njupalice

četvrtak, 28.10.2010.

RESTORAN MUZEJ, Trg maršala Tita 10

srijeda 27. 10. 2010

Neki dan, Kolektiva je ponovno imala dobru ponudu, pa je debeli duo odlučio iskoristiti bon od 150 kuna, ne trepnuvši i plativši samo 45 kuna.
Iako dosta često idem u Muzej za umjetnost i obrt, ovo mi je bio prvi posjet restoranu koji je smješten u podrumskim prostorijama muzeja. Moram priznati da prije nisam ni čula za taj restoran, ali vrijedilo ga je posjetiti.
Decentno uređen prostor kojim dominira zelena boja, lijepo uređeni stolovi, solidan konobar, naše dvije duše, jerbo nikog nije bilo kad smo došli tu srijedu oko 18 sati i vrlo dobra hrana. Barem meni. Švrćo je picajzla i njemu ništa nije savršeno.

Na raspolaganju nam je bilo 300 kuna za pojesti, no kako su i cijene pozamašne onda smo pažljivo birali što bi moglo zadovoljiti naše trbuščiće, ali i znatiželju.
Za predjelo je Švrćo uzeo francusku juhu od luka s prepečenim kruhom koji to nije bio, a ni juha nije bila prema Švrćinom ukusu. Više mu se svidjela ona iz Gastronomada. Meni su obje juhe bile OK, okus po tekućini u kojoj se kuhao luk. I još dodani luk. Što tu ima biti super fino? sretan

Za prvo jelo smo se odlučili podijeliti narezani dimljeni losos s jakobovom kapicom, jer sam htjela probati tu školjku. Niš posebno....okus po kuhanom ribljem mesu i tvrdi dio, za koji se ispostavilo da je probavni trakt od školjke...pfuj...baš mi je to trebalo. Losos je pak bio dobar; slan i dimljen, ali ipak nije šunka. Slavonka je izašla na vidjelo sretan
Švrćo se oduševio školjkom i sav se uslinio točajući izvrstan domaći kruh u tekućinu u kojoj se kuhala kapica. Veli da je to biftek među školjkama. Ajde de....neka mu

Kad smo se odlučili ići u restoran na internetu sam si pogledala meni i nabrijala se na fuže s vrganjima tako da je to bio moj izbor za prvo i jedino jelo. Nisam pogriješila. Bili su iiiiizvrsni. Dobro kuhani, iako picajzla veli da su prekuhani, s dobro doziranim umakom i par finih komada vrganja. Polizala sam cijeli tanjur, koji btw. zgleda k'o kahlica sretan

Za desert sam si uzela panna cottu s čokoladom i šlagom, pa sam ju kusala dok se Švrćo borio s purećim rolicama u raguu od gljiva i kroketima. Rolice su bile izvrsne; punjene šunkom, prepečene, dobro začinjene i s finim umakom. Švrćo veli da je cijelo jelo uzeo samo da proba ragu koji po njegovom mišljenju i iskustvu treba biti neki ''robustan'', umak s velikim komadima gljiva ili čega već. Ja nemam pojma kaj je ragu, osim da većinom bude od gljiva tako da ne mogu dati sud, osim da je bilo fino. Užas, uopće nisam kompetentna za komentiranje jela. Nemam niti znanja niti kulinarskog iskustva. Meni je jelo ili fino ili ne....divota sretan

Moram napomenuti da je uz jelo Švrćo pio neko domaće šibensko crno vino koje bi dušu dalo za neki tulum. Mogla bih ga popit dok ne padnem s nogu. Što znači da je bilo super.

No, vratimo se panna cotti; dva hladna tornjića tučenog vrhnja sa želatinom, blagog okusa koji je pojačan čokoladom i šlagom, meni su bili dovoljni da sretna i sita zatražim račun, popijem po' litre vode i izgubim se u hladnu jesensku večer sretan

http://www.restoran-muzej.hr/

28.10.2010. u 19:44 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 26.10.2010.

TEXAS STEAK AND GRILL HOUSE, Divka Budaka 18

Subota, 16. 10. 2010

Texas grill restoran posjetili smo jedne lijene subote iskoristivši Kolektivinu ponudu da se za 150 kuna najedemo plativši 60. Proučili smo meni i uputili se u restoran smješten na samom borongajskom okretištu. Dva kauboja i jedna skvo ( Švrćo, Shatzika i treća misteriozna osoba ).
Restoran je veliki prostor uređen u kaubojskom stilu, a konobari samo što ne jašu konje i ne hvataju goste lasom.

Švrćo i ja smo znali što ćemo si uzeti za njupanje, ali se naša misteriozna treća osoba mučila s naručivanjem. Dvoumio se između Black Jack steak od 300 grama i Luisiana T-bone steak od 650 grama. S obzirom da je bio gladan i neiskusan po pitanju odrezaka, ( prvi i zadnji put kad smo bili u Apache steak restoranu jeli smo čiketinu sretan ) , tražio je savjet velikog ku'ara i izjelice, no što ti vrijedi iskustvo kad se ne poštuju pravila pripreme jela. I tako nakon pola sata mućkanja nad menijem, pijuckanja pive i sprajta dali smo narudžbe konobaru i otvorili raspravu o odrescima i blogu koji pišem. Kad je jelo napokon stiglo već smo svi blago umirali od gladi tako da i nije bilo bitno kaj smo naručili sretan

Švrćo si je za predjelo, što je na kraju ispalo drugo jelo, uzeo Texas chicken wings tj. pileća krilca s blue cheese umakom, celerom i mrkvom. Piletina je bila klasika, a umak niš posebno naspram krilaca koje je pravila Burićka prije par mjeseci.

S obzirom da si je uzeo predjelo, za glavno jelo si je Švrćo uzeo mali Lady odrezak od 190 grama, slabije pečen. Prema njegovoj ocjeni odrezak je bio solidan, ali ne izvrstan kao u Mu restoranu.

Ja volim jače pečen odrezak, pa mi je njegov, iako sočan, bio težak za sažvakati. Možda sam trebala uzeti manji komad u usta sretan

Moji odresci su bili u biti, minjoni ukrašeni vrganjima s dodatkom tartufa. Mislim da je tartuf bio presudan što sam se odlučila za ovo jelo i moram priznati da nisam pogriješila. Dva mala odreska bila srednje pečena, mekana, sočan, ali blago neslana. Dobro su se složila sa zapečenim grahom, kuhanim povrćem i krumpirom s vrhnjem.

Misteriozna treća osoba imala je velike oči u strahu da ne ostane gladna, pa je naručila srednje pečen T-bone odrezak od 650 grama. Ogroman komad mesa bio je dosta tvrd za žvakanje. Ne znam jel to zato što se T-bone sastoji od dvije vrste mesa odvojenog kosti ili kuhar nije dobro obavio svoj posao. Uglavnom, odrezak se pojeo.

Nakon obilnog jela ostalo mi je jedva mjesta za desert, ali sam uspjela ugurati u sebe kolač od limete dok se Švrćo ugušio u crno bijelim palačinkama sa sladoledom i javorovim sirupom. Moja krema od limete na bijelom biskvitu bila je super, lagano kiselkasta, ne preslatka, prelivena nekim slatkim đemom.

Ni Švrćine palačinke nisu bile loše; dvije palačinke u koje je bio umotan sladoled. Ova crna palačinka, s kakaom pretpostavljam, bila je bolja od obične. A možda je to zato što češće jedem bijele palačinke, pa me crna oduševila sretan

Sve u svemu, ponuda preko Kolektive je uspjela. Ukupan ceh od oko 500 kuna bio je umanjen za 180 kuna koje smo unaprijed platili i još 70 što smo nadodali za cugu i tringelt. Ne znam hoćemo li još koji put u taj restoran, jer čekaju nas odrezak u Mu, Apache pokraj Samobora i praviTexas, ali ziher nećemo zaboraviti da postoji i ovaj steak house.

26.10.2010. u 13:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 17.10.2010.

Hrana

Kad ne trošimo lovu po fensi restoranima, onda si sami doma proširujemo horizonte i peremo suđe. Većina jela koje napravimo sastoje se od jednostavnih i svakodnevnih namirnica, ali uvijek nađemo neki novi, neisprobani, neubičajeni recept. Neiscrpni izvor su nam Švrćine kuharice i internet. Ovdje su neki primjeri koje smo dokumentirali;

Tarte Tatin ili pita s jabukama

Legenda kaže da je Tarte Tatin nastala u hotelu Lamotte-Beuvronu u Francuskoj godine 1889. Taj hotel su vodile dvije sestre – Stéphanie i Caroline Tatin. Postoje različite priče koje se tiču samog nastanke pite, ali najpoznatija je ona koja kaže da je Stéphanie, koja je inače vodila kuhinju, jednog dana jednostavno bila prezaposlena i da je jednog dana htjela napraviti tradicionalnu francusku pitu od jabuka, ali da je ostavila jabuke da se predugo krčkaju u maslu i šećeru. Kad je osjetila intenzivan miris, pokušala je spasiti što se spasiti dalo pa je tijesto jednostavno stavila na vrh jabuka i sve skupa gurnula u pećnicu

Druga verzija priče kaže da su jabuke “slučajno” upale u karamel i da joj je ideja tijesta po vrhu “slučajno” pala na pamet, ali to baš ne drži vodu jer je ovo jednostavno predobro da bi bilo plod slučajnosti.

Gözleme

Gozleme je tradicionalno tursko jelo koje se radi od brašna, soli i ulja, a puni se raznim nadjevima kao što su sir ili povrće (nešto slično dalmatinskom ''prisnacu'')

Torta od sira i blitve

Torta od čokolade sa želeom od ribzla

Američke palačinke

Svinjetina s jajem

Ovo je neko kinesko jelo koje se inače radi s piletinom, ali ja sam imala samo svinjetinu, jaja i soja sos. Čist dovoljno za ručak

Torta s tunom

Svinjetina sa sezamom

Piletina s dinjom

Ćupteti

Tradicionalno cerničko jelo koje se radi u vrijeme svinjokolje, a pravi se od dizanog tijesta s punjenjem za kobasice

Ramstek s njokima i crvenim zeljem

Quiche

Quiche je francuska slana pita s nadjevom od vrhnja i jaja, a u koji se po želji mogu dodati kockice špeka, poriluka i ribani tvrdi sir

Nadine uskršnje ptičice

17.10.2010. u 23:33 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 08.10.2010.

HELLAS, Opatovina 35

29. 09. 2010

Mjesec i pol dana nakon, odvela sam Švrću na rođendanski ručak u Hellas. Taman se poklopio Tjedan restorana s mojom željom da probam grčku hranu i odgodom Švrćinog rođendana.

Na ručak smo stigli oko 14h u zgodno uređeni ambijent grčkog restorana na Opatovini. Veliki prostor, bijelo plavi kockasti stoljnjaci, imitacije grčkih vaza i tanjura na zidovima, mala replika Partenona na samom ulazu. I plavo bijeli prekidači za struju.

Za stol nas smjestio konobar koji je više ličio na karikaturu iz crtića nego na uslužitelja. Ponudio nas je vinom kuće koje je, gle čuda i iznenađenja, hrvatsko, a ne grčko, pa smo se ipak odlučili za neke verzije nedomaćeg vina, Švrćo je uzeo crno, a ja bijelo. Niš posebno, ali sam ga popila. Nisam neki stručnjak za vino, pa ga mogu opisati isključivo kao fino, pitko ili ne, a definitivno ne pomaže to što rewiev pišem par dana nakon degistacije jer mi sjećanje hlapi brže i od najfermentiranijeg vina, no ono što će mi ostati u pamćenju je da je čaša vina došla 35 kuna, što definitivno nije među jeftinijim vinima, al dobro Švrći je rođendan, a konobar nas je fino navukao.

Jelovnik koji je Hellas nudio na internet stranici i ono što su nudili na licu mjesta nije bio isti, pa sam umjesto planirane juhe od krastavaca uzela, namaz od patlidžana i tzatziki poslužen u zelenoj paprici i na komadu kruha, s dodanim rajčicama i maslinama. Švrćo je uzeo juhu s vrhnjem i janjetinom.
Uz predjelo nam je bio poslužen kruh s maslinama i vruća pogača od kukuruza. Jako fino. Pogača se izvrsno uklopila u moje namaze, tako da kruh nisam ni pojela. Tzaziki namaz je bio dobro začinjen, aromatiziran i hladan i izvrsno se stopio s mlakim, blagim namazom od patlidžana.

Švrćina juha je bila iznenađujuće fina. Kažem iznenađujuća, jer ja nisam navikla i ne volim janjetinu. Ne volim miris janjetine koji mi ubije očito dobar okus, tako da sam se ugodno iznenadila kad sam otkrila da janjetina ne mora ne-mirisati svaki put. Barem nije ovaj.

Za glavno jelo smo uzeli; Švrćo: arni me spanaki (janjetina, tvrdi sir, špinat, vrhnje, začini ) i ja: kotopoulo feta ( piletina, feta sir, šampinjoni, prilog ). Salate koje smo naručili ( grčka i lamano salata s kupusom, zelenom salatom, mrkvom, maslinama i začinima ) stigle su dobrano pred kraj samog jela ( konobari su očito popustili u organizaciji taj dan, jer smo ih i dva puta molili da nam donesu ubruse ).
Samo glavno jelo (moje) nije bilo ništa posebno, suho pileće meso spašavao je umak, a nije pomoglo ni što mi je salata kasnila, iako mi se puno više svidjela Švrćina salata. Bila je tako dobro začinjena i da je imala komadiće fete iz moje salate bila bi naprosto savršena.

Švrćino glavno jelo bilo je zgodno dekorirano; janjetina, špinat i riža stigli su kao tortica s kremom od vrhnja, a pečeni krumpir u ljusci imao je i sir na vrhu. Moj nije sretan

Dok smo došli do deserta, već sam se podobro najela, ali baklava je sjela ko budali šamar, kak veli Švrćo. Dobar omjer šećera, oraha i limunovog soka, znači ne preslatko i gnjecavo već mljac mljac. Švrćo je tražio i dobio voćnu tortu koja je stigla kao izvrnuti biskvit; sočno i voćno, baš kako Švrćo voli. A i ja :D

Sve u svemu, bili, vidjeli i možda odemo opet koji put. Usluga je malo podbacila taj dan, ali svima se može desiti loš dan. Nama se nije. Barem ne u potpunosti.

08.10.2010. u 13:58 • 0 Komentara • Print • # • ^

MÚ Stake & chop house, Ulica grada Vukovara 72

29. 09. 2010

13 prijatelja, 3 menija, jedan restoran i vrlo dobra večera. Tako bih mogla opisati naš skupni odlazak u restoran Mu, povodom Tjedna restorana. Pokraj Mua prolazim svaki put kad idem na fax, što nije često, ali dovoljno da primjetim otmjeno vanjsko uređenje. Interijer ne zaostaje za onim što sam mogla očekivati; veliki prostor, minimalistički uređen ili ''hladno'', kako bi rekao Švrćo; stolovi od debelog drveta, iste takve stolice, velika staklena ploha koja gleda na Vukovarsku prekrivena je zelenom imitacijom grančica, veliki bar za kojim se vrzmaju konobari i svira dvočlani bend - sintić i saxsofon ispred nape i štednjaka. U prvi mah sam pomislila da je lik za sintesajzerom s crvenom maramom na glavi zapravo kuhar koji nešto sjedi i piskara, sve dok nisam bolje pogledala i skužila 2-man-band koji svira instrumentale domaćih i stranih sentiša i oldies but goodies.

Mu je povodom tjedna restorana nudio tri prijedloga za tri slijeda ( predjelo: juneći carpaccio na rikoli sa listićima grana padano, mazalica sa chilli umakom ili zapečena bruschetta s rajčicom i mozzarelom. Za glavno jelo nudili su se: vrhovi bifteka s umakom od tartufa i domaćim pljukancima, narezani ramstek na rikoli s feta sirom, rolica od svinjskog lungića s mozzarelom i pancetom na poli od krumpira, a za desert su bili ponuđeni kolač od jabuke i cimeta, čokoladni mus sa šumskim voćem i tiramisu s kestenom.
Razno vino nudilo se na čaše za 15 kuna, pa sam si ja uzela neko španjolsko crno vino (ne znam kak se zvalo) koje mi je bilo malo kiselo i k tome toplo, pa mi i nije savršeno sjelo. Ali sam ga popila.
Švrćo je uzeo neko crno Opuzensko vino koje je mirisalo po acetonu i imalo tako jak fermentirani okus. Not for me, ali se Švrćo oduševio.

Za predjelo sam uzela bruschettu koja je bila malo gnjecava u sredini, vjerojatno pretopljena sokom od rajčice. Maslinovo ulje nisam osjetila, kao ni bosiljak, ali je bilo dosta sira. Ne znam jel bila dukat mozzarela, al ziher nije od krave koja je pasla na obroncima Napulja sretan

Švrćo je njupao juneći carpaccio, naravno, koji je bio ukusan, ali nezačinjen, no kad ga je Švrčo ubio solju, paprom, maslinovim uljem i acetom balsamicom, došlo mi je da ga i ja naručim, no s obzirom da je porcija bila poveća, a ja se štedjela za glavno jelo, uzela sam samo malo.
Ovo ljeto sam prvi put jela taj famozni ''karpaćo'', ali od tune, no bio je tako hladan i bljak da sam mislila da mi se više ni jedno jelo te vrste neće svidjeti.

Za glavno sam jela vrhove bifteka u umaku od tartufa s domaćim pljukancima i to je bilo super-uber-fantastično. Totalno oduševljenje. Pljukanci su bili sa špinatom, meso mekano, a umak slan i aromatičan. Petica.

Švrćin ramstek opet je stigao nezačinjen s tonom rikole na sebi, ali dobio je neki okus kad ga je majstor začinio. Veli Švrćo da rijetko kad dobije totalno nezačinjeno jelo.....čudno.

Desert je bio tiramisu s kestenom i zauzimao je 1/3 zdjelice. Premalo. Mislim, OK je mali desert ako je super fantastičan, ali ako je neš prosječno, pa nemoj mi ga malo staviti. No, bila sam čist zadovoljna. Pojela sam dovoljno da ne zaspem za stolom i dovučem se do stana sretan

Švrćin muss od čokolade stigao je u teglici za pekmez ukrašen bobičastim voćem, ali je bio daleko od onog što ja nazivam muss; lagana prozračna pjenasta čoko krema. Ana i ja smo se složile da nam je bolji Dukatov muss koji se prodaje u čašicama sretan

08.10.2010. u 13:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

KLUB GASTRONOMADA, Jurišićeva 1

by Shatzika, 28. 09. 2010

Ne imati rezervaciju za ručak dok traje Tjedan restorana je nerazborito, ali imati petlje doći na blef na ručak bez rezervacije dok traje Tjedan restorana je sreća.
Tako smo imali sreće Švrćo i ja kad smo se sunčano-kišnog utorka uputili u Klub. Švrćo je taman jučer dobio plaću, dan unaprijed nazvao restoran, saznao da je sve puno i odlučio da ipak odemo na ručak. Na blef. Ili spontano, kako bi rekao SA.
Kad smo došli, bilo je pola 2 i restoran je bio poluprazan. Ne znam koliko broji mjesta, ali na ručku je bilo sve skupa 6 ljudi. Glavni konobar i čini mi se vlasnik mjesta kunuo se da mu je sve puno i da kroz sat vremena treba dođi hrpa ljudi te da nam može ponuditi stol pri izlazu pored frižidera i to samo na sat i pol. Kad sam mu rekla da u tom vremenskom periodu ja i pojedem i zaspem, svesrdno nam je ustupio mjesto i menije. Samo da napomenem, u tih sat i 15 minuta koliko smo bili, došla su samo dva nova gosta. Izgleda da je kiša spriječila namjernike ili ljudi nisu od riječi. No, kako god, mi smo taj dan bili od jela sretan

Nakon što je uzeo narudžbe, konobar nas je ponudio vinom; Švrćo je pio crno, a ja neko bijelo vino. Moje blago, lagano i tek malo kiselkasto vino fino je sjelo nakon juhe od luka koja je doduše bila rijetka i neslana za moj ukus. Švrćo veli da je to namjerno tako da bi se osjetili začini. Ajde dobro, osjetila sam hrpu luka i štruklicu; fino mekanu i gnjecavu, kao da je nedokuhana, ali mljac mljac.

Švrćo je za predjelo uzeo bruschettu s rajčicom, sirom i listom rukole. Vlasnik nam je ispričao kako je u Italiji na restoranima uz benzinsku postaju jeo bruschette u koje se Talijani kunu da su izvrsne, a u biti su ''komad običnog zagorenog kruha, s maslinovim uljem i nešto rajčica''. Ne znam na što su drugi navikli, ali za mene je bruschetta komad preprženog / zapečenog kruha premazanog maslinovim uljem s nasjeckanim koadima rajčice i bosiljka. Naravno da postoje i izdašnije verzije istog jela, ali da bi sad Hrvat to napravio bolje od Talijana? Možda....tko sam ja da sudim.....no, nije bila loša. I nije koštala 7 eura, već 3,5 ako ćemo cifru od 100 kuna ravnomjerno podijeliti na predjelo, glavno jelo, desert i čašu vina.

Za glavno jelo Švrćo je uzeo oradu, jer nije bilo linguina, a ja sam uzela pileća prsa pečena u vakumu, aromatiziranu u pancetom i kaduljom s povrćem na maslacu i pinjolima. To mi je ostalo u sjećanju još kad smo gledali menije za tjedan restorana i kad je Švrćo naglasio kako je to jako komplicirano i kako to nitko ne radi, pa rekoh, ajde da probam. Štos s vakumiranjem mesa i kuhanjem / pečenjem istog na 60 stupnjeva, sa stalnim održavanjem iste temperature, jest da se meso skuha, ali ne izgubi na sočnosti, tj sačuva sve bitne sokove i sastojke i neke bjelančevine se ne zgrušavaju i kaj-ti-ja-znam nisam studirala kemiju i kulinarstvo. Sve je to super, ali kad tumplek kao ja bude gladan i voli bijelo pileće meso i uopće ne primjeti da je inače suho kuhano pileće meso sad jako sočno i jestivo bez umakanja u kečap / majonezu onda mu džaba vakumiranje....doduše, palo mi je na pamet iskoristiti svoje vakum vreće za odjeću, pa ubacit kojeg piceka u njih, usisavačem usisat zrak i peći na 60 stepeni...:D
No, šalu na stranu, meso je stvarno bilo mekano i sočno, panceta koja je bila urolana u posluženi komad, davala je potrebnu slanoću, a povrće i krumpir su bili solidni. Ništa extra, dobro kuhani, mrkvica al dente i pinjoli da razbiju monotoniju.

Švrćo se odlučio za oradu iz škrovade uz pečeni krumpir, luk, rajčice i crne masline ( super mi je kak oni u jelovniku avedu sve sastojke, tak da znaš to možeš očekivati, a što ziher ne buš dobil ). Riba je bila lijepog izgleda i ribljeg okusa, ne znam što više reći osim wtf. is ''škrovada''? sretan

Desert je bio pravo iznenađenje. Nudile su se knedle sa šljivama, palačinke sa sirom i marmeladom od malina i voćni carpaccio. Knedle sa šljivama sam neki dan jela (svoje pravila, svoje jela J, a za carpaccio sam čula u mesnoj izvedbi, tako da sam se odlučila za palačnike koje su bile totalno iznenađenje. očekivala sam klasičnu izvedbu od 2 do 3 palačinke punjene slatkim sirom i posute nečim, no dobila sam 1 (?) palačinku u posudici u kojoj se inače zapeku canneloni na primjer, oko palačinke je bila slatka krema koja je više nalikovala na puding od vanilije nego na sir, a na vrhu je bila marmelada od malina. Marmelada je definitivno bila najbolji dio i štedila sam je za svaki zalogaj, ali za jedne ''obične'' palačinke sa sirom koje inače ne volim, prednost dajem maminoj marmeladi od marelica tzv. mmm ili nutelli, ovo je bilo super fantastik. Čist dovoljno da me uspava.

Švrćin carpaccio je bila u biti krema s voćem koju su ohladili u kalupu, tanko narezali i poslužili uz med s tartufima i acetom balsamicom. Izvrsno za vruće dane, hladno, blago slatko kiselo i definitivno jebozovnog imena: voćni carpaccio s redukcijom aceta balsamica i bijelih tartufa.

Tri jela u 75 minuta za sto kuna // neprocjenjivo

08.10.2010. u 00:08 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 07.10.2010.

KLUB GASTRONOMADA, Jurišićeva 1

by Švrćo
Utorak, 28.9.2010.
Kiša je padala, a mi u kratkim rukavima. Pješice od trga pohitasmo do europskog doma. Već neko vrijeme tamo je KG.
Robert Ripli, jedan od voditelja, maksimalno nam je izašao u susret. Budući da je trenutno Tjedan restorana, za ručak, a bome i večeru su cijeli tjedan dupkom puni. Pojavismo se u pola dva, bez rezervacije, da bi nas RR ugurao pod uvjetom da se izgubimo do 15h. Hehe, to nam je bilo i više nego dostatno, da uživamo, najedemo se, i da nam se prikunja.

Na brzinu smo se odlučili. Shatzika će juhu od luka, pileća prsa i zapečene palačinke, a ja sam uzeo luganige, oradu i voćni carpaccio.
Međutim, ubrzo zatim, dojavljeno nam je da nema luganiga, (što moram priznat da me poprilično iznenađuje za jedan restoran takvog tipa kakav je KG. Da je riblji pa mu svježina ribe ovisi o ulovu, ili nekaj tako, ondak bi bilo prihvatljivo. Međutim, nemati na meniju ono s čime se još diče da je njihov proizvod, smatram da je krajnja sramota) tj da su upravo u procesu pravljenja ali neće za našeg boravka biti gotove.
Onda niš, bum uzel za predjelo bruschettu. Tu nam je RR ispričal kak je došao na ideju za bruschettu na meniju. Da sad ne preprićavam cijelu anegdotu, al u biti je to napravio u inat talijanskim skupim sranjima koje u michelinovim restoranima nazivaju bruschettama i naplaćuju cca 7 eura.

Juha od luka s vinom i domaćim štruklicama

Juha kao takva nije bila ništa posebno, fina ali nikakav stani pani. Međutoa, štruklica je bila ekstra šun brun !!!
Schatzika ju nije cijelu pojela (mislim juhu, štruklica se sirota nije ni stigla ohladit kak je bila fina) pa je RR skoro dobil infarkt. Al brzo smo objasnili da se schatzika samo čuva za ostalo.
Btw, mlada dama je pila Istarsku malvaziju a ja chateau pilet iz 2008. Malvaziju nisam probao al moj crnjak je bio izvrstan. Tako pun okus. Very najs. Čak i na idealnoj temperaturi, inače ak je vino loše ondak mi je draže da je čim hladnije.

Bruschetta s rajčicom i sirom na rukoli s kremom od slanih inćuna

Mogu reć da mi je bila sasvim izuzetna. Baš onakva kakvu si ja inače zamišljam bruschettu. Okolo hrskava, u sredini sočna. Gore i dolje topla, u sredini hladna. Ma jednostavniš predifno. Ni jedan sastojak ne dominira, a ima i luka unutra, tako da je definitivno predstavljala savršen sklad na tanjuru.

Pileća prsa pečena u vakumu, aromatizirana pancetom i kaduljom, povrće s maslacem i pinjolima

Uzevši u obzir da se sous vide (oliti pečenje u vakumu) tehnikom vjerojatno nitko u zagrebu trenutno ne igra, prilog ovm prsima je bio sranje.
A prsa? Tako predivno mekana, sočna i vrhunski nadopunjena pancetom. Schatzika nije ni primjetila dok ju nisam napomenuo. Mislim da je maštala o palačinkama koje su slijedile.

Orada iz škrovade uz pečeni krumpir, rajčice i crne masline

Škrovada je četvrtasta plitica za pečenje, eto.
Ovo jelo više manje je prošlo neprimjetno. Prilog krajnje dosadan a orada nit vrit nit mimo. Fino ispečena, minimalno taman posoljena. Nikakvog uzbuđenja i iiznenađenja nisam izvukao iiz ovog jela. Veseliti se neraskuhanom povrću i neprepečenoj ribi nije nešto što si dopuštam u restoranu ovakvog renomea. Iako su kritike prema KG podjeljene, ipa je glavni kuhar vrsni majstor svog zanata pa tako je onaj minimum minimuma koji se može očekivati je da sve bude ajnc a. Na ovakvim se mjestima kerefeke i iznenađenja cijene.

Zapečene palačinke sa sirom i klubskom marmeladom od malina

Fino zapečeno, s ne previše sira. Limunova korica se jako fino osjetila u samom tijestu. Shatzika se posebice oduševila marmeladom koja je bila vruća. Kompletan desert nije bio presladak. Nije mu ni za zamjeriti što je samo jedna palačinka sretan

Voćni carpaccio sa reduciranim acetom balsamicom i bijelim tartufom

Bijeli tartuf je došao kao prašina i u obliku meda. Jako fino. Jedini mi j problem bio kaj tak volim reducirani aceto balsamico i ondak nekaj slatko s tim u kombinaciji da mi je voće tu bilo krajnje nepotrebno. Desert je bil fino osvježavajuć s obzirom da je voće povezano sladoledom, al smatram da se okus voća izgubio u svim tim dodacima. A ipak naziv kaže voćni carpaccio blah blah, a ne redukcija ab-a, s bijelim tartufom, blah blah. Dobar je. I odlično mi je sjeo na vino koje sam pio.

Ceh, 200 kn, trinđa 20 kn
I dobili smo dva gratis dvd-a s gastronomadnim promo prezentacijama, intervjuima, itd.
Jako ugodan ručak, uz iznimnu ljubaznost osoblja (g.Robert Ripli) i vrhunska stručnost.
Tu bumo se vraćali. Ak niš onda zbog definitivno najboljeg osoblja.

07.10.2010. u 23:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

NOŠTROMO, Kraj Sv. Marije 10, Split

26. 08. 2010, ceh 335 kn

Kad je Švrćo kupio Gasro vodič kroz hrvatsku obalu, prvo što sam pogledala bili su restorani po Splitu, jer nas je put uskoro trebao tamo nanijeti. Za oko mi je zapeo restoran Noštromo, za koji sam već negdje davno čula ili pročitala.
Još prvu večer kako smo stigli u Split i kako smo naletili na restoran, koji se nalazi u samom centru grada Splita, Švrćo je škicao meni i cijene i odlučio nas odvesti na klopu prvom prilikom. Ta prilika desila se tek čevrti dan boravka u Splitu, ali je definitivno vrijedila čekanja.
Tog četvrtka u kasnim popodnevnim satima, nakon obiteljskog razgledavanja i šetnje starim gradom sjeli smo u bogato uređeni prostor restorana. Stoljnjaci i i dekor na stolu dobivaju sigurni plus dok je po zidovima obješeno previše diploma, priznanja i slika za moj ukus. Manje je ipak bolje u nekim slučajevima.

Tijekom večeri ispred restorana budu postavljeni stolovi tako da se može jesti i vani i zjakat prolaznike na Marmontovoj ulici. Mi smo stigli oko 15 sati i vanjskih stolova nije bilo, pa smo mislili da je restoran zatvoren. No, na našu silnu sreću, Noštromo je radio, ako ne punom parom onda laganini, jer je osim nas bilo još samo dva gosta.

Čim smo sjeli, Švrćo se primio vinske liste i naručio nam litru bijelog vina i mineralne. Nisam neki ljubitelj čistog vina, ali moram priznati da je ovo vino bilo jako fino (slatkasto u prvi mah, a onda oporo i trpko) i dok ga nismo pomiješali s hrpom leda i mineralne, jer da nismo to učinili, vino bi otišlo u času, a ja bih zaspala prije prvog jela.
Izbor jela prepustili smo Švrći, jer je on jedini bio suvisao u tom trenu, a i vrlo je iskusan po pitanju jela, pogotovo ribljih, tako da njemu ''oborita riba'' nije ona riba koju oboriš već riba koja obitava na kamenitom dnu mora.
Moj jedini uvijet bio je da jedem ribu. Koju, kakvu…nije bitno, samo da je riba. Kad već nema pohanog sira sretan
Umjesto predjela Švrćo nam je naručio riblju juhu. Topla tekućina s blagim okusom na ribu i al dente kuhanom rižom umjesto rezanaca izvrsno je sjela na prve gutljaje bijelog vina i napravila podlogu za dalje.

A što je bilo dalje? Recimo samo da je Švrćo (većinom) u pravu, a da sam ja nevjerni Toma. Za drugo jelo, Švrćo nam je naručio crni rižoto na koji sam ja neugodno frknula. Naime, jednom sam prilikom jela crni rožoto iz vakumirane vrećice i zarekla se da ga više nikad neću okusiti. Ne znam jel proizvođač ne zna napraviti rižot ili je to do silnih kemikalija u pakiranju, ali jelo je bilo blago rečeno odvratno, smrdilo je na koncenrat mora, a i imalo je takav okus.
Bila sam uvjerena da će i ovaj put biti isto, ali sam se grdno prevarila i svima preporučujem crni rižoto. U Noštromu. Za druge ne garantiram. Barem za sad.
Riža u rižotu je opet bila kuhana al dente i to je bilo prvi put da sam kušala tvrdo kuhanu rižu u nekom restoranu. Božanstveno.
Sipino crnilo nije bilo previše aromatično i time odbojno već sasvim dovoljno da da morski okus i puno crnila na tanjuru, zubima i stoljnjaku. Posuli smo rižot ribanim parmezanom i hvatali mekane komadiće sipe sve dok nismo pojeli i zadnje zrno riže. Što ćeš…kad je fino sretan

Nakon rižota uslijedile su školjke na buzaru. Pola kile školjki i sve skupa 10 deka mesa, ali ionako je bitan toć u koji se umače kruh. Bijeli, pikantni umak s malo vina bilo je dovoljno da zaključimo kasni ručak i dam punu peticu jednom restoranu u gradu sa smrdljivom rivom. Nadam se samo da ribu love daleko od obale.

07.10.2010. u 23:02 • 0 Komentara • Print • # • ^

KONOBA NONO, Malinska, Krk

17. 07. 2010

''When in rome do as the romans do'' ili u prijevodu ''kad ste na moru, jedite ribu i morske plodove''. Doduše, ni ćevapi nisu loš izbor, ali s obzirom da smo ih jeli dan prije, onda smo se odlučili za morski izbor. Prošli smo cijelu Malinsku da vidimo gdje ima najpovoljniji i najzanimljiviji izbor i odluka je pala na Konobu Nono. Meni su se jele male ribice, a ova konoba ih je nudila za 35 kuna po porciji, pa smo sjeli u uski prolaz za mali drveni stol s klupama. Drugi dio terase ili prolaza bio je pokriven plastičnim stolovima, a unutrašnji dio pod plastičnim šatorom nije se čini najpovoljniji izbor na + 30 stupnjeva iako je lijepo uređen. U kutu terase / prolaza visjela je krletka s narajcanom papigom koja je divljala po svojoj drvenoj inačici, a gdje ima dima ima i vatre, pa je sjedenje i čekanje gemišta i mineralne bilo još zanimljivije.
Večer prije otokom je harao jugo, što se odrazilo i na devnu ponudu restorana. Kad smo zatražili dvije porcije sitnih riba ( srdele, inćuni, gavuni ) ljubazna konobarica rekla nam je da ih više nema. Bilo je 17sati i svih 5 kila koje su imali, prodali su. Naime, zbog nevremena ni ulov nije bio veći, tako da smo se morali odlučiti za nešto drugo. Meni je oko zapelo za šurlice, jer sam hjtela probati tu vrstu tjestenine, ali Švrćo je predložio pola kile dagnji, pa da skupa toćamo kruh u porciju. S obzirom da je kila dagnji u Nonu 120 kuna ( u jednom drugom restoranu kila je bila 80, a najviši ceh koji smo vidjeli je 160kn ), pola kile se činilo dovoljno. Kako god bilo. A bilo je fino. Švrćo je naručio crvene dagnje, jer zna da ja sve volim u boji, a i malo rajčice u toću nije na odmet :D
Inače, postoje i bijele dagnje, odnosno bijeli umak u koji se ne dodaje rajčica.
Za 15ak minuta stigao je veliki tanjur pun školjki u blijedo crvenom umaku, s hrpom peršina uz rub tanjura. Tanjuri su mi se svidjeli i podsjetili su me na one iz talijanskog estorana u kojem sam radila i u kojima se uvijek servirala tjestenina.

Uz dagnje smo dobili i hrpu kruha, crnog, bijelog i kukuruznog kojeg smo umakali u umak. Švrćo se odmah dograbio bijelog kruha, dok je meni pasao crni. Mislila sam da će kruh biti svježi, mekani, ali bila sam u krivu. Očito je jutros narezan čekao pola dana samo nas. No, ni to nas nije omelo da pojedemo cijelu košaricu.
Školjke su bile skroz otvrene, pa se nismo morali boriti s izvlačenjem mekane unutrašnjosti, koja me podsjetila na nešto, ali ovo je fini blog o finoj hrani, pa neću biti prosta :-D
Švrćo veli da su dagnje bile prekuhane, ali ja ne mogu tvrditi ni suprotno niti se složiti s izjavom, jer sam prve, zadnje i jedine dagnje u svom životu jela upravo u onom talijanskom restoranu na koji su me podsjetili tanjuri. Bilo je to prije 5 godina i sjećanje je teško osvježiti. No, bile dagnje prekuhane ili ne, pomazali smo cijeli veliki tanjur, osvježili se gemištom i mineralnom i krenuli put Zagreba, točnije Karlovca, u McDonald's, na sladoled jer kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin.

07.10.2010. u 22:57 • 0 Komentara • Print • # • ^

IL SECONDO, Avenija Dubrovik 12

Naša prva večera na podužoj listi restorana, rezultirala je punim škembicama, ali bez fotografija. Mea culpa
Petak, 30.4.2010. večera // cijena 194kn, 6 kn tringelt.

Tagliatelle al salmone e gamberi, 56kn
Pašta ne raskuhana, odlična čak. Umak klasičan, jednostavan, zasitan i predivno ukuhan u tjesteninu. Nema se što reći.

Punjena pileća prsa (pršut, grana padano) na podlozi od riže, pinjola i rukole, 68kn
Hm, rolada je izgledala kao iz tvornice. Savršena, rubovi smežurani kao kad poli salamu od pola kile ogulite od ovoja.
Vrlo vjerojatno su pileća prsa mljevena pa zatim rolana. I tako pečena, ili što već. Pomalo suha roladica, ne zato što je prepečena nego je jednostavno sloj prsa do punjenja bio predebeli i predaleko.
Rižoto u drugu ruku je bio supać dupać pripremljen. Iako se rukola nije osjetila kao takva, riža je bila al dente i jebeno kremasta.

Mala porcija miješane salate, 18kn
Zdjelica za salatu djelovala je kao neka mini vaza za cvijeće. Bar salata nije bila uvenula. Pristojna. Ali i nedostojna 18 kn.

Creme brulee, 16kn
Šećer na vrhu nije bio dovoljno spaljen. Ako korica ne kvrcne kak bog zapoveda, onda to ni krem brule.
Ispod te polugotove korice, skrivala se pregusta krema. Jebga, seronja ili ne, htio sam da mi se topi na jeziku, a ne kotrlja. Sva sreća, to je bil Shatzikin desert, hehe.

Čokoladni fondant sa sladoledom, 16kn
Zanimljivo je da je fondant zapravo glazura. A ovaj desert ju nije imao uopće. Sladoled je vanilija, niš posebno, klasika.
A čokoladni dio, zapravo je nabujak, s tekućom čokoladnom sredinom. Vrlo fin, topi se u ustima i odličan omjer je bsikvita i punjenja tako da svaki zalogaj ima i suhu i sočnu stranu. Za nekog ko voli samo kockicu čokse nakon jela, ovo je bilo savršeno. I tak jeftin da bi se komotno moglo ići tamo samo na desert.

Galić graševina, 1dcl 8kn
Kad sam pitao za vina na čaše, ovo mi je konobar preporučio. Divno. Nisam pitao za cijenu, i nije mi bila bitna. Htio sam popiti čašu finog vina, možda dvije. On je valjda pretpostavio da nemam novaca il da sam neuk pa mi je to njihovo stolno preporučio. Seronja, tako mlad, a pun predrasuda. Fak him. Popio sam tu čašu kiseliša do deserta. Čekajući desert zamolio sam da mi donese vinsku listu ako ju imaju. Naravno da je bilo vina koja su me oduševila da ih poslužuju na čaše. Istina, i po četiri puta većoj cijeni, al te večeri mi nije bilo bitno. Bio sam razočaran. Baš mi je pokvarilo cijeli ugođaj.

Voda jana, 12kn
Tu se nema kaj reći.

Sjeli smo vani, iako je interijer baš super. Možda ljepši nego u Bobanu, koji je od istog vlasnika.
Problemčić je nastao kad je pao mrak. S obzirom da njihova terasa nema osvjetljenja, a i baš na tom idjelu ni avenija dubrovnik nije baš najosvjetljenija, desert smo pojeli više negou polumraku. Nije bilo romantično. Da nismo iz Hrvatske bilo bi zabrinjavajuće.
A sad jedna sramota. Htjedoh platiti, i kad me konobar upitao za način plaćanja, obrok mi je prisjeo.
Primaju sve kartice osim Maestra. Nije mu bilo čak ni neugodno što me na to nije upozorio prije večere, što nigdje u meniju to nije navedeno, što sam svoju damu ostavio da me čeka dok sam ja punog želuca odkoračao do najbližeg bankomata. Nemate Amex ili Visu? Pa jebemti sukrvicu, ponudiš mi kiselu Galić graševinu, a očekuješ da ti mahnem Amexom. Pa baš mi je to diglo tlak. Ni da bi se ispričao. Ništa.

Ništa...

http://www.ilsecondo.hr/

07.10.2010. u 22:52 • 0 Komentara • Print • # • ^

POD SLAMNATIM KROVOVIMA, Stubičke toplice

04. 07. 2010.

Ugodno s korisnim; tako bi se mogao nazvati cjelodnevni izlet u Zagorje i potraga za dvorcima. S obzirom da sam se zadnjih nekoliko dana borila s baroknim dvorcima Europe i Hrvatske za ispit iz arhitekture odlučila sam, zajedno sa svojim vozačem, razgledati neke od njih. Rezultat je bio četiri dvorca, jedna crkvica, 200 km u guzici, cijeli dan u Zagorju i kasni ručak Pod slamnatim krovovima u Stubičkim toplicama.
Švrćo je guglao restorane u koje bi mogli navratiti i jedino su se Slamnati krovovi činili dobrom idejom, pogotovo jer izgledaju vrlo atraktivno; mala kućica pod slamnatim krovom s drvenim stolovima i klupama, dok su vani postavljeni metalni vulgaris stolovi i stolice.

Restoranski meni je pun tradicionalnih zagorskih jela, pretežno mesnatih, ali je pitanje što se od toga može dobiti taj dan, jer su nama ponudili samo svježu patku s mlincima i teletinu ispod peke.
Švrćo se nabrijao na sušeni kuhani buncek, po cijeni 80 kn za kilu, ali ništa od toga. Buncek se izgleda mora uzet cijeli, a teško da ga imaju u ranijoj pripremi.
Ja sam se dvoumila između neke mesine u umaku od vina i šljiva i patke z mlincima. Nisam bila jako gladna, pa sam se bojala da bi mi cijela porcija bila prevelika. Krivo. Mesa je bilo dovoljno, a mlinaca previše. Patka je bila dobro pečena, meso mekano, ali kožica ipak nije kao kod pekinške patke; fina hrskava, da si prste pojedeš dok je grickaš. Mlinci nisu bili kao mamini, ali su se mogli pojesti; blago neslani i gnjecavi drže drugo mjesto u konkurenciji. Odmah iza patke. Salata - kupusova - klasika. Barem se s tim se nemre pogriještiti.

Švrćo je uzeo zagorsku juhu, punjenu pljeskavicu i hajdine žgance. Gusta pikantna juha s krumpirom došla je u punoj zdjeli i to je bilo čist dovoljno da si Švrćo otvori apetit. Meni je bilo dosta dvije žlice. Punjena pljeskavica nije bila neki egzotični izbor, ali se dobro složila sa žgancima od heljdinog brašna ( nešto poput integralnog brašna ). Uz to je došlo malo vrhnja i luka i par listova salate s kolutićima mrkve za dekoraciju.
Svo jelo je došlo na ugrijanim platama da se jelo ne ohladi, a uz naručene porcije dobili smo kukuruzni i obični kruh, koji je bio nepotreban, jer smo jeli mlince i žgance, ali ipak uračunat u cijenu.

Popili smo dvije cole i ceh platili oko 180 kn.

07.10.2010. u 22:34 • 0 Komentara • Print • # • ^

PIADINERIA VITO, Gajeva 8

30. 06. 2010, ceh 34 kn ( 18 + 16 kn )

Volim talijansku hranu i stoga nisam oklijevala nagovorit Švrću da odemo probati piadinu u prvoj piadineriji u Zagrebu. Unatoč negativnoj kritici s nestrpljenjem sam iščekivala svoju porciju u Gajevoj 8. Izbor je pao na klasične talijanske sastojke u beskvasnoj pogači. Rajčica, mozzarela, bosiljak, salata...''ne može biti loše''; pomislila sam, ali moja piadina ''Giulietta'' mogla se odmah ubit bez svog Romea ili soli u mom slučaju. Pogača je bila neslana i gnjecava, totalni promašaj. Zamolila sam pekara / kuhara za mrvu soli i tek nakon što sam zasolila svoj ručak, uspjela sam ga pojesti. Neću spominjati sok od rajčice koji mi je non stop curio kroz pogaču pa sam zalijevala stol i Švrću po ruci.

On je, pak, bio bolje sreće.
Mesojed uvijek bira meso, pa tako i u ovom slučaju. Njegova piadina vrlo maštovitog imena ''puretina'' nije skrivala svoje sastojke; dimljena puretina, rajčica, rukola. Dobar izbor pogotovo jer je puretina slana, pa cijela kombinacija nije bila bljutava kao moja. Rukola je totalni opozit dimljenoj puretini, pa je zanimljiv sklad finog mesa i obične travurine.
Unutar lokala je postavljen samo jedan mali stol za jelo, tako da smo njupali vani. A i bilo je ugodnije. Još da smo mogli popiti nešto, a ne samo coffee to go, bilo bi super.

Piadine su tradicionalne beskvasne pogače koje se pune raznim nadjevima, a peku se u posudama od terakote. Iako na fotografijama izgledaju kao tortilje, fino zapečene i preklopljene na pola, naše piadine bile su gnjecave. Možda zato što se nisu pekle u ''teggiama'' – posudama od terakote već u običnom tosteru. Ili zato što su pripravljene unaprijed i satima se saftaju u frižideru u lokalu. Barem tako veli Švrćo.
Nisam požalila 16 kuna za porciju od 130 grama, ali znam da ću slijedeći put za istu lovu stat u American Donut ili barem pekaru Dinara na uglu.

07.10.2010. u 22:24 • 3 Komentara • Print • # • ^

FIFFTY FIFFTY, Avenue Mall

Prvi posjet // ne sjećam se datuma i nemam fotki

Kažu da se prvi mačići bacaju u vodu. Ja sam svoje bacila drugi put.
Fifty Fifty je restoran u Avenue mallu koji bi mi zapeo za oko svaki put kad bih išla u Cinestar kino, no zvučao je tako ''fancy'' da se nisam ni usudila gledati meni i cijene. Potpuno nepravedno, jer su i jedno i drugo čist' OK.
Ponuda je raznolika i svaki dan se nudi nešto drugo; meso, povrće, salate, prilozi, veggy meni, slastice, sokovi. Na internetu možete provjeriti što se taj dan nudi, ali na žalost netko se ne drži napisanog, pa ponuda na webu i ponuda u restoranu nije ista. No, s obzirom da sam ja ionako vizualni tip najdraže mi je kad VIDIM svoje jelo. To onda bude ljubav na prvi pogled. Ili ''blind date'' sretan
Iznenadila sam se kad sam vidjela da restoran funkcionira po tipu menze, a u menzi nisam bila od kad sam zaključila da mi se ne isplati putovati pola sata do SC-a i plaćati 50 kuna za potvrdu o prebivalištu u policijskoj upravi Nova Gvineja.
Još više me iznenadila raznolika klijentela koja je sjedila unutra; mladi parovi, poslovni yuppiji, obitelji s dječurlijom, djedica sa štapom, neobična gospođa s dvije vrećice na glavi...skup budala. I gladnih ljudi. Kad nam je gospođica na blagajni s američko partizanskom kapicom na glavi odkucala 67kn za pileću juhu, mađarski gulaš, dvije kriške kruha, sok, rižoto s povrćem i piletinom, dvije zdjelice kupus salate i tiramisu, zaključila sam da nije ni čudo što mi je susjed za stolom umirovljeni profesor književnosti (zvuči bolje od poremećeni pedofil) sretan

Nisam uzela juhu, ali sam uzela žlicu i brljala po Švrćinoj zdjelici. Ukrala sam mu par žlica tople tekućine s raskuhanim rezancima, tek toliko da umirim želudac i mozgu pošaljem signale da je vrijeme za lučenje enzima, jer se njuuuuuuupa.
Rižoto je bio fini, iako ne onakav kakav sam ja nekad pravila. Riža, povrće, piletina i ribani parmezan na vrhu uspjeli su zadovoljit moje lako zadovoljivo nepce. Nisam ja picajzla k'o moj ku'ar, no ne bi bilo na odmet da je rižoto bio malo sočniji i topliji da se parmezan fino otopi, ali s obzirom da poslije ručka nisam prala suđe nisam se imala što buniti. Salata je bila ne začinjena, ali fina kad sam joj dodala soli, ulja i octa.
Švrćo je puhao zbog svoje salate jer je fina guza navikla na aceto balsamico, a ne vinski ocat što mi je neobično jer je kao dijete jeo bakinu salatu začinjenu alkoholnim octom. Moja baka je pak taj ocat čuvala daleko od nas djece, u bijeloj bočici s crvenim znakom u obliku lubanje s dvije prekrižene kosti. Doduše, to objašnjava zašto je Švrćo izrastao abnormalno velik, lud i gladan.
Tiramisu je bio zadovoljavajući. U obliku kolača, ne u čašici, kremast, ne previše sladak, taman kako mi je trebalo u tom trenu. Kuhar nije imao dobro mišljenje o mom tiramisuu, ali se oduševio svojim mađarskim gulašom. Pun tanjur govedine (!!), fino začinjen, topao, za 30 kuna. Sasvim dovoljno za jeftini ručak nakon kojeg ne pereš suđe.
Sok od svježe iscijeđene borovnice bio je super, pogotovo jer ga teta na blagajni nije naplatila sretan

Fifty Fifty očito nije toliko fancy kao što sam mislila; pristojne cijene, fina klopa, gulaš na meniju (to mi je uvijek bilo za neke krčme, a ne restače) ali na kraju ne moraš prati suđe.

Drugi posjet // 27. 06. 2010

Drugi put kad smo posjetili FF bila je nedjelja i izbor je pao na dostavu, burek iz pekare ili restoran. S obzirom da je već bilo vrijeme ručku, a Švrćo nije htio jesti peti burek u zadnjih 12 sati, odšetali smo na najbliže provjereno mjesto; restoran u A. mallu.
Na kraju poglavlja ispostavilo se da baš i nije bio najsretniji izbor, ali bolje potrošit malo kuna na tuđe kuhanje nego na vrućinu u kuhinji. Barem ovaj puta sretan
Opet smo bacili oko na meni na internet stranici i opet nas je dočekao sasvim drugi meni u restoranu. Nisam znala što bih jela, pa sam se opet vodila vizualnim instinktom umjesto onim što mi je govorio želudac i možda malo mozga.
Uzela sam piletinu fifty fity koja je bila punjena nečim zelenim (artičokama možda) i povrće na maslacu. Komad pilećih prsa bio je prepolovljen i napunjen nadjevom (pretpostavljam nadjev od kruha, jaja, mlijeka, šunke i tog nečeg zelenog) te prepečen na žaru. Neslan. Kad ga usporedim s punjenim prsima iz Il seconda vizualno je bolji, ali okusom ne. Švrćo veli da je to stoga jer je Il secondo ipak kao ''kvalitetniji'' restoran, pa je i klopa bolja, što iskreno meni ne drži vodu. Ne mora klopa biti neka visoka kuhinja i umjetničko pres..., ''al' daj posoli barem to meso'', kaže Ona i zaboravi posolit svoj ručak za vrijeme kuhanja . Ajde, dobro, ljudski je griješiti. I ne posoliti meso sretan
Povrće na maslacu je takvo bilo samo u teoriji. U praksi, njupala sam neslanu, hladnu i ne-na-maslacu brokulu, cvjetaču, baby carott i mrkvu na kolutiće. Mogla sam komotno uzeti samo meso.

Juhu sam opet črpala od Švrće. Fina govedska juha s rezancima, s tim da se govedina jako osjeti. Baš onakva juha kao što ju moja mama pravi nedjeljom, kad napuni lonac s mesinom, povrćem, vodom i ode na misu, tako da se meso dobro iskuha dok ona čita poslanice Mateju sretan
Švrćo je uzeo krumpir i svinjetinu u umaku s gljivama. Krumpir je bio pečen, ohlađen i poslužen. Dobro, pretjerujem, ali svejedno, bez obzira kad, koliko, kakve hrane ima ili ljudi koji to jede, ne smije se dopustit da ta hrana bude hladna. Jer onda je moj komentar takav. Hladan i bljutav. Kao krumpir za večeru. Od ručka.

Meso je, srećom, bilo jako fino, mekano, dobro ispečeno s nekim predobro začinjenim umakom. Mislim da su se u priču uklopile neke začinske biljke. Švrćo se bolje razumije u to, pa nek on da sud.

Kolač za 8 kuna bio je više nego kolač za osam kuna, fini i veliki. Ili sam se ja prejela mesa. Uglavnom, kremasti parfe (valjda sretan ), čokoladno, slatko i fino. Svakakav komentar je suvišan. Barem moj. Švrćo je druga priča.

Sok su nam ovaj put naplatili, ali vrijedi tih nešto kuna što nam je otežalo ceh od 121 kunu ovaj put. Isplati se uzeti meni jer duplo jeftiniji nego kad birate zasebno jelo (a la carte? ), ali što mogu kad meni jelo prvo vidi oko, a tek onda guza sretan

Kad smo izlazili van opazili smo da osoblje restorana normalno jede u restoranu. Jedne godine radila sam u hrvatsko-talijanskom restoranu u blizini Rima (u Italiji, ne u Gorskom Kotaru) i kao osoblje jela sam za stolom za kojim inače jede gost restorana, tako da mi ovo nije bilo neobično, ali Švrćo veli da je to jako dobra stvar, tako da zaključujem da to nije praksa u Hrvatskoj. Šteta. Baš je fora vidjet uniformirano osoblje kako jede za susjednim stolom J

Švrću se blati kroz cijeli tekst pa je odlučio ne komentirati FF.
Švrćo je picajzla.

07.10.2010. u 22:09 • 1 Komentara • Print • # • ^

KINESKI GRAD, Zagrebačka cesta 191

nedjelja, 20.6.2010. ručak
Ceh 170kn, 114 kn jer je 40 % popusta na gotovinu. 6 kn tringelt

Wonton juha, 15 kn

Pirjani domaći rezanci s piletinom i curryjem, 43kn

Pirjani domaći rezanci s kozicama i povrćem, 50kn

Pohani sladoled od vanilije, 22 kn

Schweppes bitter lemon 16kn x 2

Veliki restoran, uz samu zagrebačku cestu, nema straha da neće biti mjesta. Cijene na internetu se razlikuju od onih kad se dođe tamo (naravno da stranica nije ažurirana, a malo su poskupili), međutim, popust na gotovinu od 40% je zaista isplativ.
Atmosfera je odlična, barem unutra. Kornjače u zdencu nasred restorana pridonose ambijentalnom ugođaju kao i prikladna muzika. Terasa je druga priča, zvuk autopraone koje je u neposrednoj blizini i ne pomaže pogledu na zapuštenu ulicu. Nije bitno, sjeli smo van, tek toliko da smo na zraku.
Klopa je bila brzo poslužena. Juhica iako blijeda za jednu pileću, bila je apsolutno savršena. Inače wonton je nepravilni smotuljak koji pliva u toj pilećoj juhici, a doslovan prijevod bi bio „gutanje oblaka“. Tu je još plivalo i par zrna graška te mrkva rezana na rezance. Savršeno al dente kako ja volim, a i mojoj shatziki se svidjelo.
Soli i papra nigdje na stolu, al vjerojatno da smo tražili bi i dobili. Shatzika i ja volimo sve jače začinjeno, a ovdje sve prave tako da bi se komotno moglo i u bolnicama servirati. Svi okusi su jako izraženi, i ništa nije dugo uništavano na vatri ili u ulju. Piletina savršeno mekana, ni najmanje presuha, žuti curry taman, nikako prejak da se ne osjeti ostalo u jelu.
Pirjani domaći rezanci s kozicama i povrćem moje omiljeno jelo, još od vremene kad sam s Pongom radio u People'su. Di god jedem azijsku, jedem to jelo tada zvano Phad Thai Goong. Kozice u mom tanjuru su bile tako sočne, sav sam se zabalavio po bradi samo od gledanja dok sam čekao da mi donesu štapiće. Mogli su mi uz cijeli set bešteka koji smo dobili donijeti i štapiće, al eto. Nije neki veliki propust.

Shatzika: Imate pohani sladoled?
Konobarica: Vanilijačokolada?
Shatzika: Da
Konobarica: Vanilijačokolada?
Shatzika: Da
Ja: To je ili ili?
Konobarica: Da
Shatzika: Vanilija, čokolada?
Konobarica: Da
Shatzika: mmm, vanilija
Konobarica: Vanilija?
Shatzika: Da
Tako je izgledalo naručivanje deserta. Stigao je brže nego što je bio naručen.
Fini je bio, oboje se složismo, ali mu je falio nekakav preljev, jer ipak je urolan u slatke mrvice kruha, pa u tempuru.

Svo osoblje je bilo iznimno ljubazno, svi su nas pojedinačno pozdravili kako pri dolasku tako i na odlasku.
Sve je u restoranu djelovalo čisto, pogled na kuhinju koji sam uspio baciti odao je tipične prizore o kojima vam ne bih jer je to ipak jedna posebna sfera.
Sve u svemu, odličan izbor za nedjeljni ručak. Trebao sam ostaviti veći tringelt. Nasmijali smo se padežima domaćina restorana, klopali odličnu i zasitnu hranu a sve to u odličnom ambijentu i po pristupačnim cijenama. Što me posebno oduševilo je količina azijata koja je nahrlila u restoran po našem odlasku, a svi se zadržavaju u prednjem dijelu restorana kao da se znaju. I mandarinaju se od stola do stola. Ići ćemo opet. Čim obiđemo ostatak grada :O)

http://www.kineski-grad.com/kg/o_nama.htm