njupalice https://blog.dnevnik.hr/njupalice

nedjelja, 13.11.2016.

otok LASTOVO

kolovoz 2016.

Za Lastovo s punim pravom možete reći da je otok neshvaćene ljepote. Zbog svoje udaljenosti i dugogodišnje eksploatacije od strane bivše državne armije otok je dosta dugo ostao izoliran. Rezultat su divlja i netaknuta priroda, ali i nedostatak kulturno društvene i gastro ponude namijenjene turistima.



Debelo me razočarala činjenica da se malo ugostitelja trudi oko svojih jelovnika igrajući na sigurnu kartu. Linija manjeg otpora. Pizze, pomfri i palačinke su vrhunska svijetla točka ponude. Pa, dobro, palačinku zamutim za petnajst minuta, daj mi domaću, tradicionalnu slasticu zbog koje sam putovala četri i pol sata iz Splita. Al' nismo tu da se tužimo, tu smo da glad utažimo...čitajte što nam je IPAK ostalo u dobrom sjećanju.


03.08.2016.
http://amfora-lastovo.hr/?lang=en

Konoba pizzeria Amfora smještena je u samom središtu sela, kako domaći nazivaju naselje Lastovo.


Iako svojim eklektičnim interijerom daje natruhe konobe, gledajući jelovnik i popis jela nikako ju ne možete svrstati u tu kategoriju. No, zato su se vlasnici dobro dosjetili, pa jednim potezom ubili dvi muhe; i konoba i pizzerija. Ulala





S obzirom da smo u Amforu došli u ranim popodnevnim satima, umorni nakon plaže, gladni ko vukovi, Švrćo je posegnuo za prženim lignjama manje porcije, decentno ukrašenim kriškom limuna, listom bosiljka i cherry rajčicom jer je to „oh so posh“, a kad je tražio tartar dobio je dvije male vrećice sauce tartarea. Pa, nismo u menzi brate mili. Ak nemreš napravit svoj tartar, podvali onaj iz teglice. I ne štedi na njemu. Na tartaru se ne štedi.



Moja pizza, Marinara, isto kao Švrćina porcijica, nije bila pretjerana u svojoj grandioznosti (čitaj; veličini), ali su ju krasili fini, slano marinirani inćuni, kiselkasti kapari i luk. Tijesto je bilo solidno kao i ukupni dojam.



S obzirom da nisam planirala blogat otočke restorane, nisam se pretjerano trudila zapaziti jela na karti i ostale sitnice koje inače bilježim (aha...oduševio me ogroman TV prijamnik u prostoriji za koji mi nije bilo jasno ŠTO radi u restoranu), no pizzerija ima vrlo dobru web stranicu (plus) na kojoj sam škicnula meni i ostala rezignirano zadivljena da pizzerija nudi čevapčiće (minus), jer to je tradicionalno mediteransko jelo bez kojeg nemre proć ni jedan otok (kad smo bili na Braču 2011. godine nudili su se samo čevapčići i pomfri) i štrudel kao desert. Koji vražji štrudel na otoku?! Mislim, jasno mi je da je otok, nekoć kao dio Habsburške monarhije prihvatio i njihove običaje, ali što je sa skalicama, fritulama i kotonjatom? Tradicionalnim lastovskim desertima kako tvrde na http://tz-lastovo.hr/vodic-po-lastovu/gastronomija/

Niš posebno, solidno. Ne mogu se sjetiti koliko smo platili klopu, ali na Trip Advisoru u komentarima vidim cijenu od 35kn za pizzu. A ono, koliko para toliko muzike. U biti, u restoran se isplati otići jedino zbog pogleda. Ali tko nije picajzla ko mi, možda se zadovolji i hranom





07.08.2016.
U samom podnožju sela (Lastovo) u ulici Počuvalo bb naišli smo na konobu koja je svojim izgledom to doista bila.







Skromni prostor, urešen ribarskim mrežama i vršama odavao je mediteranski duh, dok su iskorišteni stoljnjaci ostavljeni na stolicama na ulazu naslućivali gužvu u kuhinju, a to znači da imaju puno previše gostiju ili su samo neorganizirani.



Restoran je bio polovično napunjen. Znači, samo su nemarni i neorganizirani, ali to nikad nije bio znak loše klope. Ipak...nismo baš otišli pretjerano zadovoljni.










Švrćo je za predjelo izabrao marinirane srdele (inćune?) s kaparima, lukom i pomama koje smo smazali u sekundi.



Valjda s tim nemreš pogriješiti, za razliku od moje riblje paštete koju je krasio neobičan crvenkasti ton, za koji Švrćo nagađa da je bio kečap. Nadam se da nije. Okus je bio po sirnom namazu što zaključuje da moja prija Splićanka pravi bolju paštetu.



Doduše, Švrćina riblja juha i girice koje su slijedile nakon predjela bili su fantastični; riža u juhi nije bila raskuhana (iako koji komadić ribe u njoj ne bi ubio, op. Švrćina), a girice su bile nemasne i fino pržene.







Moja fino začinjena salata od hobotnice i povrća (kapula, pome, kapari) mogla je stat uz rang giricama, ali sam ju podebljavala pomfrijem (opet vražji pomfri) jer mi je porcija bila premala.







Prijateljica je naručila rižoto od škampi koji je vrvio vegetom i to je bilo presudno jelo koje je dalo minus ovom restoranu. E da, i palačinke kao desert. Opet palačinke.



S krupno sipanim šećerom kao ''preljev''. Carski. A nije drobljenac.



Cijene su previsoke, za porcije koje nisu vrhunski izvedene, a ne podilaze ni svojom kvantitetom. Odite isključivo zbog ambijenta.




08.08.2016.
http://www.portorus.com/

S druge strane ono što vam objeručke možemo preporučiti je restoran u nautičkom centru Porto Rosso u Skrivenoj Luci na drugoj strani otoka.





Skrivena Luka, ne samo da skriva divne kamenite plaže, nego je i dom svjetioniku Struga sagrađenom 1839. godine te je izvrsna prilika za jednodnevan izlet.




Problem je samo u prijevozu, jer se linije koje voze po otoku i do Skrivene Luke ne podudaraju, ali kad ste mladi i ludi ili pri parama sve se da riješiti.



Nautički centar Porto Rosso (ili po domaći Portorus) nudi pristanište za brodove, šljunčanu plažu, bar i restoran dok je nautičarima u luci na raspolaganju sanitarni prostor s tuš kabinama, a centar pruža i usluge pranja, sušenja te peglanja rublja.
Restoran ili konoba, kako ju nazivaju, svojim ogromnim eksterijerom uopće ne odaje dojam konobe tipa Bačvara, ali su zato porcije i klopa nebo i zemlja. Mi smo došli na ručak u ranim popodnevnim satima i u restoranu koji broji milijun sjedećih mesta (terasa je stvarno ogromna) zauzimalo je preko 20ak gostiju koje su posluživale 2-3 konobarice.


S obzirom na manjak osoblja dosta dugo smo čekali da predamo narudžbe, ali kad nas je preuzeo spretni i okretni konobar (koji je za divno čudo ličio na mog mentora iz diplomskog čiju sam ocjenu očekivala tih dana ) sve se rapidno ubrzalo.






Švrćo je za predjelo uzeo brodet od lignji s palentom (odličan, lignje nisu bile prekuhane ni tvrde nego aman taman, palenta taman tvrda kakva treba bit uz brudet, op. Švrćina),





dok sam se ja odlučila za juhu od boba koja je stigla čudnjikavo zeleno smeđe boje (bob je inače čisto zelen), no očito je juha oksidirala od stajanja što joj, srećom, nije znatno utjecalo na bogati i puni okus po grahoricama.




Za glavno jelo uzela sam špagete s kozicama i škampima na crveno i sva se uflekala čisteći jadnog škampa. Ali vrijedilo je. Jelo je stvarno bilo fantastično; špageti dobro kuhani, a kozice dobro očišćene.



Posebno me se dojmila školjka u koju su aranžirali špagete, koja nije baš praktična za manevriranje, ali je barem zanimljiva


S obzirom da sam se debelo prejela za desert sam odlučila uzeti lagani sorbet koji mi se sad tako pije. Mamma mia!



Sorbet od limuna je bio pre pre fin; lagan, pjenast s mrvicom alkohola i fino hladan odlično je sjeo u kolovoško kasno popodne.


Švrćo je bio nešto avangardniji u odabiru svog deserta. On se, naime, odlučio za pržene lignje (odlične, hrskave izvana, a mekane iznutra, obilna porcija za cijenu, dobar okus tartara, op. Švrćina)


Pilo se bijelo vino kuće, miješalo s mineralnom, pjevale su se dalmatinske pjesme (ne) i razglabalo se kako smo izabrali dobro mjesto za klopu. Podržavamo. I preporučamo!





05.08.2016.
http://podanje.com/







Seosko domaćinstvo “Podanje” s posebnim razlogom završilo je na posljednjem mjestu. Iako se po ni čemu ne može usporediti s prijašnjim restoranima, stavila sam ga u zajedničku rubriku otočnog gastro putopisa.



Za domaćinstvo koje nudi izvrsnu kozletinu i hobotnicu ispod peke doznali smo od prijatelja s kojima smo ljetovali. Oni su godinu prije za domaćinstvo saznali od njihovih prijatelja. Izgleda da je usmena predaja i dalje bolja od interneta.



Poljoprivredno gospodarstvo obitelji Simić ima kapacitet od 46 sjedećih mjesta, što u otvorenom što u zatvorenom prostoru. Domaćinstvo je smješteno u kamenoj kući između maslinika i stoljetne česvine koja za ljetnih vrućina stvara ugodan povjetarac. Vrhunski ugođaj upotpunjuju mirisi i okusi jela spremljena od isključivo domaće hrane na lastovskim poljima.
izvor // http://tz-lastovo.hr/vodic-po-lastovu/gastronomija/objekt/podanje/

Domaćinstvo je pravi obiteljski obrt u kojem otac i majka pripravljaju jelo, dok djeca razvoze i poslužuju goste. S obzirom da je gospodarstvo na drugoj strani otoka rezervacije su obavezne, ali to ujedno znači da će vas netko od ukućana dovesti na večeru i odvesti nazad kući po neosvjetljenim vijugavim lastovskim cesticama.
U Podanje se ide manje više ciljano na klopu ispod peke; jednostavno, a opet vrhunsko pripremljenog kozlića i hobotnicu ispod peke.



Četveronošci i osmerokrakci pripremaju se u crvenom umaku s krumpirima, a gosti traže ekstra košaricu kruha kojeg toćaju u prefini umak. Meni se hobotnica svidjela daleko više od kozlića i zadnjim snagama borila sam se za hobine krake.



Zaboravilo se i na bijelu haljinu i damsko ponašanje, dok se mljackalo za velikim drvenim stolom. Na imanje smo došli oko 20h, sat vremena kasnije i litra vina docnije bili smo u nirvani.



Po dolasku smo nazdravili domaćim rakijama od komorača, ruže i trave, a večer zaokružili palačinkama (opet palačinke) s domaćom parmeladom od marelice, pipuna (dinja) i limuna koja nas je oduševila. Valjda nam je odgovarao taj kiselkasti okus citrona nakon obilne večere. Ništa nije ostalo iza nas






Sve u svemu i uglavnom; otok se definitivno isplati posjetiti zbog predivne prirode i tirkiznog mora, a ako ste već tamo ne propustite Porto Rosso i Podanje ili neko drugo obiteljsko domaćinstvo. Podržavajte domaće i jedite izvorno. I dođite ranije u Konobu Fumari u selu jer oni navodno nude domaću slasticu. Mi smo navratili oko 21h i već su ju rasprodali. Nastavit ću vjerovati da je to zbog iznimne potražnje, a ne loše organizacije jer kako ti desert u sezoni može nestat tako rano.

četvrtak, 14.01.2016.

LILLE SAIGON1, Seilduksgata 17, 0553 Oslo, Norveška

nedjelja 03.01.2016
http://www.lillesaigon1.com/



S obzirom da deblja polovica našeg gastro-fantastisk dua već godinu dana izbiva iz domaje razmišljala sam koliko ima smisla recenzirati restorane u bijelom svijetu. Ispostavilo se da ako ima smisla jesti (a ima), onda ima smisla i blogat. Uostalom, možda nekome dobro dođe kad odluči posjetiti Oslo npr., kao u ovom slučaju.

Glavni grad Norveške krcat je etničkim restoranima koji su ujedno i jeftiniji od fensijane gdje dolaze (većinom) američki turisti, a kako smo i Švrćo i ja ljubitelji azijske kuhinje nije bilo teško odlučiti gdje ručati u kasno nedjeljno popodne. Velik broj restorana u Oslu bude zatvoren za vrijeme blagdana, a drugi dio ne radi nedjeljom tako da je bila puka sreća naći mjesto u malom restoranu smještenom uz sami Birkelunden park u općini Grünerlřkka.



Priča oko restorana Lille Saigon počela je prije nekih 40ak godina u malom ribarskom selu u Vijetnamu.



Kulinarski recepti prosljeđivali su se kroz tri generacije, a jela su se isprva kuhala u malim kolicima s hranom da bi u zadnjih 25 godina dvije podružnice restorana posluživale ljubitelje fenomenalnih kombinacija riže, soja sosa, povrća i mesa.



U restoran smo došli bez rezervacije, na blef, pa smo se smjestili uz prozor jer je sve ostalo bilo zauzeto.



Nekih 20ak stolova posluživale su dvije konobarice i jedan mali Vijetnamac; po godinama vlasnik pretpostavljam. Bio je tako mali da je izgledao kao Leo u usporedbi s medvjedom. Međeđ bi u ovom slučaju bio Švrćo, jel te? Iako je Vijetnamac bio mali, porcije su bile oooogromne. A i fine.




Za predjelo smo naručili wonton juhu jer smo već danima jeli neku mesinu, pa nam je dobro došlo nešto na žlicu. Podijelili smo toplu tekućinu i četiri wonton jastučića.



Juha je bila vrlo blaga, gotovo bez okusa, ništa naspram domaćoj govedskoj ili pilećoj jusi, ali trave vlasac i korijander su zato dodale šmek, no kraljice su definitivno bile mesne okruglice – wontoni. Wontoni se prave od tijesta u koje se umiješaju brašno, jaja, voda i sol, a pune se najčešće začinjenim svinjskim mljevenim mesom.

Švrćino glavno jelo BO XAO ME bila je pržena govedina sa sezamom, limunskom travom, čilijem, lukom, svježom paprikom i cvjetačom te rižom za prilog. Vrlo dobro izbalanisrano ljuto, kiselo i slano. Povrće je bilo savršeno al dente kuhano, a meso vrlo mekano i u velikoj količini.



Sama porcija je i više nego pristojna. Oduševilo nas je što unatoč gužvi, koja se činila konstatna tijekom dva posjeta LS-u, jela stižu ekstremno brzo iako imaju i veliki broj narudžbi i za van. Konobari su obrazovani o onome što prodaju, na engleskom i norveškom te su vrlo ljubazni. (op.Švrćina)





Između predjela i glavnog jela dudlali smo pivicu. Švrćo je pio japanski Kirin Ichiban; nešto jača i gorča piva od moje vijetnamske Saigon koja je fino pratila HU TIEU XAO THIT GA HE CAN ili u prijevodu prženi rižini rezanci s čiketinom i povrćem.



Bolje nisam mogla poželjet. Jelo je bilo mrvicu premasno i zeru neslano, pa sam na sve ovo dodala hrpu soja sosa i gozba je mogla početi. Meso je bio izvrsno, rezano taman za zalogaj ili dva, povrće također skuhano al dente. Mrkvica je hrskala pod zubima kao kad zeko tamani peršin.

Cijene su prilagođene norveškom standardu i piva dođe simboličnih 65 kruna, dok je glavno jelo u rangu do 220 za pečenu patku recimo, pa sad zabrajajte konačni ceh. Mi smo se zbrojali doma nakon što smo se izvalili na kauč maštajući o jednom putovanju po Aziji.

srijeda, 13.05.2015.

THE HOT SPOT, Sorkedalsveien 5, 0369 Oslo, Norway

subota, 02.05.2015
http://hotspot-oslo.no/

Konačno. Recenzija i klopa nakon puna četiri mjeseca. Ali i prva recenzija van Hrvatske. Azijatisk restoranisk u norsk grad Oslo. Zašto baš azijski umjesto lokalnog? Vrlo jednostavno. Jer za lokalni nemamo love, a azijsku hranu obožavamo.



Subota popodne, uz nešto azijata i turista, par Hrvata i lokalaca pokušalo se sporazumjeti s norveškom konobaricom. Djevojka nije razumjela nas, mi nismo razumjeli nju, jelovnik je bio samo na norveškom, jela smo birali ko ćorave kokoši, ali smo se najeli ko da smo sami kuhali. Di ćeš bolje?





Restoran je smješten u Majorstuen kvartu, a preporučio nam ga je prijatelj. Jelo kuće je tzv Hot pot gdje se gostima stavi zdjela s kipućom juhom u koju oni potom sami kuhaju povrće i meso. Iako je hot pot zvučio i izgledao primamljivo, mi smo bili toliko gladni (i dijelom nesigurni u vlastite kulinarske sposobnosti što se tiče hot pota), pa smo išli na zihericu.




Ovak to zgleda kad netko drugi jede, a ne kad ja stalkam ljude

© Erling A
http://www.yelp.com/biz_photos/the-hot-spot-oslo?select=YyjEcJWw3balhcY8DjcCnw&userid=rBk5Cqpe8MBPaAIA3sMTvg#YyjEcJWw3balhcY8DjcCnw


Za predjelo smo uzeli Hot Spot Spesial u kojem dobijete:


pržene vijetnamske proljetne rolice s mljevenim mesom i povrćem ( Cha Gio )


vijetnamske škampe s mrkvicom i nečim na čipsu od škampa



pržene škampe



govedina s gljivama i paprikom u sezamu


Sve smo dipali u slatko ljuti umak i prste lizali. Stvarno je bilo odlično, s tim da se čips od škampa lijepio se za usne i nije bio neš posebno. Prvo mjesto zauzele su proljetne rolice. Mislim da se s njima ništa ne može mjeriti; hrskave, nemasne, punjenje punog mesnog okusa, pa kad se još uvaljaju u umak....ih, ko prase kad se valja po blatu. Milina!


Uz sve ovo zemili smo i par komada rola od svinjetine, škampa, jaja i povrća umotanih u rižin papir. U prvi mah, rolice nisu ništa posebno; rižin papir se lijepi i teško odgriza, sastojci nisu neka teška fizika, ali kad se probijete kroz sve zapreke osjetite začin okusa mente, pa kad sve još uvaljate u soju....perfekt




Švrćo je za glavno jelo uzeo rižine rezance s mariniranom govedinom, povrćem i svježim začinskim biljem (The Volcano “Bun Bo Xao Xa Ot”). Jelo je stiglo malo drugačije no što si je gospon priželjkivao pa ga je poslao nazad u kuhinju da mu izmiješaju sve sastojke skupa sa soja umakom.


Kad je stiglo nazad, izgledalo je ovako, a okus je bio baš kako je trebao; govedina je pustila svoje sokove koji su se izmiješali sa sojom, rezancima i povrćem i Švrćo je mogao pustiti sva svoja osjetila s uzda. Nadam se samo da se nije zamjerio kuharima.



Ja sam se odlučila za piletinu Gong Bao s povrćem i rižom. Klasično azijsko jelo kojem oraščići daju neku posebnu draž i koje smo često pravili doma u Hr, ali od kad živim na varivima od kelja i poriluka, a soja i maslinovo ulje ne miriši mojim ukućanima, kylling “Gong Bao” je bio melem za moje opraščiće



liza



Uz jelo smo pijuckali pivca, s tim da nismo imali pojma kakvo pivo naručujemo ali pogodili smo iz prve vlastite ukuse. Švrćo je tako uzeo vijetnamsko Saigon pivo (tamnije i nešto mjehurastije pivo), dok sam se ja 'ladila uz kinesko Tsingtao pivo (svjetlije i puno laganije pivce od Švrćinog).



Za desert se nudilo ništa od ništa, pa sam se odlučila za mango mousse. Na jelovniku se inače nude karamelizirani puding, čoko sladoled, voćna salata od egzotičnog voća pa mi se ovaj ovaj mm (mango mouse) činio najazijatskijim desertom u ponudi i rekoh; daj vamo. Ispostavilo se da se radi o običnom vanilij pudingu s mango preljevom i svježim komadićima manga. Ništa nezaboravno, ali mango obožavam, pa mu dajem prolaznu ocjenu.



Sve u svemu, solidna četvorka za prvi vanhrvatski restoran koji smo blogali i prvi azijski restoran u Oslu koji ćemo opet pohoditi. Zbog posluge se ne isplati ponovna posjeta, ali zbog hrane obavezno. Barem da probamo taj Hot pot

srijeda, 07.01.2015.

ATLANTA BOCCA MARAI, Miramarska 22

utorak, 30.12.2014



Već neko vrijeme restoran ABM stajao nam je na vrhu popisa mjesta gdje moramo kušati (finu) klopu, a kako se bližio kraj godine i naš posljednji ručak skupa, ujedno i posljedni blog ove godine, odlučili smo se za Atlantu. I pravo prstom u govno. Al ajd ajde, ni' nam prvi put.





Restoran Atlanta Bocca Marai smješten je u prometnoj Miramarskoj, nasuprot benzinske pumpe u nekadašnjoj zgradi Croatia osiguranja. Sam interijer je fenomenalan; vrlo decentan, elegantan, prostran i sve je naslućivalo dobar provod. Dok nam nije došao zbunjeni mladi konobar koji nije znao kak se zove, a kamoli koliko teži odrezak. Mladić nas je posjeo za jedan od 15ak slobodnih stolova (u vrijeme ručka zatekli smo svega 10ak ljudi) i ponudio aperitivom. ''Čekaj, polako'', rekoh,''sad smo strusili dvije borovnice, al dobro daj još jednu dok gledamo meni.''



Borovnica za madmozel i orah za njega dok čitamo tisućuiosamsto jela na meniju. Puno previše. Da, volimo hranu i da volimo zanimljive stvari, ali ne volimo 17 hladnih, 13 toplih predjela, 15 mesnih jela jer znamo, Z-N-A-M-O, da nečeg neće biti jer eto; upravo nam je ponestalo, bakica s placa zapela u snijegu, pa nije donijela meso za wellington. Stavi pet jela, pet jela, al nek ih ima, pa rotiraj ponudu na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj bazi kajtija znam. I stavi više od četiri deserta. Na slatkom se ne štedi



I tak...dok smo cuclali rakijice i kušali (priznajemo) fina, dobro pečena peciva i sir u maslinovom ulju dvoumili smo se između predjela i na kraju izabrali juhu od bikovog repa i pljukance s pestom od rukole, komadićima tune i Jadranskim kozicama.
Mene je privukla juha da se malo zgrijem i nisam pogriješila; juha je bila bistra, ful koncentrirana (vjerojatno se dugo kuhala) s dugim rezancima koje sam lovila po tanjuru, skoro ko mamina domaća juha od telećih kostiju. Jedino mi je falio taj bikov rep. Ne znam zašto sam mislila da ću dobiti dlakavi vrh od repa? Ja i moja vizualizacija



Švrćini pljukanci su bili plejada vrhnja za kuhanje i vegete koja je u potpunosti sakrila očekivanu gorčinu pesta od rukole.





Tu i tamo neki komadić tune i kozica. To nisu lagali. Najjači nam je bio potez acceta preko tanjura kojim su dovitljivi kuhari sakrili napuknuti tanjur. Švrćina opaska. Moje ćoravo oko to ne bi primijetilo.



Što se glavnog jela tiče, Švrćo se nabrijao na wellington odrezak. I ja sam, kad mi ga je opisao (''najlepši dio juneće pisanice se odreže, posoli, popapri i „zatvori“ na vrućoj masnoći. Ohladi, premaže senfom, omota pršutom i dikselom od gljiva i onda zamota u lisnato tijesto i peče u pećnici'' op.Š.) ali eto taman im je ponestalo wellingtona. N dobro....''Koliki vam je T-bone?'', upitao je Švrćo konobara misleći na gramažu odreska. ''Svi odresci su nam oko 200 grama'', nesigurnim glasom odgovorio je mladac. Švrći se to učinilo malo, a bogami i meni je nešto smrdilo, a nije bio zagoreni odrezak, pa smo se još dublje zadubili u meni ne bi li našli nešto što ima u kuhinji, a nas mami i vabi.
Izbor je na kraju pao na pileći filet u hrskavom tijestu s bademima i umakom od mladog luka za Švrću umjesto T-bonea koji ipak ima pol kile, a ne dvaestdeka (mladac se u međuvremenu raspitao o težini mesine, svaka čast i pohvala za angažman ), dok sam ja uzela teleće rezance u umaku od finih trava i mascarpone sira sa zapečenim njokama.



Dvoumila sam se između izabrane teletine i piletine u hrskavom tijestu pa kad je Švrćina klopa stigla na stol, počela sam se lupati po riti kaj ja to nisam uzela. Stvarno je lijepo izgledalo. A onda sam probala. A onda me netko ošamario. A onda sam se poveselila što sam ipak uzela nešto drugo. A onda mi je bilo žao Švrće jer je on to morao jesti. Bože mili, to je bilo strašno! Bilo je jestivo, al ono ak volite bezukusne stvari s vegetom. ''Vegeta party'', reče moj Švrćo.



Piletina je bila nezačinjena, obavijena lisnatim tijestom koje je od stajanja i vodenastog umaka omekanilo i uopće nije bilo hrskavo. Loše, jako loše. No, najgore što nam ovo nije bio prvi put da smo se susreli s lisnatim tijestom koje treba biti hrskavo, ali ga kuhari stave u tekući umak ili ostave da se safta. Pa ja napravim punjeni lungić u lisnatom iz Lidla i bude hrskavije od ovog. A ovo su kao profesionalni kuhari. Ja kuham da mi ne kruli u želucu i nitko mi ne plaća za to. Osim namirnica

Moji teleći rezanci bili su vrhunac naspram Švrćine piletine unatoč tome što je opet sve bilo krcato vrhnjem za kuhanje i vegetom, a od finih trava osjetio se samo mažuran.




ese vežeta

Najviše me brinula tekućina koja je izlazila iz cijele kombinacije; odakle? Kako? Zašto? Nagnula sam tanjur da mi ne nakvasi fine njoke, jer nisam htjela otići gladna iz restorana.




salata od rukole

Uz glavno jelo Švrćo je pijuckao Montes ''Classic'' Cabernet sauvignon (''u vinu nije bilo vegete pa je bilo odlicno'', op.Š.) dok sam ja kvasila grlo australskim Penfolds „Rawsons Retreat“ Chardonnayom. Fino. Lagano. 'Ladno. Australsko.



Od deserata me nije ništa privuklo toliko da bih se raspametila, al' sam uzela millefoglie no bolje da nisam. Bzvz....dva komadića op op (hrskavog) lisnatog tijesta s nekom nedefiniranom kremom / pretučenim šlagom u dvije boje s kupovnim čokoladnim preljevom i mljevenim orasima. Na kraju je ta čokolada bila najbolja.





Zaključak: preskupo za maštovita, ali nedobro izvedena jela s tonom Vegete. Iako da, s Vegetom se bolje kuha

srijeda, 10.09.2014.

ROYAL INDIA ZAGREB, Kaptolska ulica 27

nedjelja, 7.9.2014

http://www.royal-india-zagreb.com/

Nedjelja je dobar dan, dobar dan za indijski restoran. Wuhu, čak se i rimuje
Na mjestu nekadašnjeg Požderuha, već nekih godinu dana posluje Royal India Restoran. Na FBu su se pojavili početkom lipnja prošle godine, a mi smo u Požderuhu bili, gle ti čuda, početkom lipnja 2012. https://blog.dnevnik.hr/njupalice/2012/06/1630824464/pozderuh-kaptol-27.html





Početkom rujna 2014. zvjerali smo po Kaptolu i tražili bilo što, a da nije vezano za vjerske časopise i spazimo malu vežu i odmah se sjetim kako smo u tom uskom prolazu pokušavali parkirati KIU. OK, možda je neki déja vu, nije mi prvi put. Ali spuštamo se niz stepenice prema restoranu i flash aaaaaa ( https://www.youtube.com/watch?v=MS4_Z84-rRE ) pa tu je bio Požderuh!!! Koje iznenađenje! Ili ipak ne....Švrćo se sjetio katastrofalne juhe, ali meni su ipak u lijepom sjećanju ostale suhe šljive u špeku. Ah.....nije im bilo suđeno.



No, zato se nadam da se Royal Indianu svijetli blistava budućnost. Blistava barem kao što im je konobarica, jer iskreniju uslugu nismo susreli.



Kad nas je popustio prvotni šok i kad smo sjeli na ISTO mjesto kao kad smo sjedili u Požderuhu ( btw. bila je nedjelja, 3 popodne, popunjen restoran, ali mi smo se telefonski rezervirali pola sata ranije tako da...) pristupila nam je (jedina) konobarica na nas 14 i obavijestila da taj dan u ponudi nemaju leću, janjeći khebab i svinjetinu. Svinjetinu nemaju uopće, jer im je loše išla, pa su ju ukinuli, bez obzira što još uvijek stoji na meniju. No da ne bi bilo, može ovo; a ne žao mi je, baš nam je ponestalo, sve smo saznali odmah na početku i mogli smo krenuti s narudžbama.



Eh, a sad, odakle početi? Piće, možda? Mango lassi za mene, naravno, jer je limunada (numbu pani) koncentrat, a darjeeling čaj bi me mogao razbuditi (što je kontraproduktivno kad je ručak u pitanju ), pa je njega uzeo Švrćo. Čaj su skuhali i pripremili kao što inače rade u Indiji, a prema konobaričinim riječima dobrano su ga zasladili i ulili malo mlijeka. Kardamon se nije osjetio, a ni šećer nije spustio Švrću sa stolca. Gospodin je inače poznat po tome da ne pretjeruje sa šećerom, bilo u pićima bilo u jelu. Ja sam suprotan slučaj, tako da je voćno piće od jogurta bilo aman taman za mene. Prilično gusto, iako se lassi radi od mješavine jogurta i vode, s dodacima voća i začina, tako da ga je trebalo pažljivo dozirati inače, zbogom ručku



Rečeno nam je da su sva jela pravljena po originalnim recepturama iz sjeverozapadne indijske države Punjab, odakle su kuhari porijeklom. Kuhare nismo vidjeli, a bogami ni u Indiji nismo još bili, da možemo svjedočiti što je originalno, a što nam pokušavaju prodati. Ako su iole pošteni, govorit će nam (i pravit) istinu, a mi ćemo ih prvom prilikom, kad odemo u Indiju, hvaliti ili kuditi.

No, natrag na jelo. Predjelo dakle; ne znam jesmo li Švrćo i ja predugo skupa ili previše slični, ali oboma nam je za oko zapela hrskavo pržena cvjetača u umaku od čili papričica i meda garnirana sezamom i korijanderom.



Nešto prefino! Svježa cvjetača pržena je u tempuri (mješavina vode i mekog brašna i praška za pecivo) i prelivena slatko kiselim gustim, Švrćo veli, kupovnim umakom. ''Kako znaš da je kupovni'', pitala sam ga. ''Pa vidi se po teksturi''. OK, to mora da su tajne koje nikad neću shvatiti, osim ako se i sama ne prihvatim ozbiljnijeg kuhanja. Od hrskavosti nije ostalo ništa, jer zdravorazumski gledano, ako nešto hrskavo prelijete nečim tekućim ono gubi svoju čvrstoću i hrskavost. No bez obzira na to, meni je cvjetača bila fenomenalna. Švrćo se žalio da nema korijandera, ali nam je konobarica rekla da su ga stavili, doduše u prahu, pa je možda zbog toga izgubio svoj aromatični okus.



U kuhinji su se potrudili skupiti još par zrna leće pa je Švrćo dobio svoju blago začinjenu juhu od piletine s lećom i aromatiziranu limunom (mulligatwany). Gospodin se požalio da mu juha nije dovoljno ljuta, ali je zato bila fest gusta.



Da se ne dvoumimo oko ribe ili mesa, mesa ili mesa, uzeli smo nevegetarijansku kraljevsku tandori platu na kojoj je trebalo biti svega pomalo. Svinjsko meso su nam obećali zamijeniti nečim drugim, a janjetine ionako nije bilo, tako da smo kušali ribu te bijelo i crno pileće meso.



Tandoor je glinena ili metalna cilindrična peć koja se za pečenje koristi u sjevernom, središnjem i zapadnom dijelu Azije. Začinjeni komadići mesa i / ili povrća nabadaju se na metalne štapove i peku na temperaturi nekad i višoj od 400 °C. Rezultat su sočni, vrući zalogaji koji su se pred nama još dobrano pušili kad su nam ih donijeli.
Na pladnju su bili komadi tandori piletine marinirane u umaku od jogurta s đumbirom, češnjakom, začinima i šafranom, murgh malai tikka - piletina marinirana indijskim oraščićima i grožđicama i mahi tikka – komadi lagano začinjene svježe ribe marinirane u senfu i brašnu od slanutka.



Od šest komada mesa, razabrala sam svoj komad bijelog i crnog pilećeg mesa te ribu. Inače sam veliki ljubitelj bijelog mesa, ali ovo je bilo suuuuuuho ko barut. Jedva sam žvakala. Ali je zato crno meso koje inače ne preferiram bilo puno sočnije. A tek riba. Ajajajaj....fenomenalno! Riba je osvojila prvo mjesto bez premca, drugi put naručujemo samo tandori ribu.

Za prilog smo uzeli basmati rižu aromatiziranu šafranom s povrćem i orašastim plodovima. Konobarica nam je osobno predložila ovu kombinaciju, jer tzv. biryani riža zbog svog umaka bolje paše uz ovo suho meso. Hvala joj na tome, jer ne znam kak bi prožvakala onu piletinu. To definitivno mora ići uz neki tekući umak.


Naručili smo i tanki kruh od dizanog tijesta punjen sitno sjeckanim češnjakom (kojeg nismo osjetili), tzv naan koji se najčešće pravi od pšeničnog brašna, vode, kvasca i maslaca ili pročišćenog (ghee) maslaca kojim se premaže nakon pečenja u tandoor peći.


Dok sam ja otpuhivala od težine u trbuhu i čekala svoj desert, Švrćo je htio nešto tipično indijski. Bez znanja i želja, tražio je da ga kuhari iznenade na što je, pak, konobarica ostala iznenađena. ''Stvarno želite nešto autentično? Koliko ljuto? Blago?''
''Najjače što može'', samouvjereno je potvrdio Švrćo. I što je sirotoj konobarici preostalo nego donijeti rogan josh – janjeći curry s mješavinom sjeverno-indijskih začina i trava. Rogan josh je, prema olmajti internetu, u biti kašmirsko jelo. Ne, ne pravi se od kašmirske koze od koje dobivamo istoimenu vunu, nego potječe iz Jammu i Kashmira; države na sjeveru Indije.



Rogan josh se sastoji od pirjanih komada janjetine koji se kuhaju u umaku od luka, jogurta, češnjaka, đumbira i aromatičnih začina kao što su klinčići, lovorov list, kardamon i cimet. Karakteristična crvena boja dolazi od sušenog kašmirskog čilija koji se odsjemeni da bi se smanjila njegova ljutina. Što se tiče ljutine jela u indijskoj kuhinji, konobarica nam je rekla da su te priče mit. Sjevernjaci, rekla je konobarica, jedu blago ljuta jela i ni približno onako kao što zapadnjaci misle. Jedva čekam otkriti jel nam govorila istinu

Ali zato kad je slatko u pitanju; alaj ga slade, brate mili!
Probali smo pjenaste mliječne kuglice aromatizirane šafranom i zelenim kardamonom u slatkom umaku od ruže (gulab jamun).


Slastica nije toliko fina koliko zanimljiva. Kuglice se u Indiji prave od mlijeka koje se kuha na laganoj vatri dok sva voda ne ispari, potom se umiješa malo brašna i prže se u dubokom ulju na niskoj temperaturi; nekih 150 stupnjeva. S obzirom da više nitko nema vremena miješati mlijeko dva sata, danas se za kuglice koristi mlijeko u prahu, brašno i pročišćeni (ghee) maslac. Nakon pečenja, kuglice se preliju šećernim sirupom koji se pravi od mješavine šećera i vode, malo kardamona i ružine vodice. Vrlo jednostavno, a neobično, jer su kuglice jako mekane i flafi, a sve skupa je jedna velika šećerna bomba



Sve u svemu; došli smo gladni, otišli siti i mirišljavi po curryju i nadamo se vratiti opet. Ili još bolje; posjetiti Indiju. Želimo dug život Royal Indianu!

nedjelja, 17.08.2014.

LE MANDRAĆ, Obala F. Supila 10, 51410, Volosko/Opatija

petak, 15.08.2014

http://www.lemandrac.com/



Drastične situacije, zahtjevaju drastične mjere, pa tako i proslava okruglog rođendana. Kako bolje proslaviti nego jilom i pilom i to na moru s devet slijedova jela. U Le Mandraću. Nekoliko dana unaprijed rezervirali smo dva istraživačka menija i na Velu Gospu kad Talijani haraju Jadranom, naša avantura mogla je početi.

Le Mandrać je smješten u maloj lučici u Voloskom, tik uz more, u (pretpostavljam) staru kuću, ali s novom staklenom terasom. Restoran čiji je glavni kuhar Deniz Zembo, inače prvi hrvatski Masterchef, zauzima 36. mjesto na listi 50 najboljih restorana u Hrvatskoj. Idemo, pa vidimo. Jedemo, pa pišemo.



Hostesa i dva konobara smjestila su nas za mali stol, tik uz staklena vrata s predivnim pogledom na lučicu, more i drugih nekoliko restorana uz obalu. Restoran je još bio prazan, jer smo došli točno u 19h da imamo dovoljno vremena degustirati svoja jela. Naime, istraživački menu sastoji se od devet vrsta različitih jela i gruba procjena za degustaciju je 2 i pol sata. Nama je trebalo 4
A krenuli smo s aperitivom, naravno. Ništa bez biske za njega i prošeka za nju. Vrlo fino. I jedno i drugo.



Prvo jelo u slijedu, bile su kamenice; iz Limskog kanala, rečeno nam je. Na plavoj himalajskoj soli, s malo maslinova ulja i limunovog soka bile su pravi okus mora.



Dok smo čekali drugi slijed, kušali smo domaći kruh sa sipinim crnilom.




Nikakav poseban okus, ali vizualno vrlo atraktivno.

Inače, osim crnog kruha, u Le Mandraću se nudi obični bijeli i s maslinama, pa smo tako probali i njega.




On je odlično sjeo uz drugo jelo; kravlju skutu s cherry rajčicama, kozicama, pestom, bosiljkom i paprom.


Sve smo zauljili s domaćim maslinovim uljem iz Savudrije i njam njam; izvrsna kombinacija.


Skuta je imala jak i aromatičan, ali ne i neugodan okus, ono; baš ko da imaš kravu pored sebe. U prenesenom smislu, doduše. Okus su dodatno pojačali i veliki komadi soli, dok je pesto također bio izvrstan. Petica za drugi slijed.



Treće jelo po redu bila je juha od graška s istarskim pršutom, pečenim na roštilju i svježim bosiljkom ( ne peršinom kako nam je rečeno, ali dobro, nećemo picajzlit ).

Juha je bila dosta kiselkasta, pa smo se zabrinuli da joj se nije nešto desilo. Konobar nam je rekao da su ju zakiselili reduciranim sokom od rajčice da slatki okus graška ne bi kontrirao slanom pršutu. Nije nam bilo jasno zašto, jer bi upravo ta kombinacija bila pun pogodak; slatko slana komba je uvijek dobrodošla. Čak bi mi i pršut bio draži da je hrskaviji. Čudno. Švrći juha nije sjela do kraja, dok sam ju ja slistila do kraja jer 3 tjedna nisam jela nikaj na žlicu


Poslije juhe uslijedile su jakobove kapice u pečenoj panceti s krokantom od sipinog crnila, kremom od dvije vrste sira ( ovčji i kravlji ) te pireom od cikle.


Fenomenalna kombinacija; neutralni okus mesa jakobove kapice pojačala je panceta, dok je krokant dao neku hrskavu notu iako sam po sebi nije bio nešto posebno. Pire od cikle je bio jako fin, ali još bolji u kombinaciji sa svime ostalim.



Zanimljive su nam bile ove kombinacije mora i kopna ( školjke plus panceta, kozice i pršut ). Volimo takve stvari koje iznenađuju. A najviše nas je iznenadila i oduševila nova fritaja. Nije ni čudo što je ista 2010. proglašena najinovativnijim jelom u Hrvatskoj i ocijenjeno s 19 ( od mogućih 20 bodova ) u Gault Millau gastro vodiču. ''To nije klasična fritaja; jelo koje se ne jede vilicom, već žlicom''.




Poširano jaje, sjedi na kremi od bijelih tartufa i krumpira, dok su ispod bili šampinjoni, škampi, istarski pršut i crni tartufi. Fenomenalna kombinacija, pogotovo kad se jede s kruhom i kad se obuhvate svi sastojci koji su i sami za sebe super, ali skupa....mamma mia, koji kombo. Definitivno jelo večeri!


Pretpostavili smo da će nam nakon fritaje uslijediti malo teža jela, pa smo, da razblažimo situaciju, naručili terran Franković za njega i Kozlović malvaziju za mene. Švrćino vino je bilo dosta teško, ali je zato moje bilo lagano ko proljetna haljinica; stvarno dobro vino.



Šesto jelo u slijedu bio je file brancina na blitvi s kuhanim krumpirom.


File je bio mali, ali slatki. Ili bolje reći, izvrsno pečen; hrskava korica gore s krupnom soli i mekani donji dio. Čak je i blitva bila lagano al dente, a ni krumpir nije bio raskuhan kako inače zna biti. Poseban šmek dalo je maslinovo ulje emulzirano sokom od limuna. Jako dobro.





Poslije brancina uslijedio je izvrstan komad tune u dijon senfu s vlascem, medom i crnim vinom. Nagađamo. Jer je ovdje nekako krenula gužva u restoranu i jela su nam počeli donositi kako god je tko stigao, a nisu nam ni objasnili što jedemo. Mislim, volimo mi iznenađenja, ali opet....







Osmi slijed i zadnje slano jelo bio je ramstek s demi glaceom, tj sokom od pečenja, a


...dobili smo ga u najdužem tanjuru ikad


Jako fino, samo nam se činilo da je ovo neka manja verzija većeg jela. Nismo baš vidjeli kreativnost u četiri komada mesa što leži na rukoli.


Posljednje jelo bile su slaaaaaastice; tri vrste deserta došle su na tanjuru koji je putem ispao ili se zamijenio s našim originalnim. Vizualni dojam je bio šaka u oko; sladoledi koji su služili kao dekoracija razlili su se po tanjuru i više nije bilo ni glave ni repa. Nije nam bilo jasno od kud početi i što je desert, a što dekoracija. Minus je bio raspadnuti souffle koji se spustio u kuhinji kad je stavljen sladoled na njega. Al ne odneseš ga pred gosta onda takvog. Pričekat ćemo mi, nije problem, samo nam nemoj sfušariti jelo. No, na stranu vizualni dio, deserti su bili jako fini. Pogotovo meni, ali ja nisam mjerilo.


Crumble sa šumskim voćem je doduše bio prhko tijesto s voćem i voćnim sirupom, ali mi se najviše svidio. Slatko i kiselkasto u isto vrijeme, baš je sjelo nakon osam slijedova.


Okus čokoladnog fudgea je bio dobar, ali je siroče izgubio svoju formu i ta kugla sladoleda (od slatke banane, kiselkasti limun bi možda bio bolji. Ili blaga vanilija) ga je dotukla, dok ga je šlag iz boce ( big no no ) pokušavao držati na okupu.


Čokoladna torta se sastojala od čoko gâteaua ( čoko biskvita ) i čokoladne kreme s malo šlaga i krokanta na vrhu. Čist solidno i jako fino, pogotovo prozračna krema.


Da se čoko okus ne ispere previše, osoblje nas je počastilo muškatom, a mi smo mogli rezimirati našu prvu degustacijsku večeru.


Dakle, summa summarum; ovakvo nešto definitivno treba probati, pogotovo jer ne jedete svaki dan 9 različitih vrsta jela, a sigurno ne sjedite 4 sata za stolom. Osim ako ste dijete koje ne voli kelj, pa ga brljavi po tanjuru. No, šalu na stranu. Od svih jela, fritaja nas je najviše oduševila, a jela prije nje mogu joj stati uz bok. No, nakon fritaje sve je krenulo nizbrdo; jela su bila manje verzije većih porcija, a kreativnost se utopila u obližnjem moru. Od istraživanja više nije ostalo ništa.
Desert je posebna priča. Ako jelo krene krivo, napravi ga ponovo, ispričaj se gostu i sve pet. Bolje to, nego da dobiješ šaku u oko.
Pretpostavljamo da je gužva u restoranu pridonijela rastresenosti cijele postave. Falilo je samo malo više koordiniranosti ili jedan konobar više i usred večere ne bi došlo do kraha sustava. Osim toga i manjka kreativnosti u posljednjim sljedovima, definitivno treba probati istraživački menu. Ili se barem provozati na ručak / večeru u Volosko, jer restoran nudi jela za pristojne cijene.

nedjelja, 15.06.2014.

restoran TAČ ::: RESTAČ, Vrhovec 140

nedjelja, 15. lipanj 2014.


http://www.restac.hr/


Nedjelja, 13 sati. 3776 757. Halo, dobar dan, imate li mjesta za dvoje gladnih? U ovo najgore doba? Hm, pa da, nismo se ranije sjetili. Dajte da pogledam, danas nam je malo gužva.....pa ima jedan mali stol gdje bih vas mogli smjestiti. Jel blizu wca? Hahahah, nije nije. Izvrsno, dolazimo.

Ovako bih mogla sročiti blagi intro našeg posjeta restoranu Tač koji već ( ispostavilo se kasnije nepotrebno ) dugo odgađamo. Brzinom munje spremili smo se i odjurili na drugi kraj grada u brdo, na Vrhovec, odakle puca divan pogled na Šestinski dol.





Restoran nema grandiozan ulaz, ali zato ima veličanstveno uređenje; toplo, domaće, ugodno, dosljedno.
U ambijentu, koji tlocrtom podsjeća na obiteljsku kuću, a možda je doista i smješten unutar obiteljskog imanja, vise slike i obiteljske fotografije, ispod stolova se prostiru tepisi, komoda, svijećnjaci....sve izgleda kao nečiji dnevni boravak, a u tom istom boravku, našlo se i malo mjesta za nas.





Stol koji su nam namijenili bio je, doduše, bez dekoracije, no pretpostavljam da smo naletili u vrijeme smjene gostiju, pa nas nije dočekalo ništa osim stoljnjaka. No, zato je konobar došao isti čas i ponudio nas aperitivom. Biska za njega i medica za nju. Standard, klasika: pitka medica i žare-paleća biska.





Na službenoj stranici restorana nema menija, no u kratkom uvodu objašnjeno je kako se kuhinja restorana bazira na istarskoj i kuhinji kontinentalne Hrvatske što se i vidjelo iz predloženih jela koja nam je konobar preporučio; bile su tu tri vrste juhe ( goveđa, krem juha od gljiva, od rajčica ), nekoliko vrsta tjestenine ( fuži s tartufima, pljukanci s vrganjima, ravioli punjeni skutom ) te nekoliko vrsta mesnih jela ( janjetina, teletina, patka, veprovina ). Restoran nudi i jela s roštilja, ribu, salatu, priloge i deserte. Stvarno za svakog po nešto.

Mi smo odlučili podijeliti goveđu juhu s rezancima, jer toplo uvijek dobro dođe nakon neprospavane noći. Nismo pogriješili. Juha je bila domaća, s velikim komadima mrkve i dosta peršina, bez vegete koja bi drapala grlo ( Švrći je inače vegeta big no no, ja joj progledam kroz prste ). Meni je bila malo neslana, ali nema toga što malo soli ne popravi.



Što se tiče glavnih jela, Švrćo se odlučio za gulaš od veprovine s vrganjima i domaćim njokima koji je slistio do zadnje gljive.





Njoki su bili izvrsni; neraskuhani, kompaktni, školski rezani centimetar po centimetar, dok je gulaš bio fina kombinacija mesa i vina kojim se podlijevalo (vina nikad dosta ) te aromatičnih vrganja koji su nosili cijelu kombinaciju, pa je vepar malo ostao u sjeni, ali to su takve gljive; ful jake.

Doduše ne tako mirisne kao moji tartufi u fužima, ali dobro....stvarno ne znam što je to s tim gljivama, ali mi odvaljujemo na njih.



Okus im nije bogznakaj, ali ta njihova kombinacija mirisa benzina i motornog ulja je nešto neobjašnjivo privlačno.



Uglavnom, moji fuži sa sitno sjeckanim tartufima i komadićima istih te malo parmezana bili su fantastični; doduše lagano neslani, ali tartufi daju nekakav poseban šmek koji je nepotrebno kvariti soljenjem. Fuži su bili mekani i sočni, ali ipak neraskuhani i u kombinaciji s gro parmezana to je bilo jednostavno izvrsno.

Uz fuže sam uzela rukola salatu za koju sam zaboravila reći da mi ju ne začine, pa sam dobila rukolu poškropljenu octom. Mea culpa, ali na kraju krajeva nije bilo loše jer se ocat fino sljubio s gorkastim okusom rupičaste salate. Da, primjetila sam rupice na salati, na što me Švrćo upozorio da je rukola sigurno domaća i nešpricana. Kasnije se ispostavilo se da je bio u pravu. Kao i uvijek



Što se vina tiče, ja sam dudlala vodu dok je Švrćo uzeo vino kuće, istarski Pilato, kombinaciju cabernet sauvignona i merlota; stolno vino, voćnog mirisa, slatkasto, ne trpko i bez puno tanina.



http://www.vina-pilato.com/


Slatko na kraju ručka je obavezno, ali na ovu količinu finog jela trebalo nam je nešto lagano i voćno, pa smo podijelili beze roladu s malinama što je bio pogodak u sridu.



U tom trenu, dok smo se mi gušili u desertu, prišla je gospođa koja nam je objasnila kako su kore od bjelanjaka pečene, a ne sušene ( kao što se inače radi s njima ) te punjene slatkim vrhnjem sa sjeckanim bademima. Gospođa je zapravo vlasnik i chef restorana koja je u jednom trenu obišla sve goste po restoranu, pa tako i nas. Kroz razgovor s drugim gostima, zaključila sam da ih sve zna ponaosob i da oni nju znaju, a kad je prišla k našem stolu rekla je da uvijek voli vidjeti nove ljude i preporučila nam da uzmemo njihovu tortu s tri vrste čokolade. Usput smo započeli razgovor o desertima, hrani, putovanima i ispostavilo se da se gospođa osim kulinarstvom bavi i vrtlarstvom te da sve namirnice povrtnog porijekla dolaze iz njenog vrta ( što objašnjava rupice na rukoli ). U nekoj idealnoj slici posjedovanja restorana ovo mi je vrh vrhova. Nema boljeg nego kad osobno kontrolirate porijeklo namirnica i kad za svaku od njih možete garantirati kvalitetu. Za svaku pohvalu.

No, da se vratimo na čokoladnu fantaziju, koja je stvarno to i bila; brownie biskvit s parfeom od tri vrste čokolade koji se topio u ustima; ogromno, ali ne preslatko.



Jednostavno super.
I baš kad smo pomislili da je ovo kraj, gospođa vlasnica donijela nam je dva sorbeta (po okusu pretpostavljamo) od limuna.



Iako sam ja navikla i naučila na kompaktni sorbet ovo je bila njegova tekuća verzija, a radilo se o sladoledu od vanilije s alkoholom (votka?), sjeckanim želeom i komadićima mente. Jednostavno fantastičan završetak i više nego odličnog ručka

subota, 17.05.2014.

FORT APACHE STEAK HOUSE , Ulica Kralja Tomislava 18, 10434 Sveta Nedelja, Strmec Samoborski

ponedjeljak, 12.05.2014

http://fort-apache.com.hr/



Jednog lijepog dana, poželio se tako Švrćo konkretnog komada mesa. Nije mu bio dosta roštilj dan prije, pa nas je odvukao u steak house na pola puta između Zagreba i Samobora. Smiraj dana, nešto parkiranih automobila ispred restorana, koji izvana nalikuje na tvrđavu iz westerna filmova i hrpa Kineza u samom restoranu. Vjerojatno su nešto slavili, al u prvi mah je bilo: jesmo li na pravom mjestu? No, interijer nam je rekao da ipak jestsmo; drveni ambijent, pažljivo birani detalji i Za šaku dolara na telki brzo su nas ufurali u kaubojski štimung. Klopa još bolje, ali krenimo redom.





Uz nas i gro Kineza u restoranu su bila još dva para, pa su nas dva konobara relativno brzo i uljudno usluživala. Drugi par rukava je bio to što se mi nismo mogli odlučiti za jelo. Što probati od svega toga? Koje predjelo? Koju mesinu? Odluke, odluke



Doduše, oko pijače se nismo dvoumili. Vatrena vodica nam se nije pila, pa smo uzeli Paulaner za Švrću i pravo autentično kaubojsko piće za mene; mai tai. Bila je neka posebna ponuda za daest kuna koktel, pa rekoh: nećemo komplicirati.



Za predjelo smo podijelili porciju onion ringsa i buffalo wingsa s crvenim i bijelim umakom.



Kolutići od luka su bili fini iako malo gnjecavi ( vjerojatno od dugog stajanja ) dok su pržena pileća krilca bila blago spajsi i lagano prekrivena umakom umjesto da plivaju u njemu.

Jedno je ovo:


A drugo je ovo:



Crveni chili umak s kukuruzom nije bio jako ljut, ali predmnijevam da se radi o domaćem umaku od rajčice jer je okus bio pun i sočan.



Bijeli umak je bio topljeni sir s vrhnjem; fin, lagan, konzinstentan dok su štapići mrkve bili malo deblje narezani i vjerojatno su stajali u vodi duže vremena jer se veći sloj zadržao na vrhu umaka. Nije pokvarilo okus, samo nije vizualno atraktivno.



Što se tiče mesine ili glavnog jela; Švrćo je uzeo porterhouse, komadinu od 800 grama medium rare pečenu i potužio se samo da je meso sirovo u kost što znači da su ga, u jednom trenu, trebali dići na kost i tako pripremati da se sve jednomjerno ispeče.





Eo kak to zgleda nepečeno u usporedbi s T-bone steakom:


Neke zanimljivosti:





Moj komad mesa bio je izbor godine; Apache “Chief” ( 250 grama zlatnog reza goveđeg odreska ) medium pečen. Odrezak malo veći od moje šake, par centimetara visok ( šteta što nisam imala metar da ga izmjerim
, dovoljno pečen za moj ukus, mekan, naprosto se topio u ustima. Štedila sam se za desert i grickala prilog, pa sam pojela samo pola, ali da nije bilo fenomenalnog domaćeg čipsa fasovao bi cijeli odrezak.



Domači čips je, odmah poslije odreska, zasjeo na drugo mjesto izbora večeri; hrskav, neprepečen, nemastan!!!, fenomenalan.
Zapečeni grah je bio čist ok, no ipak malo nezačinjen.




Nakon slanog trebalo je gricnut i nešto slatko da nam podigne tlak, no kad sam čula da od deset predviđenih deserata danas imaju samo dva; smračilo mi se. Nemre to tak. To je takav fejl za nas sladokusce da je panna cotta to jedva uspjela spasiti. A nje uopće nema na web jelovniku. Al dobro; desert je bio vrlo dobar; s okusom kave i nekim kupovnim čokoladnim preljevom što je samo Švrćo primjetio da je kupovni. Ja sam sva bila u čokoladi.




Gospon kritični se odlučio za američke palačinke s voćem koje su bile preslatke i krcate cimetom, al smo ih pojeli.




Sve u svemu; otišli smo jako zadovoljni. Zbog mesa smo došli, zbog mesa se isplati ponovo i otići.

četvrtak, 27.02.2014.

TRILOGIJA, Kamenita vrata 5, Zagreb

utorak, 25.02.2014



Kako bolje proslaviti položeni ispit nego objedajući se i opijajući? Ajde, dobro, bili smo i gladni i trebalo je nešto izist, a Trilogija nam je već duže vremena bila na popisu, no nikako nismo uhvatili vremena vidjeti i probati što nude, tako da smo odlučili banut, pa što bude bude. Konobar nam je kasnije rekao da su rezervacije inače poželjne jer bi, da smo došli dan prije, lijepo izvisili, ali taj utorak nije bilo žive duše. Švrćo se čak i bojao ući jer inače ne voli jesti ako je restoran prazan. Profesionalna deformacija, valjda. No, ono što smo na prvi pogled vidjeli ( prazno predvorje ili natkriveni ulaz ), pretvorilo se u nešto sasvim drugo kad smo ušli u restoran. Ni vrit ni mimo prvo pa Nina Badrić. Ae reko, ako je ona ovdje, mora da valja.



Konobar nas je ipak smjestio u natkriveni haustor, između bačve i zida, tako da se Švrčo jedva ugurao. Siroče. Možda ne bi trebao više jesti?

fotka Dobra hrana, Jutarnji list


Intimnu atmosferu (čitaj, još jedan par u našem redu stolova i prigušena svjetla) razbila je neka vrst istočnjačke glazbe kojoj nisam našla svrhu (mislim, nismo u turskom restoranu), no svidjela su mi se djela Nikoline Ivezić iako bi im neki drugi ambijent možda bolje stajao. No, onaj koji voli sise, voli ih bilo gdje










Uljudni konobar nas je prvo ponudio aperitivom, pa se obećao vratiti izrecitirati menu. Ja sam tražila martini, ali su me otkantali jer se restoran više orijentira na vina i rakijice za otvaranje apetita. Dobro, onda, nek bude borovnica (između ponuđenih likera od višnje, šumskog voća i da, to je to). Švrćo je uzeo bisku. Zelo fino. Slatko i pitko. Moje. Njegovo nisam htjela ni probati.



Kad smo se odlučili posjetiti Trilogiju, svugdje sam tražila meni, ali bezuspješno. Nije da nam je to nešto bitno u životu, ali volimo znati što nas može čekati. Ili ne. Pravi razlog tome saznali smo na licu mjesta od samog konobara. Naime, kako nam je gospodin rekao, šef kuhinje svaki dan pohodi Dolac i kupuje svježe i sezonske namirnice od kojih kasnije slaže meni. Izvrstan potez, složili smo se. Kanije taj isti meni konobar svakom gostu / paru ponaosob iznese i objasni jela na meniju. Radi se o svakako divnom i osobnom pristupu gostu, ali opet, ne vidim razlog zašto svaki dan ne bi mogli apdejtat stranicu na webu s dnevnim menijem ili jednostavno isprintati stranicu teksta s jelima. Praksa ‘’recitiranja’’ menija postoji i kad su u restoranu dva gosta i njih dvadeset. Ne želim znati kak to zgleda kad niste jedini koji čeka na red
Kako god bilo da bilo, nama je konobar izbiflao četiri predjela i četiri glavna jela, a mi smo se odlučili za sljedeće;

moje predjelo bio je lički sir škripavac na žaru, poslužen na komadiću kruha i pašteti od tartufa i gljiva. Maestralno. Kad sam dosolila, naravno.



S tim da su cijelu kombinaciju u potpunosti preuzeli tartufi, ali tako je s tim gljivama. Smrde i ružne su do boli, ali, brate, što su fine Sir je škripao, ali nije imao neki okus, osim gumenast.



Švrćo je uzeo takozvani paketić od ragua s komadićima bifteka umotanog u tijesto i zapečeno u pećnici. Gospon se potužio da mu je paketić bio nezačinjen, a umaka premalo i bez (rečenog) šafrana. Stvarno, okus mu je bio po običnom vrhnju. Šteta. Šafran mnogo fini začin.



Za glavno jelo uzela sam rižoto s mangom i kozicama za koje je Švrćo tvrdio da su bile prekuhane. Meni su bile ok, ionako ne volim gnjecave kozice, ali mango je bio neosjetljiv. Ne znam jel se radi o nekoj slabijoj nedozreloj verziji ovog voća, ali mango nije imao onaj okus koji inače ima.



Rižoto nije bio kremast kako bi trebao biti, ali dobra vijest je da je riža bila al dente. Jupi!



Švrćin izbor za glavno jelo bio je medium rare ramstek s umakom te domaćim kroketima. Medium rare je zapravio bio blue što je Švrći više odgovarao, a ni meni nije bio loš. Ta sirova mesa su mi uvijek muka za žvakati, ali ovo je bilo čist solidno, jedino što mi se kroketi nisu svidjeli. Previše pireasti. Njemu su bili dobri. Ja sam odrasla na kroketima u studentskoj menzi. Onim kroketima koji veze nemaju s pireom nego su u biti njok uvaljan u jaja i mrvice. Ah ta menza i njihova specifična hrana.



Umak je bio neka kombinacija vrhnja i pancete s tim da se Švrćo potužio da mu panceta nema okus sve dok ju debelo ne zagrizeš. Moram priznati da sam se složila s njim.

Što se tiče deserta na izboru su bili cheese cake s umakom od jagoda, pita od jabuka sa sladoledom i kocke od maka s čokoladom. Ziherica. Osim ovih kocaka s makom. To nisam jela jedno sto godina, pa sam odmah zaslinila za tim, dok je gospodin uzeo apple pie.



Kocke od maka imale su čokoladnu glazuru i bile servirane s reduciranim umakom od naranče i slatkog vrhnja, ako se ne varam. Upravo su te naranče digle cijelu kombinaciju, al ja sam se svjedno naložila na taj mak, pa mi je bilo skroz svejedno. Spavala sam kao beba



Švrćo nije bio u potpunosti zadovoljan svojom pitom jer mu se činila nepečena. I doista; ili nije bila ful pečena ili se tijesto smekšalo od vode u jabukama. Nešto nije bilo dobro, pa je sve bilo pregnjecavo. Ali ajde, sladoled je spasio stvar.






Što se pijače tiče, vinska karta ne postoji jer restoran nema stalnu ponudu vina, već vlasnik stalno isprobava nova i mijenja postavu na šanku. Vinsku postavu, mislim. Prednost daju malim i nepoznatim proizvođačima, što je za svaku pohvalu, a i nije im nikad dosadno s tim eksperimentiranjem.

Pili smo tako Grota malvaziju (ja) što je bio pun pogodak jer sam tražila nešto slatkasto i pitko. Definitivno pitko.



Švrćo je pio Plavac mali Volarević, crno vino bogate voćne note, ali jako blagi, po njegovom sudu. Po mom; smrdilo je na aceton. Toliko o voću. Ali ja nisam mjerodavna za sud o vinu.



Za kraj, dok smo čekali račun i razglabali o smislu života ili kako najbržim putem do auta, pa u krevet, konobar nam je prišao i ponudio Teranino, tj liker od crnog vina. Neka naša produkcija, ali predobro; slatkasto, pitko, mirišljavo...veličanstveno. Izvrstan zaključak večeri. I ovog teksta.



http://www.trilogija.com/

nedjelja, 17.11.2013.

BALON, Prisavlje 2

17.11.2013

http://www.restaurantbalon.com/

Nakon zadnjeg poraznog iskustva u Konobi Bracera, teškom sam mukom izabrala kandidata za današnji ručak. Restoranu Balon u prilog je išlo i to što radi nedjeljom iako smo se bojali hoće li restoran imati u ponudi sve što piše na meniju jer kad restoran ima veliki izbor jela zna se desiti da pol toga manjka.
http://www.restaurantbalon.com/menu/klasicna-ponuda/
Srećom, ovaj puta, to se nije desilo. Ni pod razno. Otišli smo s osmjehom na licu, zadovoljni odabranim jelom, poslugom, ambijentom, a i cijenom. Kako je sve to izgledalo, pitate se? Evo, čitajte

Balon se nalazi u neposrenoj blizini Boćarskog doma, a krasi ga jednostavan i nepretenciozan ambijent, s drvenim detaljima, jednostavnim stolcima i posuđem.







Zidovi su puni slika koje su mi se jako svidjele, a i dobro se uklapaju u cjelokupan ambijent. U galeriji slika na web stranici restorana primijetila sam drugi izbor slika što pokazuje da prostor služi ujedno i kao galerijski prostor. Dobar izbor





Žamor gostiju ispunjao je prostor i tek negdje pred kraj našeg ručka upalila se glazba, no ništa nam nije moglo ovi dan pokvarit

Aperitivi su bili klasika; pelin za Švrću i martini za mene; standarno izvrsno



Umjesto predjela odlučili smo se odmah za juhe.....i nismo požalili.
Švrćo je uzeo cappuccino juhu od vrganja s batatom koja je imala i miris i okus po vrganjima, dobro začinjena, no ipak s nepotrebnom i nearomatiziranom pjenicom koja je imala samo vizualni zadatak da podsjeti na capuccino. Švrćo veli da mu je falilo eventualnih komadića vrganja ili batata, ali to je samo njegov subjektivni komentar





Moja krem juha od brokule s tartufima je bila fenomenalna; punog okusa iako su se tartufi osjetili samo mirisom, začinjena baš po mom ukusu, no nekim čudom me podsjećala na špinat kuhan na mlijeku koji mi je mama kuhala kad sam bila klinka i kad nisam htjela jesti nikakvu zelenjavu



Fini lebac koji sam jela uz juhu...premekano i prefino




Za glavno jelo Švrćo je uzeo marinirani janjeći lungić s kaduljom, pečen na žaru i poslužen na tortici od krumpira s ratatouille povrćem koje je bilo mrvicu prekiselo, ali kuhano al dente što je uvijek za pohvalu. Veli Švrćo da je povrće vjerojatno bilo spravljeno na roštilju što je dalo dodatni šmek.





Tortica od krumpira je zapravo bio popečak od prekuhane riže, no okus mu nije bio loš.



Jedina zamjerka pala je na prepečenu janjetinu s jedne strane ( pa je meso em bilo ugljeno em tvrdo za žvakat, no neprepečeni dijelovi bili su fenomenalni ) i dekoraciju izvedenu od (pretpostavljamo) cikle i nekog ulja. Povrće je samo po sebi bilo dosta efektno sa svojim bojama tako da je ovo bilo skroz nepotrebno.






Moj izbor bili su domaći ravioli punjeni vrganjima i tartufima na podlozi od ricotta sira.





Fenomenalna kombinacija; ricotta je sama po sebi bez okusa i kremasta od ulja na kojem je stajala, tako da se izvrsno ukombinirala s dobro začinjenim tartufastimmmmm nadjevom



Soljenku u ruke uzela sam samo da bih dočinila salatu od rikole, već začinjenu maslinovim uljem i octom. Inače za rikolu koristim samo maslinovo, bez octa, ali ova kiselina je samo dodatno poboljšala cjelokupni okus.




Deserte smo malo duže čekali, ali konobar nam je ljubazno objasnio o čemu se radilo; naime, souffle koji je Švrćo naručio raspao se prilikom pečenja, pa je kuhar radio novi. No vrijedilo je čekati, jer je konačni proizvod bio super.





Čokolada se lijepo razlila iz unutrašnjosti soufflea, a krema od vanilije i šafrana te sladoled od vanilije su fino zaokružili okus deserta.




Ja sam uzela parfe od badema s bijelom i mliječnom čokoladom na čokoladnoj tortici koja je bila dosta kompaktna, ali omekanila je u kombinaciji s kremama i bogatom strukturom parfea.



Pod bogato, mislim na ogromnu količinu sjeckanih badema koji su hrskali pod zubima. Volim kad naziv deserta odgovara okusu.




Uz jelo, Švrćo je pio Caliterra Reserve Cabernet Sauvignon; crno vino voćnog okusa i mirisa, vrlo pitko i bez gorčine dok sam ja pijuckala bijelo vino Degrassi Terre Bianche iz Istre, baš po mom ukusu; blago i jednostavno.



Pri kraju ručka, dok je Švrćo podizao tlak s Francovim espressom



i dok smo razglabali kako je ovo bio dobar izbor za naše trbušine i blog, konobar nam je uručio račun uz napomenu da je danas šefu kuhinje rođendan, pa nas časti s desertima i kavom. Što reći na to, nego sve pohvale za klopu i veliko hvala šefu kuhinje Marinu Rodinu.

ponedjeljak, 14.10.2013.

KONOBA BRACERA, Kaptol 5

13.10.2013

http://www.konoba-bracera.hr/

Dugo nismo restorančili, a ni tjednima, pa smo iskoristili malo slobodnog vremena i zadnji dan sedmog Tjedna restorana koji se održavao od 04. do 13.10.2013 godine.
Švrćo je suzio izbor na pet restorana, a s obzirom da su samo dva radila nedjeljom, od kojih je jedan nudio brancina s preplašenim radičem, što je pak preplašilo Švrću, izbor je pao na nedavno preuređenu Konobu Bracera. Nekadašnja pivnica nalazi se odmah pored sestrinske Kaptolske kleti čiji je chef Viktor Kranjčec

http://punkufer.dnevnik.hr/clanak/hrana/gdje-jesti/otvorena-kaptolska-klet-bracera-novi-chef-je-viktor-kranjcec---302642.html

I tako…upali smo u najveću gužvu u restoran, negdje oko dva popodne, pa je bilo razumljivo što nas nitko nije dočekao s ‘’dobar dan’’ i ‘’izvolite do vašeg stola’’, već su nas posjeli za jedini slobodni stol, na vrlo prometnom sjecištu; kuhinja, toalet, šank.






N..da...


Bila je gužva, pa je razumljivo da nas neljubazni konobar nije ponudio s nekim aperitivom ili cugom, već nam je tutnuo meni u obliku glasačkog listića, našto sam pomislila da možda trebamo zaokružiti svoju narudžbu.


Prevarila sam se.

‘’Dajte da uzmem narudžbu; prvo predjelo, pa ostalo’’, rekao je odrješito konobar, a ja sam manja od makovog zrna naručila krem juhu od kozica s kruhom s maslinama što je ispala vrlo blaga, skoro ćelava, kak bi rekao Švrćo, juha, bez očekivanih kozica. Nadala sam se barem jednoj da pliva okolo. Al ne. Plutala su dva manja komada, točnije; dvije polovice jedne kriške kruha, tvrdi ko kamen. Ni juha im nije pomogla da omekane.




Švrćo se odlučio za creme brűlée od paškog sira s hrskavom pancetom, što je bio totalni promašaj, jer panceta nit je bila hrskava nit tanka, dok je krema bila ekstremno hladna smjesa. Šećera je bilo vrlo malo, skaramelizirano samo u sredini, a sir u kremi grudičast. Odvratno i ne začinjeno, a Švrćo nije sve ni pojeo, a to nešto znači. Na upit je li creme brulee zamišljen tako hladan, konobarica je odgovorila ON JE FLAMBIRAN. Toliko o tome.


Lebac. Fini


Za glavno jelo, Švrćo je uzeo file brancina s mladim špinatom, pečenim komoračem i umakom od maslaca

( koji je bio hladan i ‘’puknut’’, tj. krenuo se razdvajat ) i paprike od čega je jedino povrće bilo dobro ispečeno, a sačuvalo je i originalnu boju. Riba je bila opako prepečena i to s krive strane, pa se nije dobila hrskava kožica nego hrskav trbuh ribe tako da ju se ne može prerezati normalnim nožem, a paprika u umaku je bila skroz nepotrebna, očito tu samo zbog boje.




Moja "kobasica" od grdobine, kozica i jakobovih kapica je doista bila riblja kobasica, pa ne znam čemu navodnici.

Al dobro; riblje meso je bilo fino s tim da je opna od kobasice bila malo tvrđa, pa tako i neugodnija za jesti, no kobasičke su bile fino prepečene i začinjene. Za razliku od crne riže, koja nije bila crna riža, već crni rižoto, a čak i ja znam razliku između crne riže i crnog rižota, pa ak već spominješ crnu rižu, onda daj crnu rižu.

http://www.vecernji.hr/zivot/zdrava-korisna-crna-riza-trebala-bi-biti-sastavni-dio-prehrane-clanak-186640

Nije nam bila jedino jasna pojava umaka uz moje jelo, jer ga u opisu nije bilo, a hladnom umaku nikad nije mjesto pored tople hrane.

Desert je, dijelom, bio relativno svijetla točka cijelog ručka; Švrći se svidio njegov savarin s mascarponeom, smokvama u crnom vinu i mentom BEZ mascarponea i mente. Unutar kvasnog biskivta pojačanog rumom nije bio kremasti sir već šlag, i to onaj iz boce, a menta je ostala negdje na Dolcu u blizini.

Doduše, možda su zmiksali mentu u kolač?
‘’Nisu’’, veli Švrćo

Na Švrćin upit ’’tko je ovdje šef kuhinje?”, dotad nezainteresirani nadkonobar (predpostavka jer je za razliku od ostalih konobara bio u odijelu i apservirao stolove) se raspričao kako je šef kuhinje ujedno i suvlasnik g. Viktor Kranjčec te kako su restoran otvorili prije mjesec dana i koji su im planovi u bliskoj budućnosti.
‘’Znajući donekle renome g. Kranjčeca prava je sramota da su em laži napisane na jelovniku em posluga nezainteresirana em jela iz kuhinje ne izlaze kako „bog zapovijeda”, dodaje Švrćo.


Moj semifreddo od badema s karamel umakom od kozjeg mlijeka je bila kombinacija sladoledne kreme blagog vanilij okusa s krokantom i finim karamel umakom, pretpostavljamo kupovnim, jer nit je smrdilo nit mirišalo na kozje mlijeko. Doduše, ne znam kakvog je okusa kozji karamel, pa se posipam pepelom ako griješim. Mea culpa.


Na kraju sam ujedinila savarin i semifreddo, što je bio puni pogodak


Pili smo merlot i graševinu. Ne znamo čiju. Nisu nam rekli, a ja sam se bojala pitati.


Neljubazni konobar s početka, prilikom plaćanja računa, pitao je li sve bilo u redu, na što mu je Švrćo rekao da nije i da nema on toliko vremena za slušanje o svemu što nije valjalo.

Insomma, kak bi rekli Talijani, došli, vidjeli, pojeli. Možda smo ipak trebali vidjet kak zgleda taj preplašeni radič. Drugom prilikom

utorak, 27.08.2013.

PIRATES KARAKA, Andrije Hebranga 12, Zagreb

26.08.2013



‘’Debela, kud idemo?’’, pitao me Švrćo neki dan oko osam navečer. Nakon par predloženih restorana, zveknula sam: ‘’Karaka.’’
‘’Može. Zovi’’, reče debeli.
Nije bilo potrebe, jer ponedjeljkom nitko ne živi i svi su mrtvi od vikenda, pa su uz nas, u restaču bila još 3 mlada para. Naglasak na ‘’mlada’’, što je ful lijepo vidjeti, no uostalom ambijent, cijene i glazba su takvi da i nije čudo što se mlađarija zna zaletiti ovdje.





Na mjestu nekadašnjeg ribljeg restorana smjestio se meksički restoran u stvarno originalnom ambijentu. Interijer je uređen poput potpalublja gusarskog broda i ako ste ljubitelj Gooniesa onda ste moj veliki prijatelj i dobro se osjećate ispod kapetanove galerije



Ponedjeljkom inače bude flamenco show, ali kako sezona još nije počela, slušali smo latino mjuzu što nam je čak više odgovaralo i pili koktelčiće.


Švrćo je, prigodno, uzeo koktel z rumom; cuba libre, ne? Doduše dobio ga je bez limete, a lijepo piše u jelovniku; bacardi, cola, limeta. Al ajde…što je tu je. Dudlao je. I ja isto. Pina coladu. Mmmmmmm....bemti, mogla sam samo sjedit i pit koktel za koktelom. Ne bi trebala ni jest. Ništa. Al jesam


Nachos con pollo za predjelo.


Stiglo mi je 8 malih hrskavih trokutića s piletinom, grahom, lukom, salsom, sve zapečeno sa sirom i posluženo uz namaz od sira.


Predobro. I previše za jedno predjelo. Doduše, ne ako ste Švrćo, pa smažete par komada načosa uz chilli con carne; izvrsna mesna juha s grahom, blago ljutkasta i pitam se zakaj to ne radimo doma. Češće. Uopće.


Chilli je bio Švrćin drugi izbor nakon što su nam otkrili da nema sope de mais što je, ruku na srce, neprihvatljivo za restoran koji se naziva meksičkim, pogotovo kad je sezona mladog kukuruza u punom zaletu.
I tako, nikako probati juhu od kukuruza, a tako bi željeli. Onaj primjerak iz Pivovare nas nije zadovoljio https://blog.dnevnik.hr/njupalice/2013/01/index.html

Eh, sad, kad smo došli do glavnog jela tu su krenule nedoumice kaj je kaj, a dok Gringosi ne odu u Mehiko i osobno vide klasifikaciju meksičkih jela internet je majka znanja i gugl rješava sve nedoumice. Ako netko misli i zna drugačije nek mi javi.
Dakle, meksička kuhinja izvan Meksika se temelji na kulinarskim dometima sjevernog Meksika i jugozapadnog dijela Sjeverne Amerike, a načosi, buritosi, fahitas i čili kon karne su većinom američka izmišljotina. Definicije su sljedeće:
- tortilla je tip beskvasnog kruha, a radi se najčešće od pšeničnog brašna iako su tortille originalno rađene od kukuruznog brašna, prije dolaska Europljana u Novi Svijet.
- nachos su najčešće jednostavna verzija tortilja čipsa prekriveni umakom od sira (što se radi od maslaca, mlijeka, brašna, tvrdog sira za ribanje; najčešće cheddar i spajsi začina), tvrdo ribanog sira i šalše.
- burrito je tex-mex varijacija torille koja se rola ili preklopi u cilindrični oblik tako da u potpunosti sakrije nadjev koji se najčešće sastoji od riže, kuhanog ili pečenog graha, salate, šalše, mesa, guacamolea, sira i kiselog vrhnja.
- chimichanga je burrito koji se peče u fritezi
- enchilada je u svom izvornom obliku kao ulično jelo bila samo kukuruzna tortilla umočena u chili sos što i samo ime govori; enchiladas je past particip španjolske riječi enchilar što znači ‘’dodati chili pepper nečemu’’, ‘’ukrasiti chilijem’’. Danas je to kukuruzna tortilja punjena raznim nadjevom i prekrivena chili umakom
Često se enchilade serviraju uz španjolsku rižu, prilog koji se radi od bijele riže, rajčica, luka i češnjaka.
- quesadilla je pšenična ili kukuruzna tortilla punjena sirom i drugim sastojcima i preklopljena u oblik polumjeseca. Ime je dobila po španjolskoj riječi za sir - queso
- fajita je naziv koji se koristi za bilo koje meso s roštilja narezano na rezance ( faja - traka, pojas ) servirano kao taco na tortilli od kukuruza ili pšenice.
- taco se sastoji od kukuruzne ili pšenične tortille preklopljene ili srolane oko raznoraznog nadjeva (svinjetina, govedina, piletina, morski plodovi). Često se poslužuje uz salsu, avocado ili guacamole, rajčice, rajčicu, salatu.
Uz sve ovo postoji niz drugih kombinacija u kojima se koriste tortille kao npr.; taquito, chalupa, chilaquiles i tako dalje i tako bliže, no to je jedna sasvim druga priča. Ono što je važno za znati je da meksikanci imaju sasvim drugačiju predodžbu od onog što je popularno i uobičajeno u Americi ili recimo Hrvatskoj, tako da ono što smo mi naručili, khm, pa razlikuje se u nijansama od originala. Ali u tome i je čar svega. Ili?

Dakle, da se vratimo na pravu klopu;

Švrćo je za glavno jelo uzeo chimichanga ranchero




Dvije (ogromne) prepečene tortille punjene grilanim ramstekom i grilanim povrćem (grah, luk, kukuruz, paprika) sve prekriveno salsom i umakom od vrhnja. Uz mali komentar da je ramstek bio malo žilaviji, Švrćo nije imao drugih zamjerki. A njega je teško zadovoljiti. Barem što se klope tiče.
Malo ga je deprimiralo što u kuhinji nije bilo guacamole umaka ( što je nedopustivo za restoran koji sebe naziva meksičkim ) iako u ponudi lijepo piše da se nudi, a on se naložio meksikanit. Nije. Nit kuruze nit gvakamolea


Što se mene tiče, jedva sam se odlučila za burrito turkey. Previše jela, majke ti. A gladna. A sve bi. A glaaaaadnaaaaaa





Burrito su bile dvije prepečene (ogromne) tortille punjene pečenom / grilanom puretinom (jako finom, mekanom, ko piletina), sirom i svježim povrćem (luk, grah, zelena salata) koje je hrskalo pod zubima. Na stranu što sam poslije smrdila po luku i jedva zaspala od vlastitog smrada Uz burritose sam dobila i dva umaka; ljuti crveni i bijeli blagi koje sam mixala. Predobro. Stvarno prefino. Porcije su ogromne, jelo je fantastično dobro začinjeno (što je rijetkost u restoranima koje smo do sad posjetili!!!) tako da nismo ni imali potrebe za soljenkama koje su nedostajale na stolu.


U ponudi deserta postoje palačinke, chimichanga s višnjama, pečene banane, ananas pina dorada (na koju sam se naložila) i kolač od sira, ali tu večer nudile su se samo crne blackbeard palačinke.


Podijelili smo jednu jer smo se nakrkali ko prasci. I nju smo jedva pojeli jer nije bila nešto fantastična; crna žilava palačinka u obliku brodića / košarice s čudnim mousseom koji to nije, a nije ni sladoled koji bi bolje pasao. Imao je okus po viledi, veli Švrćo. Bijela krema oko palačinke je krasna dekoracija, ali nije nešto. Liči na bijelu čokoladu i bilo bi super da se radi o kremi od weisse šokolad, ali je neko vrhnje u pitanju. Dobra strana je što nije bilo preslatko, pa sam ipak nešto pojela nakon tone tortilja.



Sve u svemu, da smo kušali juhu od kukuruza i guacamole te da sam probala ananas pina doradu dok pijuckam pinu coladu večera bi bila savršena. No, svejedno; ambijent, susretljivi i veseli konobar u gusarskoj obleki, prihvatljive cijene za ogromne porcije vrlo dobre hrane i dvije višnjice na kraju kao konobarov kompliment ostavile su nam Karaku u jednom divnom sjećanju. Ili u prijevodu; morat ćemo ponovo tamo

CRNA GORA, ljeto 2013

Crnogorska kuhinja ne razlikuje se puno od naše tako da ovo ljeto na godišnjem u tivatskom zaljevu nismo okusili neke nove egzotične okuse, ali nije da nismo dobro jeli. Naprotiv, vratili smo se teži nego što smo otišli
S obzirom da nismo imali stalan plan i program hranili smo se kako kad i gdje. Doručci su uglavnom bili doma s puno pekarskih prozvoda i fornetta koje tamo zovu mini pan, jajima, pekmezom iz Zagreba, viršlama u crijevu koje je deblje od čizminog đona.
Ovdje su se jedne takve viršle našle u tjestenini s kobasicama (da, meso i još mesa), feta sirom (brutalno fini i jeftini), kuhanim povrćem, kukuruzom.


Imali smo veliku sreću što smo u blizini apartmana u Donjoj Lastvi otkrili super pizzeriju u koju smo često navraćali, ne samo zbog klope, već i prihvatljivih cijena, dobre posluge i iste takve glazbe. Ona ponekad zlata vrijedi. Pogotovo kad ideš istočnije





U par navrata što smo bili u pizzeriji jeli smo (i pili) uglavnom srpska piva (Lav) jer nije bilo točenog crnogorskog.



I srpsku kiselu jer drugu nismo dobili


Grčka salata


I s lukom kojeg često izostavljaju.


Montenegro plata za 7 eura u koju ide njeguški pršut i sir, slana riba (srdele) i masline.


Famozni njeguški pršut nazvan po obližnjem selu, rodnom mjestu Petra II Petrovića-Njegoša i dalje se pravi na tradicionalan način; svinjski butovi se sole, a nakon toga se prešaju. U Njegušima je običaj, u prohladnoj i provjetrenoj prostoriji naslagati red čistih, suhih dasaka, red butova podjednake debljine, pa opet red dasaka, pa opet butove, sve dok se ne potroši cijela količina spremna za prešanje. Na vrh se stavi teško kamenje. Tako poslagano meso stoji 3 do 4 dana i u to vrijeme izgubi dosta vode, a debljina butova padne na nekih 5 do 6 centimetara. Hladno dimljenje ovako pripremljenog pršuta trajalo bi od 45 do 60 dana, a loži se, naravno s prekidima, i danju i noću. Pravi njeguški pršut spreman je za uporabu 6 mjeseci nakon sušenja.
Kaže se da je tajna ukusa i mirisa njeguškog pršuta utjecaj kontinentalne i mediteranske klime te miješanje morskog i planinskog zraka na području gde nastaje.


Pizza rustikana za 5.20 eura

Hrskavo, tanko tijesto s pelatima, sirom, slaninom, kukuruzom, jajetom i origanom


Calzone za 5,10 eura



Debelo, sočno tijesto punjeno sirom, šunkom, sirom, pavlakom (vrsta mliječne kreme), pelatima i origanom. Brutalno dobro i veliko.


Polimark ketchup


Umak koji smo svugdje sretali, a proizvodi ga srpska firma Polimark koja je 1992 prva krenula u proizvodnju kečapa i majoneze (1994), a kasnije i senfa (1996).

http://www.bigbentivat.com/index.html



Večera u Hotelu Primavera u Tivtu


Gdje smo pili vino i pivo, a jeli



ponovo grčku salatu, nezačinjenu i bez origana...cccc



jagnjetina u mlijeku za Švrću


Jagnjeći but bio je mrvu prejako pečen, dok je umak od mlijeka bio blag i nezačinjen, poput bolničke hrane, a brokula raskuhana. Vrh je bila prekrasna dekoracija karakteristična za 80e godine prošlog stoljeća.



Moja malenkost njupala je file lista u šampanj sosu


s tim da je file bio super hrskav, dobro pečen i prekriven slatkastim sosom bez zrna šafrana iako je na slici u meniju bio tako prikazan. Dosta restorana u kojima smo objedovali ili samo gledali menije u potrazi za najboljim riješenjem nudi fotografije jela uz nazive, što je OK s te strane ako ste vizualni tip, pa vam je tako lakše opredjeliti se za klopu, ali je bez veze jer rijetko kad dobijete ono što doista vidite na fotografiji. Not cool.
Blitva s krumpirom je bila OK, al nezačinjena.
Ceh za ova dva jela s nešto cuge iznosio je oko 35 eura, a račun nam je došao bez etuia što nas je skroz iznenadilo, al opet nije da smo bili u ekskluzivnom restoranu.



U Budvi smo, na preporuku prodavačice u shoping centru, otišli na kasni ručak u self service restoran u sklopu Hotela Mogren smještenom u neposrednoj blizini zidina Starog grada i jedan od najstarijih budvanskih hotela.
Legenda kaže da se ime hotela veže za plažu Mogren na koju je more, nakon jedne teške pomorske bitke, izbacilo jedinog preživjelog pomorca s potopljenog broda. Brodolomac se zvao Mogren.







Restoran nudi sve i svašta;


od predjela, glavnih jela više vrsta, mogućnost kombiniranja jela, deserata....i sve to za sitnu paru



Shatzika je ubila pileću juhicu, rižoto s plodovima mora i grčku salatu



A Švrćo se odlučio za riblju juhu, odličnu i ljutu



i kozleći gulaš; vrlo fini i uopće nema miris i okus po kozletini nego nekoj teletini


Ceh je bio nekih 10 ojra po glavi. Čist prihvatljivo.



U Perastu, malom gradiću u koji nemrete ući s autom, osim ako ste dostava ili stanovnik, jedva smo našli nešto prihvatljivo za nas. Caka je vjerojatno što ima par restorana i onda oni diktiraju cijenu. Zadnji restoran na koji smo naišli, a imao je ono što smo tražili po povoljnoj cijeni, bio je kod Šekija







S obzirom da nisu imali radler, Švrćo je predložio da složimo svoj. Piva i bitter lemon. Ni loše. Probajte. Nakon što se zbljujete od ideje.




Kako smo već peti dan bili na moru, bio je red pojesti nešto i od ribe. Jašta!
Debeli su podijelili porciju tjestenine s lososom


koje nisu bile al dente već neslane, , ali nakon što sam natrpala parmezana i




mušulja na buzaru pojelo se sam’ tak’. Super kombinacija. Juhica od buzare je bila fina, samo je falilo češnjaka i maslinovog ulja.



Desert je bio najobičniji slajo s gro šlaga. Klasični mediteranski izbor. Uz eventualne palačinke.


Ceh je bio oko dvadesetak eura.


Uz mušulje (dagnje) u Perastu, bili smo odlučni, pa napravili i doma jednu turu. Dobro, ne mi, ali je Švrćo napravio. Bogovski, kaj da velim sad




Zadnji dan smo uzeli orade koje su bile preskupe (10 eura / kg) za ribu iz uzgoja, al s obzirom da smo roštilj vukli all the way from Zagreb, sve smo zanemarili.







Dobar tek!

srijeda, 08.05.2013.

OXBO URBAN BAR & GRILL, Ulica grada Vukovara 269 a, Zagreb

06.05.2013

Nakon poduže pauze, konačno imam materijal za blog. Kandidat je novootvoreni OXBO Urban Bar & Grill, restoran koji se nalazi u sklopu hotela DoubleTree by Hilton na Vukovarskoj ulici. S obzirom da restoran nije namijenjen samo gostima hotela, uputili smo se na mesinu s roštilja. I još ponešto.



Unutar ogromnog prostora, visokog stropa s nekih 50ak sjedećih mjesta i duplo više lampi bilo je nekih desetak gostiju. Kiša i početak radnog tjedna vjerojatno su bili razlog tome, jer klopa i usluga ziher nisu negativne stavke. Već na samom ulasku u hotel ( a restoran se nalazi odmah desno od foajea hotela), ispozdravljali su nas konobari na šanku, pa konobari u prolazu, a kad smo sjeli u neposrednu blizinu kuhinje, salutirali su i kuhari. Inače, gospoda kuhari svoje majstorije pripremaju u vanjskoj kuhinji na, vrlo vjerojatno, plinskom roštilju sa šamotnim ciglama.



‘’Jeste li za kakav aperitiv za početak’’, upitao nas je konobar čim nam je donio menije, dok se još nisam ni aklimatizirala na novu sredinu.
‘’Ah, pa da, naravno’’ (mi smo uvijek za aperitivčić ). Slatko za mene (liker od borovnice) i oštro za njega (šljiva). I jedno i drugo sapralo nam je grlo s tim da je moje bilo i u boji. Fina borovničica, dobro ohlađena, pa ide lakše niz grlo, a manje joj se osjete miris i okus.



Nakon aperitiva preuzela nas je vrlo uljudna konobarica s finim manirima, ali se jadna vraćala par puta do nas dok se nismo odlučili za jelo. Što ćeš, najgore je kad ne znaš kaj bi jeo, pa biraš između nekoliko glavnih jela, a Oxbo u ponudi ima ribu (brancin i tuna žutorepa), meso (piletina, patka, duo janetine i govedine) i tjestenine i rižota. Sva jela su u nekoj divljoj, neubičajenoj varijanti, pa bi se puristi mogli namučiti u izboru jela. I ja sam se, ali samo zato što se nikad nemrem odlučiti koju divlju kombinaciju bih probala tad i na tom mjestu.

Osim ovih vrsta jela, Oxbo nudi, a po tome je i poseban, američku govedinu Black Angus direktno s Creekstone farmi, koja je uzgajana na otvorenim pašnjacima i hranjena kukuruzom iz organskog uzgoja (http://dobrahrana.jutarnji.hr/oxbo-bar-i-restoran/). Meso u ponudi su ribovi, ramsteci, butovi,...sve po gramaži od 200 do 300 gr. Uz to ide i jedan umak po želji (chimichuri, umak od maslaca s crnim tartufima, béarnaise umak...) i dva od nekoliko priloga (špinat, blitva, pečeni ili kuhani krumpir, pire s češnjakom...).

Što se predjela tiče, tu Oxbo nudi nekoliko vrsta salata, a na Švrćinu inicijativu uzeli smo pečenu ciklu sa skutom (sira od sirutke), salatom, narančama i sjeckanim pistacijama. Švrći se ova kombinacija jako svidjela, pogotovo gorkasta naranča, dok sam se ja snebivala nad combom cikle i sira, jer mi to ne bi nikad palo na pamet. Nekako mi sir i cikla ne idu skupa, ali ovo je imalo dobro prođu. Volim kad me jelo iznenadi, iako sumnjam da bum ovo doma radila.



Dok smo čekali predjelo, konobarica nam je donijela sol, papar, kruh i maslinovo ulje koje se Švrći jako svidjelo iako je malo ćelavo, što bi u prijevodu značilo da je dosta blagog okusa i zelenkaste boje. Pokušali smo saznati odakle je ulje, no konobarica i kuhar se nisu mogli dogovoriti jel s otoka Brača ili Krka, tako da nam je to ostala misterija. Šteta, inače smo ulje htjeli preporučiti prijatelju.





Što se tiče glavnog jela, moj izbor je pao na file brancina na pireu od krumpira s kozicama, rikulom i umakom od limuna i pinjola. Fenomenalno! File mi se svidio, iako korica nije bila hrskava, baš kao i gorkasta rikula na pireu s dobro očiščenim kozicama gdje se nisu osjetili unutarnji crijevni organi što je inače slučaj s kozicama iz Konzuma ili Metroa. Umak od limuna mi se najviše svidio zbog pinjola za koje Švrćo tvrdi da su tu da bi naglasile hrskavu notu koju nema riblja kožica, ali kako su se pinjole natopile u umaku, ništa nije ostalo od te hrskavosti. Meni to nije smetalo jer pinjole obožavam kakve god (dobro, samo da nisu užegle), jer me podsjećaju na more kad smo ko klinci skupljali pinjole po plaži....ah....



Uz ribicu sam pila bijelo Krauthaker Dobro vino, koje dolazi na čaše uz još par bijelih i crnih vina, dok je ponuda vina na butelje iznimno široka, pa tko voli nek izvoli. Moje vino je bilo fakat dobro vino; lagano, slatkasto, blago, taman za nekog ko pije da si popije....nećemo lagat’.

Švrćo je dudlao točenu žuju uz fini black angus but s pireom od krumpira i češnjaka te blitvom uz chimichurri umak.



Prvo nas je iznenadila nožina koju je Švrćo dobio da bi sakatio meso, a onda nas je iznenadilo krvavo pečeno meso kakvo je gospon doista i tražio. Bravo za kuhara! But, iako izrezan u neki neobični ne-but oblik, bio je fino mekan, lako se rezao, malo duže žvakalo, ali bože moj, to je goveđi krvavi but, ne?



Chimichurri umak koji se pravi isključivo za meso s grilla, a potječe iz Argentine, sastoji se od više vrsta svježih začina, ovisno o regiji odakle potječe.
Češnjak u pireu se fino osjetio, no Švrći se čak više svidjela lagano blanširana blitva s češnjakom.

Slatko nismo tražili jer smo se poprilično najeli, a i trebali smo na slatkač u grad koji smo odgodili kad smo vidjeli kišurinu vani, pa smo se samo debelih trbuščića uputili doma u krevet, jer nakon ovakve klope nisi nizašto drugo nego horizontalu.

https://www.facebook.com/OxboZagreb

utorak, 26.02.2013.

MALI BAR, Vlaška 63, Zagreb

15.02.2013



Već duže vremena planiramo otići u Mali Bar od Ane Ugarković i nikako. Sve do neki dan, kad smo Švrćo i ja proslavili četvrtu godinu zajedničkog snošenja i podnošenja. Što je moglo biti bolje od male proslave u Malom Baru?



Mali Bar je prije nekih godinu dana otvorila Ana Ugarković i restorančić su ubrzo prozvali ‘’tapas barom’’ , ‘’neklasičnim restoranom’’ i ‘’ugodnim mjestom za druženje na kojem ćete usputno nešto prizalogajiti uz dobru čašu vina’’. Na stranu sve te definicije, ali kad se sjetim meni je nekad i studentska menza bila ugodno mjesto za druženje. Izuzev dobrog vina. To nikad nisu služili Hoću reći; ne znam zašto bi ovaj restoran zaslužio nekakav posebni epitet, ali tvrdim da nije ni obična prčvarnica kod kolodvora. Sasvim solidan mini restoran, sa 7 drvenih stolova i 30ak, na prvi pogled, rasklimanih stolica od kojih su gotovo sve različitog izgleda, smjestio se u neuglednom dvorištu Vlaške ulice, par stepenica ispod pizzerije Kariola i Bakalovićevog wine bara.



pogled na šank s dnevnom ponudom jela, koja se nudi i na karti


zanimljivi detalj na katu, ispred ulaza u toalet


Na samom ulazu oduševile su me kućice za ptice napravljene od kutija za vino. Super ideja.


A zanimljivi su mi bili i podmetači na stolu na kojem su napisane nekakve zanimljivosti o hrani i keltski horoskop s druge strane. Otkrila sam da je Švrćo lijeska, a ja Oskoruša



Inače, sama Ana za svoj restoran kaže da je to nekonvencionalna kombinacija kafića i bara, mjesto gdje se može doći na cugu i usput nešto pojesti. No, mi kao i ostali koje smo vidjeli tamo došli su isključivo na klopu i usput su nešto popili. Tako da, stvarnost ima više aspekata...predlažem da svatko istraži svoj.



Mi smo istraživanje započeli s paštetom od pilećih i gusjih jetrica na tostiranoj ciabati koja je Švrću oduševila jer je njemu super kak je ciabatta tvrda pa se zgnjeca pod utjecajem usnih izlučevina. Meni je pak ciabatta sama po sebi tvrda i ne pomaže baš kad ju se još tostira, pa se moram dobrano potruditi da ju sameljem



Pašteta je bila fina, mirisna, s bogatim okusom po jetricama, čist fajn.
Švrćo: Morti da je malo mekša bila i lakše maziva, bila bi fantastikus, al super kaj se nije osjetila željezna nota jetrica.



Uz namaz smo uzeli i dva mini hamburgera iako sam se žestoko protivila tome, jer u zadnje vrijeme slijedom okolnosti jedemo dosta i često hamburgere, no na kraju su mi burgeri bili i najbolji zalogaj u Malom baru. Svaki od njih dođe 20 kuna, ali neću se raspravljati sama sa sobom o cijenama i kvalitetama jer, ruku na srce, u gradu Zagrebu ima za svakog po nešto. Ima i mini burger za 20 kuna, a ima i kebab za ubit se za 25 kuna. Ima i piva za 30 i piva za 15 kuna. Uživati možete i u jednom i u drugom; bitni ste samo vi i vaše društvo. Sve ostalo su samo nijanse



No, da se vratim na burgere; mali, slatki, s puuuuno sirnog namaza kojeg sam jedva obuzdavala u pecivu, malo luka, puno salate i potočarke. Zanimljiva travka.



Za glavno jelo Švrćo je htio uzeti tunu, no u tom trenu nisu imali umak od šafrana u ponudi, tako da se odlučio za teryjaki piletinu i ćimulice od brokule, dok sam ja uzela hobotnicu na žaru sa salatom od koromača i celera.



Hobotnica je bila izvrsna, mekana i sočna, dok je salata bila neslana i krcata maslinovim uljem. Srećom pa nije bila začinjena octom inače sumnjam da bi mi se svidjelo. Ovako je to bila fina light verzija glavnog jela kojeg sam ja prije toga popunila paštetom i burgerima



Švrćina piletina je bila izvrsna; hrskava i sočna jer se radilo o komadu zabatka u puno teriyaki umaka koji se radi od soja sosa, a povrće je bilo kuhano al dente tako da nije ni izgubilo svoju originalnu boju. Pravi mali cirkus na njegovom tanjuru.



Deserta su bila samo dva na meniju, pa smo uzeli oba. Jedan jedan. Za nju tortu od čokolade i badema (vrlo slatka kombinacija u kojoj se bademi nisu osjetili, vjerojatno pod utjecajem čokolade, s malo šlaga sa strane da se dozira slatkoća, Švrćina op.),





a za Švrću creme brulee od suhih šljiva i crnog čaja koji kao da je rađen za njega; umjereno slatka krema s punim okusom suhih šljiva i čaja s hrskavom karamel koricom na vrhu koja pucka pod žličicom. Baš onako kako treba biti.



Zaključak?
Posluga je vrlo dobra, iako je u vrijeme ručka (sve) goste služila samo jedna konobarica, ambijent je zgodan; topao, ugodan, mali (pa čujete sve za susjednim stolom , mjuza je solidna, hrana je fina, no cijene su (ipak) malo visoke.
Idejni koncept je zanimljiv, no u stvarnosti se ne osjeća.
Wanna be tapas bar koji je u biti restoran.
Restoran koji ne želi biti klasičan, a ruku na srce nema extraterestrijalnih karakteristika da bude takav.

‘’Ideja mi je da hrana bude popratni sadržaj druženja s prijateljima zbog čega ovo nije klasični restoran u kojem ćete svu pažnju usmjeriti na jelo.’’, kaže Ana.

Osobno mislim da to prvenstveno ovisi o ljudima, ne i o vlasniku restorana / kuharu / idejnom začetniku, ali za jedan popratni sadržaj onda ta hrana ima i visoku cijenu.


http://www.gastro.hr/Anin-Mali-bar-za-veliki-uzitak-4811.aspx

http://dobrahrana.jutarnji.hr/mali-bar/

<	studeni, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Studeni 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (6)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (14)

Opis bloga

Dva njupala u svemogućoj misiji proširenja horizonata

Linkovi