje glumi i tada nepoznati Will Ferrell, no sudeći po svim reakcijama dosad, film će me žešće pričekati, možda i zauvijek.



Ukratko, Bucket of Blood zgodan je filmić s kraja pedesetih godina, kada drugačije razdoblje filma dolazi, a nekako se sve i nazire s ovim Cormanovim uratkom. Nećete umirati od straha, a bogami ni od smijeha, ali ima neki poseban štih koji ga jednostavno uspješno kod mene brani te mu daje pozitivne konotacije, koje je većinom i zaslužio.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Tri mlade djevojke otete su i zatvorene na nepoznatoj lokaciji od strane osobe kojoj je dijagnosticirano 23 različite ličnosti. Provodeći vrijeme s njim, moraju skužiti koja od tih ličnosti im je spremna pomoći, prije nego se rodi nova, 24. i najgora ličnost...



Vratio nam se M. Night Shyamalan. Nakon njegovih neuspjelih pokušaja koketiranja s raznim sf podžanrovima s filmovima kao što su After Earth, The Happening, The Last Airbender i slični, dostavio nam je horor triler The Visit kojega još nisam gledao (nakon ovoga planiram uskoro), a krajem 2016. godine - Split. Marketinški prilično dobro najavljivan film, Split je dokazao kako nam Shyamalan ima još puno toga za pokazati, a na neke se svoje prijašnje uratke i vraćati. Da vam sada ne spoilam puno, reći ću vam samo da Split dijeli univerzum filma Unbreakable iz 2000. godine, dobro poznatog redateljevog uspjeha, a navodno će biti riječi i o trećem dijelu.
Zarobljene tri mlade djevojke nastoje na sve moguće načine pobjeći otmičaru (James McAvoy) koji ima poremećaj ličnosti te mu je dokazano njih 23, dok se on sam kao lik priprema na stvaranje i pojavu nove, 24. persone koja je jača, opasnija i ubojitija od svih njegovih dobrih i zlih prethodnika. Zvuči dobro, zar ne? Inovativan način prikazivanja jednog psihološkog trilera s primjesama horora (horor nije u fokusu), koji mi nekako i pristaje uz Shyamalanovo dosadašnje stvaralaštvo, gdje je bez daljnjega produkcijski film upakovan u skup projekt koji je kvalitetnim snimanjem i kvalitetom općenito opravdao sva moja očekivanja te je unatoč nekim minornijim rupama u scenariju, Split čvrst dokaz da nam Shyamalan još može puno toga pokazati u budućnosti.



Odličan James McAvoy, koji bi trebao biti nominiran za jednog od ovogodišnjih najboljih glumaca zasad, još jednom je potvrdio kako se odlično praćenje dobrog scenarija i duboko ulaženje u lika (u ovom slučaju puno više njih) uvijek može isplatiti, pogotovo kada je riječ o ovako uspješnom i talentiranom škotskom glumcu. Međutim, odličnog glavnog antagonistu, a valja pohvaliti i odličnu glavnu glumicu Annu Taylor-Joy (The Witch, Morgan) kao i Betty Buckley, treba pratiti narativno vrlo dobro osmišljen scenarij, a ni ne čudi me njegova kvaliteta, s obzirom da je redatelj skicirao ideju ovog filma još prije petnaest godina. Osim toga, film je super snimljen, dinamičan je i ni u kojem trenutku zamoran, konstantno se događaju nove situacije koje zadržavaju napetost i neizvjesnost, a dobri i pamtljivi dijalozi samo dodatno pospješuju stvar. No, postoje i oni dijelovi koji mogu biti konfuzni onima koji nisu popratili background story samog filma, no mislim da je čak i prednost da u film krenete s ne previše predznanja, budući da se određene scene stvarno ne mogu očekivati, a i Shyamalan ih je skrivao sve do poslije postprodukcije filma. Nekoliko nelogičnosti i neizvedivih trenutaka ipak su se zadržali u filmu, pa se tako na trenutke može osjetiti nerealnost koja može stvoriti dojam prebrzog slaganja finalnog koncepta, a horor scene u filmu su ustvari i one najslabije, pogotovo pred raspletom događaja.




Split je pokazao kako se kreativna ideja može pretočiti u dobar scenarij, a zatim i u više nego dobar film, dodajte još i kvalitetne glumce i ne bi trebalo biti većih problema, dok će neke mane, naravno, uvijek biti prisutne. Spojite plakate dvaju filmova i dobit ćete povezanost, kao i mnoge kojima možemo svjedočiti tijekom ovog vrlo dobrog horor trilera. Pohvale redatelju na uspješnom filmu, vidjet ćemo dalje.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Misteriozna kuća za iznajmljivanje u Velikoj Britaniji stvara nam četiri priče vezane u antologijski horor film...



The House That Dripped Blood jedan je od horor omnibusa iz Amicus produkcije, koji na sličan, a opet drugačiji način prepričava četiri ili pet kratkih horor priča zaokruženih u neku cjelinu i oko nekog događaja ili osobe. Od poznatih horor faca ovdje možemo vidjeti Christophera Leeja i Petera Cushinga koji se pojavljuju u određenim pričama, a da sada puno ne duljim, valja znati kako se sve odvije oko jedne starinske velike kuće u kojoj se zbijaju nevolje svakom onom tko u nju privremeno useli, ali doslovno samo privremeno. Okosnica radnje je na inspektoru Hollowayu koji mora otkriti misterioznost oko umorstva glumca Paula Hendersona, a pri čemu mu agent za nekretnine ispriča priču oko četvorice stanara koji su u njoj prije živjeli.

1. priča: Method For Murder

Horor pisac useljava se u kuću sa svojom ženom u nadi da će pronaći inspiraciju za svoj novi roman. Pri pisanju stvara svog horor lika Dominica, poludjelog ubojicu koji mu se počinje ukazivati i u stvarnosti...Ovo je segment koji ima fini obrat na kraju i koji nas sasvim solidno uvodi u cijeli koncept filma. Dobra gluma, antagonist neinventivnog, čak i lošeg izgleda, sve u svemu - solidnjak.



2. priča: Waxworks

Peter Cushing i Joss Ackland dva su prijatelja koji su posjetili neobičan i njima nepoznat muzej voštanih figura, u kojemu nailaze na voštanu figuru žene koju su izgleda obojica prije poznavali...nisam previše oduševljen ovim dijelom, previše se referira na neke starije i poznatije filmove i općenito, što je i negativna strana cijelog ovog filma, ne polazi za inventivnim scenarističkim rješenjima, već se utapa u bezbroj slično koncipiranih djela. Ništa posebno ili dojmljivo.

3. priča: Sweets to the Sweet

Privatni učitelj a.k.a. Christopher Lee dolazi podučavati malu kćer naizgled normalne udovice, no stvari se ubrzo pokažu potpuno suprotnima i neugodnima po učitelja...ovo je zanimljivo osmišljena priča koja je mogla biti i bolje realizirana, ali krije zanimljive dijelove i može se reći kako je ovo od boljih, ako ne i najbolje ispričan dio.

4. priča: The Cloak

Filmski horor glumac Paul Henderson useljava se u kući u ulozi vampira za film koji se snima u blizini. Kupuje crni plašt od nepoznatog prodavača i ubrzo otkriva kako plašt ima vlastitu volju i planove za sve koji ga odjenu...segment koji ima najviše praktičnih efekata i dobre šminke, a dotičemo se i vampirske tematike koja je bila skoro pa neizostavan dio u cjelokupnom konceptu. Priča pomalo s tom kupnjom neobičnog predmeta aludira na Amicusov budući film From Beyond the Grave, a kako sam već i rekao, brojne situacije u ovom su filmu općenito imale svoje vidno uporište na prošlim horor naslovima.



The House That Dripped Blood među slabijim je Amicusovim horor omnibusima, ustvari, jedini slabiji je njihov prvi Dr. Terror's House of Horrors iz 1965. godine. Slabiji ne znači nužno i loš ili nedovoljan, ali za razliku od drugih sličnih filmova, nije za neku pretjeranu usporedbu. Ima ok segmenata, no bili bi zanimljiviji da nisam prije toga pogledao hrpu takvih sličnih scenarija. Moglo je puno bolje, ali opet, moglo je i puno gore.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Antologijski film od četiri kratke horor priče koje se bave britanskom antikvarnicom i njenim misterioznim vlasnikom, kojemu kupci dolaze i svatko od njih k sebi uzme ili kupi naizgled običan predmet...



From Beyond the Grave još je jedan horor omnibus, a ujedno i posljednji takav kojega je kreirala Amicus produkcijska kuća, a koja nam je iznjedrila horore kao što su Tales from the Crypt, Vault of Horror, Asylum, Dr. Terror's House of Horrors....pogledao sam gotovo sve Amicusove omnibuse, a ovaj simpatičan film stavio bih negdje u prosjek između ovih stvarno dobrih omnibusa koje smo dobivali šezdesetih i sedamdesetih godina. Peter Cushing, nimalo nepoznato lice u hororima, glumi prodavača antikviteta kojemu dolazi četiri kupca, gdje počinjemo pratiti njihove priče. Ovakav koncept podsjeća me na jednog lika iz Dylan Dog serijala, a riječ je o prodavaču Hamlinu koji ima svoju prodavaonicu umjetnina i antiknih rijetkih predmeta Safara, gdje se također kupcima počnu događati bizarne i smrtonosne stvari. Krenimo redom po pričama:

1. priča: The Gatecrasher

Edward Charlton (David Warner) ulazi u prodavaonicu i uvjerava prodavača kako je ogromno zrcalo ustvari ne toliko vrijedna replika. Donoseći je u stan, i pod nagovorom prijatelja, pravi seansu u kojoj pozivaju duhove, a u kojoj se stvori misteriozan lik iza ogledala koje od Edwarda počne tražiti ljude kao priložene žrtve...segment je kao i svi slični segmenti u tim filmovima, šarmantan i korektan, no ne može se puno više reći za njega. Osim dobrog izgleda duha i pokoje dobre scene i Warnerove glume, ovaj segment nije nešto posebno pamtljiv i napet.



2. priča: An Act of Kindness

Christopher Lowe vodi neskladan život sa svojom ženom i traumatiziranim sinom. Na ulici susreće umirovljenog vojnika koji zarađuje za preživjeti, a Lowe ga krene impresionirati kako je i on bio odlikovani vojnik. Odlazi u antikvarnicu ukrasti vojničku medalju te se vraća hvaliti starcu na ulici, zbog čega ga ovaj pozove u svoju kuću na upoznavanje sa svojom misterioznom kćerkom koja mu izradi lutku njegove žene i nagovara ga da ju izbode...ovo je slojevit segment koji vas u nekoliko navrata obrati na drugačiji tijek radnje, u ulozi starog vojnika vidimo Donalda Pleasancea koji uvjerljivo nosi ulogu, a i sam twist na kraju segmenta odaje kreativnost kakvu nećemo vidjeti u ostalim segmentima filma, tako da možemo čak reći da je ovaj segment i najkvalitetnije realiziran.

3. priča: The Elemental

Reggie Warren pompozni je biznismen koji u prodavaonici mijenja cijene bez nadzora prodavača i uzima tabakeru po jefinijoj cijeni. Vozeći se vlakom kući, sjedi sa ženom koja tvrdi da je vidovnjakinja i da Warren ima demona na svom lijevom ramenu. Nakon što i u prisustvu žene primijeti kako ju je nešto gušilo bez njegove moći i u njegovoj blizini, zove vidovnjakinju da mu dođe pomoći protiv nevidljive stvari koja stoji na njegovim leđima...ovo je priča koja je jednostavna za utjeloviti, ali stvara određenu atmosferu i misteriju koja je kroz simpatičnost vizualnog dojma sasvim pogodna za jedan dobar segment snimljen u ono doba i gledan kroz kontekst vremena.

4. priča: The Door

William Seaton je pisac koji kroz cjenkanje uspijeva kupiti glomazna starinska vrata u dobro nam poznatoj prodavaonici. Donoseći ih kući, žena ga upozorava kako joj se vrata nimalo ne sviđaju i kako nimalo ne pašu uz ostatak interijera, no s druge strane, Seatona jako privlače. U jednom trenutku kako se iza tih vrata nalazi plava raspuštena soba neprijateljski raspoloženog vlasnika...ovaj segment dobro je odrađen po pitanju efekata i na sasvim dobar način zatvara zaokružuje sve priče. Različita je od drugih priča po jednoj zanimljivoj niti koja će se odraziti i u raspletu filma, a po kojoj možemo zaključiti kako Peter Cushing kao prodavač ipak ne želi nauditi svim ljudima.




Kako je već i navedeno, posljednji Amicusov horor omnibus zabavno je odrađen film koji je super pogodak za ljubitelje žanra i one koji nemaju problema sa starijim naslovima. Zanimljive priče, par poznatih lica, sve u svemu, sasvim dovoljno iznad prosjeka.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Otac i sin, oba mrtvozornika, pred kraj večeri dobivaju od inspektora leš na obdukciju, no nisu ni u primisli imali da će truplo mlade djevojke u sebi imati mnoge mračne tajne...



Kraći film koji nas je sve pomalo iznenadio pred kraj 2016. godine, The Autopsy of Jane Doe, djelo je norveškog redatetalj Andréa Řvredala, koji nam je 2010. servirao zanimljiv horor The Troll Hunter. Ovaj puta on i scenarist Ian Goldberg i Richard Naing donose nam film smješten u gotovo jednoj prostoriji, gdje kroz apsolutnu misteriju promatramo dvojicu protagonista (i ostali jako mali broj drugih glumaca) kako izlaze na kraj s tijelom žene i svim tajnama koje počnu otkrivati tijekom obdukcije. Misteriozan horor ono je što nam je trebalo u posljednje vrijeme - veoma jednostavna radnja pretvara se u kaos u minimalnim uvjetima i prostorima, a to samo može iznijeti kvalitetan scenarij uz odličan uvod, koji nas namami u atmosferu filma, koja kasnije postaje sve samo ne opuštena. Za osobe koje imaju problema s viđanjima scena vezanih uz patologiju i obdukcije ljudskih tijela, ovaj film sadrži priličan broj zorno prikazanih scena s ljudskim organima, krvlju, slomljenim kostima itd...no to su ustvari sekundarne horor scene koje se čak ni ne trebaju smatrati 'gore' scenama, one primarne ipak se kriju u atmosferi, jump trenutcima i odlično manifestiranoj napetosti. Autopsy of Jane Doe svakako je postao još jedan od nažalost ne toliko velikog broja pamtljivih i kvalitetnih horora kreiranih prošle godine, s odličnom atmosferom, vrlo dobrim horor scenama i s neklasičnom, jednostavnom i inventivnom radnjom.



Pamtljivost ovog horora ostat će upravo zbog njegove originalnosti i domišljatosti, na tom polju stvarno se nema što za prigovoriti ekipi zaslužnoj za film, napravili su film koji nije za svakoga, a kojeg opet nismo mogli gledati, pa skoro ni u sličnim filmovima prije toga. Međutim, to ne bi tako dobro ispalo da nismo imali odličnu ekipu glumaca koji su podigli ovaj film za barem ocjenu više, a prate ih i odlični prikladni zvučni efekti i glazba, koja nestaje upravo u onim potrebnim trenutcima kada nam je svima želja okrenuti glavu na drugu stranu ili barem na sekundu prekriti oči. Drago mi je da je ovakvo ugodno iznenađenje stiglo pred kraj godine u kinima iako nije baš toliko ostao zapažen kod nas, u Americi trenutno uživa veliku popularnost, zasluženu popularnost. Napetost je ta zbog koje ću pamtiti većinski broj scena, koje su napravljene interesantno, pogotovo zato što nije jednostavno zadržati pozornost gledatelja u samo nekoliko donjih prostorija kuće. Kraj filma doduše pomalo smanjuje sveukupan veoma pozitivan dojam, pa iako nisam očekivao takav rasplet događaja, možda po mom ukusu nije dovoljno dobro iskorišten, što bi se nekom s druge strane moglo svidjeti, a neki su to možda mogli i ranije kroz film pretpostaviti, iako jako teško.



Ovo je film iz 2016. godine na kojeg apsolutno morate obratiti pažnju, napet je, atmosferičan, jednostavan, a efektan. Dao sam mu vrlo dobru ocjenu zbog pomalo raspadajućeg raspleta i ponekih detalja i tipičnih grešaka kroz film, no da me i kraj ostavio paf i jednako zadovoljnim kao ostatak filma, ovo bi bio apsolutni zgoditak i pun pogodak. Svakako pogledajte, vrlo dobar horor.