njupalice

četvrtak, 07.10.2010.

FIFFTY FIFFTY, Avenue Mall

Prvi posjet // ne sjećam se datuma i nemam fotki

Kažu da se prvi mačići bacaju u vodu. Ja sam svoje bacila drugi put.
Fifty Fifty je restoran u Avenue mallu koji bi mi zapeo za oko svaki put kad bih išla u Cinestar kino, no zvučao je tako ''fancy'' da se nisam ni usudila gledati meni i cijene. Potpuno nepravedno, jer su i jedno i drugo čist' OK.
Ponuda je raznolika i svaki dan se nudi nešto drugo; meso, povrće, salate, prilozi, veggy meni, slastice, sokovi. Na internetu možete provjeriti što se taj dan nudi, ali na žalost netko se ne drži napisanog, pa ponuda na webu i ponuda u restoranu nije ista. No, s obzirom da sam ja ionako vizualni tip najdraže mi je kad VIDIM svoje jelo. To onda bude ljubav na prvi pogled. Ili ''blind date'' sretan
Iznenadila sam se kad sam vidjela da restoran funkcionira po tipu menze, a u menzi nisam bila od kad sam zaključila da mi se ne isplati putovati pola sata do SC-a i plaćati 50 kuna za potvrdu o prebivalištu u policijskoj upravi Nova Gvineja.
Još više me iznenadila raznolika klijentela koja je sjedila unutra; mladi parovi, poslovni yuppiji, obitelji s dječurlijom, djedica sa štapom, neobična gospođa s dvije vrećice na glavi...skup budala. I gladnih ljudi. Kad nam je gospođica na blagajni s američko partizanskom kapicom na glavi odkucala 67kn za pileću juhu, mađarski gulaš, dvije kriške kruha, sok, rižoto s povrćem i piletinom, dvije zdjelice kupus salate i tiramisu, zaključila sam da nije ni čudo što mi je susjed za stolom umirovljeni profesor književnosti (zvuči bolje od poremećeni pedofil) sretan

Nisam uzela juhu, ali sam uzela žlicu i brljala po Švrćinoj zdjelici. Ukrala sam mu par žlica tople tekućine s raskuhanim rezancima, tek toliko da umirim želudac i mozgu pošaljem signale da je vrijeme za lučenje enzima, jer se njuuuuuuupa.
Rižoto je bio fini, iako ne onakav kakav sam ja nekad pravila. Riža, povrće, piletina i ribani parmezan na vrhu uspjeli su zadovoljit moje lako zadovoljivo nepce. Nisam ja picajzla k'o moj ku'ar, no ne bi bilo na odmet da je rižoto bio malo sočniji i topliji da se parmezan fino otopi, ali s obzirom da poslije ručka nisam prala suđe nisam se imala što buniti. Salata je bila ne začinjena, ali fina kad sam joj dodala soli, ulja i octa.
Švrćo je puhao zbog svoje salate jer je fina guza navikla na aceto balsamico, a ne vinski ocat što mi je neobično jer je kao dijete jeo bakinu salatu začinjenu alkoholnim octom. Moja baka je pak taj ocat čuvala daleko od nas djece, u bijeloj bočici s crvenim znakom u obliku lubanje s dvije prekrižene kosti. Doduše, to objašnjava zašto je Švrćo izrastao abnormalno velik, lud i gladan.
Tiramisu je bio zadovoljavajući. U obliku kolača, ne u čašici, kremast, ne previše sladak, taman kako mi je trebalo u tom trenu. Kuhar nije imao dobro mišljenje o mom tiramisuu, ali se oduševio svojim mađarskim gulašom. Pun tanjur govedine (!!), fino začinjen, topao, za 30 kuna. Sasvim dovoljno za jeftini ručak nakon kojeg ne pereš suđe.
Sok od svježe iscijeđene borovnice bio je super, pogotovo jer ga teta na blagajni nije naplatila sretan

Fifty Fifty očito nije toliko fancy kao što sam mislila; pristojne cijene, fina klopa, gulaš na meniju (to mi je uvijek bilo za neke krčme, a ne restače) ali na kraju ne moraš prati suđe.

Drugi posjet // 27. 06. 2010

Drugi put kad smo posjetili FF bila je nedjelja i izbor je pao na dostavu, burek iz pekare ili restoran. S obzirom da je već bilo vrijeme ručku, a Švrćo nije htio jesti peti burek u zadnjih 12 sati, odšetali smo na najbliže provjereno mjesto; restoran u A. mallu.
Na kraju poglavlja ispostavilo se da baš i nije bio najsretniji izbor, ali bolje potrošit malo kuna na tuđe kuhanje nego na vrućinu u kuhinji. Barem ovaj puta sretan
Opet smo bacili oko na meni na internet stranici i opet nas je dočekao sasvim drugi meni u restoranu. Nisam znala što bih jela, pa sam se opet vodila vizualnim instinktom umjesto onim što mi je govorio želudac i možda malo mozga.
Uzela sam piletinu fifty fity koja je bila punjena nečim zelenim (artičokama možda) i povrće na maslacu. Komad pilećih prsa bio je prepolovljen i napunjen nadjevom (pretpostavljam nadjev od kruha, jaja, mlijeka, šunke i tog nečeg zelenog) te prepečen na žaru. Neslan. Kad ga usporedim s punjenim prsima iz Il seconda vizualno je bolji, ali okusom ne. Švrćo veli da je to stoga jer je Il secondo ipak kao ''kvalitetniji'' restoran, pa je i klopa bolja, što iskreno meni ne drži vodu. Ne mora klopa biti neka visoka kuhinja i umjetničko pres..., ''al' daj posoli barem to meso'', kaže Ona i zaboravi posolit svoj ručak za vrijeme kuhanja . Ajde, dobro, ljudski je griješiti. I ne posoliti meso sretan
Povrće na maslacu je takvo bilo samo u teoriji. U praksi, njupala sam neslanu, hladnu i ne-na-maslacu brokulu, cvjetaču, baby carott i mrkvu na kolutiće. Mogla sam komotno uzeti samo meso.

Juhu sam opet črpala od Švrće. Fina govedska juha s rezancima, s tim da se govedina jako osjeti. Baš onakva juha kao što ju moja mama pravi nedjeljom, kad napuni lonac s mesinom, povrćem, vodom i ode na misu, tako da se meso dobro iskuha dok ona čita poslanice Mateju sretan
Švrćo je uzeo krumpir i svinjetinu u umaku s gljivama. Krumpir je bio pečen, ohlađen i poslužen. Dobro, pretjerujem, ali svejedno, bez obzira kad, koliko, kakve hrane ima ili ljudi koji to jede, ne smije se dopustit da ta hrana bude hladna. Jer onda je moj komentar takav. Hladan i bljutav. Kao krumpir za večeru. Od ručka.

Meso je, srećom, bilo jako fino, mekano, dobro ispečeno s nekim predobro začinjenim umakom. Mislim da su se u priču uklopile neke začinske biljke. Švrćo se bolje razumije u to, pa nek on da sud.

Kolač za 8 kuna bio je više nego kolač za osam kuna, fini i veliki. Ili sam se ja prejela mesa. Uglavnom, kremasti parfe (valjda sretan ), čokoladno, slatko i fino. Svakakav komentar je suvišan. Barem moj. Švrćo je druga priča.

Sok su nam ovaj put naplatili, ali vrijedi tih nešto kuna što nam je otežalo ceh od 121 kunu ovaj put. Isplati se uzeti meni jer duplo jeftiniji nego kad birate zasebno jelo (a la carte? ), ali što mogu kad meni jelo prvo vidi oko, a tek onda guza sretan

Kad smo izlazili van opazili smo da osoblje restorana normalno jede u restoranu. Jedne godine radila sam u hrvatsko-talijanskom restoranu u blizini Rima (u Italiji, ne u Gorskom Kotaru) i kao osoblje jela sam za stolom za kojim inače jede gost restorana, tako da mi ovo nije bilo neobično, ali Švrćo veli da je to jako dobra stvar, tako da zaključujem da to nije praksa u Hrvatskoj. Šteta. Baš je fora vidjet uniformirano osoblje kako jede za susjednim stolom J

Švrću se blati kroz cijeli tekst pa je odlučio ne komentirati FF.
Švrćo je picajzla.