njupalice

utorak, 19.06.2012.

LE BISTRO, EU GOURMET EXPERIENCE - Velika Britanija

13.06.2012
Hotel Regent Esplanade, Mihanovićeva 1

Srijeda, vintage haljina, Prada cipelice, mužjak pod ruku i off we go to another EU Gourmet experience dinner. Ovaj put u pitanju je bilo predstavljanje Velike Britanije.
Gotovo svaki put do sad prilikom predstavljanja neke od EU zemalja u organizaciji večere angažirali su se i ljudi iz ambasade i/ili političkog života kao što je najbolji slučaj bio s Republikom Austrijom, no ovaj put su se Englezi pravili Englezi tako da nitko nije reagirao na ovu manifestaciju, pa je ona prošla prilično nezapaženo. No ne i za nas i još nekoliko nadobudnih parova željnih (kakve?) britanske kuhinje.

No, let me take you down…… pjeva http://www.youtube.com/watch?v=J3jrWVp2L7U

Naši uvijek ljubazni konobari, ovaj put čak njih troje, budno su pratili da nam ne nedostaje ića i pića koje je za početak bilo Chambord Liqueur za gospodina Švrću i Gentleman Jack za damu ilitiga pour moi.

Gentleman za damu je bio malo prejak jer se ipak radi o viskiju kojem ni dvije kocke leda nisu ublažile opori okus, tako da sam odlučila piti Švrćin slatkasti liker od malina. Mmmmm…kak je bio fini. Slobodno se može piti i na dnevnoj bazi. Šteta što jedino nije bio hladan. Ali možda i bolje, jer bi ga srknula sam’ tak’ party
Inače Chambord liqueur dolazi iz francuske pokrajine Loire, a počeo se praviti negdje krajem 17. st., kad ga je najvjerojatnije otkrio Louis XIV za vrijeme jednog od svojih posjeta Dvorcu de Chambord. U ondašnje vrijeme bilo je uobičajeno pijuckati likere i konjake uz fino spravljena jela. Vino se valjda pilo uz nešto drugo.
Chambord se pravi od crvenih i crnih malina, vanilije s Madagaskara, kore marokanskog citrusa, meda i konjaka, a dolazi u tako divnoj ambalaži da vam je upravo žao piti tu slatku tekućinu. Dok ju ne probate….a onda….zbogom likeru, boca se uvijek može nanovo iskoristiti za nešto.

Engleska predjela ugodno su me iznenadila i bila su tako fina, da sam se ja solidno najela već na samom početku, ali miss Piggy kakva jesam izdržala sam sve do kraja cerek
Počeli smo, dakle, s cocktailom od račića koje zvuči tako posh i u filmovima se uvijek servira u sexy martini čaši. Naša čaša nije bila tako sexy, ali cocktail je bio prebrutalan iako sami sastojci nisu ništa posebno; mali račići, rezana zelena salata, roza umak od majoneze i kečapa tzv. Marie Rose sauce koji se najčešće koristi u kombinacijama s morskom hranom ili burgerima kako to čine Ameri. ‘’Britanci’’ su na sve ovo dodali neke travke i krišku limuna, jedini asesorajz koji nismo pojeli sretan

Uz predjelo su nam bila poslužena izvrsna peciva od bijelog i tamnog brašna posuta makom. Savršena su i dušu su dala za umakanje u umak. Koja konstrukcija rečenice, ha? sretan

Sljedeće što smo kušali bila je ‘’coronation’’ piletina - komadići kuhane piletine začinjene raznoraznim začinima od kojih dominira curry pasta zbog koje jelo ima žućkastu boju.
Uz piletinu su posluženi i listovi cikorije koji su fino hrskali pod zubima i dobro se uklopili u cijelu kombinaciju.
Priča kaže da su za nastanak piletine coronation zaslužni Constance Spry, cvjećarka i Rosemary Hume, kulinarska šefica. Pripremajući hranu za domjenak prilikom krunidbe kraljice Elizabete II, 1953., Spry je predložila recept za hladnu piletinu, curry pastu i preljev. Ostalo je povijest.

Treće predjelo bila je pita od krumpira i bifteka maštovito pripremljena kao jastučići koji su ležali na bijelom umaku koji smo pokušali dešifrirati. Prvo nam je na pamet pao ABC sir, pa milleram da bi Švrćo na kraju zaključio da se vrlo vjerojatno radi o ocijeđenom čvrstom jogurtu. Ni dan danas nismo sigurni od čega je bio taj umak, ali to je tako nebitno jer su jastučići tj mesna pita bili extrasuperfantastični; dobro začinjeno meso upakirano u male jastučiće od finog mekanog i dobro pečenog tijesta. Broj jedan predjelo za mr. Švrću.

Glavno jelo

Za glavno jelo dobili smo ribu u pivskom tijestu, čips i pire od graška. Klasični fish and chips s tim da je sve bilo neslano, ali kad smo stresli pol bočice soljenke na ribu i krumpiriće te pire od graška, priča se promijenila. Jednostavno, a opet tako fino jelo koje se može napraviti i doma. Nismo otkrili o kojoj se ribi radi, ali nam to nije bilo ni pretjerano bitno, glavno da se pojelo, a Švrću je iznenadilo što f&c nije bilo poslužen u ‘’tradicionalnoj’’ salt&vinegar varijanti kako ga inače tamane Englezi.
Inače, za fish se najčešće koristi oslić, bakalar ili neka druga vrsta bijele ribe dok su chipsi debelo rezani krumpirići, a ne tanko kako bi prvo pomislili.
Fish and chips kao obrok, postao je iznimno popularan sredinom 19 st., a i dan danas kad se spomene britanska kuhinja svi prvo pomisle na prženu ribu i krumpiriće zamotane u običan novinski papir kako se još uvijek negdje poslužuje. Koja tradicija rofl

Pita s junećim steakom i bubrezima ili u originalnom engleskom nazivu steak and kidney pudding je dobro sjela nakon “lagane’’ ribe, s tim da sam ja bila vrrrrrrrlo skeptična prema bubrezima u piti, ali bezrazložno jer je sve bilo sitno sjeckano, a i bubrezi su podsjećali na jetricu više nego na bubrege što je pak čudno jer ne znam kakav okus imaju s obzirom da ih ne jedem. Švrćo pak obožava bubrege, još od djetinjstva i bakine kuhinje tako da se on ovoj piti razveselio ko malo dijete njami
Cijela kombinacija mesa bila je upakirana u malu torticu od tijesta što je vizualno jako zanimljivo. Volim te male zalogajčiće.
http://en.wikipedia.org/wiki/Steak_and_kidney_pudding

Treće jelo došlo je kao šlag na torti ili bolje kao janjeća koljenica sa mentom, pireom od celera i krumpira. Ne znam zašto imam averziju prema koljenicama iako su to gotovo uvijek fini komadi mesa. Valjda zbog same riječi ‘’koljenica’’ i njenog sinonima ‘’koljena’’. Čudno. I nebitno. Jelo je bilo fantastično; mekano janjeće meso koje se lakoćom rezalo, gotovo kidalo plus jako mekani pire koji mi inače ne bi odgovarao jer ne volim jako tenfani krumpir (još jedna krasna riječ ;), ovdje mi bila baš super ta kašica od krumpira i celera kojeg nismo osjetili, baš kao što nismo osjetili mentu u cijeloj priči. Ali se pojelo. Sve njami

Deserti su bili iznenađujuće fini, jer kad gledam u globalu ne znam ni za jedan engleski desert. Vi?
Dobili smo treacle sponge puding s preljevom od engleske kreme od jaja koja je fino natopila inače suhi i ful jednostavni biskvit. Unatoč svom imenu ovo jelo nema nikakve veze s pudingom, a bogami ni sa spužvom. Inače, sponge cake (biskvit) radi se od brašna, šećera i jaja i ponekad praška za pecivo koje mu da strukturu sličnu morskoj spužvi. Odatle ime. A puding? Pudingom, za razliku od ostalog svijeta, Britanci nazivaju bogatu, homogenu strukturu od škroba i mliječnih proizvoda što pojašnjava zašto je pita s mesom bila puding, a ne pita.

Crumble od kruške i borovnice, poslužen sa sladoledom od vanilije bio je fantastičan; slatka kombinacija voća i kiselkasti dodatak nekog citrusa u kombinaciji s prhkim tijestom i vanil' sladoledom bio je pun pogodak. Moglo bi to i svaki dan.
Tradicionalni britanski kolač bila je, u biti, torta od limuna i sira s džemom od malina. Zanimljiva kombinacija jer inače takve cheese cakeove jedem bez džema, ali ovo je isto bila neka fina slatko kiselkasta kombinacija. Sve neke slatko kisele fore....baš ko Englezi.

Conclusion: ništa od yorkshire ili black puddinga ili pak neobične kombinacije deep fried Mars bara (da, da, postoji i to i jedva čekamo probati sretan , ali bez fisha i chipsa nije išlo što mi je jako drago jer mi to prvo padne na pamet kad se spomene engleska/britanska kuhinja iako tu ima još sto stvari na koje ne bih nikad pomislila da dolaze iz Britanije.
Britanska kuhinja dosta toga duguje svom kolonijalnom naslijeđu i zahvaljujući zemljama koje je osvojila uvijek je imala kakvu takvu dostupnost raznoraznih namirnica, a pogotovo začina što ju možda ne svrstava u vrh kulinarskih ekspedicija, ali sasvim sigurno u destinaciju koja se ne smije propustiti.
God save the Queen. And Robbie Williams sretan

19.06.2012. u 15:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 05.06.2012.

ČUŠPAJZ, Gajeva 9

04.06.2012

Iako mi je osobno bilo draže gledati krpice koje je dizajnirala Leonarda Boban, ni čušpajz koji se nalazi na istom mjestu nije loš, koliko god se za čušpajz može reći da je dobro jelo. Nisam neki ljubitelj variva i juha koje glume da su glavno jelo, ali povrtni ili mesni čušpajz dobro legnu na ovu tešku sparinu i vrućinu.
Ogroman tanjur juhe s komadićima povrća pod nazivom čušpajz od krastavaca, celera (i još nečega), u kojem je bila tortica od palente s integralnim štapićem, povrtni štapić (maslina, komad krumpira, komad sira, šampinjon naboden na ražnjić ) i dva komada prepečenog kruha bila su dovoljna da ublaže glad iako sam znala da ću večerati prije nego inače njami

Solidna klopa za solidne novce koji ne mogu kupiti mjesto u nekim od trač novina, ali nikad se ne zna kad će vas zadesiti fotograf na ovom posh mjestu sretan

čušpajz od krastavaca

-------------------------------------------------------------------------------------------------
by Švrćo
Obožavam jela na žlicu, što kao mali nisam ali ovo…
Stvarno čušpajz, krumpir, palenta, penne i grisini, sve u jednom tanjuru, pa mrkva, bučine sjemenke, celer, ovo ono. E da, bilo je i malo svinjetine u mom svinjskom čušpajzu. Sa strane još i preprženi kruh kao da nije bilo dovoljno ugljikohidrata.
A ražnjić; maslina, feta sir, šampinjon, kiseli krastavac i listić zimske salame.
Koja mu je svrha bila? Nemam pojma, vjerojatno da si pročaćkam zube nakon jela.
Divno je što nije bilo zaprške, ali sve te namirnice u blijedoj toploj vodi, koja je pritom još zaljučena s feferonom ili nečim takvim…tsk…tsk…tsk
Bolje da se gđa Boban drži kreiranja krpica jer ove kombinacije nemaju ni finu notu nit su nutricionistički smislena. Podsjetilo me na Grenadir marš koji je naspram ovome delicija i lijepa uspomena.
Uzmimo u obzir da sjedimo u strogom centru i da smo pojeli kuhano i na žlicu za 38 kn,
međutim, mislim da je jedini razlog zašto ima prođu jer je poš i jer je gospođa zaista za pultom. A izgleda da bi bolje bilo da nije. Najsvjetlija točka ručka, osim divnog društva, je antibakterijski gel za ruke na svakom stolu.

svinjski čušpajz

05.06.2012. u 18:51 • 0 Komentara • Print • # • ^

POŽDERUH, Kaptol 27

03.06.2012

Lijeno nedjeljno jutro, oko jedan, vrijeme ručka, Švrćo surfa internetom u potrazi za nekim restoranom u koji bi odveo jedan mali trbuščić (moj) i škembu (njegovu). I vrti on stranice i gleda i premišlja se i pita mene kaj mi se jede. I velim ja: azijska i počnem mljackati ustima ko izgladnjelo dijete iz Afrike, a on priupita: ‘’A ne jede ti se nešto fino domaće kao na primjer purica ili gulaš?’’ I ja velim:’’Pa kaj ja znam...di toga ima?’’ I veli on:’’U Požderuhu’’. I znam kad on nešto predlaže da je bolje prihvatiti ponuđeno jer ćemo se samo natezati i uvijek vraćati na isto, a s obzirom da sam bila gladna, bilo mi je svejedno hoću li jesti meso na azijski ili zagorski način sretan
I tako, upicanili se mi; on u crno, ja u crveno i cvjetno i krenuli put Kaptola gdje se nalazi restoran, zavukli auto u usku vežu i spustili se stepenicama u podrum gdje nas je dočekao visoki ljubazni konobar i smjestio za mali stol s crveno bijelim zagorskim stolnjakom. Uz nas u restoranu su još bili jedan mladi par, gospođa i jedna četveročlana obitelj. Čist dovoljno jer sam prebrojala samo 26 sjedaćih mjesta u prostoriji gdje smo mi bili, dok u predprostoriju kod šanka za veliki drveni stol stane još par ljudi. Švrćo je rekao da restoran ima još i terasu gore na ulici, ali sumnjam da gore služe klopu. Uglavnom, prostor u podrumu je uređen minimalistički, s par plakata opera (Gubec beg, Crna kraljica), tako da do izražaja dolaze cigleni zidovi kao ispuna u arkadama i crveno bijeli stolnjaci. Inače, prostor u kojem se nalazi Požderuh nekada je bio lektorija, odnosno kurija lektora, upravitelja kaptolske kancelarije, a prvi put se spominje krajem 15. stoljeća.

Dok smo čekali da nam konobar donese jelovnike, primjetila sam da je glazba jako glasna, pa sam konobara umiljatim glasom zamolila da malo stiša zvučnik na kojem je treštio Ivo Robić, što je on rado učinio, no prije toga nam je ostavio jelovnike i uzeo narudžbu za cugu. Švrćo se odlučio za čašu crnog vina, dok sam ja pila bitter lemon bez gina sretan
Dok sam lagano pijuckala sokić i čitala jelovnik, Švrćo se pohvalio da je njegovo vino stajalo 2718 sati sunca u boci.‘’Znači, to je stajalo u bocama vani dvije tisuće sati i ti ćeš to sad popiti za čas? Svašta. De da probam’
I tako probah ja to vino koje je stajalo 2718 sati i frknuh nosom da mi nije nešto i nastavih listati jelovnik i pomislih da sam mogla ostati i doma ako je sve što nude sarma i zagrebački, no onda mi je Švrćo ukazao na specijalitete i lovački gulaš sa zeml knedlima što se jednostavno nemre odbiti, dok sam se za predjelo odlučila kušati povrtnu juhu. Velika greška, jer sam očekivala bistru juhu s povrćem, no dobila sam juhu od vrhnja za kuhanje i sitno sjeckanog povrća, što nije loša kombinacija, no sve to je bilo tako nezačinjeno da sam istresla cijelu soljenku da mogu pojesti tu bljutavu vodicu. Švrćo je isto bio nezadovoljan juhom, no zato su njegovi Čarobni kušleci bili pravi pogodak. IZVRSNA i fantastična kombinacija suhih šljiva punjenih maslinom, koje su pak punjene maslacem i sve skupa omotano špekom. Predobro! Slatko slana kombinacija i k tome još i topao zalogaj zasjenili su i moj ogroman tanjur pun juhe.
Za glavno jelo naručila sam specijalitet Divljač na lovački sa zeml knedlama, dok je Švrćo uzeo Medvedgradsku šniclu tj. veprov odrezak u u maku od gljiva.
Moje knedle od kruha i divljač bili su izvrsni; fine, velike knedle, topli umak, mekano meso iako Švrćo kaže da je premekano te da više liči na kuhanu teletinu nego na divljač, dok je njegov vepar bio i više nego divlji. Pretpostavljao je on da će meso biti žilavo, ali čak i za njega bilo je nemoguća misija prožvakati odrezak, no i to bi se dalo progurati da nije bilo hladnog i rijetkog umaka. Umak jednostavno ne može biti hladan, osim ako se ne radi o hladnom umaku sretan
Što se tiče deserta, Švrćo mi je predložio da odemo na slatkač u grad, no meni je za oko u jelovniku zapela Slatka grofica pa sam odlučila upitati o čemu se radi, no kad mi je konobar rekao da je to sladoled od vanilije preliven bućinim uljem, samo sam napravila kiselu facu i rekla da nema deserta bez čokolade, no avanturistički nastrojen Švrćo zatražio je jednu porciju koju smo onda i podijelili. I slistili do kraja njami Desert nije razočarao. Uopće. Inače nespojiva kombinacija vanilije, bućinog ulja i bućinih koštica punopravno se može nazvati finim desertom. Zanimalo nas je jedino kako se netko toga sjetio, na što je Švrćo rekao da je sigurno nekome upalo ulje dok je posudica sa sladoledom bila sa strane. sretan

I tako...od lijene nedjelje do još ljenijeg nedjeljog popodneva preko ručka u Požderuhu. Sve u svemu neloše, solidna trojka i kako bi Švrćo rekao: izvrsno zamišljena priča, ali ne baš dobro izvedeno. Klopa bi mogla biti i bolja iako ima dosta zanimljivih stvari kao definitivno suhe šljive u špeku koje spašavaju cijelu stvar skupa s neobičnim sladoledom, ljubaznim konobarom koji je opisao svako jelo koje smo dobili, a primjetila sam da je nosio i bijelu rukavicu dok nam je posluživao pribor za jelo što do sad nikad nisam vidjela. Vrlo pohvalno.
Dakle, bacite pogled na maštovito napravljenu web stranicu http://www.pozderuh.com/, pročitajte starozagrebačke priče, prelistajte jelovnik i odite na, ako ništa drugo, onda na Čarobne kušleke sretan

vino i bitter

povrtna juha

čarobni kušleci

salata

domaći kruh

divljač na lovački

medvedgradska šnicla

slatka groifca

---------------------------------------------------------------------------------------------------
by Švrćo
Spuštamo se u podrum, Ivo Robić na radiju pegla sve u šesnaest. Konobar u bijeloj rukavici servira nam beštek za stol. Došli smo nenajavljeni. Ekipa oko nas priča da ima kupone s ponude dana ili tako nekog sajta.
Shatzika je primjetila da Ivo kao da sjedi nam za stolom pa je zamolila nadasve ljubaznog konobara da, ako je ikako moguće, malo stiša muziku, što je on i učinio.

Pohani mozak? Ne, Shatzika ne bi. Ok, ajde onda čarobni kušlek jedan dok se dogovorimo kaj bumo za glavno. E draga bi i juhicu povrtnu. „Uh”, veli konobar,” idem brzo reći kuharu jer su kušleki već skoro gotovi a juhi treba malo duže da se pripremi”.
Upitnik, upitnik? Kuha juhu od nule...vrlo pretenciozno, nadam se da ne sjecka i povrće kako mu narudžba dođe.
Kad je stigo kušlec pomislio sam kako bi bio super uz pivu – špek omotan oko suhe šljive omotane oko odkoštene masline punjene maslacem, i kako bi ih mogao pojesti kilu, al sam dobio 6 kom sretan
Fina slatko-slana kombinacija, baš mi se svidjelo. Jednostavno je, ali usreći čovjeka.
Na drugu stranu, juha je bila totalni i apsoštrumpfni promašaj. „Krem” juha koja to nije, bistra juha kroz koju se ne vidi, ...užas. Povrće zmiksano u multipraktiku je prokuhano u vodi i malo mlijeka ili vrhnja za kuhanje. Nit je gusto nit je bistro. Zrna povrća su bila al dente ali u juhi ni soli, ni papra ni začina ni ljubavi. Prepun tanjur totalnog promašaja.
Na pitanje „Zašto juha nije začinjena?” odgovor je bio da oni to tako rade pa da si začini koliko ko voli. A ja bih posolio, popaprio, stavio timijan, komorač..... bilo što samo da juha ima dušu. Nismo ju skupa mogli cijelu pojesti.
A onda je došla „miješana” salata koja je bila začinjena. Nju izgleda ne prepuštaju slučaju da si začini svatko kako mu paše.

Glavno jelo za mene je bio veprov odrezak u umaku od gljiva, a i ja sam tražio kao prilog zeml knedle jer ih volim više od bilo kojeg priloga.
Veprov odrezak je bio katastrofalno žilav, neodležan, krvnički razrezan da sliči tagliatti i prikriven umakom da se ne vidi kako je masakriran. A umak...umak je bila bijela mlaka ka hladna vodica s gljivama. Kompletno sve neposoljeno da ne velim nezačinjeno i kilometrima daleko od nečega što bi se nazvalo umakom. Zeml knedle su bile fine, velike, jedino bih ja još špekec stavil u njih, al eto. Vrhunac glavnog jela je zeml knedla.
Čak je i vrući kruh koji smo dobili na stol bio neposoljen.
Pojeo sam sve jer sam svežder, svega sam se u životu najeo ali da mi je bilo žao ceha od 240kn je, jer nije bilo ni blizu vrijednosti za novac.

Shatzikina divljač na lovački sa zeml knedlama su bila dva ogromna prst debela odreska iskuhavana u vinu i senfu (sasvim kiselkast okus umaka). Da ne velim da je umak bio vodenast i blijed. Jadan taj lovac. Zeml knedle kao prilog iste kao i moje.
Pojela je pola, a ja nisam mogao ostatak jer mi je bilo prekiselo za lovački bez lovca.

Pili smo bitter lemon Shatzika i 2718 crno vino od Dubokovića ja. Vrlo fino vino. Paše uz svaku divljač, pa i onu nezačinjenu.

Za desert je Shatzika htjela nešto čokoladno ali ništa nije bilo zanimljivo.
Uzeli smo jednu porciju sladoleda okusa vanilije s prepečenim bučinim sjemenkama i bučinim uljem. Iako joj ta kombinacija nije zvučala primamljivo ipak nam se oboma svidjela i slistili smo sve.

Nažalost, za stolom do našeg vidio sam umak od gljiva koji na odresku stoji čvrsto kao glet masa i nit curi po tanjuru niti se miče. Pomislio sam da nema šefa kuhinje i da mu podređeni fušaju vikendom dok on odmara pa svako jelo drugačije izlazi, ali na upit sam saznao da je šef u kuhinji.
Konobar je bio vrlo ljubazan, pristupačan i svakom pojedinačno objašnjavao što jede, i sve ostalo što ga je zanimalo. Šteta da kuhinja ne ulaže barem približno jednaki trud a imaju odličnu priču, zgodan ambijent i vrhunskog konobara.